IDRIZOVIĆ: Kolo kralja Tomaša i Allahovih džihada
Piše: Nusret Idrizović
Na kamenu: čovjek. Ne zna se kome je okrenut: Istoku ili Zapadu. Davno je iščezao s lica zemlje i više se ne sjeća kako je bilo: ili nogama prema Istoku a glavom prema Zapadu, ili glavom prema Istoku, a nogama prema Zapadu.
Igra svjetlosti i tame.
Taj grebnik je i Zapad i Istok srednjovjekovne Bosne i Huma. Otrov u zjenici oka i jednoj i drugoj strani.
Okamenjene ptice, biljke, šume, dvoboji, mačevi, križevi, zvijezde. Pod zvijezdama: kolo. Igrači su – pokojnici!
Simbolički prikaz nasilja, nepravdi, umorstava, užasa.
Baštinikova bol je bol njegove zemlje i njegova imena, a bol je ničija i svačija zemlja. Kao ni strah, bol granica nema.
Pokojnog baštinika prati kraljica s ružom na glavi. Tko zna, možda i nije Katarina, nego neka druga. Iz ambisa dolijeću krilatice, klanjaju se kralju i pridružuju povorci koja jezdi prema dvorani gdje je nekad bila riznica kralja Tomaša. Da, čuvat će skriveno blago. Budi znano da je kralj, u ime zmijskog naroda njima predao na čuvanje ne samo čuvene bobovačke i jajačke riznice, nego i gladne konje i klimave taljige, a potom svetačke slike, portrete vladara, ukrašeno posuđe, izrezbareno drvo, staro oružje, vladarski prijeto, žitnice, studenac, grbove, ukrašene portale i dovratnike, poznate i nepoznate putanje vladarske smrti, poklane zvijezde, zavijanje njiva, rajske perivoje ispunjene ljepoticama i gladne prisoje koji se gube u vatrenom prahu. Sve što je pripadalo kraljevini u raspadanju, o čemu je dlijeto moglo da zvoni.
Papski legat na dvoru vršio inspekciju Tomaševe kraljevine. I zapazio: na mramorima sve više zmija! Što ih više muči i spaljuje, sve više krstjana! Šutljivi kao zmije, tajnoviti kao zmije, lukavi kao zmije, otrovni kao zmije!
Tko je i kako iz kamenoloma prenosio ovolike gromade? – pita legat svog pratioca Tomimira.
Naši ljudi. Odavna su navikli na velike terete. Jedan baštinik se baš sad sprema da još za života prenese tristo tovara težak obrađeni kamen. Već bi to učinio, ali je Sveti sud uhitio kovača jer nije umio objasniti: zašto je na širokoj plohi kamena isklesa zmijurinu. Vaša svjetlosti, zamolite kralja da ne spali kovača. Bila bi šteta.
Tko mu je kriv što je u obliku zmije počeo oživljavati Zlo? Talentiran kipar, ali nije dobronamjeran. Zaista, što će mu zmija?
Tomimir dokazuje da će siromašni Bošnjanin, ako kućevnu zmiju hrani mlijekom, od nje dobiti čiste zlatnike. Predanje ostalo od davnina. Kad pravedni krstjanin uginulu zmiju zakopa ispod svog praga, iz praga će izraziti drvo koje rađa slatke plodove pune i prepune ljubavi prema bližnjem.
Koješta! Ljuti se njegova milost. Ja pitam ozbiljno: tko i kako je prenosio ovolike gromade?
Ne znam, vaša milosti! odgovorio je uplašeni pratilac. Pitajte našeg kralja!
Nahuškan, ozlojeđen, uskoro je kralj Tomaš pozvao sebi svog maršala dvora Dobrovida.
Zašto malo bolje ne pripaziš što ti tvoji klesari urezuju na kamen.
Nisu oni moji. Ipak, neke poznajem. Žvačući divlji lučac i stucanu brezovu koru, boreći se s kamenom, i ne mogu ništa drugo činiti nego prepričavati teškom mukom preturene dane i kamenom pokrivati mrtve. Pokojnika sve više, a klesara manje. naporan je to posao. Svaki preprodavac svijeća ima u kesi više novčića nego tvoj najznamenitiji kipar! Mjeseci su im krikovi, godine – žalost. Jesi li dao Bogu Božje, i kralju kraljevo, i baštiniku baštinikovo, i gospodaru gospodarevo? – to je njihova jutarnja molitva. A život im je oskudan, tvrd, opasan. Tko sa smrću tikve sadi, o glavu mu se razbijaju.
A zašto se ti tvoji klesari bave samo smrću? pita kralj ljutito. Zašto svojim umijećem ne uznose kraljevstvo?
Oni to upravo i čine, odgovara Dobrovid. Kada se spomene Bosna, preko mora često govore i o tvojim kovačima. Čast i za kamenare i za tebe.
Zašto za mene? pita kralj.
Zato što su tvoji.
Moji nisu! Kralj se izdire na svog maršala, a posluga se došaptava: kralj je lud! Ostat ćemo bez kralja! Gnjev sa svake strane, skupio se svakome, a jedino kralj se usuđuje da ga se oslobađa naočigled svih dvorana. Ne, oni nisu moji! Ti kamenoresci su samo tvoji i Sotonini! Je li tako, Dobrovide? Nagovarao si me da ih darivam?! Nisi li?! Jest, pa da me papa uhvati za gušu: zašto nagrađuješ stvaraoce zmijskog plamena na kamenu? Osim toga, oni se i inače čudno ponašaju. Svi bi htjeli da su bliži kralju, a u zakucima svi rogobore protiv njega. Zašto?
Ne znam, kralju. Uplašeni su i oni, zbunjeni. Ni oni nisu jedinstveni. I među njima ima svakojakog otrova. Tko umije da kleše, umije da kleše samo ono što umije, a tko ne umije da na kamenu stvara druge svjetove, umije da kleše sve odreda: od stupića za vezanje kraljevih konja do velebnog i besmislenog nadgrobnika. Da sam na tvom mjestu, ja bih takvima zapovjedio da pobacaju dlijeta i pridruže se zemljodjelcima. Od vladanja i klesanja težeg zanata nema.
A kroćenje zmija, što je s tim, Dobrovide? Nekad si govorio da je to najgori i najopasniji zanat!
Nije mi jasno, zašto se naš kralj plaši klesara? veli Dobrovid, kraljev maršal, sa suzom u glasu.
Tebe nije strah?! gnjevi se kralj. Dobrovide, ti si čudan čovjek! Budući da te nije strah, naredit ću da te spale! Na oganj, jasno! U mom kraljevstvu ne može nitko biti pametniji od mene! Ti si krstjanin! Dvočelnik! Heretik! …Tako govori i bosanski djed, pa njegovi gosti, starci, braća!… Tako, znači, i moj maršal prišao dvovjercima! Na lomaču! Ili ne, ne dam te! Ne dam te! Ako dođu po tebe s plamenom, usprotivit ću se, da znaš! Kraljeva riječ je jaka, bjeloglave.
Ja sam Dobrovid, kralju!
A što je s Bjeloglavom?
Sasjekli ga križari, tvoji gosti!
Zašto su to učinili?
Ne znam, kralju.
Idioti! Ja sam im naložio da sasijeku tebe, a ne Bjeloglava! Dobro, u redu. Svejedno. hajde, Dobrovide, popijmo!
Kralj podiže kondir: zdravicu drži u slavu Kotromanića, Vukačića, Hrvatinića, Hranića, Šubića, Pavlovića, Radivojevića, zlatonosovića, Dinjičića i svih ostalih velikana redom, a naročito u slavu bana Stjepana, utemeljitelja Bobovca. Naravno, ne zaboravlja da spomene i sebe.
Moraš pripaziti na svoju hranu. Ako su ljudske duše anđeli zarobljeni u tijelu, one ne podnose meso bilo kojeg živog stvora koje ima pravo na život kao i ti, kralju! Zašto si zaratio s krstjanima? To su pravedni ljudi, vjerni svakom vladaru, a ne traže mnogo: dovoljna im je korica kruha. Zar nisu uvijek branili i odbranili kraljevstvo?… Ako je tvojoj zemlji suđeno da je brane pripadnici narodne vjere, zašto se ne pomiriš sa sudbinom? Bosna je zemlja svih vjera. Čija će mudrost ostati ako protjeraš mudrost dobrih i kreposnih krstjana? Kad budeš htio nekoga dovesti na vlast nemoj se oslanjati na ono što si sam saznao o njemu. Možda se u međuvremenu izmijenio. Podaničkom imućnu nikakva kvara ne čini. A kad osjetiš da moraš otići, podanicima svojim udijeli milost da njih i njihovu djecu,i sluge njihove ne bi zlostavljali oni koji treba da dođu na tvoje mjesto…
Glasovi se roje kao varnice na ognjištu, sustižu se i prestižu, odlaze i vraćaju, prolaze konjanici, prijete kralju da im ni smrt njegova i njihova neće biti zagrljaj izmirenja; noć je, duše se skrivaju iza tamnih humki, njihove se sjenke sretaju, a do kraljeva vida dopiru čudni plamsaji.
Govorio si da ti je dvor grad mirnih i razgovorljivih vjetrova, a svakome prijeti ambisom!
A kralj tetura i valja jezikom kao čeketalo na slabo razgovornom kamenu mlitave, sušne mlinice. Eto, svakome se dopušta da bude blažen na svoj način. Naročito između dva grijeha, dva zakona, dvije kazne, dva stradanja!
Što rade moji sveti gosti? Dosađuju li se? Tomimir, da li ih zabavlja? Čekaj! Je li on živ? Koga sam ja ubio: tebe ili njega?
Sebe.
Ne raskopavaj rane, Dobrovide, već liječi!
I kako sad pobješnjelom kralju najaviti turskog poklisara? Isturene straže javljaju se da su zaustavile turskog izaslanika s pratnjom. Traže hitan prijem. Turčin je nestrpljiv. Neće da čeka – staro iskustvo. Poklisar Zulfikar bez samosvijesti ne ide ni u grm porad’ sebe. Kako to objasniti kralju? I kako mu sad utuviti u glavu da i papski legat traži hitan prijem, jer je pod zidinama grada Jajca došlo do sukoba svete vojske i krstjana.
Boga mu Božjeg, i tom Zulfikaru! U zemlji Bosni biti kralj, kao da je i to nešto! Kad je tu svatko svakome Bog, i kad nitko nije nikome Bog. Pošto ga svatko kroji po svojoj mjeri i prema svojoj potrebi, mora da je taj Bog bosanski i kusat i repat, i vilovit i krezub, i umoran i namćorast, i silan i plačan, življenje mu je kratko, zasvjetluca i ugasi se, život Boga je kao leptirova dúga. A možda je taj Bog bosanski i vjekovit, ne zna za smrt, tuđa mu bolest, ne voli patnju, to je poklonio onima dolje – ako je on gore. Ne zna se tko je bosanski Bog, nitko ga nije vidio, on slike svoje nema, svuda je i nije nigdje, sve je i nije ništa, Bog te pita tko je on, taj bosanski stari ili mladi Bog!
Što hoće taj Zulfikar? Harač, a?
Ne znam, kralju! odgovara Dobrovid. Vjerojatno donosi biljeg o novom potraživanju… Tko zna, možda su ga poslali da ti se, kralju pokloni!
Kakav je? Kako izgleda?
Na njemu crvena svila. Visok i vitak. pri pozdravu lako se lomi u struku. Bradica mu šiljata, da porežeš prste na njoj, oči krupne i zelene, poluotovorene i poluzatvorene, kako kad i kako gdje… Neki naš čovjek iz Hodidjeda koji se brzo dočepao sultanove milosti…
Od zla sluge, nikad dobrog gospodara! Taj će mi doći glave! Što misliš, s koje kule da ga bacimo?
Ni s koje, kralju. Mislim da su nam kule oplićale. Ostao bi živ, na rođenim nogama bi doteturao do Hodidjeda i dojavio sve o našim slabostima, a onda bismo morali ratovati… Mislim da bi ga trebalo valjano dočekati. To nam može i koristiti.
Neka bude pametno sve što učiniš!
On zbori kao i mi. Čovjek bio naše vjere, sada govori u ime sile!
Dobrovid se uglavljuje u okvir vrata. Sav se nastreho. Želio bi da Zulfikar ne razljuti kralja, ali i da turski poklisar ne ode rasrđen pa da priča o lošem prijemu. Sam u sebi pomalo i plače: zna da Zulfikar ne dolazi slučajno, poznato mu da kralja Tomaša ne rese osobine čvrstine i postojanosti – nitko ne zna kuda plovi kraljevina.
Na prijem čekaju i papski legat, carigradski legotet, izaslanik dubrovačkog kneza, nekoliko “fratres de natione Bosnensi”, i Bog te pita koliko još dosadnih ljudi. Mole da kralj prvo primi svećena lica, jer je vjera početak svake radnje.
Vjera je važnija i od života! pjeva fra Dionizije. U glasu mu trepti i prijetnja. Od koga kralja malo bolje pričuvati: od krstjana, ortodoksnih, domaćih katolika, turskih uhoda ili od svetih gostiju iz tuđe zemlje? – pita se maršal dvora. Kako sačuvati kralja, kad mu zemlju nagriza rđa?
Premda su ga narodna vjerovanja dobrohotno upozoravala da postoje i dobre oči, kralj umislio da ga promatraju samo – zle. Zato se skriva. Nije slučajno postao zatočenik straha. Satjerali ga u kolo srama. Jer je bio ohol. Nije razmišljao o tome da će se vratiti ništavilu. Nosio mnogo tajni, čuvao, plašio ih se, zazirao od njih, pokušavao pobjeći. Avaj, uzalud! Kad stotinama godinama nekome utjeruješ u glavu da je izdvojenik, čak i kamen u to povjeruje… Nije se lako snaći… Nije lako odstupati pred brojnim armadama novopečenih svetaca. Kako promatrati svoje ljude bez uha, bez nosa, bez ruke, bez oka, bez noge? Sakatili ih uz njegov potajni blagoslov!
Zašto izvan kraljeve zaštite ostaše jedino strojnici i njihovi sljedbenici, ubogi kmeti i kmetići, gladni brđani i rijetki Vlasi, natruli panjevi po bespućima, o koje se spoticahu zalutale duše pravednika?
Spisi spaljeni, krstjani spaljeni, a križari pišu što im je volja. kad pobjednik piše o svojoj pobjedi, savjest je vrlina, poštenje je hrabrost.
Uznemiren, pun i prepun straha od svega i svačega, bespomoćan, kralj čovjeku drhtavo govori da nema vremena. Nema vremena ni za koga. Kod nejga je znanstvenik, liječnik, tumač snova, prijatelj koji ništa ne traži, ničemu se ne nada, nikoga ne mrzi, nikome ne zavidi. Gostimir je nekada bio prvi đak bosanske Škole smrti. Nitko ne zna zašto je posustao. Živi u prikrajku kraljeva dvora, kreše istine, čuvari se smiju i, umjesto da ga bace s bedema, donose jelo i piće. Nisu jezovite samo njegove žabe i zmijske kože, nego je sav nekako nenaravan, opor, kržljav, a kralju ipak drag: buktinja pameti i slave, ljudina veća od svih teodora, Grgura, Urbana, Honorija, Celestina, Poncijana i ostalih čuvara vinograda Kristova.
Ali, Tomaš ne bi bio ono što jest kad nakon odlaska Gostimira ne bi primio Kristofera. S njim se u odaju namah useliše i Bog, križ, svijeće, crkvene potvrde o novcu primljenom za oprost grijeha, za zidanje bogomolja, za pomoć svećenicima. U pratnji dominikanaca i franjevaca – Bog nikad nije sam – Kristofer je sebi dopustio da kralja oštro ukori zato što kani primiti antikrista Zulfikara.
Nije moguće da nisi čuo: Zulfikar u crkve ulazi na konju! Kad siđe s konja, pojaši svećenika! Siledžija, haračlija, pljačkaš, zločinac! Da nije takav, ne bi se, dojučerašnji krstjanin, domogao tolike vlasti u sultana! Hoćeš li da ti se sutra Ilija zove Ali, Boljerad – Mehmed, a Gojnik – Selim!? Hoćeš li da plaćaš svadbarinu, mlađarinu, grobarinu?
Ne činim ono što želim, nego što moram! mrzovoljno će kralj. A sada, sveti oci, molim da napustite moje odaje!
Sa Zulfikarom je stigla brojna i šarolika družina. Veća je nego što je dvor mogao i zamisliti. Sabljari, mačari, ćebedžije, kovači, čizmedžije, ranari, pekari, pucari, bozadžije, halvadžije, bakaldžije, burekdžije, nožari, kantar… Kolari, berberi, kuhari, hodže, abadžije, kalauzi, trubači, telali… Ima ih dovoljno da u islam prevedu ne samo kralja i pratnju, i ne samo svete goste iz prekomorske zemlje, i ne samo krstjane, već i sve domaće katolike i pripadnike istočnog vjerozakona, zajedno s Vlasima i neznabošcima.
Kralju, štedri gospodaru, pred tvojim je vratima kajmakam Zulfikar, sin Hranimirov, neka bi mu Bog uzvisio njegove stjegove slave i ukrijepio stupove sreće njegove!
U isto vrijeme su na kraljeva vrata nahrupili svećenici, sveti gosti, predstavnici oblasnih gospodara, krstjani koji sebe još uvijek smatrahu jedinim nasljednicima bosanskog uznosa i ponosa, državni ljudi, predstavnici manastir ai škola, Sud dobrih ljudi, plemići, trgovci, doušnici.
Dobrovid tijelom štiti vrata svog gospodara, a Zulfikara i pratnju dočekuje blagim naklonom, upravo onako kako su ga naučili dubrovački učitelji, preuzima ih u svoju zaštitu, brižno uvodi u kraljevu odaju, pomaže im da se snađu, kao da im čuva strah.
Ali, ne lezi vraže, gosti su donijeli poklone! Stigli s vojničkom poputninom, možda i s opljačkanim zlatnicima, pa kralju i onima što su s njim (nitko ne zna tko su ti ljudi, sve neka nova lica, djeda nema, od strojnika – nitko!) dijele poklone! Ovo je postećija, osušena ovčja koža s vunom, da kralju ne bude tvrdo na sjedalu. Najljepše postule do kojih se moglo doći. Ako veličina ne odgovara, neka kralj kaže, dobit će druge. Poturlije, šalvare, hlače krojene na turski način, ukrašene su najskupljim gajtanima. U avliji Zulfikarov čovjek kraljevim ljudima obilato dijeli opanke: svi koji su bosi, neka osjete blagodat zaštite i topline. Evo, poselami kralja; kad ih podereš, dobit ćeš nove. Kajmakam Zulfikar Tomašu poklanja ukrašenu sablju gadaru. Ne daj Bože da ga uhvati fursat pa da njome siječe glave nemoćnih! Sve što je turčeno ili kršteno, ima pravo ne samo da živi već i da se raduje i teferič čini u slavu Allaha. Tu je i kadifeni džamadan ukrašen srmom i gajtanima. Zulfikar bez pogreške bijeli na jeziku svojih roditelja i kralja Tomaša, dragoomani i terdžumani mu nisu potrebni. Tu je terzibaša da prepravi džamadan, ako treba, a i šahindžija da urazumi poklonjena sokola ako šahin bude jogunast. Kajmakam otvara škrinju. zasijaše žarkim bojama sjajne svile. Ljepše tavlije nema u čitavom carstvu. A ovo je donluk, čoha za svaku svečanost. Ovog fistana se kraljica neće morati stidjeti. Uza nj ide i horosan, pojas ukrašen kod carigradskih majstora.
Onaj drugi dio pratnje, što u avliji muhabeti s kraljevim stražarima i poslugom, toliko es odomaćio da je počeo praviti bozu. Tu je kazan, drveno korito, svileno sito, brašno, tiha vatra, radoznalost brđana.
Kujundžije su počeli popravljati, ukrašavati, dotjerivati ukrasne predmete s dvora.
Delibaša iskusnim okom naslutio: nema opasnosti, pa sa svojim poslušnicima igra igru tavle. Dubara! uzvikuje on. Dubeš! odgovara protivnik. Sejek!
Zulfikar, u želji da razgnjevi prvog časnika dvora, veli da mu dvor izgleda kao pramac nakrenute lađe.
Goisav ga začuđeno promatra: otkuda to da kraljev dvor izgleda kao pramac broda? Može on posjedovati barkusije, koke, kondure, nave, urke, i brigantine, saete i Bog te pita kakve lađe, to je njegova stvar, ali kako može i pomisliti da moćni dvor bosanski može nekoga podsjećati na lađu koja se, po zahtjevu vjetra, ljulja ovako i onako, tamo iu ovamo, gore i dolje, nikad smisla nećeš naći tom ljuljanju! Shvativši da je mladi Goisav sazdan od suhe vatre, da bi plamen razjario još više, Zulfikar ga nekako rođački priupita: ima li u vas slobodnih ženski? Iako s tek počeo baviti državničkim stvarima, Goisav spremno odvali da su u Bosanca sve ženske slobodne i da služe samo svom gospodaru.
Dvorani znaju da se kralj Tomaš voli hvaliti svojim zbirkama. On pokazuje šube, plaštove od damaskina, ukrasne jabuke livene od srebra! I talismani su okovani u srebro ili zlato, a ukrašeni biserom i dragim kamenjem koje vlasnika štiti od životnih nedaća. Rado bi pokazao i dva zlatna kovčežića s moćima svetaca, dar dubrovačkog poklisara, ali se plaši da se Zulfikar ne uznemiri. Uostalom, zašto bi?! Pa Zulfikar je kršteno biće. Rođen je u katoličkoj obitelji. Otac prešao na krstjansku vjeru, u toj vjeri i umro, a sin mu Dobrašin pobjegao u islam i postao Zulfikar. Učinio isto što i mnogi srodnici, ali sam oon postao zraka sjaja u zvijezdi turske carevine… Bilo kako bilo, Tomaš ide dalje i nabraja i pokazuje, glas mu drhti, Dobrovid pripremio ruke da ga dočeka ako se sruši… Jedna boketa, u sreidni rubin, okolo pet bisera, jedan dijamant i jedan rubnik na glavi od anđeoka… Dobrovid mu nešto šapće na uho, kralj klima glavom, odobrava: pa da, njih to ne zanima, oni su to sve vidjeli, viđali, gledali koliko god hoćeš puta… Pametno zboriš, Dobrovide, kraljevstvo će to imati u vidu kad bude dijelilo poklone… Hvala, kralju. Uživam kad koristim svome kralju i njegovu narodu. ja sam siguran da me nećeš zaboraviti… I neću, da znaš, Dobrovide! Ne uveličaš li moje bogatstvo, prvi ćeš biti na lomači!
A Zulfikar se meškoljio, oblizivao usne. Pogan adet, da prvo pogledneš što domaćin posjeduje, pa da tek onda zaviriš u sahan! O tome razmišljali i njegovi kulukčije, tufekčije i bičakčije. Da, da, prvo jesti, a onda voditi razgovore. Prvo dova – molitva – pa jelo. Neka se omili svatko na svoj način, to ne smeta turskoj carevini, a ponajmanje Zulfikaru, sinu katolika i krstjanina, i miljeniku sultana Mehmeda Drugog, ali – da se ne jede bez spomena Boga. Lukav medreselija, Zulfikar u kraljeve ruke ubacuje kaniju bez sječiva. Kralj se pogleduje sa svojim ljudima. Nema prigovora, kanija je maštovito ukrašena, ali zašto je bez sablje?
Da nitko nikog ane siječe! odgovara Zulfikar. Smrt, ničija smrt ne treba da kvari ničiji san i spokoj. Tko nije nagaravljen pečatom srama, ne treba da podnosi ničiji zulum.
I zato, neka se kršćani i hrišćani izmire s krstjanima! Zavađači iz Rima i Carigrada neka se pokupe i odu! Narod će sam prosuditi tko je pravovjeran a tko krivovjeran. zašto se krve Crkve domorodačke i došljačke? zašto kralj progoni svoje krstjane? Na čiji nagovor? Eto, Zulfikar kao došao da braću izmiri.
Duga, gusta šutnja, pa krušna molitva.
Blagoslovljen da si o Bože Gospode naš
Koji daješ da kruh raste iz zemlje
Blagoslovljen da si Gospodine
Koji si posijan koji si niknuo cvjetao rastao
Bio pokošen i vezan kao snop odvezan na gumnu
Mlaćen metlom pometen samljeven ubačen u peć
I koga su na kraju ljudi jeli kao kruh
Slava patnjama Gospodinovim u obliku muke kruha
Amen
Zulfikar izdvoji svoj glas i pjeva na arapskom:
Izbjegavaj uživanja ovoga svijeta
I posveti se zagroblju
Bježi od ljudske pakosti
Kao što bi bježao od lava
Donose lovačku juhu, varivo od misirače, drobljenac, zeca u hladetini, orijentalne ražnjiće, poklisarske pogačice s bademima, riblju salatu, goveđu pečenku, pirjano teleće srce s borovicama, ovčje bubrege u vinu, punjeno pile u kajmaku, janjeći but, zeca pečena u kruhu, fazana u moštu, pitu s mesom, varivo od krastavaca, hladnu patku, medenjake, dominikansku tortu, halvu džanećiju, slatko i kiselo mlijeko…
Ima li ovdje, ne daj Bože, domuzovine, kralju? pita Zulfikar.
Ne, svinjetine nema. Jedite slobodno, nećete vjeru izgubiti od naših jela. Trudili smo se da vam sve bude po volji.
I gosti se prihvatili jela. Neka se državničke uglađenosti iskazuju na drugom mjestu. Riječ, bez obzira koliko bila pametna, valja zatomiti, udavati, progutati. neka svaki zajednički zalogaj bude preporuka za dobrosusjedstvo. Bez obzira odakle su, gosti nisu stigli iz daleka. S očevima nekih gostiju Tomaš je do prije nekoliko godina branio kraljevinu. Prijateljstvo razumnih ljudi, bez obzira što i kako oni ispovijedali, dobročinstvo je bogova. Pa i oni, bogovi, nisu uvijek u svađi. Dobar zalogaj i kapljica mire carevine, a zašto ne i bivšu braću?
Iznenada je upao Kristofer, starješina svetih gostiju iz tuđe zemlje. Kralja je pred mnogim svjedocima optužio za izdajstvo! O tome će obavijestiti papu! Misli li kralj da on, kristofer, ne zna da se na ovoj tajnoj večeri vrši rasprodaja bosanskog kraljevstva? Pa da, predstavnici oblasnih gospodara su to i očekivali! Odlaze bez pozdrava. Delibaša je u dvorištu pripremio konje. S jedne i druge strane, sve je spremno. Zulfikar pokušava da smiri svoje ljude. Ne ide.
Kukavica si! odjekuje Kristoferov glas. Pobacaj sve to što su ti donijeli! Misliš li da ćeš time spasiti kraljevstvo?
Razbacuje tkanine, sablje, hranu. Softa, na mig, razmotava spis i drhtavim glasom čita, čita:
Uzrok što je napisana i u redove složena zapovijed sultana, brata Sunca, strica Mjeseca, pobratima svih zvijezda, prijatelja Allaha, potomka Muhamedova, cara careva, kralja kraljeva, kneza knezova i gospodara od zemlje do neba – neka bi je višnji Bog na snazi održao do strašnog suda – jest u slijedećem: njegovu gospodarstvu, utočištu i temelju kraljevine, ponesu među plemenitim zapovjednicima – neka mu sreća bila trajna – kralju Tomašu, velikašu koji je svojom sabljom otvorio i osvojio goleme prostore – pokloni mu pravu vjeru, Bože! – ovim fermanom nalaže se da ustraje u prijateljstvu i da sultanovoj nepobjedivoj vojsci pokloni još stotinu konja i stotinu sablji!… Tko se ne držao ove zapovijedi, ne primila ga ni zemlja ni nebo!… Svi ljudi i bestjelesne sile ih proklele i uklele! I za sablje koje nam daješ, kralju, da ne tražiš slavu! Tako, a sada idimo!
Još samo tren, još samo da zaiskri varnica i nastat će maljevanje, bradvanje, sjekiranje, noževanje…
Stare listine kažu da do toga ipak nije došlo tada, već nešto kasnije. tu zgodu nije dočekao ni kralj Tomaš ni kajmakam Zulfikar…
Tako, znači! uzdahnu kralj Tomaš. Sa suzama u očima, ganutljivim nemirom, samo njemu svojstvenim izrazom unutarnje raspetosti (kad es čini da se raspada čitava ta građevina koja se zove kralj i koja se zove Tomaš i koja se zove kralj Tomaš), okupljene uzvanike uvjerava da je tijelo raspadivo, ništavno, zato što je složeno od beskrajnog niza tajnovitih niti nedokučive materije, a duša je jednostavna, znači i neraspadiva, ona je vječna. Duša je zalog vjere u besmrtnost. A što se tiče vjere u Zlo i Dobro, oni postoje i izvan čovjeka. I zašto je trebalo zbog Zla i Dobra ispaćivati, obezglavljivati, protjerivati krstjane? Tko će sad braniti kraljevstvo? Doista, tko će braniti kralja i njegovu zemlju?
Nasljednici pričaju da je kralj Tomaš uoči smrti pokušao da se ogradi od neznanih rođaka iz Rima. Ali, avaj, kasno!
Umukni! rekli mu sin Stjepan i brat Radivoje.
Bilo je to ljeta gospodnjeg tisuću četiri stotine šezdeset prvog, u gradu Bilaju.
I brat i sin zadaviše kralja.
Svoj je svojoj braći dodijao, i golubu na jelovoj grani! optužuje ga i narodna pjesma.
Dvije godine kasnije Bosna šaptom pade, a krstjani pronađoše utočište i slavu svog bistrog uma u Muhamedovoj vjeri.
Ali, smrt kraljevine ne izaziva i smrt baštinikova groba.
Stećak pobježe u nišan.
