“Krajišnička pisma” svjedoče kontinuitet bošnjačkog duhovnog bića

Kao što i svako vrijedno književno stvaralaštvo prkosi vremenu i prostoru, tako i „Krajišnička pisma“, do dan danas sačinjavaju i sadrže koncept bošnjačkog duhovnog bića u književnosti, te svojim stilskim izražajem ostavljaju dubok trag u našoj historiji. „Krajišnička pisma“ ujedno potvrđuju južnoslavensko porijeklo bošnjačkog naroda, kontinuitet političkog faktora bez kojeg se ne može odlučivati, ali i dobrosusjedsku notu i dobročinstvo.
 “Krajišnička pisma” svjedoče kontinuitet bošnjačkog duhovnog bića

Piše: Ahmed Kurto

Kao što se to često znalo interpretirati, na bošnjačku književnost u prošlosti gledalo se kao na tamnovilajetski i posve marginaliziran, štaviše autsajderski izražaj bosanskih muslimana, naroda dijaboliziranog od strane južnoslovenskih istokrvnika, a od turskih istovjernika smatranog za isuviše južnoslovenski da bi bio turski. No upravo takva diferencijacija ukazala je na zasebnost ovog etniciteta u svakom pogledu, te posebne duhovne karakteristike i pojava koje su bespredmetno očite kako svakom antropologu tako i historičaru književnosti. Jedna takva pojava u bošnjačkoj književnosti su i „Krajišnička pisma“, koja odavno nagrižena zaboravom i dalje očituju postojanost i kontinuitet bošnjačkog duhovnog bića u pisanoj riječi kroz vremenske epohe.

Kada govorimo o samim „Krajišničkim pismima“ kao vrsti epistolarne književnosti, važno je napomenuti da ona ustvari predstavljaju secirane prikaze ljudskih sudbina, onu epsku atmosferu življenja prepunu junačkih imena, te konačno diplomatske prepiske upućivane venecijanskim, austrijskim oficirima i hrvatskim velikašima od strane bošnjačkih zapovjednika u osmanskoj službi. Kako bi se stekao bolji i pregledniji uvod u samu tematiku „Krajišničkih pisama“, potrebno je uzeti u obzir vremenski dijapazon, kontekst i mjesto u kojem se zbilo stvaranje. Naime, pogranični položaj Bosne u sklopu Osmanskog carstva u periodu od XVI do XVII stoljeća, itekako joj je dosudio sudbinu prepunu sukoba, prekograničnih otmica, porobljavanja i pljačkanja. U ovim pohodima nerijetko su učestvovali Bošnjaci iz Bosanske krajine, što je izrodilo pojavom mnogih junaka bošnjačke epike, kao što su Mustaj-beg Lički, buljubaša Mujo iz Kladuše i ostali.

Štaviše, upravo „Krajišnička pisma“, možda demistificiraju čin opjesmljavanja mnogih postojećih junaka, istodobno integrirajući njihovo junaštvo u narodnu epiku. Kada pak govorimo o samim „Krajišničkim pismima“ kao vidu diplomatske komunikacije među bošnjačkim zapovjednicima u osmanskoj službi sa hrvatskim, austrijskim i venecijanskim oficirima, od velike je važnosti napomenuti da se tonovi u ovim pismima mijenjaju shodno kontekstu. Tako su u ratnim periodima pisma oštrijeg tona, dok se u mirnodobskim vremenima u ovim pismima govori čak i o komšijskim odnosima, štaviše i o pobratimstvu.

Značaj „Krajišničkih“ pisama primarno se svodio na dokumentarnost, stoga i nije čudno što su mnogim istraživačima predstavljala izvore za izučavanje političke, socijalne i ekonomske historije tog perioda. No, kako je bošnjačka kultura općenito, pa tako i književnost, decenijama bivala podvrgnuta već pomenutoj sistematskoj marginalizaciji, tek kasnijim primjećivanjem izražajno-stilskih posebnosti, ova književna pojava poprimila je jedan posve novi historijskoknjiževni značaj, čiji kvalitet je zapazilo i istraživačko oko. Istovremeno, primijećena je i književna važnost ovih pisama kada je riječ o istraživanju komparativnih izučavanja unutar književnih žanrova. Stoga, nakon toliko godina i velikog broja istraživačkih radova na temu „Krajišničkih pisama“, svojevrsna platforma za integraciju ove literarne pojave u opće bošnjačko književno stvaralaštvo, odavno je već izgrađena.

Kada je riječ o književnoumjetničkim karakteristikama „Krajišničkih pisama“, radi se o svojevrsnom stvaranju na bosanskom jeziku, pisanom na bosančici, a shodno izražaju, stilu, te kulturološkom elementu usko se nadovezuje na bošnjačku narodnu epiku. Krajišnička pisma prožeta su onim epskim diskursom i smatraju se za epistolarnu književnost, pisanu  u prvom licu i upravnim govorom, uglavnom na ikavici, ali i na ijekavici, što je ovisilo o oblasti u kojoj su pisana, te što je veoma zanimljivo, sa primjetnom dozom općepoznatih turcizama. U njima se očituje slika epskog života, duha i dešavanja, te se često može naići na onu formu narodne epike koja implicira trohejsko-deseterački ritam. Pored spomenutog, od velike je važnosti naglasiti da ova pisma, ili kako se još za njih u bošnjačkoj narodnoj epici veli „knjige“ upravo potvrđuju vrsnu pismenost bošnjačkih aga i begova, te istodobno njegovanje starog bosanskog pisma, što svaku tezu o bošnjačkom narodu kao doseljeničkom stanovništvu itekako opovrgava. „Svi dosadašnji istraživači i izdavači ovih pisama ističu njihov narodni jezik i slažu se u pogledu karaktera i naziva pisma, tj. bosančice“, naglašava Muhsin Rizvić u Književnoj kritici bošnjačke književnosti (Bošnjačka književnost u književnoj kritici).

Kao što i svako vrijedno književno stvaralaštvo prkosi vremenu i prostoru, tako i „Krajišnička  pisma“, do dan danas sačinjavaju i sadrže koncept bošnjačkog duhovnog bića u književnosti, te svojim stilskim izražajem ostavljaju dubok trag u našoj historiji. „Krajišnička pisma“ ujedno potvrđuju južnoslavensko porijeklo bošnjačkog naroda, kontinuitet političkog faktora bez kojeg se ne može odlučivati, ali i dobrosusjedsku notu i dobročinstvo. Međutim, uzmemo li u obzir i onu činjenicu da je nastanak ovih pisama sinhron i nastanku bošnjačke narodne epike, postoji velika vjerovatnoća da se i sama geneza te epike može istražiti usporedbom ova dva književna fenomena. Stoga od velike je važnosti baštiniti kulturu sjećanja, te ovakvom književnoj baštini dati veći značaj, kako bi se istinski upoznala nacionalna, identitetska i kulturološka sopstvenost.

 

Bošnjačka književnost u 100 knjiga, VII KOLO (2004)

Ilustracija uz tekst: Sead Emrić, SUMMA BOSNIACA, detalj

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.