HANAN AL-ŠAJH: Metem sunce s krovova

 HANAN AL-ŠAJH: Metem sunce s krovova

Hanan al-Šajh

 Crvene jagode

 Ulomak iz romana “Metem sunce s krovova”

S arapskog prevela Suada Muharemović

 

Autobus skoro da vrišti, udara prozorima u krov. Želi se baciti pod svoje točkove. Koči kao da ispušta dušu i stropoštava se na tlo. Put ne samo da je krivudav, već je poput isprepletenih crijeva koja ni najbolji ljekar nije u stanju razmrsiti i vratiti ih na njihovo mjesto. Uspinje se u visine – kao planinski put, zatim drijema – kao ravničarski, pa je poput federa, ušne hrskavice i njenog labirinta. Svakog mjeseca Safija se osjeća malaksalo, baš kao janje koje vode na klanje. U njoj sve treperi od uzbuđenja pa više ne zna da li joj se želudac prevrće, ili je steže u grlu, ili je, pak, poplava uzburkala njene mirne vode, ili je njen vid taj koji…

Unatoč tome nije se plašila nelagode koju ova posjeta nosi sa sobom, već ju je svakog dana tražila i priželjkivala. Kad god bi joj tijelo zadrhtalo i nagelo se, pa skoro dotaklo lim autobusa, ruka bi joj uhvatila željezni naslon sjedišta ispred nje. Znala je da je na pravom putu i da ne traži ništa više od onog što je čeka čim se autobus zaustavi.

Išla je u posjetu mužu koji je već šesnaest godina bio u zatvoru smještenom iza ovih zavoja i planina na poluotoku na koji stiže samo ovaj autobus, koji je zatvorska uprava odredila za prijevoz porodica zatvorenika. Među njegove limene zidove nakrcali bi se sa djecom, namirnicama, kao da je on i oblikom i funkcijom mješalica za cement. I tako bi glave putnika bile na otvorenom, sve dok mu nije pričvršćen krov. U njih je puhao vjetar, pržilo ih sunce. Jedno dvomjesečno dojenče je usljed toga preminulo u krilu svoje majke. Međutim, baš ovo putovanje je bilo jedno od najtežih, jer je Safija sve vrijeme morala držati malu kartonsku kutiju punu crvenih jagoda ubranih tog jutra iz kutije koju je zvala „bašta“.

Tog jutra, kao i svakog drugog, Safija je prestravljeno pojurila do kutije. Ugledala je crvenu boju, koja je preplavila kutiju i sve oko nje. Vrisnula je od sreće, baš kao da su oči njenog muža, zajedno s njenim, ugledale crvenu boju… Kao da joj je teret pao s ramena. Bila je potpuno slobodna. Više nije bilo važno vrijeme posjete, niti zatvor i prijevoz. Kao da je bilo potrebno samo promrmljati sebi i drugima: „Budi i bit će“. Ali čim se priviknula na crvene plodove, našla se u realnosti nalik na sobu s prozorima, ali visokim prozorima, do kojih ne doseže ni pogled ni ruka, i znala je da joj crveni plodovi neće donijeti muža u središte sobe, neće promijeniti stvarnost i da su to bili samo nepomični plodovi.

Umalo da joj kartonska kutija nekoliko puta ne ispade. I da je vjerovala u urokljive oči, optužila bi svoju saputnicu da je ona razlog tome, jer je netremice zurila u kutiju.

Safija poželje da je ovaj put sa sobom povela kćerku da joj bude oslonac. Trebao joj je jarbol na lađi, jedro čamca, teški tas da ne prevagne strana vage, da se voda ne uzburka.

Ali njena kćerka nije više kao prije žudjela da ide s njom. Okosnicu njenih dana više nisu činile pripreme hrane, iščekivanja da vidi oca i penjanja u ovaj autobus. Ona više nije očekivala, kao prije, vijesti o njegovom slučaju, niti je sjedila u zagrljaju rodbine koja je pratila slučaj i vodila majku u posjete funkcionerima i uglednicima. Ona je sada imala drugi svijet koji je odzvanjao muzikom sa radija, školskim prijateljicama i njihovim tajnama, a ne kćerkama zatvorenika, kojima je obećala da će se jedanput mjesečno igrati s njima u zatvorskom dvorištu.

Autobus krivuda, penje se, spušta, a Safija sklapa oči. Čim osjeti da se na trenutak prestala tresti, kad je vozač sišao da pregleda gumu na točku, podiže poklopac s kutije, kradom gledajući u jagode i osmjehujući im se. Vrati poklopac, ali se njihova crvena boja i miris zadržaše u njenim mislima i čulima, preplavi autobus, blijedu boju putnika, boju njihove otrcane odjeće, njihovih starih stvari, njihovih kesa u kojima je bila kuhana hrana i njen neugodan miris. Izgleda da je putnica pored nje konačno vidjela šta je u kutiji, te je ponovo naslonila svoju radoznalu glavu na sjedište, nervozno otpuhujući, jer zbog ovih jagoda nije mogla čavrljati i opustiti se i nije, kao po običaju, spavala kako bi skratila rutinu ovog dalekog putovanja. U nju se od početka putovanja nastanila radoznalost koja ju je tjerala da sazna šta je u kutiji, dok je gledala Safiju kako je ponekad drži veoma snažno, a ponekad sasvim nježno, s njom se naginje, ne mareći da li će je zgnječiti. A sada je, pored svoje radoznalosti i netrpeljivosti prema svojoj saputnici s korpom, poželjela i jedan plod ovog skupog voća da njim pokvasi usta na ovoj nesnosnoj vrućini.

Nema sumnje da je ova kutija, koja je stajala između dvije putnice, naelektrizirala atmosferu, jer su žene običavale monotoniju putovanja prekinuti razgovorom i raspitivanjima o njihovim muževima zatvorenicima…, o dužini njihove kazne…, koliko je prošlo otkako su pritvoreni i koliko im je još ostalo…, izbjegavajući spomenuti razlog zbog kojeg su izdržavali kaznu…

Safija sad poželje da ugleda plavu liniju… Kad se more ukaže, to znači da su stigli, znači da je njen muž stvaran…, znači da joj je nadohvat ruke, neće ga čuti samo u mislima, već će s njim razgovarati i pripiti se uz njega, iako je već znala da neće biti intimna s njim, iako je svaki put sebe preklinjala, danima prije posjete, da odstrani sve nečiste misli i da ne učini ništa ako ostanu sami, samo da se jako pripije uz svog muškarca sve dok njegova vrućina i njena strast prema njemu ne nadvladaju titraje koji su joj odzvanjali u glavi i koji su uznemirili cijelo njeno biće i tijelo.

Dakle, ono što ju je nagnalo da ustraje u ovom strpljenju su maštanje i iščekivanje da se desi intimnost među njima dvoma ili prisjećanje na vrijeme provedeno s njim, koje je ispunjavalo prazninu u njenom životu između dvije posjete i koje je ostavljalo svoje tragove kao godove koji pokazuju starost drveta. Kao da su joj ove posjete stvorile okvir u čijoj je sjenci spavala sigurna, skrivena, baš onako kako rade zatvorenici – kako bi podnijeli svoje zatočeništvo, rudari – kako bi živjeli u tami svojih rudnika, i moreplovci prekraćujući dane i noći – kako bi sebe nagradili nekim prizorom drugačijim od mora.

Čim ugleda more, Safija se prisjeti djelića svoje prosute duše. To je značilo da će autobus sada odozgo sjuriti dolje i da će svi zadržati dah dok se ne zaustavi i dok ne siđu sa svojim stvarima u obližnje dvoriše namijenjeno posjetiocima. Tamo bi širili svoje stvari i pripremali hranu koju su sa sobom donijeli. Olakšanje bi nastupilo kad bi došlo vrijeme posjete onima zbog kojih su došli, u zgradi koju je uprava zatvora odredila za susret bračnih parova, dok bi djeca galamila u dvorištu, igrajući se raznih igara.

Safija sjedi sretna na gomili svojih stvari još uvijek držeći kutiju koja se tresla, uspinjala i padala s njom kao da je na federu kreveta koji je odbija s jedne strane na drugu, a ipak joj je ostajala u rukama. Konačno je otvara. Jagode su već izgubile svoju ljepotu, uvele, uronile u suze bordo boje, obojivši bjelinu kartonske kutije. Iako se ražalostila kad je vidjela smežurane jagode, Safija je mislila samo na to kako će ove jagode obradovati oči i jezik njenog supruga. Potom se iznenada sjetila važne stvari koju je bila zaboravila… Ove su jagode također pomogle i da se njihova veza održi.

Najteži posao koji je obavljala tokom šesnaest godina bilo je uzgajanje jagoda. Nekoliko godina davala je sve od sebe ne bi li ugledala crvene plodove među zelenim lišćem, ali bez uspjeha. Ostajali su maleni kao vršak igle ili prištić na licu, a njihova zeleno-žuta boja je nagovještavala smrt. Listovi su rasli i zelenjeli se, ali grane nisu nabubrile i donijele plod. Ove godine, uz više strpljenja i truda, listovi su narasli i poprimili zelenu boju, a boja ploda i njegova veličina ulijevali su optimizam… I tako je Safija, ne dopustivši da je obuzme očaj, prije nekoliko sezona počela sa uzgojem jagoda, ali bez uspjeha. Po presadu je odlazila na plantažu nakraj sela. Presadi je bilo suđeno da uvene kad ju je Safija prvi put zasadila, jer je ovo voće preosjetljivo na vrućinu, jaku kišu i jutarnju hladnoću. Stoga je prenosila kutiju s jednog mjesta na drugo, stavljala u nju slamu – kako se jagode ne bi uvaljale u prašinu, zalijevala ih destiliranom vodom, pokrivala ih plastikom, skidala s njih plastiku, pokrivala ih platnom, skidala ga s njih, i tako mjesecima. Nema sumnje da joj je sve ovo odvraćalo pažnju od njene usamljenosti i nesreće. Prije nego se počela baviti uzgojem jagoda, miješala je boje i njima bojila vunu i plela sa dvije igle. Sušila je cvijeće i pravila od njega bukete, a od grana i listova drveće. Od oljupine luka izrađivala je listove za pisanje… Ali je sve to ostavila, iako joj je to bila finansijska potpora, i upustila se u nešto što iziskuje izuzetno strpljenje i ustrajnost. Radila je sa onima koji imaju dušu. Preuzela je tetkov hobi i počela podučavati obične vrapce koji ne pjevaju da oponašaju ptice pjevice. Sa kasetofonom bi odlazila u polja da snimi pjev kanarinca i kosa, potom bi ostavljala kasetu među vrapcima koji bi nakon izvjesnog vremena oponašali ono što su čuli… Ali je nakon nekoliko godina prekinula s tim jer je ovaj hobi iziskivao svu njenu snagu i hrabrost – kad god bi Safija otvorila kafeze i vrapci odletjeli, nakon što bi ih ona pustila iz muzičke akademije, osjećala bi bol zbog gubitka.

Safija ponovo baci pogled na uvele jagode prije nego ih stavi sa strane kako bi se počešljala češljem koji je uzela iz tašne i kao da je to što prvi put ovog jutra vidi svoje umorno lice u malom ogledalcu natjera da posveti vrijeme sebi, popravi ruž na usnama i zelenu sjenu na kapcima i pokuša iščupati crnu dlačicu koja joj je izrasla na nausnici, ne znajući da je crni mrav počeo s velikim apetitom jesti uvele crvene jagode.

 

O AUTORICI:

Hanan al-Šajh je nesumnjivo jedna od najvažnijih arapskih spisateljica na početku 21. vijeka. Rođena je 12. 11. 1945. u Bejrutu, a od 1984. živi u Londonu. Unatoč dugogodišnjem boravku u Britaniji svoja djela piše isključivo na arapskom jeziku. Njeni najpoznatiji romani su: “London je to, dragi moj”; “Mošus gazelle”; “Metem sunce s krovova”; “Zehrina priča”; “Bejrutska pošta”. Mnogi su prevedeni na brojne svjetske jezike. Na bosanski jezik njen roman “Zehrina priča” preveo je akademik Esad Duraković. Potiče iz šiitske porodice. Strogo je kontrolirana tokom djetinjstva i adolescencije. Obrazovanje nastavlja u American Girls College u Kairu, gdje diplomira 1966. Vraća se u Liban, gdje radi za libanske novine al-Nahar do 1975. kada odlazi u Saudijsku Arabiju. Trenutno živi i radi u Londonu. Čest je predavač na univerzitetima u SAD i širom svijeta. Njene knjige su bile zabranjene u konzervativnim arapskim sredinama. Piše o ulozi i statusu žene u tradicionalnom konzervativnom arapsko-muslimanskom svijetu, instituciji braka, homoseksualizmu, prostituciji, abortusu, seksu, politici, religioznim tabuima, tradiciji, zatvorenom društvu, te ruši stereotipe o položaju žene u arapskom svijetu. Zbirka pripovjedaka “Metem sunce s krovova” je bila u konkurenciji za Independent Foreign Fiction Prize.

 

 

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.