Husein Bašić: “Dvije dosad nezabilježene anegdote”

Ćamil Sijarić, koji je lično poznavao Avda Međedovića, jer je u kući njegovog amidže Iljaza Sijarića iz Šipovica Avdo često pjevao junačke pjesme, ostavio je svoje žive uspomene na njega u tekstu: “Avdo Međedović pjevač epskih narodnih pjesama”, (Život, br. 32, 1983) iznoseći niz zanimljivih i značajnih podataka iz života ovog našeg izuzetnog epskog pjesnika-pjevača.

Imao sam priliku da se, od 1970. god. pa do Sijarevićeve iznenadne smrti, često susrećem s njime po nekoliko puta godišnje, raznim književnim i drugim prigodama i onako, u njegovom domu u Sarajevu, prijateljski. Rijetko je kad prošlo da mi Ćamil ne ispriča jednu anegdotu koja se doticala Avda Međedovića, ali i mene, jer se u njima spominje Plav, moje rodno mjesto. Upravo je to bio podsticaj da mi priču mnogo puta ispriča. “Trefio se Avdo Međedović, čuveni guslar s Obrova, kraj Bijelog Polja, jedne mnogo pogane i pasije zime na konak u bogatih begova Ćorovića sa Šipovica, od kojih su nekolicina i sami znali lijepo da pjevaju uz gusle. No, da bi pristimali musafira koji je uz to bio na glasu kao dobar guslar, tražili su od Avda da on pjeva. Avdo je te noći odabrao jednu sandžačku mnogo lijepu pjesmu o Ali-paši Gusinjskom i Boju na Nokšiću. Pjevanje je potrajalo nekih 7-8 sahata, do u samu ponoć, jer Avdo ni mnogo kraće pjesme nije znao prije da završi.

Oni koji su bili u kući imali su osjećaj da su svu bitku Crnogoraca, koje je predvodio čuveni vojvoda i junak Marko Miljanov, i Plavljana i Gusinjana, koje su pomogla susjedna arbanaška plemena a koje je predvodio isto tako veliki junak Ali-paša Gusinjski – vidjeli od početka do kraja, kao da je vođena tu, ispred njihovih užagrenih očiju, u prostranoj musafirskoj sobi begova Ćorovića, gdje se inače bilo iskupilo čitavo selo. Kad se pjesma najzad završla, neko će od prisutnih, uz dubok uzdah, reći: “Eh, hvala Bogu, što nema živoga stvora i junaka da ode u Plav!” (Trebalo je preći preko Polimlja koje su u to vrijeme kontrolisali Vasojevići, prim. H.B.).

Čuvši taj uzdah i te riječi, neki je najamnik kod begova Ćorovića, koji je, dok se pjevala pjesma, čučao iza vrata, istog trenutka izašao, a da ga niko nije zapazio. Nije ga poslije bilo četiri dana i četiri noći, kao da je u zemlju propao. Kad se iznenada pojavio peti dan, upita ga neko od begova Ćorovića:

– Je li, Boga ti, đe si ti ovoliko vakta?

Najamnik snebivajući se odgovori:

– Rekoste li vi one večeri kad je pjevao Avdo Međedović: “Što nema živoga stvora i junaka da ode u Plav?” Ja sam bio u Plav i evo se sad vraćam.

U KOJOJ KUĆI GUSLE GUDE, TU ŽIŽAK NA TAVANU ŽITO NE JEDE

Avdo Međedović je po pričanju bio turski vojnik u Solunu devet godina. Jedno vrijeme držao je u varoši (Bijelom Polju) kasapnicu a kasnije je radio, kao i ostali seljaci, na imanju. Na pitanje američkih naučnika: čime se zanimao u svome životu, Avdo je odgovorio: “Ja, ima dvije godine, eto tako, ka’ što vi pričam ovo. Ponegdje ljeti radi, i to majeno zamljice savijem, a zimi sjedim. Pomalo drvaca kod kuće i gri se s to đečice, i nema šta da radim. Radio bih, iako sam star. Volio b’ mrijet od rada no sedet besposlen, ali sad u ova vremena, nema šta.” Ovo je Avdov razgovor koji je pod nadzorom Milmana Parrya vodio s njim Nikola Vujinović, 31. jula 1935. godine, dakle, tada kada su u bjelopoljskoj čaršiji počele da kolaju zavidljive priče da “Avdo zgrće dolare”, naročito rastežući pjesme, kako bi po svakom stihu ili sahatu pjevanja dobio što više para.

Jednoga dana dogovore se varoški dokonjaci i dućandžije da isprobaju Avdov dar i vide je li istina to što se o njemu priča, da đe je on drugi nema što uzimati gusle u ruke. Bio je Ramazan i oni su mislili da se malo zabave i skrate vrijeme do iftara. Uz to su mu donijeli neku štampanu “pjesmaricu”, za koju su posigurno utvrdili da je Avdo nikad ranije nije čuo. “Pjesmarica” je bila prilično kratka, ali je Avdo tražio da mu je pročitaju dva puta. On, inače, nije znao ni da čita ni da piše. Opklade se da će je Avdo pjevati od tog trenutka pa sve do iftara i da neće ponoviti ni jedan jedini stih.

Tada se Avdo prihvati gusala i poče da pjeva tu pjesmu. Ta je pjesma bila zanimljiva i u početku kasablije nijesu osjećale glad, čak im je i godilo da uz razonodu prekraćuju dan. Ali čim puče top i oglasi se znak za iftar, njima pođe voda na usta i glad poče da zavija u praznim želucima. Ipak, opklada je opklada, nije im se gubio novac a i nije im se prekidala pjesma. A Avdo je, pogledujući ih ispod oka, vezao i kitio kao nikad prije, sve jednu riječ ljepšu od druge, birajući ih kao da ih vadi iz neke nevidljive knjige.

Napokon, 2-3 sahata po iftaru, ne mogavši više da izdrži glad jedan između dućandžija, zaviče:

– Aferim! Tvoja je opklada! Samo nas pušćaj da iftarimo, pa ćemo te slušat’ do sufura!

– Jok! Jok! – reče Avdo. – Neću da vas pušćim! Daću vam sve američke dolare koje sam zaradio, ako izdržite da me slušate gladni do sufura!

Tu se nekako i prekide priča i više niko nije uzimao u zbor da Avdo namjerno rasteže pjesmu, kako bi dobio više dolara.

– Nek su ti, brate, halal, ovoga i onoga svijeta! – govorili su plaćajući mu opkladu, vidjeći da je asli pjevač koga ne može niko nadpjevati.

Glas islama, br. 4, april 1997, str. 20.