Ko je najveći bošnjački književnik?
Piše: Filip Mursel Begović
Ako se suočimo s tako pretencioznim pitanjem: Postoji li najveći bošnjački književnik? – a očito je da za neke on postoji, tada smo suočeni s nametnutim modelom mišljenja takozvanog upućenog prosuditelja i samozvanog selektora orfičkog i parnasovskog mjesta u konfiguraciji naše svijesti o ukusu, sklonostima i poimanju „vrijednog“. Jer, netko ipak voli nasljeđe tradicije, netko nasljeđe savremenih postignuća pisanja (s osloncem na europske pravce, škole i manifestne književne proklamacije), a netko pak estetiku kavane i cabareta, a netko ipak prljavu imaginaciju (koristeći pritom i naciju) i na kraju postoje oni koji vole jezičnu pornokonfekciju svakodnevice.
Ako je samo jedan „najveći“, ispada, brate, da je takva književnost „poharana“ samo jednom veličinom i tada se jedna književnost odista unizuje, odnosno, reduciraju se njene vrijednosti koje su s dolaskom novih imena u stalnom narastanju i tako podložne neminovnim mijenama. Osobno sam u Bosni imao čast upoznati najmanje njih sedmero koji su za sebe tvrdili da su bezrezervno „najveći“. Uzgred rečeno, sada nenamjerno otkrivamo i razlog mnogih nečistih polemičkih prijepora na književnoj sceni između onih koji, zapravo, svojim djelima vrše teror nad čitateljstvom. Mogli bi ustvrditi da čim netko nekoga bezrezervno proglasi „najvećim“ mi posumnjamo u njegovu veličinu, a zagledamo se u njegovu malenkost.
Kozmološki motritelj i mikro-mislitelj primijetit će da književnost u nas poslije zadnjeg rata više nije otuđena od zbilje te čitamo pjesme, priče i romane koji se nisu otuđili od te zbilje i ne zahtijevaju kriptogramske postupke. Sve je naime jasno: Ko je ko, ko je koga i za koliko para… Kritički diskurs se dakle odmaknuo od interpretativnog autizma i poštuje medijska i žanrovska prožimanja, ali zaboravlja opasno odcjepljenje onog tekstualnog od pojavnosti rečene zbilje. Pitamo se, dodatno, je li sakralizacija ili demonizacija nekog književnog dijela još uvijek učinkovita? Jer, identitet pisca u postindustrijskom društvu zajamčen je karakterom proizvodnje i umjetnikovom garancijom da bude neprestano na usluzi u proizvodnnji predmeta mašte. Na žalost!
Tako će se ponašati i naš „vjerodostojni prosuditelj – kritičar“ – elegantno artificijelan, on piše ponukan društvenom narudžbom te za njega više ne postoje kategorički imperativi morala i savjesti, a ponudit će nam baš ono što se nama sviđa, a ne veličajno djelo, jer se boji intelektualaca s deseteračkim kulturnim identitetom. Autentični intelektualac odlazi, pritom, u sferu unutarnjeg egzila, jer se po svom mentalnom sklopu ne može uključiti u pseudoznanstvene mistifikacije onih koji neke od pisaca proglašavaju najvećim. Uostalom, kako je jednom rekao Andre Gide (a mi to preuzimamo kao oznaku našega kulturnog doba): živimo u vremenu u kojem se „s lijepim osjećajima pravi loša literatura“. Milton je pak pisao da piše u tjeskobi kada riječju oslikava Boga i anđele, a posve slobodno kada piše o demonima i paklu. Stoga su za pisce češći i inspirativniji prizori stradanja, prognaništva, genocida i uopće patnje. Rat im svakako ide na ruku.
Pa postoji li onda najveći bošnjački književnik? Ako postoji onda je bošnjačka književnost zaista „malešna“ pa je moguće da sveznajući prosuditelj uzdigne jednog iznad sviju. Pitat ćemo ga oprezno, da nam ne zamjeri: Ko je veći – Skender Kulenović ili Mak Dizdar? Očito „sveznajući“ arbitar sebe identificira s „najvećim“ pa će s obzirom na društvena i kulturna kretanja, odnosno s obzirom na političku korektnost u valoriziranju bosankohercegovačke književnosti, jednom to biti Ante ili Stevo, a drugi put Mujo ili Haso. Slijedeći književni mainstream takvi kritički priređivači „najvećih“ ujedno su i najveći poklonici etiketiranja – opet na usluzi onih koji su iznad „malešne“ književnosti te ćemo njihova vrednovanja ubuduće prepustiti street show fascinacijama i blebetanjima, a istinske književne velikane izručiti ozbiljnim priređivačima, antologičarima, historičarimai teoretičarima (kritičarima) književnosti.
