“Metodika tumačenja književnosti Midhata Begića”
Piše: Prof. dr. Elbisa Ustamujić
Midhat Begić je bošnjački i bosanskohercegovački književni kritičar, književni historičar i esejist (Koraj, Lopare, 12. 7. 1911 – Lyon, Francuska, 16. 11. 1983). Studij francuskog jezika i jugoslovenske književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1934. godine. U Lyonu (Francuska) odbranio je doktorsku disertaciju pod nazivom Jovan Skerlić, critique historien litteraire serbe (1958). Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu radio je od 1953. do penzionisanja 1973. godine. Dobitnik je Šestoprilske nagrade Grada Sarajeva (1957). U početku je bio lektor francuskog jezika, a kasnije profesor na Odsjeku za jugoslovenske književnosti. Bio je profesor jugoslovenske književnosti i civilizacije na Sorboni 1966–1969. Književnokritičku djelatnost započeo je 1948. godine u sarajevskim časopisima Brazda i Život. Godine 1957. pokreće časopis za književnu i umjetničku kritiku Izraz, gdje je glavni urednik do 1964. godine. U esejima i člancima sabranima u tri knjige Raskršća (1957, 1969, 1976) pisao je o H. Kikiću, M. Selimoviću, M. Dizdaru, A. G. Matošu, O. Daviču i dr, istražujući posebnosti i razlike, ali i sličnosti i suzvučja na raskršćima književne historije 20. stoljeća te upozoravajući na evropske izvore i poticaje. Posebnu vrijednost imaju njegovi eseji o francuskim piscima (Ch. Baudelaireu, J. P. Sartreu i dr). Otvorena savremenim teorijsko-metodološkim strujanjima evropske nauke o književnosti, Begićeva misao stvaralački je asimilirala izravnost impresionističkog doživljaja s psihoanalitičkim pristupom, iskustva egzistencijalističke misli s humanistički otvorenom opservacijom. U njegovim esejima i raspravama ujedinjuju se analitička utemeljenost interpretacije i svježina kreativnog izraza.
Danas, sa vremenske distance, još se jasnije iscrtavaju koordinate djelovanja profesora Midhata Begića, koji je znanjem naučnika i talentom umjetnika dao moguće najveći doprinos cjelokupnom modernističkom preobražaju bosanskohercegovačke književnosti. Našeg znamenitog učitelja pamtimo kao karizmatičnu pojavnost koja je plijenila neposrednošću, fascinantnom intelektualnom smjernošću, gotovo nametljivom skromnošću. Prva asocijacija Begićevih slušalaca jeste blagost i prisnost kojom je zračio i neka zanesenost i ozarenost u hvatanju gotovo snovidih prosijanja estetskih zračenja. Njegovo predavanje zato nije samo rezultat akumuliranog, velikog znanja i vlastitih istraživanja, nego i više od toga: oličenje, živa predstava produhovljene plemenite simbioze analitika i estetika, onaj sretni rezultat kreativnog tumača umjetnosti riječi, njenih minuciozno uočenih sadržaja i slojevitih značenja. Misaono-sadržajna gustoća i razuđena asocijativnost erudita i sintaksička gipkost izraza samo su neke od odlika Begićeva lirskog stila, koji slušaoca / čitaoca pridobija za kreativan suodnos u pristupu književnoj umjetnini. Zaista, bila je privilegija slušati njegove estetske ekspertize i danas neprocjenjiva čast i biografski podatak od iznimnog ponosa.
Iako je esejistiku započeo temama iz francuske, pa srpske i hrvatske književnosti, u godinama punog stvaralačkog zamaha Begić u Sarajevu djeluje opredijeljeno i stvaralački na projektu modernizacije književnonaučnog prostora koji započinje programskim konceptom pokretanja časopisa Izraz. Predano se bavi bosanskim književnim temama, djelima domaćih pisaca i rasvjetljavanjem specifične književnohistorijske situacije, radi na konstituiranju bosanskohercegovačke književnosti i moderne nauke o književnosti te na prijedlogu periodizacije za program studija historije književnosti. U tom okviru, pored srpske i hrvatske, zalagao se i za afirmaciju komponente muslimanske književnosti. Savremenim svježim idejama sa svjetskih, i posebno francuskih izvora, iz prve ruke, mogao je utjecati i na modernistički preobražaj realističke epske strukture poslijeratne produkcije. Uvođenjem nove teorijsko-književne metodologije u proučavanje književnosti, utjecao je na razbijanje klišea pozitivizma, tzv. univerzitetske kritike i prebacivanje interesa na estetske vrijednosti. Ti napori, poticajni i prevratnički, rezultirali su inovativnim promjenama u svim područjima proučavanja književnosti, između ostalog i u školskoj upotrebi.
Za ovu priliku zadržat ćemo se na promjenama u programskoj koncepciji nastave književnosti, univerzitetske i školske, koja je do sedamdesetih godina prošlog stoljeća isključivo predstavljala srpsku i hrvatsku, dok je poneki pisac iz Bosne i Hercegovine priključivan jednoj ili drugoj strani. Istovremeno, za izvedbu nastavnih programa nudile su se shematizirane, tradicionalne metodičke upute, što je preferiralo biografsko-psihološki, tematsko-sociološki i ideološki tip analize djela.
Metodika jezika i književnosti kao naučna disciplina u Evropi je šezdesetih godina dobila snažan impuls novim teorijskim pristupima interpretaciji i analizi djela, čije su se mogućnosti naglo proširivale. Primjereno intencijama književnoteorijskog pluralizma, priklanjajući se metodološkom eklektizmu na relaciji: strukturalizam, semiotika, psihoanaliza, fenomenologija, i sve u skladu sa dijalektikom i marksističkim opredjeljenjem, Begić se zalaže za slobodu izbora mogućih puteva prodora u slojevitosti i mnogoznačnosti djela, za dubinske sondaže do jezgra njegova estetskog smisla. Djelo se posmatra “kao samostalna organska struktura” nastala iz subjektivne svijesti autora u kojoj se svaki sloj i detalj može podvrći analizi, ali ne gubeći iz vida stvaralačku biografiju pisca i cjelinu djela u koordinatama historije i kulture u kojoj je antropološki ukorijenjeno.
Begić je, ne samo u teorijskim esejima nego i svim interpretacijama djela, promovirao teoriju utemeljena tumačenja, pa su ona ujedno bila i doprinos razumijevanju teorije. Autopoetičkim refleksijama redovno objašnjava postupak i sugerira pristup: “Polaziti od teksta, od unutrašnjeg jezgra djela – to je metod kojem težim, koji se oslanja na tekovine strukturalističke kritike ali, s druge strane, više na jedan bašlarovski metod estetski pročišćene psihoanalize, odnosno fenomenologiju”1. Upravo tako postupio je u istraživačkim esejima o umjetnosti pripovijedanja u prozama Šimunovića, Stankovića i Kočića, pisaca iz različitih kulturnih sredina koje povezuje jezik, vrijeme i poetika epohe impresionizma i simbolizma, koju je tumačio i osvjetljavao i povodom Dučićeve i Matoševe poezije. Realistička kritika o tim piscima i njihovim prozama davno je donijela sud, dok je Begić novim metodološkim postupcima iznio na vidjelo njihovu umjetničku vrijednost. Unutrašnjim pristupom prati pojave umjetničke preobrazbe stvarnosti, putujući za piscem u djelu u dubine skrivenih “suština”, hvatajući estetske “probljeske” i sugestivni poetski izraz. Možda su upravo takvi radovi najuputniji za školsku interpretaciju, jer u njima nastavnik može naći sve modele kreativnih pristupa. U traganju između impresije, strukture i dijalektike djela, u minucioznim analitičkim rastvaranjima slike i detalja, metafore i simbola, lika i prostora, i zahvata pisca i vremena, djela i opusa, Begić je došao do sasvim određenih zaključaka o preobrazbi objektivnog i realnog viđenja prema subjektivnoj viziji svijeta, čovjeka i sudbine. Kada su predmet opservacije pisci iz prošlih generacija, Begić polazi od stava: “Da bi analiza bila estetski funkcionalna, ona mora biti istorijska… to jest, u sklopu razvitka književne misli i metoda sve do trenutka analiziranja.”2 To je, inače, uvjet za uspjeh ponovljenih iščitavanja djela. Na taj način izvadio je Stankovića iz okvira realizma, gdje su ga smještali čak i Begićevi savremenici i povezao sa Šimunovićem i Kočićem, a metodom komparacije i sa evropskim impresionizmom.
Uvodni tekst Za pristup Krležinom djelu na Okruglom stolu Odjeka pod nazivom “Krleža u školi” višestruko je uputan jer postavlja pitanja o smislu i upotrebi i drugih pisaca, književnog naslijeđa i kulture. Krleža je Begićeva književna simpatija s kojim se idejno saglašava / identificira, a o tom odnosu ispovijeda da je Krleža bio “kamen temeljac životnog i duhovnog, estetskog opredjeljenja, angažovanja u javni i psihološki proces života u svim našim modernim, intelektualnim i stvaralačkim sredinama.”3 Begić u odnosu prema Krležinoj pojavi ispisuje vlastiti intelektualni, prosvjetiteljski, modernistički i marksistički stav, kao i univerzalistički duh, etički i djelatni profil. Krležinu opusu prilazi kao “epohalnom poetsko-književnom ostvarenju” a epohalnost cijeni kao odnos između djela i historijskog vremena, kao izraz epohe, što i jeste – “krležijanska stilska ekspresija”. S obzirom na to da se radi o “jedinstvenom ustroju i stilu Krležina djela kao i njegovom estetskom i spoznajnom istorijskom učinku i značenju”, pred interpretatorom se otvaraju mnogi vidovi istraživačkog pristupa. Begić će reći da je “svaki valjan ukoliko samo, zatvoren u svoju estetsko-književnu formulu, ne isključuje uopšte spoznajnu vrijednost književnog oblika u odnosu na ljudsku i nacionalnu, pojedinačnu i grupnu, istorijsku egzistenciju, ukoliko, dakle, prihvata mogućnost za umjetnika, i njegovo stvaranje da izrazi sve probleme opstanka čovjeka kao djelatnog i misaonog, individualnog i društvenog bića, uključujući i njegovu vlastitu misao o sebi i svijetu.”4
Krležinu kritiku apsurditeta modernog doba ratova, “suočenja ljudske humanističke svijesti sa tom svojom monstruoznom epohom industrijske upotrebe ubojstva”, Begić vidi kao intelektualnu pobunu, pitanje idejnog opredjeljenja i etičkog djelovanja. Dramatičnost je strukturalni princip i osnova njegovih slika života, a “glavni metod njegova pisanja postala je oštra, nesmiljena dijalektika misli, slika i emocija, čiji je krajnji udarni i prodorni intenzitet najpotpunije objektivirao u dramatizaciji ljudskih proturječja”.5 Za interpretaciju takvog djela, koje “nije nosilac prvenstveno estetskog užitka, već dijalektičkog satanskog sudara,” od “estetskog” značajnije je “idejno” i zato je ono pogodno za marksistički pristup, smatra Begić.
“Krležino djelo pretpostavlja cijelog čovjeka, oličenog u jedinstvu odgojitelja i vaspitanika, u međusobnom dostojanstvu toga odnosa, te će upotreba njegova ovisiti o skupnoj razini njihova uspona. Kako to treba ostvariti, moguće je o tome raspravljati, ali stvaralački, individualni pristup je osnovna pogodba uspjeha.”6 Begić sugerira nekoliko važnih pedagoških pitanja koja se postavljaju pred izvedbu nastave književnosti. Zalaže se za pristup imanentan djelu koji će voditi do principa izgradnje djela, do njegovih “suština” i estetske “srži”. Drugi je problem pravilno dozirati prema uzrastu, imajući u vidu arhitektoniku cjelokupnog djela, a u Krležinu slučaju to su: pjesme, dnevnici, putopisi, ogledi, pripovijetke, romani i drame. Zahtjev za međusobno dostojanstvo odnosa sudionika u nastavnom procesu jeste etičko i humano pitanje, isključuje bilo kakav diktat i prisilu i upućuje na saradnju, prisnost i saučesništvo sa piscem i djelom, a upotrebna vrijednost će “ovisiti o skupnoj razini njihova uspona,” to je vrlo pronicljivo zapažanje bitno za interaktivnu nastavu i princip intersubjektivnosti. U školskoj interpretaciji podržava se “stvaralački, individualan pristup”, koji je svojstven Begićevu metodu, i u skladu sa zahtjevom za kreativnost u nastavi, ali je u metodici i danas avangardan. To bi značilo da, u odnosu pisac – djelo – čitalac, nastavnik preuzima ulogu kritike kojoj je namijenjeno da bude “tumač i posrednik, sagovornik i ponekad saradnik”, što Begić i jeste u ulozi pedagoga i kritičara.
U pogledu senzibiliteta za umjetničku potenciju školskih interpretacija Begić je znao, kao u analizi Šimunovićeve Duge, da izrazi skepsu: “U deformaciji koja se obično didaktički vrši nad ovom novelom ta suština njena se ponekad iznevjerava kao što se u cilju školskih pedagoških idealizacija, ne sagledava ni njena složena struktura. Tako se prenebregavaju oni magnoveni trenuci podsvjesnog stremljenja ka suncu i zelenilu, kontrastu sa nametnutim ograničenjima, ona protivrječnost simbolike mirisa oltara i izvanjskog svijeta…”7 Svakako ćemo se složiti da nivo školskih analiza nije zadovoljavajući, ali smije se ustvrditi da su Begićevi eseji, i u toj specifičnoj upotrebi književnosti, inicirali promjene i vidno podržali uspon. U odnosu na onovremenu, pretežno frigidnu kritiku i tradicionalnu metodiku, u pravcu plediranja za estetske vrijednosti Begić je svojim esejima napravio bajkoviti korak od sedam milja.
Može se Begiću prigovoriti da se nijednog metoda ne drži konzistentno i zamjeriti za pluralizam ideja, metoda i pristupa, pretjeranu asocijativnost i hermetičnost, te sugestivnost lirskog izraza, ili pak, sve to prihvatiti kao jedinstvenu begićevsku osebujnost, umjetnika i naučnika, kritičara i pjesnika. Begić je kritiku i metodiku oslobodio stega i ograda, odabravši oblik eseja u kojem je najbolje mogao izraziti svoju poetsku prirodu, lucidnu misaonost i visoke stilske pretenzije. Kao i svi veliki pregaoci, nije imao prethodnika, ali je ostvario svoju književnokritičku školu, pa su iz nje jedni produžili u pravcu istraživanja književnog izraza i teorije, drugi u pravcu historije književnosti, treći kritike i esejistike, i na svim putevima do danas su ostvarili zavidne rezultate u bosanskohercegovačkoj nauci o književnosti.
IZVOR: Elbisa Ustamujić, “Begićeva metoda tumačenja književnosti”, Posebna izdanja Akademije nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 2012, br. 42, str. 79–83.
