Književni uvod u 21. stoljeće: O teroru evidentnosti i njemačkom piscu Thomasu Hettcheu

“Građevine jezičkog svijeta u kojima još stanujemo uskoro će biti potpuno napuštene i zakopane pod pijeskom slika. Jezik – napuštena provincija – a ne više univerzalni kod koji nam otvara svijet. Često zamišljam ovaj svjetlucavi, zvečeći i bezjezični svijet slika, koji se nekoć zvao prirodom, a sad se ponovo javlja u obliku neuronalnih, bezimenih mreža podataka, u kojoj planeta već odavno razgovara sa samom sobom. Odluke i misaoni procesi poprimili su formu prirodnih katastrofa. Navale podataka i bujice gigabajta kruže zemljom, i već odavno govoreća životinja (homo loquens) više nije ime za čovjeka na ovom svijetu”. (str. 12)

Hettcheova dijagnoza, i vizija budućnosti, napisana još u ranoj fazi internet-kulture, polazi od teze da je nadmoć slika u medijaliziranoj moderni stavila van snage jezički “univerzalni kod” kojim smo pristupali svijetu i razumijevali ga. Slika jezičkog svijeta kao “napuštene provincije”, te usporedba s “prirodnim katastrofama” upućuju na to da Hettche doba nove “obezjezičenosti” ne smatra tek običnom promjenom paradigme, kakve se inače događaju u medijskoj historiji, nego krajem kulture. Kultura, za koju je vezan jezik, nekoć se rodila iz principa ovladavanja prirodom. Pretvaranje neposrednog prizora, slike, u jezik, odnosno u priču, prvobitno još u formi mita ili magijskih rituala, značilo je, kako piše Hans Blumenberg u svojoj epohalnoj knjizi “Rad na mitu”, odmak od “apsolutizma stvarnosti”. Čovjek, izložen silama prirode, nepojmljivim zbivanjima, ukrotit će svoje iskonske strahove od rađanja i smrti time što će imenovati pojave, a njihovu dinamiku preinačiti u naraciju. Taj prostor, koji će se otvoriti između imena, jezika i priče s jedne i neposredne zbilje s druge strane prostor je distance, interpretacije i prostor slobode. Upravo taj međuprostor jeste kultura. Hettche pak u citiranom eseju predmnijeva da je nastupilo novo medijalnotehničko doba u kojem se “podaci” i “slike” nameću kao samorazumljive, kojima ne treba nikakvo tumačenje, u kojem je taj međuprostor dokinut. Kultura pseudoevidentnosti, u kojoj se čak i od humanističkih znanosti traži mjerljivost podataka, a potiskuje tumačenje (kako se, usput rečeno, želi ozvaničiti priglupim i nakaradnim prijedlogom novog zakona o visokom obrazovanju u Kantonu Sarajevo) za sobom ostavlja tek fascinantne ruševine jezika. Podaci, dijagrami, “prezentacije”, ili “mašine zaglupljivanja”, kako će ih izravno nazvati teoretičari kulture Georg Seeßlen i Michael Metz, postali su nova “priroda” kojoj ne treba razgovor. U neku ruku, pornografija, ne samo u estetskom smislu nego kao model maksimalne evidentnosti, čiji je jedan izraz posvemašnja metrifikacija, postaje paradigma savremene civilizacije. O tome je izuzetno dobro pisao berlinski sociolog Steffen Mau u knjizi “Ono metričko mi”. Ako je jezik na početku 20. stoljeća raskrinkavan kao mašinerija distance i iluzije, onda od početka 21. stoljeća u šoku promatramo kako nama ovladava mašinerija, bez distance i bez iluzije.

Hettche već od svog prvjenca “Ludwig mora umrijeti” (Ludwig muß sterben 1989) nastoji učiniti medijske fenomene konstitutivnim dijelom svoje poetike. Pritom se posebno zanima za odnos medija i realnosti, odnosno jezika i tijela, način na koji diskursi prekrivaju tjelesnu realnost. U “Ludwigu” i “Inkubaciji” (Inkubation 1992), jednoj dužoj pripovijetki iz njegovog ranog djela, te djelimično u “Noxu” (Nox, 1995) Hettche još naginje eksplicitnom eksperimentu, u kojoj su meta- i intertekstualnost i jezičke igre dominantne. No, od kraja devedesetih on se odlučuje za jednu novu poetiku koju naziva “relevantnim realizmom”, u kojem on nipošto ne odustaje od svojih, nazovimo ih, teorijskih uvida, ali ih spretno uvezuje u narativni zaplet, psihologiziranje karaktera i opis društvene realnosti. Posebno to dolazi do izražaja u njegovom romanu “Slučaj Arbogast” (Der Fall Arbogast, 2001).

Roman pripovijeda o Hansu Arbogastu, koji pedesetih godina 20. stoljeća biva optužen i osuđen za silovanje i ubistvo, žrtva je autostoperica Marie Gurth, koja umire usred seksualnog čina, u koji su se i ona i Arbogast upustili dobrovoljno. Arbogast sve vrijeme tvrdi da je nevin i tek nakon više godina biva oslobođen na temelju novog vještačenja.

Ovo Hettcheovo djelo nosi podnaslov kriminalistički roman. Suspendirajući standarde ovog žanra (zlo)čin, odnosno seks između Marie i Hansa, biva iscrpno prikazan već na samom početku.

“Ona ga pogleda i ponovno se nasmija onim svojim smijehom. On joj otvori oči, uhvati je za kratku kosu, no ona mu zgrabi ruku ustima i stade sisati dva prsta da je već od toga skoro svršio. Dohvati je konačno za zatiljak, ona se na tren izmaknu, ali onda položi vrat u njegovu veliku ruku. U isti mah, obuhvati ga svojom stidnicom kao da hapsi njegovu požudu, i njemu se učini kao da ovo nikad neće prestati, da nikad neće svršiti i da ona, koju nije poznavao ni puni dan, njegovo tijelo poznaje bolje od njega samoga.” (Arbogast, str. 14)

No, već u sljedećem trenu, Marijino tijelo je beživotno. Postavlja se pitanje: da li ju je Hans Arbogast udavio ili je Marie Gurth umrla od srčanog udara? Premda Hettcheov neutralni pripovjedač u ovoj sceni (koja je, inače, znatno duža) pribjegava tehnici “podrobnog opisa”, koji bilježi i detaljizira svaki pokret tijela, pa i unutarnja previranja likova tokom seksualnog čina, ipak za čitaoca ostaje kriminalistička dilema: da li je riječ o ubistvu ili nesretnom slučaju? Pritom Hettche ne bježi od toga da se posluži pornografskom estetikom kojom se inače bavio kao esejista i prevodilac renesansnog pjesnika Pietra Aretina. Pornografija je, kako maločas rekosmo, metamodel savremenog svijeta, u kojem čovjek (ili sistem) bježi od mučnih pitanja na taj način što proizvodi samoevidentne slike ili mjerljive podatke: i upravo to jeste polazište za Hettcheov roman. Usprkos maksimumu vidljivosti, koju Hettcheov pripovjedač nastoji postići parapornografskim opisom, istina ostaje nevidljiva. Evidentne slike se pokazuju varljivim i u najmanju ruku dvosmislenim.

MEHANIZMI KOJI PROIZVODE “ISTINU”

Ono što slijedi u nastavku romana jeste prikazivanje različitih društvenih mehanizama koji proizvode “istinu” o ovom “događaju”. Arbogast biva uhapšen, a policija i državni tužilac uz pomoć vještaka utvrđuju činjenice, ponajviše na temelju fotografija Marijinog leša sačinjenih na mjestu “zločina”, medicinskih nalaza koji donose nove detalje o seksualnim radnjama koje doprinose tome da iz vizure konzervativnih pedesetih godina Hans Arbogast bude predstavljan kao “perverznjak”. U utvrđivanje istine miješaju se i moralne predodžbe tog vremena, nevješto se sakrivajući iza znanstvenih metoda. Istina postaje rezultat spleta kriminološkog, pravnog, medicinskog, pa i fizionomijskog diskursa. Tu su posebno zanimljive scene u kojima se Arbogastu pripisuje tipično “kriminalna fizionomija” – čitljivost moralnih odlika na licu je teorem koji potiče od čuvenog kriminologa Cesare Lombrosa iz 19. stoljeća, a održava se, neslužbeno, sve do danas. Bilo kako bilo, Arbogast je osuđen, i onda počinje njegova borba za obnavljanje postupka. Obrat dolazi tek desetljećima kasnije s uključivanjem novog stručnjaka, patologinje Katje Lavan, koja, signifikantno, dolazi iz tadašnjeg socijalističkog DDR-a. Ona će u svojoj analizi doći do zaključka kako se na osnovu postojećih fotografija i medicinskih nalaza ne može nedvosmisleno utvrditi Arbogastova krivnja, pa on biva oslobođen.

Hettcheov kriminalistički, historijski i socijalni roman fascinantno je djelo, jedno od najboljih u savremenoj njemačkoj književnosti, koje se čita kao književni uvod u 21. stoljeće. Ono zahvata duboko u mehanizme našeg poimanja svijeta i na izrazito moderan način postavlja jedno prastaro pitanje, koje danas možda više ne glasi: šta je istina?, nego: kako proizvodimo činjenice? I to u jednom vremenu, u kojem je potraga za “istinom” pomalo izašla iz mode, ustupajući mjesto sumnjivoj evidentnosti slika i brojki. I da (velike) riječi su uglavnom isprazne, ali tu prazninu makar možemo popunjavati, i u popunjavanju tog prostora nalazimo i radost i tugu, užitak i strah, slobodu i stegu, riječju: život. U teroru evidentnosti smo izgubili sve.