Kako se trgovalo u Bosni tokom osmanskog perioda

Tokom cijelog osmanskog perioda, u trgovini Bosne bili su zastupljeni trgovci svih vjera- muslimani, katolici, pravoslavci, jevreji. Svi oni putovali su po evropskim zemljama i trgovali sa tamošnjim trgovcima. Ni tada, kao i danas, kapital i interes nisu poznavali granice država i civilizacija.
 Kako se trgovalo u Bosni tokom osmanskog perioda

Piše: Fuad Ohranović

Osmanskim osvajanjem Bosne 1463. godine, prostor naše domovine postao je dio velikog državnog sistema koji je sa sobom donio mnoge novine. Taj novi sistem i poredak učvršćivan je u narednim decenijama. Osmanska pobjeda na Mohaču 1526. godine definitivno je ”ovjerila” Balkan kao prostor u kojem neprikosnoveno vlada osmanska kultura i civilizacija.

Stabilizacija osmanske vlasti u prvoj polovini XVI stoljeća, pogodovala je ekonomiji i urbanom razvoju. To je bilo vrijeme Gazi Husrev-bega (bosanski sandžakbeg u periodu 1521-1541.) koji je svojim graditeljskim poduhvatima i hajratima od Sarajeva napravio veliki šeher. Do kraja XVI stoljeća razvijaju se Mostar, Foča, Novi Pazar, Banja Luka, Pljevlja i druga mjesta. Ličnosti koje su obavljale važne funkcije u Osmanskom carstvu, a koje su bile porijeklom sa ovih prostora: Rustem-paša Opuković, Mehmed-paša Sokolović, Mehmed-beg Karađoz, Ferhad-paša Sokolović i mnogi drugi, svojim hajratima i vakufima oblikovali su bosanske čaršije.

Proces širenja islama, urbanizacija, te ekonomski procvat, išli su zajedno. Da bi neko mjesto dobilo status kasabe moralo je da ima džamiju u kojoj se obavlja džuma namaz, te jedan dan u hefti koji bi bio pazarni. Prvi uvjet- džuma namaz, označavao je da u tom mjestu ima dovoljno muslimana, a drugi uvjet- pazarni dan, da postoji ekonomski potencijal koji može skupiti dovoljno trgovaca i mušterija.

Po gradovima i važnim putnim komunikacijama grade se mnogi hanovi i karavansaraji u kojima su odsijedali trgovci i putnici. Razlika između hana i karavansaraja bila je u tome što se u hanu plaćalo spavanje, dok je u karavansaraju bilo besplatno ali se za hranu morao brinuti sam putnik. Pored hanova i karavansaraja, postojale su i musafirhane i konaci. Musafirhane su bile dobrotvorne ustanove koje su održavane sredstvima vakufa. U njima su putnici nalazili konak i hranu potpuno besplatno tri dana. Konaci su bile manje kuće koje su podizane po mahalama i selima gdje nije bilo hanova, kao prenoćište za putnike koji su prolazili. Za ishranu putnika i održavanje  konaka brinuli su se lokalni mještani.

Postojali su i posebni trgovački hanovi u kojima su odsijedali isključivo trgovci sa svojom robom. Ti trgovački hanovi postojali su u gotovo svakom većem mjestu. Trgovci na veliko- tzv. toptandžije, svoju robu dovozili su u te hanove, gdje su ih prodavali lokalnim trgovcima- perakendedžijama koji su artikle prodavali lokalnom stanovništvu. Tržišnu inspekciju vršio je nadležni kadija, koji je vodio računa o cijenama robe, te strogo pazio da se iz određenog mjesta izveze samo višak robe, nakon što se zadovolje potrebe lokalnog stanovništva.

Hanovi su imali velike magaze u kojima se čuvala i skladištila trgovačka roba. Postojale su i posebene magaze otporne na vatru koje su nazivane atešteremin (pravilno atešten emin- sigurne od vatre). Prema opisu našeg velikog historičara rahmetli Hamdije Kreševljakovića, atešteremin magaza postojala je i u čuvenom Morića hanu, sagrađenom u XVII stoljeću: “Kameni zid magaze Morića hana bio je debljine 70-80 cm. Stropovi su bili osigurani od vatre na način da je preko dizme (hrastovih greda) stavljan tanki izolacioni sloj kaše vapna i konjskih fekalija, a preko njega dva-tri sloja čerpića u mortu (vezni materijal koji se stvara miješanjem cementa ili razne vrste vapna, vode i agregata/pijeska.) sa većim dijelom vapna. Preko čerpića dolazio je debeli sloj ilovače na koji dolazi nasip i na kraju drveni pod prostorija na spratu. Konstrukcija stropa između dizme i poda bila je debljine 120 cm”. Ovakve manje magaze građene su i uz dućane na čaršiji. Bile su toliko pouzdane da su znale odolijevati požaru i kad bi izgorio ostatak zgrade.

Centri trgovine u bosanskim čaršijama osmanskog perioda bili su bezistani. U njih se slijevala trgovačka roba sa svih strana svijeta. Do polovine XVII stoljeća, u Sarajevu bila tri bezistana. Jedan je podigao Mehmed-beg, sin, Isa-bega Ishakovića krajem XV ili početkom XVI stoljeća. Nakon što je stradao u požaru 1842. godine nije više obnavljan. Na njegovom mjestu kasnije je sagrađeno oko 60 dućana. Drugi bezistan je podigao bosanski sandžakbeg Gazi Husrev-beg, a treći- veliki vezir Rustem-paša Opuković. Oba bezistana su podignuta do sredine XVI stoljeća. U XVII stoljeću postojao je i bezistan u Banja Luci, koji je sagrađen poslije 1587. godine. Pripadao je vakufu Ferhat-paše Sokolovića. Izgleda da je uništen u Bečkom ratu (1683-1699.) tokom jedne provale austrijske vojske u Banja Luku tokom 1690. godine.

Veliki putopisac Evlija Čelebija koji je prolazio kroz Bosnu šesdesetih godina XVII stoljeća, dao je vrijedne podatke o privrednim kapacitetima bosanskih gradova. Prema njegovim podacima u Sarajevu su tada postojala 23 hana, a u čaršiji je bilo 1080 dućana. U Višegradu je postojao veliki han i 300 dućana koji su bili vakuf Mehmed-paše Sokolovića, a u Banja Luci je bilo 300 dućana i bezistan Ferhat-paše Sokolovića. Novi Pazar je imao šest hanova, od kojih je jedan služio i kao bezistan u kojem se mogla kupiti indijska, arapska i perzijska roba. U pazarskoj čaršiji bilo je preko 1000 dućana. U fočanskoj čaršiji je bilo 540, a u Mostaru 350 dućana.

Osmanski privredni sistem funkcionisao je na način da je svaka sredina ili uža regija većim dijelom svojih privrednih kapaciteta mogla funkcionisati što samostalnije u ekonomskom smislu. Stočari jednog kraja su opskrbljivali mesom i mlijekom lokalno stanovništvo, a na sličan način je funkcionisala i poljoprivreda. Mesari su proizvodnju mesa prilagođavali lokalnim potrebama, od njih su kožu kupovali tabaci koji su je obrađivali, loj je prodavan mumdžijama koji su se bavili proizvodnjom svijeća itd. Višak proizvoda, nakon što su zadovoljene lokalne potrebe, mogao se izvoziti u druge sredine.

U Bosanski ejalet koji je bio važna strateška tačka između Istoka i Zapada, dolazila je trgovačka roba sa svih strana svijeta- iz Perzije, Arabije, Indije, Poljske, Češke, Burse, Istanbula, Kaira, Venecije, Dubrovnika, Londona. Putopisci koji su u tom periodu prolazili kroz Sarajevo i druga mjesta, svjedočili su o bogatstvu i raznolikosti trgovačke ponude. Sarajevo je tokom XVI i XVII stoljeća proživljavalo svoje zlatno doba. U njemu se razvilo oko osamdeset različitih zanata, koji su se bavili proizvodnjom i preradom različitih artikala i sirovina. Splićanin Atanasije Grgičević 1628. godine podnio je izvještaj austrijskom caru Ferdinandu II o svom putovanju po Bosni. Napisao je da u Sarajevu ima toliko moćnih trgovaca, koji osim robe imaju gotovine i po 300 000 dukata, jer sva roba koja iz Osmanskog carstva ide za luku Split i koja dolazi iz Splita prolazi kroz Sarajevo.

Slikovit opis Sarajeva dao je i Robert Stenhopes na osnovu svjedočenja plemića Henrika Blanta koji je 1634. godine boravio u Sarajevu. Između ostalog zapisao je da se u kožarskoj ulici- Saračima, može vidjeti divna roba od raznobojne kože i prekrasna konjska oprema. Hvalio je trgovine sa krznom i dućane prepune zlatnog nakita, te predmete od srebra koji nimalo ne zaostaju za venecijanskim radovima te vrste. U trgovinama tekstilom vidio je engleske čohe i skupocjene španske i venecijanske kadife.

Obzirom da je prostor Bosne i Hercegovine bio granični pojas Osmanskog carstva, na njemu su se ukrštavali ekonomski interesi ne samo osmanskih trgovaca, nego i trgovaca iz susjednih zemalja, najviše iz Mletačke i Dubrovačke republike. Tokom cijele osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini, dubrovački i mletački trgovci su dolazili da trguju na prostore Bosanskog ejaleta. U periodu stabilizacije osmanske vlasti tokom XV i XVI stoljeća, ti strani trgovci bili su važna veza stanovnika Bosne sa ostalim evropskim zemljama. Preko dubrovačkih i mletačkih trgovaca, na prostore Bosne i Hercegovine dolazila je roba iz evropskih zemalja, a njihovim posredstvom iz Bosne su odlazili razni artikli iz svih krajeva Osmanskog carstva. Iz Bosne se najviše izvozila prerađena koža, te razni kožni proizvodi: obuća, konjska oprema, vosak, ćebad. Izvoženi su i pšenica, stoka, vuna. Uvozile su se tkanine, kahva, duhan, so, šećer, masline, riba itd.

Do Dubrovnika, Splita, Zadra, Drača i drugih jadranskih luka, odakle je išla dalje po svijetu, trgovačka roba je transportovana karavanama, koje su znale brojati i po 300 konja natovarenih raznim trgovačkim artiklima. Interesantno da su u Osmanskom carstvu postojali propisi koji su ograničavali težinu tovara kojeg je mogao nositi jedan konj na 120 oka (oko 150 kg). U izvornim dokumentima prve polovine XVII stoljeća, stoji podatak da su se dubrovački trgovci žalili Porti zbog te zakonske odredbe, jer su njihovi konji nosili tovare teže od 120 oka pa su imali problema na osmanskim carinama.

Jačanjem domaćih trgovaca u Bosni, krajem XVI i početkom XVII stoljeća, strani trgovci postali su nepoželjna konkurencija čiji je uticaj trebalo minimizirati. To jačanje bosanskih trgovaca posebno je pogodilo dubrovačke trgovce koji su imali poseban status i mnoge olakšice u trgovini po Osmanskom carstvu. Domaći trgovci iz Bosanskog ejaleta polahko preuzimaju trgovinu od dubrovačkih i mletačkih trgovaca, ali strani trgovci i dalje ostaju važan faktor u trgovini Bosne. Javljaju se i partnerstva između bosanskih, dubrovačkih i mletačkih trgovaca, te njihova zajednička poslovna putovanja u inostranstvo.

Bosanski trgovci su najviše dubrovačkim i mletačkim brodovima putovali po evropskim trgovačkim središtima: Ankoni, Veneciji, Messini, Barletti, Rekanatu, Senigaliji, Lančanu. Bosanski trgovci su putovali i brodovima drugih zemalja: Ankone, Francuske, Đenove, Messine. Trgovina sa Ankonom posebno je ojačala nakon početka Kandijskog rata 1645. godine, kada su mletačke luke na jadranskoj obali bile zatvorene.

Zbog višestoljetnih veza između Bosne i Dubrovnika, posebno su bili intenzivni poslovni odnosi između bosanskih i dubrovačkih trgovaca. Bosanski i dubrovački trgovci zajedno su nabavljali robu u inostranstvu i odlazili na sajmove. Godine 1611. dubrovački kožari ugovorili su sa kožarima iz Sarajeva i Banja Luke da zajedno nabave kože iz Apulije. Nabavke kože preko Dubrovnika bilo je i 1612. godine, kada je predstavnik sarajevskih trgovaca išao da nabavi kožu u Fođi i Nočeri. Bilo je i problema, pa su neki bosanski trgovci uhvaćeni i optuženi da su osmanski špijuni, ali su se nekako spasili. Tih godina bosanski i dubrovački kožari išli su zajedno i na sajam u Lančano.

Bosanski trgovci imali su svoje stalne trgovačke predstavnike u Ankoni i Veneciji. Oni su uglavnom bili katolici porijeklom iz Bosne koji su u tim gradovima bili stalno nastanjeni, ili su tamo odlazili na određeni vremenski period. Među njima je bio Matija Andrić, koji je 1607. godine bio poznat kao ‘’Bosanac iz Mletaka’’. Bosanski trgovci jevreji, također su imali svoje predstavnike i trgovačke partnere po evropskim gradovima.

Tokom cijelog osmanskog perioda, u trgovini Bosne bili su zastupljeni trgovci svih vjera- muslimani, katolici, pravoslavci, jevreji. Svi oni putovali su po evropskim zemljama i trgovali sa tamošnjim trgovcima. Ni tada, kao i danas, kapital i interes nisu poznavali granice država i civilizacija. Osmansko carstvo tokom svoga postojanja vodilo je mnoge ratove sa evropskim zemljama, ali svaki put poslije potpisivanja mira, obostrani interes tjerao je zaraćene strane na što brže uspostavljanje privredne saradnje.

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.