Mario Mikulić: “Priča o Isaku Samokovliji”

Voljeli su pisati o Isaku Samokovliji njegovi prijatelji i poznanici. Tako je i Mario Mikulić, poznati bosanskohercegovački slikar, odao počast ovom znamenitom, danas možda i zaboravljenom bosanskohercegovačkom književniku, a tekst je objavljen u Zborniku radova o Isaku Samokovliji (1986) u izdanju Akademije nauka i umjetnosti, zajedno sa tekstovima Z. Lešića, S. Leovca, I. Sarajlića i dr. Kako je to potcrtao M. Begić, Samokovlija je bio slikar života bosanskih Jevreja sefarda i njihovih naravi, čuvajući i promovirajući u svom književnom opusu specifični svijet koji je upravo Begić poredio sa J. Joyceom i njegovim Dublinom. Samokovlija je književne junake pronalazio u stvarnim bosanskim sefardima, zadržavajući se tamo gdje je njihova sudbina bila najefektnija ili čak najteža. Hanku (1936) je objavio na fonu stvarnog događaja, budući da je kao sreski ljekar obilazio rejon od Hadžića do Bradine s obje strane pruge. Tad je sa sudskom komisijom otišao na uviđaj i izvršio obdukciju leša u romskom naselju između Pazarića i Tarčina, gdje je primijetio uplakanu Romkinju koja mu je, nakon uviđaja, kazala sve o storiji koju je kasnije i prenio u tekst Hanke.

Padala je kiša. Koračao sam između crnih razapetih kišobrana. Sahranjivali smo Isaka. Povorka, ona tužna, krenula je iz Kluba kulturnih radnika – Obalom prema starom Jevrejskom groblju u podnožju Trebevića.

Vladala je opšta tišina. Čulo se jedino šljapkanje po mokroj kaldrmi i poneko šmrcanje. Ko da izbroji crne kišobrane? Bilo ih je bezbroj. Negdje i danas čuvam crtež tih crnih ljudi koji idu za mrtvim piscem.

Preda mnom otvoren papir. Na njemu, napisana mojom rukom, zabilješka. Čitam zabilješku i ponovo zapisujem:

“U Goraždu završio gimnaziju, u Beč otišao prije rata.

Došao u Goražde kao ljekar 1918. godine, zatim odlazi u Fojnicu, 1926. dolazi u Sarajevo, opet kao ljekar. Radio kao sreski ljekar za vrijeme Drugog svjetskog rata, bio u sabirnom logoru za izbjeglice na Alipašinom Mostu.

Razbolio se od upale bubrega 1944, a poslije radio u Gradskom fizikatu u Sarajevu.

1936. objavio Plavu Jevrejku, Hanku i zbirku Pripovijedaka.

Poslije rata piše i objavljuje zbirku Tragom života. Od 1948. do 1951. urednik časopisa Brazda, 1947. predsjednik Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. 1947. putuje u Poljsku. Jedno vrijeme radio i u Ministarstvu zdravlja. Od 1953. urednik u “Svjetlosti”.”

Nema više. Okrenem papir – prazan. Počinjem svoje kazivanje o čovjeku koga sam volio i poštovao.

U naše vrijeme, ne baš tako davno, živio je jedan dobar i voljen čovjek, Isak Samokovlija. Svoju biografiju završio je pišući knjige. Bio je urednik kod jednog izdavača. Bio je i ljekar. To mu je zanimanje za vrijeme posljednjeg rata, po pričanju nekih prijatelja, spasilo život. Bio je, naime, u teškim ratnim uslovima, mnogo potrebniji da muškarce liječi od raznih zaraznih bolesti nego da ga u nekom transportu pošalju u koncentracioni logor.

Ali da se vratimo – mi, koji smo ga poznavali – sjećanju na njegovu ličnost.

Bio je tih i pravičan čovjek. Poželjeli biste da ga imate za člana porodice. Njemu biste se uvijek mogli požaliti kad vas u životu pritisne neko zlo. I on bi vam sigurno pomogao.

Tihih, odsječenih pokreta išao je kroz život u našem gradu. Isak? Da, Isak – rekli bi oni što ga znaju, sjećajući se njegovog lika i čestitog života čovjeka i pisca koji je svoju dušu okrenuo malom čovjeku, siromašnom hamalu, i onima koji čine većinu u životu jevrejske sirotinje koja se naselila na osunčanoj strani sarajevske padine. Bio je crnomanjast, ne mnogo visok, a iz očiju mu je zračilo povjerenje u ljude. Ponekad, preko tih očiju, koje su, rekao bih, očinski gledale na ovaj svijet, kao neki oblak prešla bi tuga. Imao je običaj da kaže iznenađen: “Kako? To ne može biti!” i nastavljao bi svoj zatreptali pogled iza koga biste stali u poštovanju i uvjerenju da ste se obratili pravom čovjeku kome je na srcu briga za ljude i njihov rad.

Svoju ljubav za ljude nije kalkulisao ni u kakve ambicije, ona je prosto bila sastavni dio njegovog shvatanja života. Kao takvog sam ga i upoznao i zavolio.

Radili smo zajedno 1953. i 1954. u “Svjetlosti”. On je uređivao biblioteku svjetske književnosti. Radovao se svakoj izašloj knjizi kao dijete novom događaju. U svoj posao unosio je brigu i znanje, a, rekao bih, i autoritet pisca koji je iza sebe imao više knjiga po kojima je bio uvažavan.

Penjući se do svoje kuće, kazivao je prijateljima da je on zapravo navikao raditi jedino za svojim pisaćim stolom, starim i dotrajalim, te da ga ne bi mogao zamijeniti nikakvim drugim, ma kako on bio bolji i ljepši.

Nama, mlađima, bila je čast raditi zajedno s Isakom Samokovlijom, a i svako od nas se u poslu kakav je izdavački uz njega osjećao sigurnijim.

Međutim, kako to često biva u životu, zavist se kod nekih ljudi pojavljuje kao bolest na biljci. Ona ruje poput rovca na korijenu, uništavajući veliki trud što ga čovjek ulaže u savjestan posao. Tako nastaju one, nama dobro poznate, mučne situacije bez kojih izgleda ne može biti života ma o kojem vremenu da je riječ.

I, dobrog i radinog Isaka snađe ono što mu se ni u snu nije moglo dogoditi. Počeše da mu kopaju jamu još za života. Dolazili su, sjećam se, odnekud neki mračni ljudi, formirali komisije i zaključivali da bi rad Isaka Samokovlije trebalo ciklonizirati, a njih maknuti s uredničkog mjesta. Sve se to odigravalo upravo u vrijeme kada Isak nije bio prisutan. Vrijeme je proticalo, Isak je umro. Mi smo bili utučeni, ali i mučno iznenađeni što se, valjda po nekom protokolu, oglasio nekrologom i čovjek kome je Isak najviše smetao.

Gorke istine se pojavljuju u novim oblicima. Toga smo bili duboko svjesni. Sjećam se da smo Isaka sahranili pod teškim utiskom tih itriga.

Danas, sjećajući se s poštovanjem i ljubavlju tog dobrog i svijetlog čovjeka, ja sam mu zahvalan i što je on otvorio moju prvu samostalnu izložbu slika i crteža u Sarajevu oktobra mjeseca 1954. godine. Govoreći o mojim slikama, rekao je ono bitno što pamtim i danas, poslije trideset godina. A govorio je o putevima ličnog poštenja i nesebičnog rada. To dvoje bilo je i kredo njegovog ličnog života.

Građanski obrazovan i vaspitan, besprijekorno odjeven, djelovao je uvijek čisto i odmjereno u svom odijelu smeđe-sive boje s prslukom i obaveznom kravatom.

Krupnih smeđih očiju, povijenih oblika lica, s malim sakupljenim i podrezanim brčićima, tamna i zagasita tena, hodao je Isak Samokovlija šireći svuda oko sebe dobrotu i odanost radu. Takvog ga pamtim.

Priredio: Elmir Spahić, MA

IZVOR: Mario Mikulić, “Priča o Isaku Samokovliji”, Zbornik radova o Isaku Samokovliji, ur. Staniša Tutnjević, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1986.