MAGLAJLIĆ: Podizanje stogodišnjeg narodnog pregnuća koje se zove “Preporod”

Prof. dr. Munib Maglajlić dvadeset pet godina se bavio promicanjem kulturnih i nacionalnih bošnjačkih pitanja pri Bošnjačkoj zajednici kulture “Preporod”. Bio je jedan od bliskih prijatelja i saradnika prof. dr. Muhsina Rizvića, te su zajedno podnijeli teret obnavljanja tadašnjeg Kulturnog društva Muslimana “Preporod“ 1990. godine. Najprije je obavljao dužnost direktora tadašnjeg Centra za bosansko-muslimanske studije (danas Institut za bošnjačke studije), u okviru kojeg su započeti važni istraživački projekti: Bošnjaci: enciklopedijski presjek i Bošnjački biografski leksikon, a kasnije je šest godina obavljao dužnost  predsjednika BZK „Preporod“, od 1994. godine  do 2000. godine. Bio je dugogodišnji direktor Instituta za bošnjačke studije te član redakcije edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga koju u okviru izdavačke djelatnosti objavljuje BZK „Preporod. Kroz njegove riječi o preporodnoj misiji kojoj je bio posvećen do kraja svojeg života, a povodom 30 godina od obnove rada BZK "Preporod", sa zahvalnošću sjećamo se ovog naučnika koji je zadužio bošnjački narod.
 MAGLAJLIĆ: Podizanje stogodišnjeg narodnog pregnuća koje se zove “Preporod”

Piše: Prof. dr. Munib Maglajlić, predsjednik BZK “Preporod” (1994 – 2001)

[…] Bez istinskog suočavanja sa zbiljom života bošnjačkog naroda danas, stiješnjenog u domovini i prosutog po svijetu u njegovom znatnijem dijelu, bez uočavanja težine životnih pitanja koja se tiču opstanka i traženja njegova mjesta u svjetskoj zajednici naroda, ne mogu se postaviti odgovarajuće premise za valjano podizanje stogodišnjeg narodnog pregnuća – koje se danas zove “Preporod”, a jučer se zvalo “Gajret” i “Narodna uzdanica” – na onu razinu koja će omogućiti djelotvorne odgovore na teške izazove vremena.

Narod koji je stoljećima nastanjivao široki prostor od Jadranskog mora do Podunavlja, koji je u svojoj prošlosti ostavio sjajna svjedočanstva na području duhovne i materijalne kulture, koji je učestvujući u izgradnji moćnog svjetskog carstva, koje se prostiralo na tri kontinenta, dao tom carstvu brojne srčane i umne muževe, a općenito priskrbio bezbrojne dokaze svoje narodnosne samosvojnosti, suočio se proteklih godina s najtežim zločinom, organiziranim s ciljem njegova istrjebljenja – i teško ga preživio. Uspravljanju i jačanju teškog ranjenika na Balkanu, u neprijateljskom okruženju koje ga želi dokrajčiti – kako bi se u razvijenoj metafori mogao prikazati bošnjački narod – njegova raznolika i osebujna kultura može umnogome pomoći. […]

Kultura, kao probuđena, ali kritička svijest o svome biću, može biti jako sredstvo u rukama naroda koji želi popraviti stanje u kojem se nalazi. Konačan cilj bošnjačkog naroda jeste da bude svoj na svome, da ne bude podstanar u vlastitoj kući, da se razvija ne prikraćujući druge, ali ne dopuštajući da ga drugi prikrate u njegovu razvoju.

Ulomak iz obraćanja prof. dr. Muniba Maglajlića na 7. Skupštini BZK “Preporod” (Sarajevo, 3. 5. 1997. godine)

O PROF. DR. MUNIBU MAGLAJLIĆU:

Književni kritičar i književni historičar usmene književnosti prof. dr. Munib Maglajlić rođen je 24. 3. 1945. godine u Banjaluci. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u rodnom gradu. Diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci 1966. godine i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za istoriju jugoslovenskih književnosti i srpskohrvatskog jezika 1970. godine. Magistarsku radnju Sevdalinka (književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje jednog kratkog usmenog oblika sa bosanskohercegovačkog prostora) odbranio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1974. godine, a doktorsku disertaciju Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje muslimanske narodne balade odbranio je 1980. godine, na istom fakultetu. Nakon diplomiranja, izabran je za asistenta u  Institutu za izučavanje jugoslovenskih književnosti u Sarajevu, gdje je proveo dvadeset i četiri godine i u tom periodu prošao je izbor u sva stručna i naučna zvanja: od stručnog saradnika, do višeg naučnog savjetnika i na kraju direktora, sve do 1992. godine, kada prelazi na Filozofski fakultet, gdje je izabran u zvanje redovnog profesora na Odsjeku za južnoslavenske književnosti. Kasnije je sarađivao sa Fakultetom islamskih nauka, Pedagoškom akademijom i Muzičkom akademijom Univerziteta u Sarajevu.

Kao stipendista DAAD-a, boravio je na studijskim istraživanjima u Njemačkoj, zatim je učestvovao na brojnim naučnim simpozijumima u regiji i inozemstvu: Turskoj, Njemačkoj i Engleskoj, te folklorističkim skupovima i kongresima Saveza udruženja folklorista u bivšoj Jugoslaviji. Bio je član redakcije Godišnjaka Instituta za književnost, urednik za Bosnu i Hercegovinu bibliografske edicije Jahresbibliographie, koja je objavljivana u Freiburgu i Ljubljani, član uredništva časopisa Rad Kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije, saradnik drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu, Leksikona pisaca Jugoslavije u izdanju Matice srpske iz Novog Sada, urednik časopisa Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, te član redakcije edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga koju objavljuje BZK “Preporod“.

Profesorova životna interesovanja su veoma raznovrsna te obuhvaćaju najmanje četiri oblasti: naučno-stručna istraživanja u oblasti usmene književnosti; profesorski nastavno-pedagoški rad; društveni angažman pri BZK “Preporod“; saradnja sa Fondacijom “Mulla Sadra“.

Profesor se najduže bavio historijsko-kritičkim proučavanjima u oblasti usmene književnosti, gdje je njegov doprinos proučavanju historije i nastanka sevdalinke i muslimanske balade veoma značajan i prepoznatljiv. Njegov naučno-istraživački rad je veoma plodan. Objavio je 5 stručnih autorskih knjiga, 20 priređivačkih, 12 uredničkih, 340 naučno-stručna priloga, osvrta i polemika. Profesorsko-pedagoški rad trajao je dvadesetak godina. Pored održavanja nastave na predmetima Usmena književnost i Bošnjačka književnost I, bio je član brojnih komisija i mentor prilikom izrade magistarskih i doktorskih radnji. Pod njegovim mentorstvom, svoje magistarske i doktorske radnje uradili su brojni postdiplomci i doktorandi, a spomenut ćemo sljedeće: Aida Arnaut, Sead Šemsović, Nirha Efendić, Amira Dervišević, Mirsad Kunić, Aiša Softić i dr.

Dvadeset pet godina se bavio promicanjem kulturnih i nacionalnih bošnjačkih pitanja pri Bošnjačkoj zajednici kulture “Preporod”. Bio je jedan od bliskih prijatelja i saradnika prof. dr. Muhsina Rizvića, te su zajedno podnijeli teret obnavljanja tadašnjeg Kulturnog društva Muslimana “Preporod“ 1990. godine. Najprije je obavljao dužnost direktora tadašnjeg Centra za bosansko-muslimanske studije (danas Institut za bošnjačke studije), u okviru kojeg su započeti važni istraživački projekti: Bošnjaci: enciklopedijski presjek i Bošnjački biografski leksikon, a kasnije je šest godina obavljao dužnost  predsjednika BZK „Preporod“, od 1994. godine  do 2000. godine. Bio je dugogodišnji direktor Instituta za bošnjačke studije te član već spomenute redakcije edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga koju u okviru izdavačke djelatnosti objavljuje BZK „Preporod“.

Posljednjih desetak godina, profesor je uspostavio prijateljsku saradnju sa Fondacijom „Mulla Sadra“, gdje je dao veliki doprinos njihovoj izdavačkoj djelatnosti kao urednik. Skoro sva njihova brojna izdanja, koja su uglavnom vjerskog islamskog i filozofskog sadržaja, prošla su njegove uredničke stručne zahvate.

Četrnaest godina prije smrti, na pitanje Vehida Gunića: Po čemu će biti pamćen Munib Maglajlić? – odgovorio je: Volio bih da me moji savremenici upamte po tome što sam skrenuo pažnju na to usmeno pjesništvo i na njegovu vrijednost. Volio bih da to ne ostane neprimijećeno, ali ne zbog mene nego zbog tog pjesništva koje je pažnje vrijedno i sa čim mi ulazimo u svjetsku riznicu umjetničkog blaga, umjetnosti riječi, jezične umjetnine. I na kraju, radovi u njegovoj bibliografiji govore o njegovim obimnim i značajnim istraživanjima usmene književnosti i želja mu je uslišena: pamtit ćemo ga kao predanog proučavaoca sevdalinke, balade i romanse, važnih tema iz usmene književnosti, i velikog čovjeka, baš onakvog kako ga je opisao Vehid Gunić: Nisam do sada susreo ni dražeg, ni umnijeg, ni blažeg, ni rječitijeg, ni skromnijeg, ni dobronamjernijeg čovjeka od dobrog čovjeka Muniba Maglajlića.

Godine 2010. napunio je 65 godina života te je umirovljen kao redovni profesor.  U 2015. godini  napunio je 70. godina života, a na veliku žalost svih nas u istoj godini nas je i napustio.

Umro je 19. 10. 2015. godine u 70. godini života, a pokopan je na Ravnim bakijama, u blizini kćerkinog mezara.

Isma Kamberović

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.