Na današnji dan rođen Bekim Sejranović, pisac praznine i nedostajanja

Na današnji dan, 30. aprila 1972. godine u Brčkom rođen je Bekim Sejranović, bošnjački i bosanskohercegovački pripovjedač i romanopisac.

U rodnom gradu završio je sedam razreda osnovne škole. Od 1985. godine pohađa Srednju pomorsku školu u rijeci (smjer nautika). Nakon položene mature, studira jednu godinu na Pomorskom fakultetu u Rijeci, ali nakon toga odlučuje studirati kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Rijeci. U Oslo seli 1993. godine, gdje nastavlja studirati, a 1999. na tamošnjem Povijesno-filozofskom fakultetu obranio je magistarski rad iz područja hrvatske književosti. Od 2001. do 2006. godine radi kao lektor na spomenutom fakultetu i predaje južnoslavenske književnosti, jezike i prevođenje. Od 2000. godine, pa sve do smrti radio je kao sudski tumač i književni prevodilac, a predavo je i norveški jezik za strance.

Bekim Sejranović u svim književnim djelima vjerno je nosio prošlost i priču djetinjstva.. Autor je knjige kratkih priča Fasung (2002), kao i romana Nigdje, niotkuda (2008), Ljepši kraj (2010), Sandale (2013), Tvoj sin, Huckleberry Finn(2015) i Dnevnik jednog nomada (2017). Romani i kratke priče prevedeni su mu na više stranih jezika: norveški, engleski, slovenački, makedonski, njemački, češki, italijanski i poljski. Za roman Nigdje, niotkuda 2009. godine dobio je nagradu „Meša Selimović“ koja se dodjeljuje za najbolji roman objavljen na području Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Od 2011. do 2014. godine Bekim Sejranović živio je u Ljubljani, a od maja 2015. živio je i radio u Zagrebu. Njegova posljednja priča napisana i objavljena prije smrti je Miss Misery na otoku Susku, nastala u proljeće 2019. godine.

I u životu i u književnosti Bekim je bio lice i glas upravo onog suvišnog čovjeka, tipičnog čovjeka našeg doba i razvaljenog svijeta u kojem živimo. Čovjeka koji je, eto, dospio u život, ali u takav život u kojem baš i nije bilo previše mjesta za njega, u život koji nije bio namijenjen njemu u svoj onoj životnoj punini i ispunjenosti. Životu je bio pastorče, a sam siroče, i bio je to doslovno i simbolički. Otuda je njegova književnost u suštini književnost praznine i nedostajanja, lutanja i traženja, književnost nespokoja i nemogućnosti pronalaženja. To je književnost – baš kao što mu je bio i sam život – rasutog identiteta, identitetskih krhotina, krhotina od kojih je nekako nastojao, u toj identitetskoj razbijenosti, sakupiti i okupiti svoje suštinski žuđeno ja. Književnost stalnog nepripadanja i stranstvovanja, i duboke, tragične potrebe za pripadanjem. I, naravno, književnost sjećanja, jer samo u sjećanju bilo je one punine života koje nije bilo u životnoj stvarnosti. I tad se na poseban način kod Bekima javlja (i) njegovo rodno a daleko Brčko.

Jedino ja stojim. Visoko iznad svih ostalih. Stojim i ne znam kamo bih zapravo s rukama. Da ih pustim da nemoćno vise ili da ih ukočim? Da isprepletem prste i pustim to klupko da visi ispod trbuha? Svi ostali čuče. Ruke su im napola podignute, a dlanovi okrenuti prema licu. Hodža je naprijed, u sredini tog polukruga. Izgovara obredne molitve, a muškarci, zagledani u dubinu preko svojih grubih dlanova i malo svinutih prstiju, ponove ponekad koju riječ za njim.

„Amin“ – razaznavalo se.

Sad je kasno da se i ja spustim dolje. Da čučnem kao i svi ostali i stavim dlanove pred lice. Ponovim koju riječ zajedno s muškarcima. Nije mi jasno zašto to nisam napravio s ostalima.

IZVOR: Bekim Sejranović, Nigdje, niotkuda, Booka, Beograd, 2003.