MAGLAJLIĆ: O pjesnicima i pjevačima sevdalinke

Piše: Munib Maglajlić

Otac mi je pripovijedao, kad se prvi put sastao turski parlamenat, da je Fehim ef. Đumišić pozvao na večeru sve bos. i herc. zastupnike. Fehim ef. je čuo od nekoga, da se tada nalazila u Carigradu jedna Sarajka, koja je slovila kao dobra pjevačica. Ne žaleći ni novca ni truda da gostima priredi pravu bosansku večeru, doveo je pjevačicu u svoj konak da im nekolike otpjeva. Među gostima bio je i Hikmet sa svojom trpezom, jer bez akšamluka u njega nije bilo veselja. Tu je njegovu slabost svak poznavao i niko mu je nije uzimao za zlo. Rahmetli otac veli, da je cijelo vrijeme, dok su guslar i pjevačica pjevali, promatrao Hikmeta i njegovo duševno raspoloženje. Sjedio je mirno, što je kod njega bilo rijetko, gledao je ozbiljno i slušao sve s nekim dubokim poštovanjem i dječinjim zanosom. Među ostalim zapjevala je Sarajka i onu sevdaliju, u kojoj dolaze slijedeći stihovi:

 Kun’ ga, majko, i ja ću ga kleti,
Ali stani ja ću započeti:
Tamnica mu moja njedra bila…

 Na to je Hikmet skočio na noge i u velikoj uzbuđenosti poviknuo: “Moj je narod najveći pjesnik!”, pa onda počeo tumačiti prisutnima po arapskoj poetici ljepote te narodne. Svi su se u čudu snebivali: šta je sve Hikmet u toj pjesmi našao.

(Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo 1912.)

Prvi pjesnici ljubavne pjesme poznate pod nazivom sevdalinka, tj. oni pojedinci koji su začeli ovaj lirski iskaz kao tradicijski, muzičko-poetski, folklorni izraz novog načina života stanovništva gradskih sredina nakon pada Bosne pod osmansku vlast – ostaju u tami zaborava davnih godina proteklih stoljeća. Prvo svjedočanstvo o pjesniku sevdalinke na djelu nastalo je tek u drugoj polovini 16. stoljeća, dakle, više od stotinu godina nakon propasti Bosanskog kraljevstva, ali je pojava ove ljubavne pjesme sigurno starija od najranije dosada poznate vijesti o njenom pjevanju. Zapravo, riječ je o jednom davnašnjem i čudesnom pjesničkom okušavanju na splitskom pazaru, koje zaslužuje posebnu pažnju pri pokušajima da se odrede okolnosti nastanka i ranog života sevdalinke. Zgoda na splitskom pazaru – od izvanredne važnosti za proučavanje geneze sevdalinke –dionica je u potresnom ljubavnom zbivanju iz osme decenije 16. stoljeća. Povijest o nesretnoj ljubavi između Bošnjaka Adila iz Klisa i Splićanke Marije iz porodice Vornić spašena je od zaborava zahvaljujući zapisu savremenika ovih dešavanja, ondašnjeg splitskog kneza, čije nam ime ostaje, nažalost, nepoznato, a koji je ovaj događaj opisao u sklopu redovnih izvještaja koje je slao mletačkom senatu u Veneciju. Ovo višestruko značajno svjedočanstvo splitskog kneza književnoj i kulturnoj javnosti na južnoslavenskom prostoru obznanio je sredinom 19. stoljeća hrvatski pjesnik Luka Botić u spjevu Bijedna Mara, u kojem je tema zabranjene ljubavi između muslimanskog mladića i kršćanske djevojke uobličena u šest deseteračkih pjevanja. Naime, u želji da čitaocu svoje “historičke pripovijesti iz narodnog života” približi vrijeme u kojem se odvijao ljubavni roman između Adila i Marije, Botić je preveo sa talijanskog ovaj zanimljivi zapis splitskog kneza – iz knjige Vincenzo Solitro, Documenti storici sull’ Istria e la Dalmazia, Venezia 1844, Vol. I – i donio ga u dodatku spjeva Bijedna Mara.

Obavještavajući redovito mletačke vlasti o zbivanjima u ovom dijelu tadašnje mletačke provincije Dalmacije, splitski knez je opisao ljubavnu zgodu između Adila i Marije zapravo sa zakašnjenjem, ukazujući prethodno na jedan mlađi slučaj zabranjene veze između muslimanskog mladića i kršćanske djevojke na mletačko-osmanskom graničnom pojasu u splitskom zaleđu. Naime, neku djevojku – koja se iz sela Vranjice zaputila u Split da proda vunu – presretne i povede sa sobom neki Bošnjak iz Klisa, ali ga zaustave otac i brat djevojkin, koji su ih sustigli jer su i oni išli na splitski pazar. Mladić se pravdao da je djevojka sasvim nalik na neku curu iz Klisa, koja je navodno sa zaručnikom pobjegla u nepoznatom pravcu te da je mislio da je to ona i da ju je zato poveo. Oštro mu priprijetivši, otac i brat djevojkin puste ga da ode, a ona nakon njegova odlaska izjavi da ga je i ranije viđala, da joj je koješta govorio te da ju je pozivao da dođe k njemu. Međutim, onima koji su ispitivali ovaj slučaj – a među njima se nalazio i splitski knez – djevojka je iznijela i nove pojedinosti iz kojih se razabire da su se sporne zgode bitno drugačije odvijale nego što je to djevojka prikazala pred svojima, što se jasno može zaključiti iz onog dijela kneževa izvještaja u kojem je opisan susret muslimanskog mladića iz Klisa i kršćanske djevojke iz sela Vranjice, na temelju njene vlastite izjave: “…I da je jedamput došao k njihovoj kući u Vranjicu, da se tužio da je žedan i molio da zagrabi vode; ona mu pako donese vina; i kad je govorila bila je crvena i zaplitala se. Mi smo se činili da ne vidimo i da ne opažamo ništa, no smo bili zadovoljni što se nije ta neprilika dogodila kao obično na silu, no na drugi način, što će oštroumlje i iskustvo vašijeh gospodstava lasno pogoditi…” Ispitivači, međutim, ni ocu ni bratu djevojkinom nisu kazali ono šta su sa strane vidjeli – “jer ne bi borme trpili da im se tko iz kuće zagleda u jednog mladog Turčina, no bi je prije smakli i natjerali da ide u koludrice” – i ova ljubavna zgoda rasplela se bez tragičnog ishoda zahvaljujući pronicljivosti i razboritosti onih koji su djevojku ispitivali.

Ali, takvom tragičnom ishodu nije izmakla Marija Vornićeva i splitski knez se vraća opisu njezina slučaja sa obrazloženjem: prvo, da je događaj “prekrasan i zanimiv” i drugo, da svojim pretpostavljenim nije o njemu ništa natuknuo. (…)

Razrađujući u deseteračkom spjevu Bijedna Mara temu zabranjene ljubavi između muslimanskog mladića i kršćanske djevojke, Botić je – u opisu susreta nesretnih zaljubljenika, tj. trenutka kada mladić izvija pjesmu upućenu voljenoj – pristupio prepjevavanju Adilove “slavjanske pjesme” u stih narodne pjesme na temelju opisa ovog susreta u izvještaju splitskog kneza i njegova bilježenja pjesme zaljubljenog momčeta. U ovom prepjevavanju, koje se može označiti kao vrlo uspjelo, Botić je kombinirao dva oblika stiha usmene lirike nastalih na južnoslavenskom prostoru: trinaesterac i epski deseterac. Ova izmjena metra je vrlo funkcionalna jer se njome ostvaruje utisak poletnog ritma, koji pristaje uz ovu ljubavnu pjesmu. Ako se uporede motivi i njihov redoslijed u pjesmi kako je bilježi splitski knez sa Botićevim prepjevom toga sadržaja u ritmički uobličenu cjelinu, uočava se da su u prepjevu obuhvaćeni svi motivi koji se nalaze u kneževu zapisu, ali je došlo do neznatne promjene u redoslijedu: prepjev započinje poredbom dragine ljepote sa đulvodicom, mirisnim napitkom razblaženog soka, iscijeđenog od latica ruže, dok pjesma u zapisu splitskog kneza započinje motivom zaljubljenog “Turčina”, što će se opet u prepjevu javiti kao dvostihovni deseterački pripjev, koji će se četiri puta ponoviti, djelotvorno začinjujući pjesmu. Ako se konačno kao cjelina uporedi Botićev prepjev sa pjesničkim zapisom u kneževu izvještaju, može se ustanoviti da je pred nama pjesničko uobličenje koje nas nedvojbeno približava zauvijek izgubljenoj pjesmi nesretno zaljubljenog Bošnjaka iz Klisa:

 U Turčina đulvodica
slatko miriše,
al’ je ljepša djevojčica,
ljepša od ruže;
a ja Turčin ginem za djevojkom,
za djevojkom, krotkom golubicom!

 U Turčina bio vosak,
bio izbiran,
al’ djevojka još bjelija,
no je vosak sam;
a ja Turčin ginem za djevojkom,
za djevojkom, krotkom golubicom!

 U Turčina med je sladak,
sladak presladak,
al’ riječi djevojčice
slađe od meda;
a ja Turčin ginem za djevojkom,
za djevojkom, krotkom golubicom!

 U Turčina žerav konjic,
kao pelivan,
al’ ni konjic nije stasan
kao djevojka;
a ja Turčin ginem za djevojkom,
za djevojkom, krotkom golubicom!

Prepjevavajući zapis ljubavne pjesme Bošnjaka Adila, kako je bilježi splitski knez, Botić se, dakle, poslužio stihom trinaestercem južnoslavenskog usmenog pjesništva, sa kojim se prepliće dvostihovni deseterački začinjujući pripjev. Luka Botić se sa ovim stihom mogao susresti u hrvatskoj usmenoj lirici njegova doba, ali ga je mogao upoznati i slušajući sevdalinke prilikom višemjesečnog boravka u Bosni sredinom 19. stoljeća. Botić je, držeći se kneževa bilježenja, ljubavnu pjesmu Bošnjaka Adila utemeljeno uobličio u strofe, što također nije strano sevdalinci ni u novijim zapisima, gdje se može naći, ne samo odgovarajući oblik strofično organiziranog stiha nego također izmjenjujući pripjev:

Dođi, dragi, dođ’ doveče,
sama sam;
ja ću biti u đul-bašči,
ružice ću brat’,
ružice će mirisati,
po mirisu mi dođi!

Il’ ću biti u hajatu,
dukate nizat’;
dukati će zveketati,
po zveketu mi dođi!

 Il’ ću biti u mutvaku,
baklavu kuhat’
oklagijom klepetati,
po klepetu mi dođi!

Opisujući prizor u kojem se zaljubljeni mladić iz Klisa pjesmom javio dragoj na splitskom pazaru, splitski knez je primijetio da je mladić zapjevao “slavjanski staru jednu slavjansku pjesmu”, što bi se moglo protumačiti da se on u ovom sevdahlijsko-ašiklijskom saobraćanju sa voljenom – od koje ga je dijelio nepremostiv jaz, vjerski i civilizacijski – poslužio gotovom pjesmom. Oznaka stara uz “slavjansku pjesmu”, kojom se mladi Bošnjak javio dragoj, kobno je potresavši time – upućivao bi na takav zaključak. Malo je, međutim, vjerovatno da je zaljubljeni osamnaestgodišnjak, u fondu pjesama koje je znao pjevati, mogao imati na raspolaganju takvu koja bi sasvim odgovarala položaju u kojem se on – tog davnog proljetnog dana na splitskom pazaru – našao pred djevojčetom čudesne ljepote, od kojeg ga je dijelilo sve, osim strasno uzvraćene naklonosti. On se vjerovatno poslužio gotovim predloškom, primjenjujući lirski obrazac poznate mu pjesme, koji je mogao podrazumijevati smjenjivanje različitih oblika stiha i poentirajući pripjev; mogao se djelomično koristiti sličnim poredbama ili analogijom doći do poredbi, kako bi što upečatljivije opisao ljepotu svoje drage. On je sigurno posegnuo za provjerenim, baštinjenim napjevom, što je svjedoka ovog zaljubljeničkog oglašavanja pjesmom moglo navesti da je označi starom i slavjanskom. Ovaj tok uobličavanja pjesme mogao se odvijati u rasponu od prvih zaljubljeničkih pogleda do obraćanja dragoj pjesmom u vidu alegorije i sve okolnosti navode na zaključak da se ovdje radi o jednom davnašnjem pjesničkom okušavanju, o čemu nadahnuto svjedoče najprije splitski knez, a zatim, na posredan način, i dobrohotni hrvatski pjesnik Luka Botić. Po svemu sudeći, nesretno zaljubljeni Bošnjak Adil prvi je poznati pjevač, a s obzirom na sve iznesene okolnosti – on je i prvi poznati pjesnik sevdalinke i bošnjačkog usmenog pjesništva općenito.

Od prvih pjesnika sevdalinke, vjerovatno sa početka 16. stoljeća, kojih se – ukupno uzevši – više nalazi u ženskom nego u muškom glasu, do onih savremenih vjerodostojnih baštinika ove pjesme sa kojima je – kao u primjeru pjevača Hamdije Šahinpašića iz Pljevalja (rođen 1916, a umro u proljeće 2003.) – nepovratno nestalo onih pojedinaca koji su ujedno bili i spontani pjesnici bošnjačkog usmenog pjesništva na prostoru kojem je Bosna u središtu, decenijama i stoljećima traje pjesnička radionica bezbrojnih, uglavnom neznanih učesnika, čiji je vrhunski i neponovljivi proizvod sadržan u dvanaest sačuvanih oblika stiha, variranih u čitavom nizu napjeva, među kojima – kada je o sevdalinci riječ – prevladava tzv. poravni napjev, pa je to neke etnomuzikologe navelo da sevdalinku imenuju i kao “ravnu pjesmu”. Neposredni baštinik usmenog lirskog pjesništva u okviru ugledne pljevaljske porodice, i to sa ženskog na muški glas, od majke na sina, Šahinpašić je u svom pjevačkom repertoaru na začudan način spasio od zaborava primjere čak za jedanaest, od ukupno dvanaest u bošnjačkoj usmenoj lirici dosada poznatih metričkih varijanti, i to u sandžačkoj verziji napjeva, u kojima su sačuvane brojne drevne odlike, koje su se u Bosni – znatnije izloženoj uticajima novih strujanja – u međuvremenu izgubile. Pjesme koje je u svom dugom životu pjevao Hamdija Šahinpašić – uobličene su u rijetkim primjerima stihom sedmercem: Šta se tamo bijeli, znatno češće simetričnim osmercem: Što Morava mutna teče, a zatim nešto rjeđim, nesimetričnim osmercem: Umrijeh, majko, umrijeh, potom u najvećem broju primjera epskim desetercem: Beg Ali-beg ićindiju klanja, pa opet vrlo rijetkim, lirskim desetercem: Pođoh na vodu, ne znam na koju, zatim ne tako rijetkim stihom jedanaestercem: San zaspala dilber Fatma u bašči, pa onda ponovno vrlo rijetkim stihom dvanaestercem: Razbolje se Zarka na majčinu krilu, potom često korištenim trinaestercem: Zapjevala bulbul-tica, misli zora je, a zatim opet neobično rijetkim stihom četrnaestercem: Djevojka je ružu brala, s ružom je zaspala te konačno u istoj mjeri rijetko sačuvanim najdužim metričkim oblicima: petnaestercem: Povila se vita loza, vita loza vinova i šesnaestercem: Zaplakala šećer Đula, Osman-paše vjerna ljuba. Dakle, od oblika stiha poznatih bošnjačkom usmenom pjesništvu u Šahinpašićevu pjevanju nedostaje još jedino onaj najkraći, šesterac, omiljeni stih dječijih pjesama (Sn'jela koka jaje). U dugom tradicijskom lancu uobličavanja i prenošenja usmene lirske pjesme u najšire shvaćenom prostoru Bosne, bila je bitna uloga porodice – kao najvjerodostojnijeg okruženja u kojem je umijeće pjevanja brižljivo njegovano – u kojoj su se opet izmjenjivali najdarovitiji pojedinci, čija bi vodeća uloga za određena razdoblja bila isticana i ovjeravana i u samoj porodici, i u široj, gradskoj ili seoskoj društvenoj zajednici, u kojoj je porodica bila smještena. Kako je to u životu pjesme funkcioniralo sve do jučer, u nepreglednoj pjesničkoj radionici, u zamršenom toku usmenog prenošenja koje nalikuje nepredvidivom toku podzemnih voda, također je vidljivo u primjeru pjevačkog lika Hamdije Šahinpašića. Čuvar tradicije pjevanja u ovoj pljevaljskoj porodici bila je majka Šerifa, koja je – osim za pjesmu – imala izrazit dar i za različite ručne radove. Majka Šerifa nije mogla u najužoj porodici prenijeti svoje veliko znanje i umijeće, kada je riječ o pjesmama, na žensko dijete jer je u životu sačuvala i podizala samo mušku djecu: pet sinova, od kojih je Hamdija bio najmlađi. Usljed teškog oštećenja vida, Hamdija je u ranom djetinjstvu, ali dovoljno odrastao da bi mogao pamtiti pjesme, mjesecima morao nositi zavoj na očima. Tako je bio upućen da se stalno nalazi u majkinom društvu, a kako su joj – i zbog ručnog rada, i zbog pjesme – gotovo svakodnevno dolazile žene u posjetu, a i ona išla u komšiluk, dječak Hamdija je bio često u prilici da sluša pjesme i to mu se snažno urezivalo u sjećanje. Tako je Hamdija od sve braće zapamtio najveći broj pjesama i umio ih je najljepše pjevati. Porodični čuvar tradicije, majka Šerifa, nalazila je za potrebu da u više navrata nedvojbeno označi svoga nasljednika riječima: “Ti, Hamdija, najljepše pjevaš!“

Širenju Šahinpašićeva pjevačkog repertoara značajno je doprinijela okolnost da je on, pohađajući medresu, proveo pet godina u Skoplju, gdje je uz nove pjesme na bosanskom (od brojne bošnjačke zajednice koja je živjela u tom gradu), naučio poneku i na turskom, pa i albanskom jeziku. Konačno, za uobličavanje profila ovog pjevača od trajne, dugogodišnje i višedecenijske važnosti bila je činjenica da je on iz djetinjstva izašao sa trajnim oštećenjem vida, te je bio odsudno upućen na slušanje i pamćenje, što je bitno uticalo na zaokruživanje njegove pjevačke ličnosti. U razmatranju pjevačke pojave Hamdije Šahinpašića ne treba izgubiti iz vida ni činjenicu da je njegova porodica u prethodnom naraštaju bila jedna od onih koje su se nakon Austrougarske okupacije (1878) iselile iz Bosne, našavši utočište u Novopazarskom sandžaku, koji je do završetka Balkanskih ratova (1912) ostao pod osmanskom vlašću. Tako je porodica Šahinpašić, sklona pjesmi, značajno proširila svoj pjevački repertoar u novoj sredini, u Taslidži, odnosno Pljevljima. Uza sve izneseno, Hamdija Šahinpašić će svoj pjevački repertoar konačno zaokružiti došavši u Sarajevo kao četrdesetgodišnjak, dakle, u vrijeme svoje pune pjevačke snage.

Brojne bosanskohercegovačke i sandžačke gradske sredine, veće i manje, u kojima je u proteklim stoljećima iznjedrena, razvijana i pjevana sevdalinka, čuvaju sjećanje na porodice poznate po pjesmi te na njihove najizraslije pojedince, koji su izašli na glas po umijeću pjevanja. Govoreći o porodici iz koje potiče pjevač Abdija Porča, Hamdija Kreševljaković – povodom balade o pogibiji braće Morić – navodi kako “od trećeg decenija prošlog do početka ovog stoljeća bijahu na glasu pjevači ove i mnogih drugih pjesama Porče i to Hasan i njegovi sinovi Mehmed i Abdija i Mehmedovi sinovi Abid i Muharem”. Kao što su pokazala etnomuzikološka bavljenja Cvjetka Rihtmana i njegovih saradnika, u sarajevskoj sredini je na glasu po umijeću pjevanja sevdalinki bila također porodica Varešanović, čiji je naizrasliji pojedinac u nizu godina prije i poslije Drugog svjetskog rata bio Muhamed Varešanović, zvani Varešan. Pomalo legendarne crte poprima predstava o Aliji Bibiću, slijepom pjevaču sevdalinki, vlasniku kafane na Brajkovcu, na padinama Trebevića, od kojeg je kao dječak učio pjesme Igbal Ljuca, poznati i omiljeni sazlija i pjevač sevdalinki, koji je u nizu godina pjevao i u bosanskohercegovačkoj javnosti bio prisutan u živopisnom duetu sa suprugom Behkom, također vrsnom pjevačicom sevdalinki. Tu liniju vjerodostojnog sevdahlijskog pjevanja u sarajevskoj sredini danas čuva možda još jedino pjevač i harmonikaš, starina Avdo Buzar, a istoj vrsti baštinika i čuvara pjevačkog umijeća na području Bosanske krajine pripadao je njegov mlađi savremenik Bajro Redžić iz Banjaluke. S obzirom na umijeće pjevanja sevdalinke, u Banjaluci su bile odranije na glasu porodice Karabegović, Ekić, Katana, a neki istaknuti pojedinci iz njihovih redova privukli su pažnju etnomuzikologa Vlade Miloševića, koji je od njih bilježio pjesme, a o njihovim pjevačkim profilima iscrpnije je pisao u tekstu Moji pjevači narodnih pjesama. Gerhard Gesemann u svom poznatom ogledu O bosanskim sevdalinkama svjedoči da je čuveni profesionalni pjevač Nikola Stojković – koji je djelovao u razdoblju između dva svjetska rata, a pjevajući sevdalinke pratio se violinom – sevdahlijski dio svoga repertoara značajno proširio i izbrusio, učeći pjesme od braće Karabegović, prilikom svoga pjevačkog gostovanja u Banjaluci. Kakvu je orfejsku snagu mogla u nekoj sredini značiti i zračiti vrhunsko pjevačko umijeće vezano za sevdalinku, upečatljivo pokazuje sjećanje Selima Salihovića, vrsnog pjevača i sazlije iz Janje kod Bijeljine, koji pamti često ponavljani prizor u bijeljinskoj okolini iz tridesetih godina 20. stoljeća: ratari na njivama prekidali su posao kada bi, vraćajući se kući sa rada u polju, naišao i zapjevao sevdalinku u to vrijeme i u tom kraju  čuveni sevdalija Đezić, a zatim bi ga slijedili iza zaprežnih kola, na kojima bi ovaj omiljeni pjevač sjedio, okrenut prema onima koji bi ga pratili. I dok su nam sa samog kraja života sevdalinke, kao vjerodostojne tradicijske usmene tvorevine, poznata ne samo imena najizvrsnijih pjevača i pjevačica, njihovi repertoari (u kojima se nalazilo na desetine pa i stotine pjesama), te različite odlike njihova pjevanja – dotle bezbrojni pjesnici i pjesnikinje koji su uobličili ove pjesme čudesne ljepote ostaju odsudno i nepovratno odijeljeni od nas zavjesom zaborava, izuzimajući tragičnog zaljubljenika Adila iz Klisa, u davnim, ranim godinama ovog zamamnog pjevanja.

O AUTORU: Prof. dr. Munib Maglajlić (1945 –  2015)

Književni kritičar i književni historičar usmene književnosti prof. dr. Munib Maglajlić rodio se 24. marta 1945. godine u Banjoj Luci. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u rodnom gradu. Diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci 1966. godine i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za istoriju jugoslovenskih književnosti i srpskohrvatskog jezika 1970. godine. Magistarsku radnju Sevdalinka (književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje jednog kratkog usmenog oblika sa bosanskohercegovačkog prostora) odbranio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1974. godine, a doktorsku disertaciju Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje muslimanske narodne balade  1980. godine na istom fakultetu. Nakon diplomiranja izabran je za asistenta u  Institutu za izučavanje jugoslovenskih književnosti u Sarajevu, gdje je proveo dvadeset i četiri godine i u tom periodu prošao je izbor u sva stručna i naučna zvanja: od stručnog saradnika, do višeg naučnog savjetnika i na kraju direktora, sve do 1992. godine, kada prelazi na Filozofski fakultet, gdje je izabran u zvanje redovnog profesora na Odsjeku za južnoslavenske književnosti (poslije preimenovanom u Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine). Sarađivao je sa Fakultetom islamskih nauka, Pedagoškom akademijom i Muzičkom akademijom Univerziteta u Sarajevu. Bio je član redakcije Godišnjaka Instituta za književnost, urednik za Bosnu i Hercegovinu bibliografske edicije Jahresbibliographie, koja je objavljivana u Freiburgu i Ljubljani, član uredništva časopisa Rad Kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije, saradnik drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu, Leksikona pisaca Jugoslavije u izdanju Matice srpske iz Novog Sada, urednik časopisa Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu te član redakcije edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga koju objavljuje BZK “Preporod”. Najduže se bavio historijsko-kritičkim proučavanjima usmene književnosti, a njegov doprinos proučavanju historije i nastanka sevdalinke i bošnjačke balade veoma je značajan i prepoznatljiv. Objavio je pet stručnih autorskih knjiga (Od zbilje do pjesme (ogledi o usmenom pjesništvu), 1983; Muslimanska usmena balada, 1985; Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača, 1989; Usmena lirska pjesma, balada i romansa, 1991; Usmena balada Bošnjaka, 1995), dvadeset priređivačkih i dvanaest uredničkih te 340 naučno-stručnih priloga, osvrta i polemika. Dvadeset pet godina bavio se promicanjem kulturnih i nacionalnih bošnjačkih pitanja pri Bošnjačkoj zajednici kulture “Preporod”. Bio je jedan od obnovitelja tadašnjeg Kulturnog društva Muslimana “Preporod” 1990. godine. Najprije je obavljao dužnost direktora Centra za bosansko-muslimanske studije (danas Institut za bošnjačke studije), u okviru kojeg su započeti važni istraživački projekti: Bošnjaci: enciklopedijski presjek i Bošnjački biografski leksikon, a šest godina bio je predsjednika BZK “Preporod”, od 1994. godine do 2000. godine. Umro je 19. 10. 2015. godine u 70. godini života.

Fotografija: Velija Hasanbegović/magazin Stav