NEDŽM RAZI: Zamke bogobojaznim

Nedžm Razijev Mirsad al-’Ibad bio je omiljeno štivo sljedbenika sufijskog učenja na prostorima Irana, i zasigurno se može dokazati da je ovo djelo ostavilo utjecaja i na velikane perzijske sufijske književnosti poput Mevlana Rumija i Hafiza. Do danas je sačuvano više rukopisnih primjeraka djela koji se nalaze u bibliotekama širom svjeta, od Teherana i Burse do orijentalističkih centara u Evropi. Donosimo prijevod Muamera Kodrića iz dva poglavlja treće tematske cijeline Dajeovog djela Mirsad al – ’Ibad“.
 NEDŽM RAZI: Zamke bogobojaznim

Nedžm Razi, poznat po nadimku Daje, (punim imenom Nedžmudin Ebu Bekr ibn Muhamed ibn Šahaver ibn Anuširavan Razi) rođen je u starom iranskom gradu Rej (u blizini današnjeg Teherana) 573. godine po hidžri. Taj prostor tada je bio pod vlašću Havarizmi šahova, ali razdiran sukobima lokalnih velikaša i trzavicama između pristalica šiitskog, hanefijskog i šafijskog mezheba. Vjerovatno je to nesređeno stanje u rodnom gradu nagnalo Nedžma Razija da se već kao sedamnaestogodišnjak otisne na putovanje u udaljena muslimanska područja. Iz radova mnogih hroničara, te iz nekih dijelova originalnih Dajeovih spisa, saznajemo da je prvo otišao u Havarizm, zadržavši se mjesec  dana u Nišaburu, jednom od najznačajnijih gradova tadašnjeg islamskoga svijeta, gdje je stjecao znanje kod nekolicine eminentnih sufijskih šejhova, da bi potom proputovao Irak, Siriju i Egipat, obišavši 600. godine po hidžri hadždž. Naposljetku, Daje će se skrasiti na prostorima Male Azije pod vlašću seldžučkih Turaka, nešto zbog opasnosti od Mongola koji su prijetili njegovom rodnom mjestu, a vjerovatno više zbog njegove lične nesklonosti ka vjerskoj atmosferi Havarizma, s obzirom da Nedžmudin bio skoro radikalni zagovornik hanefijskog sunnitskog mezheba.

Za svojih putovanja, Nedžm Razi je, na duže ili kraće vrijeme, bio u službi mnogih poznatih prvaka tesavvufa tog doba. Većina hroničara suglasni su da je na samom početku svojih putovanja Daje boravio u Horosanu kao učenik šejha Nedžmuddina Kubraa, kod koga je stekao temeljnu sufijsku naobrazbu. No, pošto su tadašnji vladari Horasana bili veliki ljubitelji filozofije i mu'tezilitskog učenja, tesavvufu i nije poklanjana naručita društvena pažnja, ali po svemu sudeći temperamentni Daje nije mogao dugo vremena izdržati u takvom društvu. Nedžm Razi Daje umro je najvjerovatnije 654. godine, a smatra se da je sahranjen u Bagdadu.

Iako je Daje napisao više kraćih i dužih djela sufijskog karaktera, jedan tefsir i nešto poezije, Mirsad al-‘Ibad s razlogom se smatra njegovim najznačajnijim ostvarenjem. Što se tiče samog naslova, treba reći da riječ mirsad u biti znači klopka, zamka, te bi se Mirsad al-‘Ibad  dalo prevesti kao Zamke bogobojaznim. No termin mirsad dobio je u perzijskom jeziku još jedno značenje, tako da se tom riječju, naročito kada je Daje živio, nazivao put kojim je putovanje bilo sigurno s obzirom na brojne vojne patrole koje su ga čuvale. Vrlo je vjerovatno da je Nedžm Razi imao na umu baš ovo značenje, jer ono naposljetku daje i više smisla odabiru ovog naslova. U prvom poglavlju (fasl) prve tematske cjeline (bab) Daje govori o razlozima koji su ga naveli na pisanje ovog dijela, i kaže:

„Iako postoji mnogo sufijskih djela, malo ih je na perzijskom jeziku da bi se njima okoristili oni koji govore ovih  ovim jezikom“. Iz autorovih uvodnih riječi može se zaključiti da je, makar  idejno, djelo Mirsad al-‘Ibad započeo stvarati još za vladavine šaha Muhameda Havarizma, ali ga je u daljem radu na tom dijelu spriječila invazija Mongola. U svakom slučaju, Daje kaže da je Mirsad al-‘Ibad počeo pisati u ramazanu 618. godine. Završeni primjerak djela poklonjen je seldžučkom sultanu Kejkubadu, u ponedjeljak 1. redžepa 620. godine.

U pogledu same strukture, Mirsad al-’Ibad se sastoji od pet tematskih cijelina (bab) sa ukupno četrdeset poglavlja (fasl). Prvi bab objašnjava razloge i motive pisanja dijela, druga tematska cjelina govori o stvaranju čovjeka, uz detaljno objašnjenje hazreti Ademovog, a.s., izlazka iz Dženneta. Treći dio je najobimniji i sadrži podatke i objašnjenja o sufijskom putu, učenju i obredima. U četvrtom dijelu govori se o stupnjevima ljudske duše, a u petom o nekim dužnostima različitih grupa ljudi, od careva i vladara, preko učenjaka, pa do zanatlija i zemljoradnika. Cijelo djelo ukrašeno je stihovima koji autoru služe da bi povremeno naglasio važnost teme o kojoj govori, olakšao pamćenje određenih zaključaka ili jednostavno uljepšao svoje izlaganje. U djelu Mirsad al-’Ibad nalazimo ukupno 455 bejtova na perzijskom jeziku, od kojih se za 175 smatra da ih je napisao sam Daje, dok ostatak čine mnogi poznati Sena’ijevi, Haqanijevi, Rudekijevi, Firdusijevi ili stihovi nekog drugog od klasičnih perzijskih pjesnika.

Mirsad al-’Ibad predstavlja izuzetno dragocjenu riznicu perzijskog jezika iz vremena prije invazije Mongola i slabljenja kulturnog života u islamskom Iranu. Radi se, uz Mizban -name, Tarihi Taberistan i Me’arif Behaudina Veleda, o najvažnijem proznom ostvarenju iz ovog perioda perzijske književnosti. Jezičko blago u ovom djelu pruža istraživačima historije perzijskog jezika lijepu priliku da se praktično upoznaju s jezikom i njegovom strukturom u 6. i 7. stoljeću po hidžri. Uz to, radi se o prvom i uopće jednom od rijetkih sufijskih dijela pisanih isključivo perzijskim jezikom, te je stoga zanimljivo pratiti i proces prevođenja sufijske terminologije sa arapskog, čemu naravno, Daje uvijek i pribjegava.

O POTREBI ZA ŠEJHOM PRI ODGOJU ČOVJEKA

Rekao je Allah Svevišnji: „Mogu li da te pratim, upita ga Musa, ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?“ I rekao je Vjerovjesnik, blagoslov i mir Božiji neka je na nj,: „Šejh je u svom narodu jeste poput poslanika  u svom ummetu.“

Znaj da slijeđenja puta vjere i dosezanja sigurnog znanja muridu nema bez pravog šejha, vodiča i poznavatelja Puta te posjednika velajata.

Prođi se svega što nije vino,
uzmi najbolje iz ruke idola u velikom šatoru

Musa, blagoslov neka je na nj, i pored svog poslaničkog položaja i stupnja vjerovjesništva, proveo je sprva deset godina služeći kod Šuajba, e da bi zaslužio čast da govori sa Istinitim. Potom je postao Allahov sagovornik i stekao je tu sreću: „O, Musa ja sam te odlikovao nad ostalima poslanstvom Svojim i govorom Svojim.“, pa je dobio vodstvo među dvanest plemena Izraelovih, koje je čitavom Tevratu podučio. Onda je kod učitelja Hidra nastavio učenje znanosti o mističnom i znanosti o slovima, zamolivši dopuštenje da ga slijedi: „Mogu li da te pratim, ali da me podučiš onome čemu si ti ispravno poučen?“, da bi ga njegov učitelj podučio početnim slovima: „Ti, sigurno, nećeš moći sa mnom da izdržiš.“ „Pa,dobro osmotri ovo!“

Na svečanosti što vrijedi žrtve hiljadu života,
otkud mjesta neznačajnim udaračima u def

Na ovom putu, uobražen, ohol i zaslijepljen je onaj ko umišlja da se kroz ovu beskonačnu pustinju do Ka’be pripajanja može kročiti običnim ljudskim koracima, bez jasnog dokaza i saputnika. Iako u početku upute niti poslanik Božiji niti šejh nisu potrebni, jer se tada radi o sjemenu tragalaštva koje se u tlo srca ne posije drugačije osim potporom Božijom. Prvak, mir i blagoslov Božiji neka je na nj, trudio se koliko je mogao da to zrno posije u tlo srca Ebu Talibovog, ali nije uzmogao. Rečeno mu je: „Ti, doista ne možeš uputiti onog koga voliš, Allah upućuje onog koga On hoće.“

Sljedbenici Njegovog puta kroče
Njegovom potporom i svojim očima,
jer na putu ljubavi ništa nije izvjesno

Gdje god da proklija to zrno, potreban je poslanik Božiji ili šejh da ga uzgoji: „A ti, doista, upućuješ na Pravi put.“ Znaj da je muridu putniku šejh potreban  iz više razloga. Prvo, ne može se krenuti izvanjskim putem ka Ka’bi obličja bez dokaza i vodiča  koji poznaje put, premda kročitelj tim putem također ima oči, čvrst korak, poznaje vanjštinu puta i zna za razdaljine.

Na početku, putnik na ovom putu niti ima znanje niti može sam kročiti, jer su sprva raširene kapije nasilja i neznanja kako niko sam ne bi mogao ništa vidjeti ili znati. Prvaku stvorenja rečeno je: „Ti nisi znao šta je Knjiga niti vjera, a i smo je učinili svjetlom pomoću koga upućujemo one robove Naše koje hoćemo.“ Pustinja je, sigurno, tako beskonačna da se ne može ići bez dokaza koji će ti vid podariti.

Drugo, na putu stoji, također, toliko prepreka i prekida puta da se ne može poći bez saputnika, posjednika velajata, a to poradi čari ovo svjetskih, jer „Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čime žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi.“, a duša i strast braća su zlu i šejtanu.

Treće, na ovom putu mnogo je nevolja, zamki i sumnji i mnogo je jama u koje će upasti filozof koji ide sam, pa će svoju vjeru prosuti u vjetar. Stoga su propali materijalisti, oni koji slijede svoju narav, oni koji prave usporedbe, oni koji odgađaju, oni koji se povode za vlastitim nahođenjem i novotari, svi oni koji su krenuli na put bez šejha i uvoditelja. Nisu mogli doći do kraja, i svaki je upao u jamu nevolje i sumnje; skrenuli su s puta i propali.

Ti si poput mrava, a put je ovaj kao dlaka iz kose ljepotice,
pa ne idi ovim putem slijepo oponašajući druge

Sretnici koji su putovali uz potporu savršenih šejhova saznali su sve tajne  zamki i nevolja, proučili su sve sumnje, otvorili su oči i saznali su na kojoj se zamci svaka grupa sljedbenika strasti i novotara strovarila u Džehennem. Potom su ti sretnici, pomognuti posrednicima velajata, uspješno izbjegli te zamke.

Četvrto, s obzirom da putnici nailaze na različite nevolje i iskušenja, pa se na njima zadrže ili padnu, sposoban šejh mora spriječiti murida da zastane ili padne, a ako je od murida otišla zagrijanost za traganjem i iskrenost volje, šejh mora nježno i obzirno da otkloni od njeg utučenost i da ljupkim ukazima ulije u nj novi polet: „I nastavi opominjati; opomena će, zaista, vjernicima koristiti“.

Također, kada murid na ovom putu naiđe na nevolje i oboli od neke od njih, ima potrebu za liječnikom koji je vispren liječnik. Tako je i kada zastane na nekoj od postaja, kao što su zastajali i drugi putnici, ili ako ga snađe neka muka za koju se boji da će mu uništiti vjeru. I prije njih su, tako, na svakoj od postaja i položaja ostajale na hiljade iskrenih i istinoljubivih, pa su iz raznih razloga bacali svoju vjeru u vjetar.

Šesto, šejh je potreban  i onda kad putnik na ovom putu dosegne neke duhovne položaje na kojima se njegova duša odjeljuje od ljudske pokrivke i odjeće od zemlje i vode, pa se u njemu pojavi zraka prisustva nekih svojstava Istinitog. Tada ga potpuno obuzmu svjetlosti i nepomračiva svojstva Istinitog, pa on sasvim zanemari ljudske običaje i sklonosti: „Došla je istina, a nestalo je laži.“ Na ovom položaju, pošto se ogledalo srca očisti i počne primati sliku očitovanja Duha, murid u sebi otkrije želju da kaže: „Ja sam Istina!“ ili „Ja sam Slavljeni!“ U njemu se javi oholost, umisli da je postao savršen i da je dosegao svoj zbiljski cilj. Naravno, on to ne čini razumno, promišljeno i svjesno. Neki od poslanika Božijih i evlija nadmašili su taj položaj. Ako u ovakvoj opasnosti po murida ne bude visprenog šejha, posjednika velajeta koji će Božijom milošću povesti murida i spasiti ga od gubitka vjere, moguće je da ga ovdje snađe nevolja zadržavanja na ovom položaju ili nevolja propasti vjere. Pa, savršeni šejh, poznavatelj Zbilje, mora kroz svoju spretnost i velajet izbaviti murida iz ovoga. On mora muridu pojasniti položaj na kome se murid našao i položaj koji je iznad toga, pa ga podstaći da ga dosegne, e kako bi se murid izbavio iz nevolja i ponovo izašao na put. Inače, zaplest će se toliko da se nikad neće izbaviti. A Allah zna najbolje!

Sedmo, šejh je potreban i onda kad se muridu putniku počnu prikazivati prizori iz gajba i kad se pred njim otvore zbiljnosti. Svaki od tih prizora iz gajba može biti na štetu ili u korist murida, može biti ukaz na njegovu ispravnu upućenost ili skrenutost, može biti znak čistote ili otupjelosti srca, pokuđenih ili pohvalnih svojstava duše, znak šejtanskih ili božanskih stanja i slično, tako da nema granice značenjima ovih zbiljnosti i mora se kod njih podučiti jeziku gajba, a jezik gajba poznaju ljudi gajba. Šejh mora predhodno provesti godine u službi šejhova koji znaju tumačiti zbiljnosti i mora se kod njih podučiti jeziku gajba, uz potporu Božiju, kako reče Jusuf, mir neka je na nj,:

Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih događanja!“ , e da bi mogao otkriti stanja i dešavanja kod murida, postepeno ga naučiti jeziku gajba, biti njegov učitelj i tumač. Inače, murid će ostati uskraćen za znanje o značenju tih ukaza te tako ne bi napredovao na putu niti bi stekao znanje o postajama.

Osmo, svaki putnik napreduje putem ovisno o snazi svojih koraka, te ponekad godinama ne može preći s jednog položaja na naredni, jer hod mu je slabiji od hoda nejakih mrava.

Gdje da svaki mrav ovaj put pređe
kad put taj i nije za svakoga

Postoje neke postaje na putu koje se mogu preći brzo poput leta ptice. No, ptica ne poleti a da predhodno nije bila jaje. Pticom se ne postaje osim od druge ptice. Pa, šejh je ptica svojstava. Pošto murid veže sebe za krila njegovog velajata prelazit će razdaljine koje sam ne bi prešao za čitav život, ali ih na krilima šejhove potpore prelijeće poput ptice.

Ovaj slabić vidio je u Havarizmu duhovnog putnika koga su zvali šejh Ebu Bekr; bijaše iz Džama ili Horasana. On je bio od onih koji su obuzeti Istinitim. Nije imao određenog šejha, ali bio je na visokom stupnju obuzetosti Bogom. Govorio mi je o svojim stupnjevima i položajima: „Nakon što putovah četrdeset i pet godina, dođoh na ovaj položaj. Teškoće sadašnjeg položaja izmamljivahu mi dvije godina krv iz želuca, život položih na putu obličja i smislova, dok me istiniti Svevišnji ne prevede preko ovog stupnja.“

Ovaj slabić pripovijedao je to svome šejhu, sultanu tarikata i istinskom vodiču Mudžduddinu Bagdadiju, Bog je bio njime zadovoljan, pa on svojim časnim jezikom reče: „Niko nikada neće znati vrijednost šejhova i njihovo pravo. Kod nas ima murida koji su za dvije godine prešli put od početka tarikata do svršetka hakikata. Njih smo za dan ili dva preveli preko onog položaja na kome se taj dragi čovjek našao nakon truda dugog četrdeset i pet godina, pa je na tom položaju ostao još dvije godine i toliko se napatio.“

Naredno, ukoliko neko hoće dosegnuti neki stupanj ili položaj, ili se staviti pod velajet, čak ako toga i nije dostojan  i nije to svojom službom zaslužio, ali ako se neko od onih bliskih vladaru zauzme za nj a šejh prihvata riječi i mišljenje tog svog bližnjeg, tada će prihvatiti zamolbu i neće gledati na nedostojnost, položaj i prošlost one osobe. Ali, kada bi ta osoba ovo sama zatražila, nikad joj ne bi bilo udovoljeno. Jer, i kod Vladara Istinskog postoje robovi bliski, kojima kada bi zatražili da se svijet naizvrat okrene, bilo bi im udovoljeno: „Svojim dobrim robovima pripremio Sam ono što uho nije čulo, niti oko vidjelo, niti je ikome na pamet palo.“

Još je mnogo slučajeva potrebe za šejhom, ali mi smo se ograničili na ove kako ne bi zapali u preopširnost. I neka je blagoslov Božiji na Muhammeda i sve njegove.

 O ŠEJHU, NJEGOVIM SVOJSTVIMA I UVJETIMA

Rekao je Allah Svevišnji: „Mogu li da te pratim, upita ga Musa, ali da me poučiš onom čemu si ti ispravno poučen?“ I rekao je Vjerovjesnik, blagoslov i mir Božiji neka je na nj: “Jedna grupa iz mog ummeta uvijek će istrajavati na istini i neće im smetati to što ih neko omalovažava.“

Znaj da je Istiniti Svevišnji postavio Hidra, mir neka je na nj, za šejha i vodiča, a Mussa, blagoslov neka je na nj, za murida, i naredio mu je da se pouči znanosti o mističnom. O Hidrovoj, mir neka je na nj, dostojnosti šejhovskog položaja rečeno je: „I nađoše jednoga od robova Naših kojem smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo poučili.“

Pa, ovo je pet osnova na kojima počiva šejhovski položaj i sposobnost vođenja. Šejh se mora odlikovati ovim osobenostima, a mora ostvariti i druga svojstva, koja ćemo, ako Bog da, pojasniti, e da bi mogao biti šejh i vodič.

Prvo jeste položaj robovanja. Dok se ne oslobodi svake opne koja ga dijeli od Istinitog, ne može biti jedan od robova Naših. Sve dok je putnik vezan za svoje jastvo, vlastitu sreću i nesreću, on nije slobodan. Velikani su govorili: Čime god da si vezan, ti si rob toga.

Drugo, položaj prihvatanja istina od Svevišnjeg bez posrednika. To nije moguće dok se sasvim ne očisti od pokrivki ljudskih i duhovnih svojstava, jer sve što dođe od iza pokrivke dolazi preko posrednika, makar se ponekad doimalo da nema posredovanja. Tako je, Musa, mir neka je na nj, neposredno slušao Govor, ali to ustvari nije bila neposrednost. Nekad je posrednik bilo stablo: „Neko ga iz stabla zovnu: o Musa, ja sam Allah, Gospodar svjetova.“ Nekad je posrednik bio zvuk, odnosno glas: „A kad dođe, ču glas sa desne strane…“ No, ovo se može svakako razumjeti. Izvjesno je da je Govor Istinitog bez glasa, zvuka i riječi. Ali, Musa, mir neka je na nj, mogao je čuti nešto jedino posredstvom glasa i riječi. Da je mogao nešto čuti drugačije, onda ne bi s Hidrom govorio stvari poput: „Ne karaj me što sam zaboravio…“ Tragovi ljudskih svojstava nisu bili iščezli iz ogledala Musaovog srca.

Na početku poslanstva, pošto uklanjanje svih pokrivki još nije bilo sasvim gotovo, Prvak, mir neka je na nj, primao je od Istinitog Objavu preko posrednika:

Spušta ga Duh Pouzdani na srce tvoje…“ U Noći Uznesenja otkrivanje zbilje desilo se bez posrednika: „Objavio je robu Njegovom ono što je objavio.“

Treće, steći posebnu milost Božiju, a to je posebnost posebnih. Jer, tri su skupine onih kojima se milost ukazuje: puk, posebni i posebno posebni. Puk i posebni primaju je preko posrednika, a posebno posebni neposredno.

Okorištenje puka Božijim svojstvom milosti, njeno primanje i prihvatanje, ogleda se u dodjeljivanju opskrbe, dobara i saosjećanja muslimanima i nevjernicima. Da nije tako, nevjernika ne bi zapala niti čaša vode. I to je smisao onog: „Njegova je milost ispred srdžbe Njegove.“ Otud se kaže: “O, Milostivi svijetu cijelom!”

Okorištenjem posebnih svojstvom Božije milosti ogleda se u tome da će oni posredstvom zagovora poslanika Božijih ući na onom svijetu u neki od sedam Dženneta: „Kaži robovima Mojim da sam Ja, zaista, Onaj koji prašta i da sam milostiv.“ Pa se otud kaže: “O, Milostivi na onom svijetu!”

Okorištenje posebno posebnih Božijim svojstvom milosti jeste bez ikakvog posrednika, kao što je takav slučaj s Božijim poslanicima. Ejjub, blagoslov neka je na nj, rekao je: „Mene je nevolja snašla, a ti si od milostivih najmilosniji! „Musa, mir neka je na nj, rekao je: „Gospodaru moj, oprosti meni i bratu mome i učini da budemo pod okriljem Tvoje milosti. A Ti si od milostivih najmilostiviji!“ Ovo je ukaz na neposrednu milost, koja je posljedica prikazivanja i božanskih svojstava u osobi, poništenja tragova čovječijeg i prilagođavanja božanskom ćudoređu.

Četvrto jeste poučavanje bez posrednika. To je moguće onda kada ploča srca  bude sasvim čista od svih slika duhovnog, umskog i imaginarnog. Sve dok je srce obuzeto spomenutim, nema neposrednog prihvatanja znanja. Iako je, Musa, blagoslov neka je na nj, primio od Svevišnjeg znanja Tevrata, on ga ipak dobi na pločama ispisanim (I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve…), ali korist od razgovora s hazreti Hidrom bijaše nešto drugo, te srce tako steče sposobnost da samo prihvati Knjigu Istinitog, čime s njega pade teret samih ploča. Na ovom Položaju bijaše naš Poslanik, blagoslov Božiji neka je na nj, koji kaza: „Darovan sam potpunošću Riječi.“ Jer, on je u Ku’anu podučen preko srca a ne preko knjige, i to je ono: „Milostivi; poučava Kur’anu.“
Peto jeste poučenost tajnom znanju bez posrednika. Jer, moguće je da Svevišnji koga neposredno poduči ostalom, ali ne i tajnom znanju. Tako je za Davuda, blagoslov neka je na nj, rečeno: „I naučismo ga da izrađuje pancire…“, ali izrada pancira ne spada u ono što ovdje nazivamo tajnim znanjem. Tajno znanje tiče se spoznaje Bića Svevišnjeg i Njegovog svojstva, dakle da se tome bez posrednika bude podučeno od Istinitog, baš kao prvak naš, blagoslov Božiji neka je na nj, reče: „Poučen sam Gospodaru Gospodarom.“

Priskrbiti ovako znanje nije moguće dok se ne prevaziđe svoje jastvo, te se tako preko tajne sebstva stiže do tajne Istinitog. Našem prvaku, mir i blagoslov neka je na nj, rečeno je: „zaista se tebi Kur’an objavljuje  od Mudrog i Sveznajućeg.“ A Isa, mir neka je na nj, kaže: „Neće dostići kraljevstvo nebesko onaj ko se nije dva puta rodio.“

Ovo se događa tako što se iskreni murid prvo, na temelju onog „One koji se zbog nas budu borili…“, pada u traganje, pa podržan snagom privlačenja okrene srce od običaja svoje naravi i naslada duše. On tada postaje svjestan Slavljenog, pa ga Slavljeni, na temelju onoga „Mi ćemo, sigurno , putevima koji Nama vode uputiti“, uputiti preko ogledala njegovog srca ka potpunom šejhu.

Pošto iskreni murid ogledalom srca uoči šejhovu profinjenost, on se zaljubi u nju te stekne mir i postojanost. Vrelo sve te sreće jeste ljubav, tako da, dok se murid ne zaljubi u šejhovu profinjenost, neće moći osloboditi se vlastitih htijenja i prohtjeva i podrediti se šejhovoj volji. Pod muridom mislimo na murida nekog šejha, a ne na murida nekog murida.

Pošto se murid zaljubi u šejhovu profinjenost i njegov velajet, bit će sposoban da prihvati njegovo vođstvo. Murid u ovom slučaju bijaše poput ptića zarobljenog u ljusku svojega ljudskog, pa još nije bio ostvario stupanj ptice odlikovane posebnim robovanjem. Nakon što se uspije podrediti šejhovom vođstvu  i velajetu, šejh mu daje podstreka i skrbi se o njegovom stanju. Tako, kao što se pile u jajetu postepeno mijenja i razvija, pod utjecajem šejhovog alkemijskog podstreka mijenja se ljuska muridovih svojstava i on se pretvara u pticu bliskosti.

Kao što se pile iz ljuske jajeta pojavi na ovom svijetu, jer ono je stvoreno za ovaj svijet, tako duhovna ptica unutarnjim putem izlazi na vratašca melekuta, jer ona je stvorena za onosvjetsko. Šejh je i glavom i bradom onaj ko promatra stvaranje. Istinski šejh jeste onaj ko je po svojoj iskrenosti na stupnju bliskosti Bogu i uživa potporom Istinitog.

Ljudi njegovog puta drugim životom žive
Ptice što njegovim zrakom lete iz drugačijeg su svijeta

Pa ne  gledaj ih, zato ovim očima
Jer one su izvan obadva svijeta

Pored ovog što rekosmo, pri šejhu mora u potpunosti biti razvijeno još dvadeset svojstava. Ako li makar jedno od njih bude nepotpuno i s nedostacima, njegov šejhovski položaj će propasti.

Prvo od njih jeste znanje, i to je nužno da posjeduje znanje o Šerijatu, kako bi mogao uputiti murida ako se ukaže potreba i spasiti ga od propasti.

Drugo je uvjerenje; on mora imati sunitsko uvjerenje i ne biti zagađen novotarijama, kako ni murid ne bi skrenuo u novotarije, jer djelo novotara će propasti.

Treće je pamet i razum; šejh mora biti potpuno razuman u vjerskim i ovosvjetskim poslovima, e kako bi mogao biti postojan na svom šejhovskom položaju pri odgoju murida.

Četvrto svojstvo je darežljivost; šejh mora biti darežljiv kako bi izašao u susret potrebama murida, pa da se murid sasvim prođe odavanja prekomjernom jelu, piću i užicima i potpuno se preda stvarima vjere.

Peto je smionost; šejh mora biti smio, hrabar i odvažan, tako da se ne plaši stvorenja i njihovih jezika, ali ni njegov murid ne smije omalovažavati tuđi govor, oholoti se i uzdizati.

Šesto svojstvo je čednost: on mora biti kreposne duše, e kako ni njegov murid ne bi zapao u zlo i opačinu za kakvu prije nije imao dovoljno snage.

Sedmo je da šejh ima što manje želja i da na ovaj svijet gleda samo koliko je nužno, tako da ga svijet ne zavede čak i ako bi mogao posjedovati ono što je na njemu. Ne smije gomilati imetak, pa neka i murida odvrati od gramzivosti kako ovaj ne bi zalutao u razvrat.

Osmo je milosrdnost; šejh mora biti milosrdan i murida postepeno poticati na djelovanje. Ne smije na nj svaljivati odveć veliki teret koga ovaj ne bi mogao podnijeti. Stoga ga prijateljski i brižno mora poticati na djela, opraštati mu skučenost, a ako ovaj pretjera u skučenosti, mora ga nastojati otvoriti. Šejh nikada ne smije biti bezobziran spram stanja murida.

Deveto jeste krotkost. Mora biti nježan i trpeljiv, te ne smije brzo padati u srdžbu. Murida ne smije rastuživati osim koliko je nepohodno zarad njegovog odgoja, e da ga murid ne bi zamrzio i postao bezvoljan spram njega.

Deseto je oprosnost; šejh mora praštati, pa ako murid učini nešto što je svojstveno ljudima, mora preći preko tog čina i oprostiti muridu.

Jedanesto svojstvo je lijepo ćudoređe; šejh mora sebe uresiti ćudoređem tako da ni murid ne skrene u sirovost, već da se od njega nauči lijepom ponašanju. Naposlijetku, murid je ogledalo šejhove naravi i ćudoređa.

Dvanaesto svojstvo jeste nesebičnost; šejh mora biti toliko nesebičan da muridovom dobru daje prednost nad vlastitim dobrom i da muridovoj sreći da prednost nad vlastitom: „I više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno.“                                                                               

Trinaesto jeste plemenitost; šejh se mora odlikovati plemenitošću velajeta, e da bi murid mogao preuzeti dio te plemenitosti.

Četrnaesto je svojstvo pouzdanost u Boga; u šejhu mora postojati snažno pouzdanje u Boga, tako da se murid ne žalosti zbog svoje opskrbe, ali i da se i ne plaši zarađivati sebi za život.

Petnaesto jeste pokornost; mora biti pokoran pred onim što je iz gajba i prihvatiti sve ono što Istiniti Svevišnji hoće da se desi ili što se već desilo. Ne smije se oholiti ako se poveća broj njegovih murida, niti očajavati ako ga oni napuste i govoriti kako se uzalud mučio, te odlučiti da se svega prođe. Svakako, u svim stanjima mora čuvati svoju pokornost i vršiti sve ono što je dužnost robovanja, tako da, kad god se neko veže za nj, prepozna u tome plod Istinitog i da službu njemu shvati kao službu Istinitom, a ko god da se odvoji od njega neka shvati to kao uskraćivanje od strane Istinitog, pa neka se zato ne žalosti i ne tuguje.

Šesnaesto jeste zadovoljstvo odredbom; šejh mora biti zadovoljan onim što je Bog odredio i pri odgoju murida mora da se drži svojih šejhovskih svojstava i cilja robovanja Bogu. Mora biti zadovoljan onim što je Svevišnji odredio u pogledu nalaženja ili nenalaženja, prihvatanja ili odbijanja njegovih murida i ne smije se dizati protiv onog što je već određeno.

Sedamnaesto svojstvo jeste učtivost; mora učtivo i ljubazno živjeti sa svojim muridima, osim ako murid ne postane drzak i osion prema šejhu pa izgubi u srcu osjećaj šejhove veličine. Stari su kazali: Šejhova veličina je i iznad očeve.

Osamnaesto jeste postupnost; šejh mora djelovati postupno i ne požurivati u onome što valja činiti, e da murid ne bi izgubio lahkoću i usljed sirovosti postao poricateljem.

Devetnaesto svojstvo je postojanost; šejh mora biti postojan i odlučan u onome što čini. S muridom mora lijepo postupati i držati se obećanja, kako svojom nepostojanošću i kršenjem obećanja ne bi povrijedio prava murida. U svakom njegovom ispravnom postupku mora podržati murida.

Dvadeseto jeste poštovanost; šejh mora biti poštovan, tako da ga murid drži velikim i da ga svojim srcem štuje, te će se murid onda u šejhovom prisustvu i odsustvu držati pravila odgoja. Ne smije se dopustiti da u muridovom srcu oslabi poštovanje spram šejhovog velajeta pa da on u šejtanskom hladu izgubi osjećaj štovanja spram šejha.

Pa pošto šejh ostvari u potpunosti ovaj položaj, svojstva i ćudoređe, iskreni murid će se uz njega iz dana u dan da približavati svom cilju.

Ali, i murid mora da se uresi svojstvima murida i da se drži svih uvjeta odgoja, o čemu ćemo, ako Bog Svevišnji dopusti, reći nešto, e da bi u njemu zasjalo svjetlo nad svjetlima: „Allah vodi ka svjetlosti Svojoj.“, i da bi se on približio blagodati Istinitog, a osnova toga jeste: „To je Allahova blagodat koju će dati onome kome On hoće.“

Neka je blagoslov Božiji na Muhammeda i sve njegove.

 

S perzijskog preveo Muamer Kodrić

Podijeli

Podržite nas!


This will close in 18 seconds