IBRIŠIMOVIĆ: Nakaza i vila

Često je u sarajevskim književnim krugovima bivala izvrgavana podsmijehu moja nedokaziva tvrdnja da Bosna nije rodila darovitijeg umjetnika od književnika Nedžada Ibrišimovića. Takvo je moje uvjerenje vjerovatno značajno podupirala višestrukost njegove darovitosti: pisac koji neprekidno istražuje i biva majstor u najrazličitijim književnim formama, od kratke priče, eksperimentalne radijske drame i novele, do klasične pripovijesti i modernog romana. Uz to, slikar-crtač, i kipar, tvorac krajnje neobičnih konstrukcija i formi u najrazličitijim materijalima: drvo, kamen, poliester, žica, bronza... I na kraju, a nimalo nevažno: umjetnik neobičnog filozofskog dara, naravno, ako filozofiju razumijevamo ne kao skup ideja, teorijskih postavki i sistema, nego kao nivo i način na koji možemo raspravljati o bilo čemu. (Abdulah Sidran)
 IBRIŠIMOVIĆ: Nakaza i vila

BIO JEDNOM JEDAN

Bio jedan car i bio car i ništa više.
A bila jedna ljepotica, bila lijepa, bila prelijepa i
– ništa više.
A bio jedan prosjak, samo prosjak i ništa više.
A bio jedan bogat, samo bogat, i ništa više.
A bio jedan pehlivan, bio samo pehlivan.
A bio jedan darovit da darovitiji ne može biti,
darovit i ništa više.
A bio jedan mudrac, bio samo mudar.
A bio jedan sažaljiv.
A bio jedan duševan.
A bio jedan samo jak, samo jak i ništa više.
A bio jedan za džabe.
A bio jedan onako.
I bio jedan.

Onog cara skinulo s prijestolja.
Ona ljepotica ostarjela.
Onaj prosjak ostao prosjak.
Onom bogatašu sve bogatstvo pusto ostalo.
Onaj pehlivan pao sa žice.
Onaj daroviti ništa nije napravio.
Onaj mudrac svakoga savjetovao samo sebe
ni­je mogao da nasavjetuje.
Onaj sažaljivi plako.
Onaj duševni duševno obolio.
Onom jakom se tobože divili.
Onaj što je bio za džabe i umro je za džabe.
Onaj što je bio onako, mogo je i da ne bude.
Onaj što je bio, bio je, ali nije ostao.
A bio jedan pošten, samo mu bilo dosadno.
A bio jedan pokvaren i nije mu bilo dosadno, stal­no
strahovao da ga ne uhvate.
A bio jedan u zatvoru. Puste ga, a on malo-malo,
pa opet u zatvor.
A bio jedan otišao u tuđu zemlju i za njega se
više nikad ništa nije čulo. Njegovi misle da je živ.
A bila jedna samo iz bardaka vodu pila.
A bio jedan pa bi šta god bi kome šta dobra učinio
gledao bi da ga makar malo ponizi.
A bio jedan pa učinio nešto što je bolje i ne kazivati,
nešto od čega se čovjek prosto skameni.
A bio jedan malo na svoju ruku, ali dobar.
A bila jedna starica, nikli joj treći zubi, samo sitni i oštri.
A bio jedan čija je mati vile viđala.
A bio je u Žepču, prije, Zeleni Čovjek koji je živio
u vodi.
A bio jednom jedan čovjek jako bolestan, našao
neki korijen u svojoj avliji i sutradan odmah ozdra­vio.
Eno ga i sada hoda.
A bio jedan pametan pa umro.
A bio jedan onako.
I bio još jedan.

***

A bio jedan nikad ženu u usta nije poljubio, jest’ drugdje,
Žali u usta nije.
Bio jedan volio pse, a mrzio ljude.
Bio jedan pa nije volio da gleda da mu žena po
kući radi, nego žena poradi dok njega nema, a onda
sjedi i ne miči.
A bio jedan svega ga bilo stid; drugi go, a njega stid; jeo krišom.
Bila jedna svemu se čudila; jutrom ustani pa re­ci:
“Ah, vidi mene, ja ustala!”
Druge žene je od toga odvraćale.
Bio jedan sve mu moralo biti zatvoreno, zaklopljeno,
zaključano i zavezano: nikako nije mogao da gleda ništa
otvoreno, nepoklopljeno, otključano i odvezano.
A bio jedan volio kape.
A bio jedan svakome u oči gledao.
A bila jedna sve otirala i sa sebe i sa drugih i kod sebe i kod drugih.
A bio jedan policajac, koga god uhvati, on ga pus­ti;
najposlije službu izgubio.
Bio jedan muhanat, šta god bi mu ko reci, a on veli:
“Nije tako!”
Možda je i u pravu.
Bio jedan omrzlo mu govoriti.
Bila jedna djevojka pa mrzila momka kad je
pored nje, a voljela ga kad nije pored nje.
A bila jedna pa joj bilo dosadno s mužem,
a bilo joj dosadno i bez muža. A možda je to jedna te ista.
A bila jedna pa se zaljubila u nekakvog i mada je on nekud otišao,
ona nikako da ga zaboravi. I kad se za drugog udala, neprekidno je
na onoga mislila. Go­tovo da nije ni krila.
A bilo jedno dijete godinu dana samo mušmule
jelo.
Bio jedan prosjak kusur vraćao. Neko mu
da dinar, on mu vrati polić, i sve tako.
A bio jedan dobar čovjek, svak’ mu se živ čudio.
I bio još jedan.

 

SIJELO MUDRACA

Nađu ti se jednom neki, pa stanu govoriti o tome koje su ljudske osobine ponajbolje.
Prvi reče da je najveća ljudska osobina hrabrost, ali, reče, ničim se hrabrost ne da opisati i jedino što se uz hrabrost može reći i dodati jest to da hrabre sreća prati.
Te ti taj stane hrabrost uzdizati što je god mogao i znao bolje i više.
Drugi, opet, reče da je najbolja ljudska osobina biti dobar. Da se samo dobrim zlo može pobijediti.
Te dobro uzdigne do neba, a da je mogao, i više bi.
Treći reče da je najbolja ljudska osobina težnja za ljepotom, da je ljepota nešto ama-ha, i da će svi ljudi, kad-tad, pred ljepotom, što od svoje volje, što onako – nikom poniknuti.
Te ti taj stane ljepotu u visine uzdizati. Uzdizo, uzdizo, pa stao.
Četvrti reče da je najbolja ljudska osobina prijateljstvo, a peti reče da nije prijateljstvo nego drugarstvo.
Šesti, opet, reče da je najbolja i najpoželjnija ljudska osobina junaštvo, pa stane kititi priče o junacima i junačkim djelima da ga je milina bilo slušati.
Sedmi reče da je najbolja ljudska osobina darežljivost.
Osmi da je to poštenje.
Deveti da je to ljubav. Da je ljubav nenadmašna ljudska vrlina koju pjesnici svih naroda hvale od davnina i da će je hvaliti dok je svijeta i vijeka. Jer ljubav prožima sve, i bilje i životinje i sav ljudski rod.
Deseti reče da je za njega domoljublje najbolja čovjekova osobina. I njega je bilo milina slušati.
Jedanaesti, opet, poteže čast i ponos, pa to dvoje stane u zvijezde okivati, mnogi mu riječju priskočiše u pomoć.
Dvanaesti reče da sve pomenute osobine zaslužuju svaku hvalu i podršku, ali da je za njega najvrijednija ljudska osobina – vedra narav.
A trinaesti među njima bio nekakav dedo, te on reče da je za njega najvrijednija ljudska osobina – skromnost.
Šta bi to ko bila skromnost? – upitaše ga, a dedo tiho otpovrnu:
Skromnost je znati gdje ti je mjesto, jer jedan pored drugog mogu stajati i car i prosjak, pa da ih obojicu resi ista ta vrlina.
Ali se s dedom niko nije mogao složiti te nastane takva graja da su i sijelo morali obataliti.

 

VILA I NEŽENJA

Bio jednom jedan postariji momak, nikako da s oženi. Koja god – nijedna nije za njega. Sve je on ima što živ čovjek treba da ima, i preko toga, ali svakoj curi mahanu nalazio.
Gledala to vila, pa joj se nešto ražalilo. Opremi ti se ona ko kakva cura, pa side tu, u tu kasabu u kojoj je bio taj momak i pokaže mu sve.
Njemu ona odmah zapne za oko, pa ti rekne svo­jima da bi tu, baš tu curu, oženio. Oni njegovi se tome većma obraduju, pa odmah odu da je traže i prose, a vila se pokaže ko sirota bez oca i majke i igdje ikog svog, baš onako kako je onom momku odgovaralo. I još rekne da se zove tako i tako, te mu i tim ugodi.
Isprose je, to svadbu uzdurisali vanjtakvu, a kad je mladoženja sutradan izašao pred kuću, vila za to malo vremena svu kuću pospremila i još mu čorbu, upravo onakvu kakvu on voli, skuhala za doručak.
I sve tako.
On i ne zazine da nešto izvoli, a ona mu to stvori. Najposlije od ljepote i bonluka i svega potaman, taj čovjek, gluho i daleko bilo, pameću poremetio, pa je onako rahat od pameti tumarao po svijetu.
A vila kako došla tako i otišla.

 

MATERINO SRCE

 Bio jednom jedan pa se skroz u jednu zaljubio.
– Bi l’ pošla za me?
– Bih, ali da mi materino srce na dlanu doneseš.
Ode momak kući, živo srce materi iz njedara iščupa, pa poteci djevojci. Uto se spotače i pade, a majčino srce prošaputa:
– Jesi li se udario, sine?

 

BUNAR

Bio negdje dubok bunar ali se nije znalo ima li u njemu vode pa ti svežu jednog konopcem oko pasa da ga spuste u bunar da vidi ima li vode.
Ovaj reče:
– Mene je, ljudi, strah. Može mi dolje, u bunaru, aždaha glavu otkinuti.
A ovi mu rekoše:
– Ništa se ti ne boj. Ako ugledaš aždahu, ti cimni konopac a mi ćemo te izvući.
Tako i bi. Spustili toga u bunar. Kad vide konopac se cima, te oni brže-bolje izvuku onoga na konopcu.
Kad tamo, a on nema glavu.
Onda jedni rekoše da onaj nije ni imao glave te ti tu udare u prepirku. Najzad se slože da odu njegovoj ženi. Te odu njegovoj ženi
– Ama, Boga ti, reci nam je li tvoj čovjek imao glavu?
A žena odvrati:
– Haman je imao jer je neki dan išao da kalufira fes!

 IZBOR IZ: Nakaza i vila – Sedamdeset sedam priča, Biblioteka DANI, Sarajevo, 2004.
Fotografija: Fuad Fočo

O AUTORU

NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ rođen je 20. oktobra 1940. godine u Sarajevu, umro je 15. septembra 2011. u Sarajevu. Osnovnu školu završio je u Žepču. Srednju umjetničku školu, odsjek kiparstvo, završio je 1961. godine u Sarajevu. U Sara­jevu je 1977. i diplomirao na Filozofskom fakultetu, odsjek filozofija. Bio je član Društva pisaca Bosne i Hercegovine od 1964. godine i Udru­ženja likovnih umjetnika od 1982. godine. Bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine od 1993. do 2001., a od 1955. do 1998, glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost “Život”. Autor je više knjiga, pripovijesti, drama i romana od kojih na­vodimo:

UGURSUZ. Roman. Svjetlost, Sarajevo, 1968; ZLA KREV. Preložila Milada Nedvedova. Odeon. Praha, 1976; 3. izd. V. Masleša, Sarajevo, 1982; – OGURSEZI. Perkhteu Musa Ramadani, Prishtine, Rilindija, 1988; UGURSUZ. Svjetlost, Sarajevo, 1984/1985; UGURSUZ. Svjetlost, Sarajevo, 1991; – UGURSUZ. Preporod, Sarajevo, 1996; – UGURSUZ. Svjetlost, Sarajevo, 1997; – UGURSUZ. Publishing, Sarajevo, 1999; – UGURSUZ. Autorovo izdanje, Sarajevo, 2009. Roman UGURSUZ nagrađen je Šestoaprilskom nagradom grada Sarajeva 1969.

KARABEG. Roman. Svjetlost, Sarajevo, 1971; – drugo izd. Svjetlost, Sarajevo, 1984/1985; – KARABEG. El-Kalem, Sarajevo, 1996. Roman KARABEG nagrađen je Nagradom IP Svjetlost 1971.

BRAĆA I VEZIRI. Roman. V. Masleša, Sarajevo, 1989; -BRAĆA I VEZIRI, Autorovo izdanje, Sarajevo, 1991. Roman BRAĆA I VEZIRI nagrađen je Nagradom IP V. Masleša 1989.

KNJIGA ADEMA KAHRIMANA NAPISANA NEDŽADOM IBRIŠIMOVIĆEM BOSANCEM. Svjetlost, Sarajevo, 1992. – KNJIGA ADEMA KAHRIMANA… Dvojezično izdanje na bosanskom i engleskom, Ljiljan, Sarajevo, 1994; – ELLIBRO DE ADEM KAHRIMAN. Traduccion de Antonio Saborit y Stephen Schnvartz, Breve Fondo Editorial, Mexico, 2000; – KNJIGA ADEMA KAHRIMANA… Trojezično izdanje na bosanskom, engleskom i njemačkom. Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2003; -KNJIGA ADEMA KAHRIMANA… Connectum, Sarajevo, 2006. KNJIGA ADEMA KAHRIMANA… nagrađena je Nagradom Društva pisaca za 1992.

WOLAND U SARAJEVU. Drama. CZKIO, Tešanj, 2000. Nagrada za najbolji dramski tekst na Festivalu domaće drame u Zenici 2003.

IZABRANA DJELA U DESET KNJIGA. Svjetlost, Svjetlost-komerc d.d., 2005.  Nagrada Skender Kulenović za izabrana djela 2005.

VJEČNIK. Roman. Svjetlost-komerc d.d., 2005. (5 izdanja); – VJEČNIK. VBZ, Zagreb, 2007; – VJEČNIK. Zalihica, Sarajevo, 2008, – VJEČNIK. Šahinpašić, Sarajevo, 2008; – ETERNEE. Translated by Ahmed i Lejla Ananda. Acamedy of sciences and arts of Bosnia and Herzegovina, Sarajevo, 2010. Nagrada Bošnjačke zajednice kulture Preporod, 2005. Nagrada izdavača Bosne i Hercegovine, 2005. Nagrada Hasan Kaimija, 2005.

EL-HIDROVA KNJIGA. Roman. Vlastita naklada, 2011., Sarajevo.

 

 

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.