KLJUČANIN: Moje ime već je nestalo
noć silazi oprezno
noć silazi oprezno
poput nijeme sojke
na komade kruha
glave u parlamentu
sliče na čunove
pokvarene kuglane
kad zatvorim oči
knjige na policama
zaiskre sve u kur’ane
sivice, 6. 6. 2010.
iz nadirućeg ništavila
hrđa godinama kljuca
poštansko sanduče
na mojoj planinskoj kućici
moje ime već je nestalo
od prezimena ostao
još samo ključ
u kojeg polažem sve nade
kako da se izvučem
iz nadirućeg ništavila
sivice, 7. 6. 2010.
upravo
osjećam se
kao zamračena
soba
po kojoj su
upravo
pošpricali
sprej
protiv
muha
sivice, 10. 6. 2010.
u sunce gledah al to me opeče
sjećam se našeg aprilskog izleta
limenke i boce bez poruke
mačka je nosala naplod iz veljače
dotad tiha ti nenadno reče
travanj je doista najsvirepiji mjesec
u sunce gledah al to me opeče
sarajevo, 1986. – sarajevo, 16. 6. 2010.
oči
zurim
u borove
krošnje
sve dok se
otamo
ne pomole
oči
očajnije
od mojih
sivice, 18. 6. 2010.
ima jedna staza
tek kad su cigani
počupali korov
primijetio sam
da između njihovog groblja
i moga vrta
ima jedna staza
dovoljno široka
da kroz nju prođe
sasvim pristojan tabut
sivice, 19. 6. 2010.
moja je sreća u gledanju
neka miruju misli moje
moja je sreća u gledanju
dobro to reče mevlana
umoran od obrtanja riječi
osjećam se kao drvosječa
nakon valjanja balvana
da mislim nisam u stanju
i kada zadnji put sklopim oči
moja će sreća biti u gledanju
sivice, 19. 6. 2010.
pred polazak na neodložan put
u junu procvjeta bagrem
i pokrije jedini put
koji vidim iz svoje avlije
to mi je smetalo godinama
ali sada me bagremov cvat
podsjeća na rahmetli oca
na grozdove pjene za brijanje
koji spadaju s njegovog lica
pred polazak na neodložan put
sivice, 20. 6. 2010.
ko rođenom sinu
nerotkinja susjeda
svakoga ljeta
nabavi jedno jare
nadjene mu ime
tepa mu i pjeva
ko rođenom sinu
za božić se čudi
što nikada od nje
ne uzmem jaretinu
sivice, 22. 6. 2010.
ugrij nas iverjem
kraj juna ali je hladno
ni stršljeni da promole
zuj ispod strehe
žališ se da nema drva
ni za jednu malu
sasvim domaću vatru
ljubavi
ugrij nas iverjem
naše ljubavi
sivice, 26. 6. 2010.
negdje sigurno ima soba
negdje sigurno ima soba
gdje po trepavicama kapa
paučina u grozdovima
negdje sigurno ima soba
gdje cure zjenice drvenog
konjica ko neutješna zvonca
negdje sigurno ima soba
gdje se osipaju noge fotelja
po crvotočnim uglovima
sarajevo, 1988. – sivice, 28. 6. 2010.
uvijek kad travu kosim
uvijek kad travu kosim
u svom malom vrtu
brat mi telefonira
on je bivši logoraš
i strašno ga nervira
mrcvarenje bilo čega
poslat ću ti zeca kaže
da ti sve to popase
za jedno brzo dopodne
sivice, 30. 6. 2010.
u historiji sreće nema mi imena
nemušti slavuji u krošnjama
mačak s jednim okom i uhom
mjesec okrugo ko glava glupana
dlačice samoće po tvojim leđima
dva tetovirana pauka na bedrima
i sveti prsten u drvenim godovima
u historiji sreće nema mi imena
čekam da naraste živica oko vrta
i da me učini potpuno nevidljivim
sivice, 1. 7. 2010.
samo od mirisa
(ray bradbury)
često kosim vrt
jer me pokošena trava
podsjeti svaki put
da postoje dani
koji se sastoje
samo od mirisa
tih dana se čitav svijet
penje kroz jednu nozdrvu
i ističe kroz drugu
sivice, 4. 7. 2010.
longplejka
za z.
svakoga dana
pušim
sve dok
ne zaškripim
ko ishabana
longplejka
tad zapalim
neosunećen
džoint
i slušam
evergrine
iz pluća
sivice, 5. 7. 2010.
neka teče dugo voda
na planinskom putu
sestra sazidala bratu
hair česmu
nad curkom natpis
neka teče dugo voda
kolko i suze za tobom
sivice, 13. 7. 2010.
čupave stvari
(william carlos wiliams)
pokazujući pogledom
kroz prozor bolničke sobe
moj otac je upitao
šta su sve one
čupave stvari
tamo napolju
drveće, e dosta mi ga je
okrenuo se prema zidu
i malo potom izdahnuo
sivice, 16. 7. 2010.
za raj
kad god
čujem
rulanje
aviona
na obližnjoj
pisti
pomislim
na prečicu
za raj
sarajevo, 18. 7. 2010.
halhale
za m.
moja zubarka
podlogu zlatnu
mužu izvadila
i sebi divne
halhale
napravila
halhale
kad god
zveknu sada
njemu proteza
iz usta
ispada
sivice, 21. 7. 2010.
trajno uskraćeni
još mi je nedokučiv ajet
svako će smrt okusiti
a zatim ćete biti vraćeni
osim nas dakle
ne ponavlja se ništa
život je vjeran plaćenik
ali mislim da smo
za ono u što se vraćamo
trajno uskraćeni
sivice, 23. 7. 2010.
poljski zahod
ahmedu hadžipašiću, na godišnjicu njegove smrti,
tužan što nije kao premijer otvorio objekat o kojem smo sanjali
uvrh svoje bašče
izgradit ću mali
poljski zahod
obojit ga u bijelo
s jednim otvorom
u obliku povećeg srca
unutra dvije ručke
za koje ću se uhvatiti
i gledati kroz srce svijet
sivice, 23. 7. 2010.
odjurio je u božiju vatru
možda bi ova pjesma bila
posve drukčija da sinoć nisam
čitao asasine bernarda lewisa
ne daju mi mira riječi koje reče
neprijatelj hasani sabbaha
odjurio je u božiju vatru
a i kroz jutarnji prozor vidi se
komad neba koji ne priziva
ni najmanju misao o raju
sarajevo, 26. 7. 2010.
O AUTORU: Zilhad Ključanin rođen je 1960. godine u Trnovi kod Sanskog Mosta, umro je u Sarajevu 2016. godine. Završio je Filozofski fakultet u Sarajevu. Magistrirao je književno-historijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Pisao je poeziju, prozu, drame, scenarije, književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove. Objavio je tridesetak knjiga.
