In memoriam: Fadil Ekmečić (1936–2022)

Jučer je u Parizu preminuo diplomata, književnik, pravnik i slikar Fadil Ekmečić. Rođen je 1936. godine u Humcima kod Čelića, osnovnu i srednju školu završio je u Brčkom, a 1963. godine Ekonomski fakultet u Beogradu. Radio je u Brčkom i Tuzli do 1968. godine, kad iz privatnih razloga odlazi u Pariz i sa bratom Osmanom osniva i vodi knjižaru „YugoFrance“. Knjižara je bila projekt mladosti, ali slična projektu osnivanja prve privatne umjetničke naklade u Brčkom pod imenom Fondacija „Legat Ekmečić, koju sa bratom Mevludinom osniva 2017. godine, kad su obojica bila u osamdesetim godinama. Knjižara „YugoFrance“, čiji je bio vlasnik, nalazila se u središtu Pariza, u ulici Traversiere 55. u XII koja je djelovala od 1968. do 1993. godine. Rad knjižare je u kulturnim krugovima prilično poznat kao pionirski poduhvat jednog čovjeka koji je vođen ljubavlju za knjigom, čežnjom i identitetom samoinicijativno radio na promociji naše kulture i umjetnosti u Francuskoj. U knjižari su se promovirala mnoga književna djela te postavljale izložbe naših umjetnika. Bila je neformalno mjesto susreta mnogih istaknutih umjetnika koji su živjeli ili pohodili Pariz kao što su Abdulah Sidran, Danilo Kiš, Midhat Begić (prevodioci Ive Andrica i Meše Selimovića na francuski jezik), Adil Zulfikarpašić, kao i brojni iseljenici i ekonomska migracija koja je tih godina živjela u Francuskoj.
Ekmečića su mnogi opisali kao čovjeka bez radnog vremena, koji je sjedio za svojim velikim stolom u dnu knjižare u ulici Traversiere 55, okružen knjigama i slikama, neumorno radio i istraživao – i usput prodavao knjige. Uvijek je govorio da je sretan čovjek, premda biti knjižničar nije unosno zanimanje, ali je jedino ono punilo njegovu dušu. Uz 30.000 naslova raznih izdavača i uvijek postavljenju likovnu izložbicu te kafe aparat koji je radio za sve goste, knjižara „YugoFrance“ je odista bila posebno mjesto susreta u središtu Pariza.
Fadil Ekmečić je izdao mnogobrojna naučna djela o porijeklu jezika, Bosne, o odnosima Jugoslavije i Francuske te Francuske i Bosne. Živeći u iseljeništvu, oženjen Francuskinjom, dobro je razumio probleme manjinskih zajednica, razloge iseljavanja i migracija te potrebu da se ljudi uklope u novu sredinu, ali istovremeno sačuvaju svoj identitet. A identitet se čuva vlastitom kulturom. O tome je javno govorio i često istupao kako bi osvijestio i zaštitio prava kulturnih manjina. Kao autor je upisan u registar National Bibliotheque de France sa čak 7 naučnih djela i priloga. Najvažnije knjige Fadila Ekmečića su: 100 godina Jugoslavena u Francuskoj / La Presence Yougoslave en France depus 100 ans, Paris (1981), Prilozi za istoriju Jugoslavena u Francuskoj, Paris (1988), Bosanac Renne Peletier, Paris (1985), Pobuna Bošnjaka u Villefrancheu, Paris (1997), Križari u Bosni, Morsan sur Orge (2004), Bosanski Bogobojažljivi, Morsang sur Orge (1994), Bosno – Kelti, Morsang sur Orge (2006), Bosna u Francuskoj, Paris (1994), Kratka popularna povijest Bosne / Adil Zulfikarpašić, Bosna i Bošnjaštvo (1994), Povijest ili pripovijest o prastaroj Bosni, Vaux sur Mer (2005), Kaleidoskop I i Kaleidoskop II (1990), Bosanski slikari u Parizu, Vaux sur Mer (2008), Fadil Ekmečić knjižar u Parizu, rokovnici i dnevnici od 1990. do 1994. te mnogobrojni feljtoni i poglavlja iz navedenih knjiga koji su izlazili u periodu od 1998. 2004. u Oslobođenju. Napisao je i značajne knjige koje populariziraju Francusku i Francuze, npr. Bosanac Rene Pelletier koji je bio francuski ambasador i osnivač Institut Francaise u Sarajevu, zaljubljenik u Bosnu koji je kroz svoj publicistički rad puno učinio za njenu popularizaciju. Knjiga Pobuna Bošnjaka u Villfrancheu je iznimno djelo koje su obrađivali mnogi historičari, ali uvidom u francuske arhive jasno je vidljivo da su pitanju bili upravo Bošnjaci.
Bio je iznimno aktivan za vrijeme posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, i to u organizaciji mirotvornih i humanitarnih pokreta. Sudionik na izborima za francuski parlament 1993. godine na tzv. Listi za Sarajevo sa uglednim bosanskim i francuskim intelektualcima, jedan od njih je Bernard Henri Levyije, sa ciljem skretanja pažnje na rat u Bosni i mogućnost internacionalizacije i rješenja njenog zamršenog problema. Knjižara je organizirala prikupljanje i dovoz humanitarne pomoći za Bosnu pod imenom Brod za Bosnu. Tokom rata, iz razumljivih razloga i rata u Jugoslaviji, knjižara mijenja ime i programski sadržaj u Libraire „Ekmečić“ i nastavlja sa istraživačkim, promotivnim i izdavačkim radom koji je primarno vezan Bosnu i bosansko pitanje u novonastalim ratnim procesima. Priključuje se agendi Adila Zulfikarpašića, velikog donatora i osnivača Bošnjačkog instututa u Zürichu, a potom u Sarajevu, za kojeg radi na uređenju biblioteke Bošnjačkog instituta koji u važnom trenutku uništenja Bosne i Hercegovine vraća samopouzdanje i vjeru u vlastito postojanje i nacionalnu vrijednost. Njegov brat Mevludin također je bio član Senata Bošnjačkog instituta u Sarajevu, koji je formirao i uredio bogatu galeriju sa djelima respektabilnih bosanskohercegovačih umjetnika. Odlaskom u penziju nastavio je raditi i istraživati. Brčkom je ostavio malu, ali raritetnu biblioteku od 200 francuskih knjiga i autora koji su pisali o Bosni na francuskom jeziku, koja se sada nalazi u Fondaciji Legata „Ekmečić“, kao i njegova ostala istraživanja i knjige. Njegovu privatnu biblioteku porodica još uvijek polahko prenosi iz Pariza i Royana u Brčko, a u pripremi je i knjigu o knjižari „YugoFrance“.
Sa bratom Mevludinom 2017. godine osnovao je prvu privatnu umjetničku zakladu pod imenom Fondacija Legat „Ekmečić“ u Brčkom koju vodi njegova kćerka Sela Ekmečić Tecilazić. U Fondaciji se nalazi veliki broj umjetnina i skulptura članova ove darovite porodice: djela akademskog slikara Mevludina Ekmečića Ekmeka, akademskog kipara Seada Ekmečića, akademskog kipara Mirze Morića koji živi u Parizu, kao i mnogi drugi iz te porodice koji su se potvrdili u književnosti – Osman Ekmečić, pisac knjige Most i sudbine i Ešref Ekmečić, vrsni bosanskohercegovački novinar i autor nekoliko knjiga.
Više niko od braće i sestara Ekmečić nisu među živima, ali rodnom gradu su ostavili najbolji dio svih, kroz instituciju za koju Brčko još uvijek nema interesa niti razumijevanja.