KLJUČANIN: Moje ime već je nestalo

Riječ je o pjesništvu koje se ostvaruje dvojakom snagom. Istodobno, Zilhad Ključanin će afirmirati takozvanu poetiku iskustva jezika, štoviše, oslobođenu, ponekad, do ruba konkretističke intervencije (nikada lingvizma), a s druge će strane prisegnuti jednostavnom, stvarnosnom jeziku sa senzibilnim i emotivnim odnosom prema zbilji, odnosno jeziku koji zahtijeva stringentnu organizaciju. On je umio svakodnevno, u razdoblju od sto dana, napisati jednu pjesmu jednakovrijedne kvalitativne razine. Pritom mu nikada pogrešna riječ i suvišan izraz neće raniti pjesmu. Dakle, kao vrlo plodan pjesnik, jedan je od prvih, tada još uvijek mladih pjesničkih „junoša“, hrabro uočavao neomodernističke (prostorno neoegzistencijalne) međuprostore smisla, ali i semantičke fragmentarizacije. U svoje je pjesme umješno ugrađivao elemente muslimanske tradicije, nikada u cijelosti, već oprezno, nježno, i s dobro izbalansiranom ekonomičnošću. Istom se nerijetko znao s pjesničkom i građanskom hrabrošću narugati svim ideologijskim diktatima (titoističke i ex-jugoslavenske amblematike), a da nije razvlastio subjekt vlastite prepoznatljivosti i da nije s uspostavom osobnog „alternativnog“ jezika ugrozio rečene tradicijske sljednike, budući je zaista autonomna pjesnička pojava. (Sead Begović)
 KLJUČANIN: Moje ime već je nestalo

noć silazi oprezno

noć silazi oprezno
poput nijeme sojke
na komade kruha

glave u parlamentu
sliče na čunove
pokvarene kuglane

kad zatvorim oči
knjige na policama
zaiskre sve u kur’ane

sivice, 6. 6. 2010.

 

iz nadirućeg ništavila

hrđa godinama kljuca
poštansko sanduče
na mojoj planinskoj kućici

moje ime već je nestalo
od prezimena ostao
još samo ključ

u kojeg polažem sve nade
kako da se izvučem
iz nadirućeg ništavila

sivice, 7. 6. 2010.

 

upravo

osjećam se
kao zamračena
soba

po kojoj su
upravo
pošpricali

sprej
protiv
muha

sivice, 10. 6. 2010.

 

u sunce gledah al to me opeče

sjećam se našeg aprilskog izleta
limenke i boce bez poruke
mačka je nosala naplod iz veljače

dotad tiha ti nenadno reče
travanj je doista najsvirepiji mjesec
u sunce gledah al to me opeče

sarajevo, 1986. – sarajevo, 16. 6. 2010.

 

oči

zurim
u borove
krošnje

sve dok se
otamo
ne pomole

oči
očajnije
od mojih

sivice, 18. 6. 2010.

 

ima jedna staza

tek kad su cigani
počupali korov
primijetio sam

da između njihovog groblja
i moga vrta
ima jedna staza

dovoljno široka
da kroz nju prođe
sasvim pristojan tabut

sivice, 19. 6. 2010.

moja je sreća u gledanju

neka miruju misli moje
moja je sreća u gledanju
dobro to reče mevlana

umoran od obrtanja riječi
osjećam se kao drvosječa
nakon valjanja balvana

da mislim nisam u stanju
i kada zadnji put sklopim oči
moja će sreća biti u gledanju

sivice, 19. 6. 2010.

 

pred polazak na neodložan put

u junu procvjeta bagrem
i pokrije jedini put
koji vidim iz svoje avlije

to mi je smetalo godinama
ali sada me bagremov cvat
podsjeća na rahmetli oca

na grozdove pjene za brijanje
koji spadaju s njegovog lica
pred polazak na neodložan put

sivice, 20. 6. 2010.

ko rođenom sinu

nerotkinja susjeda
svakoga ljeta
nabavi jedno jare

nadjene mu ime
tepa mu i pjeva
ko rođenom sinu

za božić se čudi
što nikada od nje
ne uzmem jaretinu

sivice, 22. 6.  2010.

 

ugrij nas iverjem

kraj juna ali je hladno
ni stršljeni da promole
zuj ispod strehe

žališ se da nema drva
ni za jednu malu
sasvim domaću vatru

ljubavi
ugrij nas iverjem
naše ljubavi

sivice, 26. 6. 2010.

 

negdje sigurno ima soba

negdje sigurno ima soba
gdje po trepavicama kapa
paučina u grozdovima

negdje sigurno ima soba
gdje cure zjenice drvenog
konjica ko neutješna zvonca

negdje sigurno ima soba
gdje se osipaju noge fotelja
po crvotočnim uglovima

sarajevo, 1988. – sivice, 28. 6. 2010.

 

uvijek kad travu kosim

uvijek kad travu kosim
u svom malom vrtu
brat mi telefonira

on je bivši logoraš
i strašno ga nervira
mrcvarenje bilo čega

poslat ću ti zeca kaže
da ti sve to popase
za jedno brzo dopodne

sivice, 30. 6. 2010.

 

u historiji sreće nema mi imena

nemušti slavuji u krošnjama
mačak s jednim okom i uhom
mjesec okrugo ko glava glupana

dlačice samoće po tvojim leđima
dva tetovirana pauka na bedrima
i sveti prsten u drvenim godovima

u historiji sreće nema mi imena
čekam da naraste živica oko vrta
i da me učini potpuno nevidljivim

sivice, 1. 7. 2010.

 

samo od mirisa

(ray bradbury)

često kosim vrt
jer me pokošena trava
podsjeti svaki put

da postoje dani
koji se sastoje
samo od mirisa

tih dana se čitav svijet
penje kroz jednu nozdrvu
i ističe kroz drugu

sivice, 4. 7. 2010.

 

longplejka

za z.

svakoga dana
pušim
sve dok

ne zaškripim
ko ishabana
longplejka

tad zapalim
neosunećen
džoint

i slušam
evergrine
iz pluća

sivice, 5. 7. 2010.

 

neka teče dugo voda

na planinskom putu
sestra sazidala bratu
hair česmu

nad curkom natpis
neka teče dugo voda
kolko i suze za tobom

sivice, 13. 7. 2010.

 

čupave stvari

(william carlos wiliams)

pokazujući pogledom
kroz prozor bolničke sobe
moj otac je upitao

šta su sve one
čupave stvari
tamo napolju

drveće, e dosta mi ga je
okrenuo se prema zidu
i malo potom izdahnuo

sivice, 16. 7. 2010.

 

za raj

kad god
čujem
rulanje

aviona
na obližnjoj
pisti

pomislim
na prečicu
za raj

sarajevo, 18. 7. 2010.

 

halhale

             za m.

moja zubarka
podlogu zlatnu
mužu izvadila

i sebi divne
halhale
napravila

halhale
kad god
zveknu sada

njemu proteza
iz usta
ispada

sivice, 21. 7. 2010.

 

trajno uskraćeni

još mi je nedokučiv ajet
svako će smrt okusiti
a zatim ćete biti vraćeni

osim nas dakle
ne ponavlja se ništa
život je vjeran plaćenik

ali mislim da smo
za ono u što se vraćamo
trajno uskraćeni

sivice, 23. 7. 2010.

 

poljski zahod

      ahmedu hadžipašiću, na godišnjicu njegove smrti,
      tužan što nije kao premijer otvorio objekat o kojem smo sanjali

uvrh svoje bašče
izgradit ću mali
poljski zahod

obojit ga u bijelo
s jednim otvorom
u obliku povećeg srca

unutra dvije ručke
za koje ću se uhvatiti
i gledati kroz srce svijet

 sivice, 23. 7. 2010.

 

odjurio je u božiju vatru

možda bi ova pjesma bila
posve drukčija da sinoć nisam
čitao asasine bernarda lewisa

ne daju mi mira riječi koje reče
neprijatelj hasani sabbaha
odjurio je u božiju vatru

a i kroz jutarnji prozor vidi se
komad neba koji ne priziva
ni najmanju misao o raju

sarajevo, 26. 7. 2010.

 

O AUTORU: Zilhad Ključanin rođen je 1960. godine u Trnovi kod Sanskog Mosta, umro je u Sarajevu 2016. godine. Završio je Filozofski fakultet u Sarajevu. Magistrirao je književno-historijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Pisao je poeziju, prozu, drame, scenarije, književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove. Objavio je tridesetak knjiga.

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.