Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak – utemeljitelj moderne kulture Bošnjaka
Piše: Prof. dr. Sanjin Kodrić
1.
Kraj 19. i početak 20 st. vrijeme je utemeljenja cjelokupne moderne bosanskohercegovačke, pa tako i moderne bošnjačke kulture. To je i vrijeme kad, u naročitim kulturalnim prilikama nakon austrougarske smjene dotadašnje osmanske vlasti u Bosni, utemeljuje se i novija bošnjačka književnost, što je zbirni naziv za cjelinu bošnjačkog književnog stvaranja od ovog vremena pa sve do danas, odnosno za proteklih nešto manje od stoljeća i po.[1] No, u isto ovo vrijeme kraja 19. i početka 20. st. utemeljuje se, između svega ostalog, i moderna bošnjačka književnohistoriografska svijest ili moderna bošnjačka književna historiografija, odnosno moderna historija bošnjačke književnosti kao književnonaučna disciplina, koja će zamijeniti dotadašnja bavljenja književnošću unutar različitih formi književnih komentara i hroničarskog pristupa prošlosti karakterističnih za bošnjačku tradiciju vezanu za orijentalno-islamski kulturalno-civilizacijski krug. Pritom, kao i u slučaju same novije bošnjačke književne prakse, i sam postanak te razvoj moderne bošnjačke književnohistoriografske svijesti i književne historiografije direktni je učinak javljanja upravo modernih evropskih tendencija u bošnjačkom kulturalnom kontekstu, ali je to i pojava koja je u najužoj vezi s konstituiranjem novijeg književnog stvaranja među Bošnjacima.[2]
U ovom smislu, utemeljenja novije bošnjačke književnosti, na književnoumjetničkoj strani, i moderne bošnjačke književnohistoriografske svijesti i književne historiografije, na književnonaučnoj strani, pojave su u naročitom međusobnom odnosu, pri čemu novija bošnjačka književnost i moderna bošnjačka književna historiografija pokazuju niz razvojnih uzajamnosti i međusobnih zavisnosti. Na opravdanost ove teze već na samom početku može uputiti i činjenica da novija bošnjačka književnost i moderna bošnjačka književnohistoriografska svijest imaju, zapravo, i iste svoje utemeljitelje, a to je ne samo dr. Safvet-beg Bašagić (1870–1934), kako se to obično tvrdi, već i, prije svih drugih, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1839–1902), koji se u dosadašnjim istraživanja bošnjačke književne povijesti nije bliže dovodio u ovaj, s razvojem bošnjačke književne historiografije povezan kontekst, osim u vezi s utemeljenjem moderne bošnjačke publicistike i književne kritike.[3] S ovim u vezi, moguće je uspostaviti i tezu da, pored dr. Safvet-bega Bašagića, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak predstavlja istovremeno i zastupnika jedne od dviju temeljnih pojava u novijem bošnjačkom književnom stvaranju, ali i u modernoj bošnjačkoj književnohistoriografskoj svijesti i književnoj historiografiji u vremenima njihova konstituiranja krajem 19. i početkom 20. st. Ove pojave nisu, međutim, međusobno suprotstavljene, već su prije u naročitom komplementarnom odnosu, a što istovremeno navodi i na tezu da proces postepenog utemeljenja moderne bošnjačke književnohistoriografske svijest i književne historiografije od Ljubušaka do Bašagića predstavljanja i njihovu svojevrsnu evoluciju tokom koje su u mjeri koja se ne može zanemariti uspostavljeni barem neki važni elementi konceptualno-predmetnog okvira bošnjačke književne historiografije kakvu poznajemo danas.
2.
Moderna bošnjačka kultura uopće, pa tako i novija bošnjačka književnost javlja se kao rezultat evropeizacije Bosne, a zapravo kao učinak potrebe prihvatanja zapadnih, evropskih književno-kulturalnih tekovina u bošnjačkoj kulturnoj i književnoj praksi, uz manje ili veće udaljavanje od orijentalno-islamskog kulturalno-civilizacijskog kruga, koji je dotadašnjoj, starijoj bošnjačkoj kulturi i književnosti predstavljao njezin neposredni kulturalno-civilizacijski okvir te kojem je dotadašnja bošnjačka kulturna i književna praksa prirodno pripadala. Istina, kao osobeni izazov i historijski iskorak, prvi elementi evropske književnosti i kulture u Bosni javit će se još šezdesetih godina 19. st. u vidu svojevrsnog prvog evropeizacijskog vala tad još uvijek osmanske Bosne, a u sklopu modernizacijskih procesa i tzv. tanzimatskih reformi u cjelini Osmanskog carstva, što je period koji bi se mogao nazvati pretpreporodnim dobom u bošnjačkoj književnosti i kulturi.[4] Između ostalog, tad počinje i s radom Vilajetska štamparija u Sarajevu, zahvaljujući kojoj prvi put nakon Bosanskog prijatelja (1850) fra Ivana Franje Jukića, koji je štampan izvan Bosne, u Bosni se javljaju i prvi novinski listovi na narodnom, bosanskom jeziku, najprije Bosanski vjestnik (1866–1867) u privatnom izdanju Ignjata Soprona, štampara koji na poziv bosanskog valije Osman Šerif Topal-paše dolazi u Bosnu iz austrougarskog Zemuna upravo s ciljem pokretanja rada štamparije, a odmah zatim i zvanične vilajetske novine Bosna (1866–1878), „list za vilajetske poslove, vijesti i javne koristi“, a potom i Sarajevski cvjetnik (1868–1872), poluzvanični časopis koji je po valijinu odobrenju pokrenuo i izdavao Mehmed Šakir Kurtćehajić, prvi bošnjački novinar u zapadnom smislu riječi, dok se u kratkotrajnom Hercegovačkom vilajetu kao njegove zvanične novine javlja list Neretva (1876), štampan u Vilajetskoj štampariji u Mostaru kao sjedištu Hercegovačkog vilajeta.[5] U ovim novinskim listovima bit će objavljeni i najraniji književni tekstovi Bošnjaka na bosanskom jeziku i zapadnoj pismenosti, a što je pojam koji u 19. i na početku 20. st. obuhvata one oblike pismenosti koji se kod Bošnjaka javljaju kao novost u odnosu na njihovu višestoljetnu arebičku te još stariju bosaničku pisanu tradiciju. To je, naravno, slučaj i s prvim na bosanskom jeziku i zapadnom pismu objavljenim književnim tekstom jednog Bošnjaka – pjesmom Pozdrav Mehmeda Emina Šehovića, autora koji je uz samu pjesmu potpisan kao „gospodin hodža Mehmed-Emin-Efendija“, a koja je na reformiranoj Vukovoj ćirilici objavljena u mjesecu maju 1866. godine u prvom broju zvaničnog vilajetskog lista Bosna, dakle dvije godine prije zvaničnog prihvatanja ćiriličke reforme u Vukovoj Srbiji (1868).[6]
Međutim, evropeizacija bošnjačke kulture i književnosti u punom kapacitetu počinje se ostvarivati tek s austrougarskom okupacijom Bosne 1878. godine, kad Bosna nakon nešto više od četiri stoljeća svoje direktne uključenosti u orijentalno-islamski kulturalno-civilizacijski sistem nenadano dospijeva u poziciju da se mora priključiti zapadno-evropskom kulturalno-civilizacijskom poretku, odnosno reintegrirati se u ovaj okvir, na čemu je intenzivno insistirala i nova, austrougarska vlast u smislu njezine tzv. „civilizatorske misije“. Iako su Bošnjaci, naravno, izvorno evropski narod, kao i njihovi susjedi u Bosni i izvan nje, takvo što u ukupnoj bošnjačkoj kulturi, pa tako i u književnosti izaziva najprije golemi tradicijski šok i traumu, nakon čega postepeno u bošnjačkom književnom stvaranju i kulturnoj praksi javlja se i drugi, presudni evropeizacijski val, a koji dolazi iz potrebe prihvatanja nužnosti novog vremena i prilagođavanja njemu, ali bez odbacivanja ključnih vlastitih identitetskih značajki bošnjačke zajednice vezanih za orijentalno-islamski kontekst, odnosno s ciljem izbjegavanja onog što u studiji Anfänge der Europäisierung im Kunstschrifttum der moslimischen Slaven in Bosnien und Herzegowina (1934) ugledni njemački slavist Maximilian Braun ispravno imenuje kao opasnost „evropeizacije kroz uništenje“.[7] To je, dakle, jedan od osnovnih principa na temelju kojeg se konstituirala bošnjačka kultura, pa tako i književnost austrougarskog perioda, poznata pod imenom preporodne književnosti Bošnjaka,[8] s kojom je i započela novija bošnjačka književnost, a koja je u smislu književne dominante zamijenila dotadašnje bošnjačko književno stvaranje na orijentalno-islamskim jezicima, turskom, perzijskom i arapskom, te bošnjačko alhamijado književno stvaranje, ostvarivano na narodnom, bosanskom jeziku i arebici kao arapskom pismu prilagođenom bosanskom glasovnom sistemu, uključujući i ostatke bošnjačkog pisanog stvaranja na tradicionalnoj bosanskoj ćirilici – bosančici, mada će orijentalno-islamska pismenost još zadugo ostati prisutna u Bosni, zašavši duboko u 20. st.[9]
Usljed izrazite važnosti bošnjačke književne prakse na orijentalno-islamskim jezicima kao elitnog i uopće kulturalno povlaštenog oblika književnog izražavanja u osmanskoj Bosni, jedan od najvećih izazova pri konstituiranju ovog novog i drugačijeg, zapadno-evropski usmjerenog bošnjačkog književnog stvaranja predstavljat će upravo i prihvatanje narodnog, bosanskog jezika kao medija književnog rada, jednako kao i prihvatanje zapadnog pisma kao sredstva pisane književne komunikacije, odnosno preko ovog uopće prihvatanje zapadno-evropske književno-kulturalne tradicije. Zato je ovakvo što predstavljalo prioritet prvog reda za u tom trenutku izrazito rijetku proevropksi, zapadno orijentiranu inteligenciju kod Bošnjaka, a čiji je prvak bio upravo Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, ključna ličnost među Bošnjacima onda kad je riječ o potrebi njihova uključivanja u modernu zapadno-evropsku kulturu ovog vremena, posebno u prvim godinama nakon austrougarske okupacije Bosne, kako je Ljubušak doživljavan i kod svojih savremenika, od kojih će ga jedan s punim pravom nazvati i „duševnim vođom naših čestitih muslomana“.[10]
Baveći se ovim, za Bošnjake s kraja 19. st. i početka 20. st. životno važnim zadatkom, Ljubušak je istovremeno utemeljio i modernu kulturu Bošnjaka, ali i začeo modernu bošnjačku književnu historiografiju, ili barem neke važne elemente književnohistoriografske svijesti, kao jednu od novina koja se kod Bošnjaka javlja s pojavom prvih elemenata njihove moderne, evropski usmjerene kulture i uporedo s razvojem njihova novijeg književnog stvaranja. Moderna zapadno-evropska kultura Ljubušaku je, naime, bila bliska i prije 1878. godine, te je i Ljubušak bio jedan od onih autora koji su objavljivali svoje književne tekstove na narodnom jeziku i zapadnoj pismenosti u prvim bosanskim novinskim listovima tokom posljednjeg desetljeća osmanske vlasti u Bosni,[11] mada je istovremeno pisao i na orijentalno-islamskim jezicima, pod imenom Muhibbi Ljubušak.[12] Kako su i u osmansku Bosnu elementi zapadno-evropske kulture pristizali na niz različitih načina, a među njima i preko stranih putnika ili kroz rad stranih diplomatsko-konzularnih službenika, u isto ovo vrijeme, između ostalog zahvaljujući i prisnim odnosima s Vukom Vrčevićem, tadašnjim austrougarskim konzulom u Trebinju, i drugim književnim ličnostima svojeg vremena, Ljubušak će se na različite načine uspjeti obavijestiti i o onovremenom širem južnoslavenskom književnom stvaranju. To se posebno odnosi na tad na Slavenskom jugu još uvijek vrlo žive i aktuelne romantičarske književne interese, pa će Ljubušaku još i prije austrougarske okupacije Bosne biti poznata npr. djela Petra II Petrovića Njegoša ili Ivana Mažuranića, kao i druga značajna književna ostvarenja šireg južnoslavenskog prostora, uključujući i one ranije poput npr. velikog baroknog epa Osman (1826) Ivana Gundulića, a upoznat će se i, posebno, s romantičarskim zanimanjem za usmenu književnu tradiciju, odnosno za tzv. „narodne umotvorine“, pa tako i s radom Vuka St. Karadžića, čiji je Vrčević bio odan sljedbenik i predan saradnik.
Između ostalog, i s ovakvim poticajima Ljubušak se nakon 1878. godine javio kao jedan od najangažiranijih proevropskih bošnjačkih kulturnih poslenika svojeg vremena, pri čemu mu je jedan od krucijalnih ciljeva bio i taj da književne i kulturne ideje koje je upoznao u širem kontekstu Slavenskog juga primijeni i raširi i u samoj Bosni, posebno među bosanskim muslimanima, kojima je u ovom trenutku uglavnom bio tradicijski stran i manje ili više dalek ovaj knjiženo-kulturni svijet s kojim se Ljubušak s istinskim zanimanjem i neskrivenim oduševljenjem u međuvremenu uveliko srodio. Uz ovo, Ljubušak posebno insistira i na tome da Bošnjake približi kako njihovim susjedima u samoj Bosni, tako i izvan nje, ali i novoj, austrougarskoj vlasti, kojoj lično iskazuje posebnu lojalnost, čak i uz elemente neke vrste političkog pragmatizma i oportunizma. Ljubušak naročito, opet, insistira na tome da se Bošnjaci i pred samima sobom i u očima drugih pojme i prihvate ne kao relikt iz Bosne iščezlog Osmanskog carstva, odnosno ne kao stranici u svojoj zemlji i zapadno-evropskom svijetu, već, naprotiv, kao autohtoni evropski muslimani slavenskog porijekla, odnosno kao evropsko-slavenski muslimanski etnos srodan i blizak drugim evropskim i slavenskim narodima, a otud i kao narod koji je realno utemeljen i u evropskoj kulturi te vlastitoj, slavenskoj tradiciji. Svim ovim Ljubušak u osnovi nastoji pokazati da bosanski muslimani – Bošnjaci nisu nespojivi s Evropom i uopće sa svijetom evropskog Zapada, da oni, zapravo, nisu orijentalni narod, već evropski, kao i svi drugi narodi iz njihova susjedstva, a da je muslimanski Orijent ono za što se veže izrazito važan, ali ne i jedini aspekt njihove kulture te da je ta i takva kultura bosanskih muslimana, bez obzira na svoju orijentalno-islamsku komponentu, spojiva s kulturom zapadno-evropskog kruga, baš onako kako je spojena u kulturalnom identitetu Bošnjaka.
3.
Ovakvo što sve zajedno jesu, dakle, neka od ključnih polazišta na kojima se zasnivao i Ljubušakov književnohistorijski rad, odnosno ono što je sami elementarni začetak moderne bošnjačke književnohistoriografske svijesti i književne historiografije kod Ljubušaka. Pritom, uz knjižice Što misle muhamedanci u Bosni (1886)[13] i Budućnost ili napredak muhamedovaca u Bosni i Hercegovini (1893)[14], kojima je započela i bošnjačka publicistika,[15] moderna bošnjačka književna historiografija u svojim prvim naznakama počela se konstituirati u Ljubušakovim temeljnim radnjama – sakupljačkim zbirkama Narodno blago (1887)[16], a potom i Istočno blago, objavljenoj u dva sveska (I – 1896, II – 1897)[17]. Riječ je o sadržajno raznolikim zbornicima, svojevrsnim sveznadarima, a ne tek o usmenoknjiževnim zbirkama ili zbirkama „narodnih umotvorina“, što je na svoj način primijetio još i Vladimir Ćorović u svojoj „književnoj slici“ rada Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka iz 1911. godine.[18] No, dok je ova sveznadarska mješovitost za Ćorovića bila nesumnjiva manjkavost Ljubušakovih zbornika, danas, zahvaljujući drugačijem, a prije svega širem kulturalnom uvidu u karakter cjeline preporodne književne prakse Bošnjaka, moglo bi se tvrditi bitno drugačije, pa i potpuno suprotno. Jer, i Narodnim blagom i Istočnim blagom Ljubušak je, zapravo, uspio ne tek prikupiti „narodne umotvorine“ poput brojnih usmenoknjiževnih sakupljača na Slavenskom jugu tokom 19. st. već je istovremeno u ove zbornike uključio i širu građu te je na ovoj osnovi nastojao uspostaviti i model novog, drugačijeg književnog stvaranja Bošnjaka i tako pomoći njihovu tranziciju iz okvira orijentalno-islamske u okvire zapadno-evropske kulture, odnosno srastanje u jedinstveni spoj ova dva naročita aspekta bošnjačke kulture kao cjeline. Po svoj prilici, a ne samo iz nedovoljne učenosti koju mu prigovara ili pripisuje Ćorović, i zato se, dakle, Ljubušak nije mogao zadovoljiti tek „narodnim umotvorinama“, već u svoje zbornike uključuje i više od ovog, odnosno sve ono za što je mislio da može pomoći izrastanje nove i drugačije kulture, a posebno književne prakse bosanskih muslimana, one koja će biti primjerna novom vremenu i novim povijesnim okolnostima. A upravo u ovom „višku“ jeste ono gdje se Ljubušak može prepoznati i kao utemeljitelj moderne kulture Bošnjaka, ali i kao mogući začetnik moderne bošnjačke književne historiografije, naravno tek u njezinu elementarnom obliku.
Iako je riječ prvenstveno o folklorističkim zbornicima, i u Narodnom blagu i u Istočnom blagu u ovom smislu posebno su, otud, relevantni oni njihovi sadržaji koji izlaze iz njihovih dominantnih folklorističkih okvira. Uz stihove ili sentence preuzete iz južnoslavenske, pretežno romantičarske književne tradicije, naročito iz Njegoševa ili Mažuranićeva djela, a koji su važni i u smislu prezentiranja primjera šireg južnoslavenskog književnog stvaranja među bosanskim muslimana, u Narodnom blagu takva je npr. i alhamijado pjesma Duvanjski arzuhal Mehmed-age Pruščanina iz 1806. godine ili nekoć vrlo popularna pjesma Abdija Fočaka Jusuf-bega Čengića iz 1866. godine, odnosno Poziv na nauk Jusuf-bega Filipovića iz 1880. godine s pratećim Ljubušakovim bilješkama. Ove bilješke, istina, vrlo su kratke, često i površne ili na neki drugi način nedostatne gledano iz savremene perspektive, ali su u vremenu o kojem je riječ upravo one nesumnjivo važne u smislu svojevrsnih preteča književnohistorijskih razumijevanja, istina u vrlo rudimentarnom obliku. To se još više odnosi na tumačenja pojedinih usmenoknjiževnih primjera koje donosi Ljubušak, kao npr. u slučaju komentara uz pojedine poslovice ili primjere usmene poezije, koji nekad predstavljaju i neku vrstu manje ili više sažetih ili fragmentarnih književnohistorijskih osvrta. Posebno je u ovom smislu važan opsežan komentar o „bogomilima“ u Bosni koji se u Narodnom blagu javlja uz poslovicu „Laže, da je djed“, a u kojem Ljubušak daje jezgrovit prikaz svojeg razumijevanja historije bosanskih krstjana, uključujući i sažet uvid u njihovo književno stvaranje te vezu koju uočava s kasnijom književnošću i kulturom Bošnjaka, pa između ostalog piše:
„Knjige i spisi bogomila bili su od dvije ruke, tj. svete knjige i kojekakve priče. Od svetih knjiga bilo je u njih najviše rašireno Sveto pismo, i to u narodnome jeziku, da ga je mogao svaki bogomil čitati i tumačiti. Njihova književnost mnogo je poznavala i narodne bajke, kao o hudim stvarima i vješticama. Te njihove bajke, priče, pripovijesti, sve su sastavljene za lakšu pouku naroda i tako se dojmile uopće narodu da su postale u Bosni pravim narodnim blagom, od kojih se i dan danas po gdjekoja nalazi među našim narodom, otprilike kao što je u Vukovoj zbirci: ‘Ognjena Marija u paklu’, ‘Griješna udovica’, i ‘Sestre sv. Petra’, to je sve bogomilskog porijekla. Isto tako su i mnoge pripovijetke o ‘mudrom Solomunu’ iz bogomilskog izvora. Pričaju kako se još toga bogomilskog ili narodnog blaga mnogo nalazi po Bosni, a osobito u konjičkom kotaru u prijedjelu Rami i Jablanici.“[19]
Ova pojava još je izrazitija u Istočnom blagu, posebno u njegovu drugom svesku, sadržajno još raznolikijem, a gdje se napokon javlja i Ljubušakov rad O našijem pjesnicima i književnicima.[20] Riječ je, naime, o tekstu za koji bi se razložno moglo konstatirati da predstavlja prvu stvarnu ili barem izvjesniju Ljubušakovu književnohistorijsku radnju, prvi njegov tekst s realnijim prisustvom elemenata književnohistorijskog diskursa, odnosno vjerovatno i uopće jedan od prvih ovakvih radova kod Bošnjaka na maternjem jeziku,[21] a u pitanju je svojevrstan kratki pregled dvaju temeljnih tokova starijeg bošnjačkog književnog stvaranja – prije svega alhamijado književnosti, a potom, tek u nekoliko redaka, i književnosti na orijentalno-islamskim jezicima, prvenstveno na turskom. Smatrajući da se radi o primjerima koji „vrijede da se zabilježe kao kulturno-historičke uspomene iz onog doba, za koje je u unutrašnjem životu naroda u Bosni i Hercegovini slabo što pribilježeno“[22], u ovoj kratkoj, ali relativno sadržajnoj radnji Ljubušak, naime, najprije u najosnovnijim crtama predstavlja bošnjačku alhamijado književnu praksu od Hasana Kaimije i Mustafe Gaibije iz 17. st., preko Abdulvehaba Ilhamije i Abdurrahmana Sirrije iz druge polovine 18. i prve polovine 19. st., pa do svojih savremenika Omera Hume i Jusuf-bega Čengića iz 19. st. Mada ga tretira tek usput, kao dodatak razmatranjima alhamijado baštine, slično se potom odnosi i na bošnjačko književno stvaranje na orijentalno-islamskim jezicima, koje spominjanjem imena pojedinih autora Ljubušak referira u potezu od Ahmeda Sudije iz druge polovine 16. st., preko Hasana Kafije Pruščaka i Muhameda Nerkesije s prijelaza 16. i 17. st. te Mustafe Ejubovića – šejha Juje iz druge polovine 17. i sa samog početka 18. st., pa do Fadil-paše Šerifovića, šejhul-islama Mehmeda Refika Hadžiabdića i Arifa Hikmet-bega Rizvanbegovića iz 19. st., odnosno iz tadašnjeg aktuelnog trenutka. Nakon ovog kratkog književnohistorijskog pregleda Ljubušak donosi i svojevrstan „mini“ izbor bošnjačke alhamijado književnosti naslovljen kao Ilahije i kaside bosanskih derviša, s pjesničkim tekstovima nekolicine spomenutih autora, kojem je ovaj pregled zapravo služio kao svojevrstan uvod ili predgovor.[23] Pritom, sam fenomen alhamijado književnosti Ljubušak objašnjava na sljedeći, uglavnom i danas relativno prihvatljiv način, ali, naravno, i sa specifičnostima u tumačenju i različitim manjim ili većim propustima razumljivim već i s obzirom na vrijeme u kojem piše:
„Bilo je i nekoliko derviša u našoj domovini, koji su na našem bosanskom jeziku svoje misli u pjesme svrstali. Te njihove pjesme naš narod nazivlje ilahije i kaside. Ta vrsta pjesama većinom su nabožnog sadržaja, između kojih je u nekim naricano kao neko proročanstvo, ili kakav savjet i pouka za narod. To je sve udešeno u raznim stihovima na našem jeziku, a arapskim pismom. Dakako, da je u tijem pjesmama pomiješano mnogo turskih riječi. […]
Zanimljivo je da ti derviši, iako su svu svoju nauku primili na tuđem jeziku, opet nijesu odvrgli svoj materinski jezik, opet im je toliko omilio, da su voljeli tim jezikom okotiti svoje misli i zapisati poruke svojim suvjernicima. Pisali su arapskim pismenima, jer drugojačije nijesu umjeli.“[24]
Iako je rad O našijem pjesnicima i književnicima njegov najcjelovitiji tekst u književnohistorijskom pogledu, Ljubušakov spoznajni domet u sferi historije književnosti i ovdje je, međutim, u konačnici dosta ograničen. U cjelini gledano, podaci koje Ljubušak prezentira ipak su i dalje nepotpuni, škrti i uopće skromni, pa i upitni ili neadekvatni u pojedinim slučajevima, a njegov izbor „našijeh pjesnika i književnika“ također je dosta oskudan i nije reprezentativan u odgovarajućoj mjeri. Pa ipak, ova Ljubušakova kratka književnohistorijska radnja ima svoj nesumnjiv značaj, a on nije samo u njezinu začetničkom karakteru, već, između ostalog, i u onome kako Ljubušak shvata i određuje bošnjačku književnu tradiciju.
U tom smislu, pažnje je vrijedan već i Ljubušakov osjećaj ne samo za u njegovo vrijeme aktuelne „narodne umotvorine“, odnosno usmenu književnu tradiciju, koju referira na početku rada, nego i za širu književnu prošlost kao vrijednost koja također treba biti zabilježena i, što je još važnije, predstavljena i protumačena, a što Ljubušak jednako implicira kao općenarodno dobro, zbog čega ovakve sadržaje i uvrštava u svoju zbirku. Iako je programski bio orijentiran ka nužnosti usvajanja zapadno-evropske kulture među Bošnjacima, Ljubušak ne zaboravlja niti potcjenjuje, a pogotovo ne odbacuje ni njihovo orijentalno-islamsko naslijeđe, a kako to, uostalom, pokazuje i cjelina pojave zbirke Istočno blago. Samu ovu zbirku Ljubušak je, naime, sastavio i s ciljem da se, kako navodi u njezinu uvodu, „jugoslavenski svijet bar unekoliko upozna sa istočnom književnosti, pa da se lijepo osvjedoči, kako Arapi, Persijanci i Osmanlije sa svojim mnogobrojnim rečenicama i sa jezgrovitim pričama sude i kazuju“, ali i s posebno naglašenim osjećam dužnosti da pozove „našu jednokrvnu braću, sve Bošnjake i Hercegovce, da se jednom sna i drijemanja otresu, pa da se po mogućnosti prihvate pisati, prevoditi i sabirati sve što je korisno i značajno“[25]. Ponavljajući pritom neke od stavova iz svojih ranijih radova, s ovim u vezi Ljubušak u uvodnim dijelovima zbirke eksplicitno piše i sljedeće, insistirajući upravo iz ovih razloga na alhamijado baštini kao važnoj tradiciji pisanja na narodnom, bosanskom jeziku:
„Neka nastoje oko knjige i prosvjete, jer od toga nema ljepšeg na svijetu. Neka se lijepo ugledaju na naše bivše bosanske derviše i velike učenjake, koji su na našem materinskom jeziku mnogi štošta napisali i iza sebe ostavili, kao što je to bio Sirrija, Ilhamija, Kaimija, Humo Omer efendija itd., itd.
Kakva je bila škoda pjevati Merhum Sirriji:
Nu, pogledaj, Sirrije
Sve derviše miluje,
I dan i noć kazuje:
La ilahe ilallah!“[26]
No, uz samu svijest o višestrukosti i cjelini vlastite književne tradicije, posebno važno jeste i ono kako u radu O našijem pjesnicima i književnicima Ljubušak konceptualno doživljava bošnjačko alhamijado književno stvaranje i književno stvaranje Bošnjaka na orijentalno-islamskim jezicima. Govoreći o „našijem pjesnicima i književnicima“, tj. o autorima koje doživljava svojim, Ljubušak, naime, i alhamijado književnu tradiciju Bošnjaka i njihov književni rad na orijentalno-islamskim jezicima prepoznaje i predstavlja kao dio vlastite kulture i književnosti, bez obzira na vezanost ovih književnih praksi za širi orijentalno-islamski književno-kulturalni kontekst, između ostalog i grafijski te u jezičkom vidu onda kad je riječ o književnoj praksi na orijentalno-islamskim jezicima. Utoliko više što je prije okončanja osmanske vlasti u Bosni i sam pisao unutar i ovog književnog toka, za Ljubušaka ne samo alhamijado književnost već i bošnjački književni rad na turskom, perzijskom i arapskom jeziku nije, dakle, dio tuđe, strane, odnosno turske, perzijske ili arapske književne tradicije, nego vlastita književna baština, u tom smislu statusno jednaka bilo kojem drugom segmentu vlastitog, bošnjačkog književnog naslijeđa, pa tako i bošnjačkoj usmenoj književnosti, koju je posebno naglasio na samom početku svojeg rada, i to također kao posebnost „našega muhamedanskog elementa“[27]. Ovakvo što važno je i u Ljubušakovu vremenu, naročito s obzirom na onovremeno nesnalaženje Bošnjaka između muslimanskog Orijenta i evropskog Zapada, ali i u kasnijim proučavanjima bošnjačke književnosti osmanskog doba, pa tako i danas, jer riječ je i o stavu autora koji je i sam bio jedan od pisaca ove i ovakve književne prakse, dakle s unutrašnjom književnopovijesnom pozicijom, pa se eventualna dilema o mogućnosti posmatranja književnog stvaranja Bošnjaka na orijentalno-islamskim jezicima i u okvirima bošnjačke književnosti kao takve i njezine historije pokazuje kao povijesno neutemeljena i strana već i samoj autopercepciji pisaca ove književnosti, posebno u Ljubušakovu vremenu, kad, naime, i inače jača svijest o pitanjima književno-kulturalnih pripadanja. Istina, ova i ovakva pitanja Ljubušak, nažalost, ne diskutira direktno i eksplicitno, već alhamijado književnost i književni rad Bošnjaka na orijentalno-islamskim jezicima prirodno podrazumijeva kao dio vlastite književne prošlosti, odnosno takvo što tek implicira.
Iako je i sam implicitan, još je barem jedan naročito važan aspekt Ljubušakova rada O našijem pjesnicima i književnicima. Naime, kako je konstatirano, Ljubušakov izbor autora o kojima piše jeste skroman i nepotpun, jednako kao i izbor njihovih tekstova koje donosi u nastavku rada, ali je sam ovaj izbor vrlo indikativan. Kad govori o bošnjačkim alhamijado autorima, Ljubušak, naime, poimenično spominje niz autora iz Bosne, ali na jednak način govori i o Gaibiji, pjesniku porijeklom iz nekadašnjeg Kliškog sandžaka i najpoznatijem derviškom prvaku u Slavoniji u 17. st.,[28] iz vremena „dok je bila Slavonija u turskim rukama“[29], tj. sastavni dio tadašnjeg Bosanskog pašaluka, a koji je i pokopan u Staroj Gradiški. Štaviše, uz Gaibijino ime Ljubušak spominje upravo neke od ovih detalja, odnosno poznato Gaibijino navodno proročanstvo po kojem će kasnija granica između Austrije i Turske ići rijekom Savom i „njegovim leđima“, tj. preko mjesta na kojem će biti pokopan („Sava među Gaibijina pleća“[30]), pri čemu je Ljubušak, naravno, svjestan da je riječ o pjesniku izvan u njegovo vrijeme aktuelnih okvira Bosne, odnosno iz savremene Hrvatske. Pa ipak, za Ljubušaka, jednako kao i bilo koji drugi bosanski alhamijado pisac ili pisac na orijentalno-islamskim jezicima iz Bosne, i Gaibija bez ikakve razlike spada među one od „našijeh pjesnika i književnika“ o kojima piše, tj. dio je književnosti koju Ljubušak smatra svojom, odnosno bosanskomuslimanske ili bošnjačke književne povijesti u današnjem smislu riječi. A to će reći da Ljubušak kao kulturalnogeografski prostor bošnjačke književnosti, odnosno starije bošnjačke književne prakse, podrazumijeva i povijesni prostor Bosne sa svojom osobenom književno-kulturalnom tradicijom, a ne samo njezine prostorne okvire od kraja 19. st. pa nadalje, a što je eventualno mogao biti slučaj u nekoj drugačijoj perspektivi. Iako ni ovo pitanje Ljubušak, nažalost, ne propituje eksplicitno, i ovdje je zato riječ o vrlo važnom konceptualnom pitanju historije bošnjačke književnosti, spram kojeg se Ljubušak odnosio prije svega temeljem povijesno-tradicijske svijesti i njegova osjećaja za ono što je vlastita književna baština, pa je sasvim izvjesno da je i ovakvo što također važna anticipacija kasnijih književnonaučnih koncepcija i određenja tradicijskih obuhvata i okvira bošnjačke književnosti kao takve.
4.
Mada je riječ o najizrazitijim, ovih i ovakvih primjera ima još kako u Narodnom blagu, tako i u Istočnom blagu Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, a što sve zajedno Ljubušaka legitimira ne samo kao sakupljača književne baštine već i kao njezina svojevrsnog historijskog tumača, iako, naravno, ne i kao cjelovito oblikovanog historičara književnosti u savremenom smislu riječi. Slično onom što je slučaj i u bošnjačkoj književnoj praksi preporodnog doba, sve ovo najzad će reći da moderna bošnjačka književna historiografija, kao uostalom i druge južnoslavenske književne historije, ima svoje prije svega romantičarsko elementarno utemeljenje, ali i svoju specifičnost vezanu za naročitu kulturalno-društvenu poziciju Bošnjaka u postosmanskoj, austrougarskoj, zapadno-evropskoj Bosni. Ona, naime, kao i sama novija bošnjačka književnost, ili ukupna moderna kultura Bošnjaka, barem u smislu književnohistoriografske svijesti začinje se iz strahovite situacije povijesnog raskršća – iz straha od gubljenja vlastitog identiteta u novim povijesnim okolnostima, jednako kao i iz potrebe legitimiranja bosanskih muslimana u novom, zapadno-evropskom okviru, a zapravo također iz onog što Maximilian Braun naziva strahom od „evropeizacije kroz uništenje“. Zato je moderna bošnjačka književna historiografija, ili književnohistoriografska svijest koja je elementarno konstituira, u svojim začecima istovremeno i prosvjetiteljska, propedeutička i društveno angažirana. Štaviše, ona je također jedan od ključnih faktora u evropeizaciji bošnjačke književnosti i kulture, tim prije što svojim radom i ove vrste Ljubušak daje i implicitne smjernice za razvoj cjelokupne bošnjačke književne prakse austrougarskog perioda, a preko ovog i bošnjačke kulture ovog vremena uopće.
Istina, kao i u bošnjačkom književnom stvaranju istog perioda, i u Ljubušakovu ukupnom radu, pa tako i u njegovim naznakama začetaka moderne bošnjačke književne historiografije, nemoguće je ne primijetiti i izvjesne elemente kolonijalne svijesti, a koji su vidljivi prije svega u idealizaciji zapadno-evropskog kulturnog poretka, odnosno kulture evropskog Zapada uopće, posebno njezina racionaliteta i napretka, kako se to da iščitati iz niza primjera u građi koju Ljubušak donosi u svojim zbirkama, a još više iz njegovih ličnih opservacija u različitim njegovim radovima. No, ovakvo što počet će se mijenjati relativno brzo – već, naime, s pojavom dr. Safvet-bega Bašagića i njegove bečke doktorske disertacije o bošnjačkom književnom stvaranju na „istočnom Parnasu“ Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der Orientalischen Literatur (1910)[31], odnosno knjige Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (1912)[32]. Zahvaljujući ovim radovima, kao i nizu drugih Bašagićevih tekstova objavljivanih u književnoj periodici njegova vremena, tek elementarno začeta moderna bošnjačka književna historiografija, odnosno rudimentarna književnohistoriografska svijest modernog tipa, iz svoje ipak amaterske faze u Ljubušakovu radu dobit će svoj stvarni, višestruko realniji književnonaučni karakter, presudan za kasniji razvoj historije književnosti kao književnonaučne discipline kod Bošnjaka, odnosno za razvoj historije bošnjačke književnosti kao takve, baš kao što će s Bašagićem i bošnjačka književnost i kultura uopće ući u svoju narednu, razvojno ključno važnu fazu.
Literatura
Bašagić, Safvet-beg: Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der Orientalischen Literatur. Wien, 1910. (Rukopis)
Bašagić, Safvet-beg, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti: Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1912.
Bibliografija književnih priloga u listovima i časopisima Bosne i Hercegovine 1850–1918., ur. Staniša Tutnjević, knj. 1-4. Sarajevo: Institut za književnost, 1991.
Braun, Maximilian: Začeci evropeizacije u književnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini, prev. Ibrahim Dizdar i Suada Hedžić. Sarajevo: Dobra knjiga, 2009.
Ćorović, Vladimir: Mehmed beg Kapetanović: Književna slika. Sarajevo, 1911.
Džanko, Muhidin: „Zasnivanje nacionalne (bošnjačke) književne kritike u polemičko-publicističkom radu Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka“, u: Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: Muslimani u Bosni i Hercegovini, prir. Muhidin Džanko. Sarajevo: Dobra knjiga, 2008, str. 11-23.
Handžić, Mehmed: „Rad bosanskohercegovačkih muslimana na književnom polju“, Teme iz književne historije, Izabrana djela, knj. 1, prir. Esad Duraković. Sarajevo: Ogledalo, 1999, str. 308-451.
Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: Što misle muhamedanci u Bosni. Sarajevo, 1886.
Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: Narodno blago. Sarajevo, 1887.
Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: Budućnost ili napredak muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 1893.
Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: Istočno blago, sv. I. Sarajevo, 1896.
Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: Istočno blago, sv. II. Sarajevo, 1897.
Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: Sabrana djela, knj. 1-3, Narodno blago, prir. Munib Maglajlić, Fehim Nametak i Lamija Hadžiosmanović. Sarajevo: Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, 1987.
Kodrić, Sanjin: Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti. Sarajevo: Slavistički komitet, 2012.
Kodrić, Sanjin: Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost (Književnoteorijski i književnohistorijski aspekti određenja književne prakse u Bosni i Hercegovini). Sarajevo: Dobra knjiga, 2018.
Kodrić, Sanjin: „Preporod prije preporoda? (Pjesma Pozdrav ‘gospodina hodže Mehmed-Emin-efendije’ i počeci novije bošnjačke književnosti)“, Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i književnohistorijske teme). Sarajevo: Slavistički komitet, 2018, str. 111-148.
Maglajlić, Munib: „Književna djelatnost Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka“, u: Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: Sabrana djela, knj. 1, Narodno blago, prir. Munib Maglajlić. Sarajevo: Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, 1987, str. 7-33.
Memija, Minka: Bosanski vjesnici: Počeci štampe kod bosanskih muslimana. Sarajevo: El-Kalem, 1996.
Omerdić, Fatima: „Bibliografija štampanih djela arapskim pismom bosanskohercegovačkih autora u Gazi Husrev-begovoj biblioteci“, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knj. XXV-XXVI, Sarajevo, 2007, str. 309-372.
Ratkovčić, Rosana: „Prisutnost derviša na području Slavonije i Srijema u vrijeme osmanske vladavine“, Scrinia slavonica, knj. 14, Slavonski Brod, 2014, str. 53-77.
Rizvić, Muhsin: Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda (1887–1918). Sarajevo: El-Kalem, 1990.
[1] Usp.: Kodrić, Sanjin: Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti. Sarajevo: Slavistički komitet, 2012.
[2] Usp.: Kodrić, Sanjin: Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost (Književnoteorijski i književnohistorijski aspekti određenja književne prakse u Bosni i Hercegovini). Sarajevo: Dobra knjiga, 2018.
[3] Usp.: Džanko, Muhidin: „Zasnivanje nacionalne (bošnjačke) književne kritike u polemičko-publicističkom radu Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka“, u: Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: Muslimani u Bosni i Hercegovini, prir. Muhidin Džanko. Sarajevo: Dobra knjiga, 2008, str. 11-23.
[4] Usp.: Kodrić, Sanjin: „Preporod prije preporoda? (Pjesma Pozdrav ‘gospodina hodže Mehmed-Emin-efendije’ i počeci novije bošnjačke književnosti)“, Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i književnohistorijske teme). Sarajevo: Slavistički komitet, 2018, str. 111-148.
[5] Usp.: Memija, Minka: Bosanski vjesnici: Počeci štampe kod bosanskih muslimana. Sarajevo: El-Kalem, 1996.
[6] Usp.: Kodrić, Sanjin: „Preporod prije preporoda? (Pjesma Pozdrav ‘gospodina hodže Mehmed-Emin-efendije’ i počeci novije bošnjačke književnosti)“, Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i književnohistorijske teme). Sarajevo: Slavistički komitet, 2018, str. 67.
[7] Usp.: Braun, Maximilian: Začeci evropeizacije u književnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini, prev. Ibrahim Dizdar i Suada Hedžić. Sarajevo: Dobra knjiga, 2009.
[8] Usp.: Rizvić, Muhsin: Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda (1887–1918). Sarajevo: El-Kalem, 1990; odnosno: Kodrić, Sanjin: Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti. Sarajevo: Slavistički komitet, 2012.
[9] Usp. npr.: Omerdić, Fatima: „Bibliografija štampanih djela arapskim pismom bosanskohercegovačkih autora u Gazi Husrev-begovoj biblioteci“, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knj. XXV-XXVI, Sarajevo, 2007, str. 309-372.
[10] Usp.: Rizvić, Muhsin: Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda (1887–1918). Sarajevo: El-Kalem, 1990, str. 39-56, 101-105; odnosno: Maglajlić, Munib: „Književna djelatnost Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka“, u: Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: Sabrana djela, knj. 1, Narodno blago, prir. Munib Maglajlić, Sarajevo: Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, 1987, str. 7-33.
[11] Usp.: Bibliografija književnih priloga u listovima i časopisima Bosne i Hercegovine 1850–1918., ur. Staniša Tutnjević, knj. 1-4, Sarajevo: Institut za književnost, 1991.
[12] Usp.: Handžić, Mehmed: „Rad bosanskohercegovačkih muslimana na književnom polju“, Teme iz književne historije, Izabrana djela, knj. 1, prir. Esad Duraković. Ogledalo: Sarajevo 1999, str. 378.
[13] Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: Što misle muhamedanci u Bosni. Sarajevo, 1886.
[14] Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: Budućnost ili napredak muhamedovaca u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 1893.
[15] Usp.: Džanko, Muhidin: „Zasnivanje nacionalne (bošnjačke) književne kritike u polemičko-publicističkom radu Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka“, u: Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: Muslimani u Bosni i Hercegovini, prir. Muhidin Džanko. Dobra knjiga: Sarajevo 2008, str. 11-23.
[16] Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: Narodno blago. Sarajevo, 1887.
[17] Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: Istočno blago, sv. I. Sarajevo, 1896: odnosno: Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: Istočno blago, sv. II. Sarajevo, 1897.
[18] Usp.: Ćorović, Vladimir: Mehmed beg Kapetanović: Književna slika. Sarajevo, 1911.
[19] Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: Sabrana djela, knj. 1, Narodno blago, prir. Munib Maglajlić. Sarajevo: Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, 1987, str. 366-367.
[20] Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: „O našijem pjesnicima i književnicima“, Sabrana djela, knj. 3, Istočno blago, sv. II, prir. Lamija Hadžiosmanović. Sarajevo: Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, 1987, str. 186-188.
[21] S obzirom na to da sistematična istraživanja ove vrste nisu još uvijek izvršena, otvoreno je i pitanje da li se o bošnjačkom ili bosanskohercegovačkom književnom stvaranju kao takvom cjelovitije raspravljalo i u radovima Bošnjaka na orijentalno-islamskim jezicima, s tim da je neosporno da su i ovi autori ostali čvrsto povezani upravo s Bosnom kao svojom domovinom i zavičajem, o čemu svjedoče između svega ostalog i njihova česta pjesnička imena, odnosno mahlasi s bosansko-bošnjačkom ili drugom zavičajnom odrednicom. A da je takvih radova moglo biti, mogu barem posredno sugerirati i npr. kratki osvrti na književno stvaranje pojedinih bošnjačkih autora na orijentalno-islamskim jezicima koje je objavljivao Ibrahim-beg Bašagić, otac Safvet-begov, u bosanskim salnamama, odnosno godišnjacima-kalendarima na turskom jeziku tokom osamdesetih, kao i Mehmed Teufik Okić u časopisu Vatan, također na turskom jeziku, tokom devedesetih godina 19. st., dakle u vremenu austrougarske okupacije Bosne. (Usp.: Kodrić, Sanjin: Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost (Književnoteorijski i književnohistorijski aspekti određenja književne prakse u Bosni i Hercegovini). Sarajevo: Dobra knjiga, 2018, str. 56.)
[22] Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: „O našijem pjesnicima i književnicima“, Sabrana djela, knj. 3, Istočno blago, sv. II, prir. Lamija Hadžiosmanović. Sarajevo: Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, 1987, str. 186.
[23] Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: „Ilahije i kaside bosanskih derviša“, Sabrana djela, knj. 3, Istočno blago, sv. II, prir. Lamija Hadžiosmanović. Sarajevo: Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, 1987, str. 188-207.
[24] Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: „O našijem pjesnicima i književnicima“, Sabrana djela, knj. 3, Istočno blago, sv. II, prir. Lamija Hadžiosmanović. Sarajevo: Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, 1987, str. 186.
[25] Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: „Bože pomozi!“, Sabrana djela, knj. 2, Istočno blago, sv. I, prir. Fehim Nametak. Sarajevo: Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, 1987, str. 9-10.
[26] Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: „Bože pomozi!“, Sabrana djela, knj. 2, Istočno blago, sv. I, prir. Fehim Nametak. Sarajevo: Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, 1987, str. 10-11.
[27] Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: „O našijem pjesnicima i književnicima“, Sabrana djela, knj. 3, Istočno blago, sv. II, prir. Lamija Hadžiosmanović. Sarajevo: Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, 1987, str. 186.
[28] Usp. npr.: Ratkovčić, Rosana: „Prisutnost derviša na području Slavonije i Srijema u vrijeme osmanske vladavine“, Scrinia slavonica, knj. 14, Slavonski Brod, 2014, str. 53-77.
[29] Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: „O našijem pjesnicima i književnicima“, Sabrana djela, knj. 3, Istočno blago, sv. II, prir. Lamija Hadžiosmanović. Sarajevo: Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, 1987, str. 187.
[30] Kapetanović Ljubušak, Mehmed-beg: „O našijem pjesnicima i književnicima“, Sabrana djela, knj. 3, Istočno blago, sv. II, prir. Lamija Hadžiosmanović. Sarajevo: Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, 1987, str. 187.
[31] Bašagić, Safvet-beg: Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der Orientalischen Literatur. Wien, 1910. (Rukom pisani original Bašagićeve doktorske disertacije pohranjen je u Univerzitetskoj biblioteci u Beču, a jedna od njezinih kopija u posjedu je autora ovog rada.)
[32] Bašagić, Safvet-beg: Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti: Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1912.
