HAMID ŠAHINOVIĆ EKREM: Na iftaru

Hamid Šahinović Ekrem

NA IFTARU

Šaljiva crtica

Nа dnu Bazergjana na debelom drvenom ćefenku sjedio omalešan pristar čovjek, kratko potkresane brade i malo zavrnutih brkova. Preturio desnu preko lijeve, pa oborio male žućkaste oči ispod kratkih gustih obrva na čaršijsku kaldrmu i raspredao nekakove misli, pogledajući na sunce, hoće li skoro za brdo. Sad bi opet pridigao desnicu na lice, protrao oči, zijevnuo i ukazao rijetke zube i prodoline izmegju njih, pa se opet zavezao u misli.

Zakrenu malo glavom po drugim dućanima pa onda poteže iza šarena adžempojasa starinski sahat sa ispupčenim kutijama, polagano ga otvori i zagleda se u malešnu kazaljku koja se polagano vrti u kraju začagjele mine i odbija čas za časom. Okrene pogled na kazaljku minuta, koju je jedva mogao zapaziti, kako lijeno putuje od jednoga zareza prama drugom, pa onda uzdigne obrve i sabra nekoliko nabora na čelu, priklopi kutiju i metne za pojas.

Bijahu još dva sahata do iftara; opet se savi na ćefenak, piljeći u jedno mjesto u kaldrmi. Nije dugo drijemao na svom mjestu, a snopić sunčanih zraka prodrije preko suhoga krova susjednoga mu dućana i sasu se na lice Ibrahimagino. Žmirnu nekoliko puta očima, izdiže ruku nad oči i kroz prste šarnu, odakle je svjetlo dolazilo, zijevnu još jednom i pomače se sa prijašnjega mjesta, pa se prisloni uz mali sandučić, gdje je sasipao pazar i čuvao pozivke i druga ćageta, što su mu dolazila sa suda.

Ne pomičući se sa svoga mjesta, baci oko niz sokak, kud se primicao njegovu dućanu čovuljak, gotovo istih godina kao i Ibraga. Polagano je koračao i bijelom drenovačom tukao po kamenju, da samo prikrati vrijeme. Korak dva i evo ga, gdje svrnu na Ibrahimagin ćefenak i sjede. Bijaše to čovjek srednjega stasa, zelenih ovećih očiju i podugačka lica, na kom su se iza gustih prosurjelih brkova krile dvije uvaline, a na svakoj se moglo pročitati po trideset godina. Crveni krmez omotan nekoliko puta oko plitkoga tunos fesa zaklanjao mu je obrijanu glavu, mavene, gdjegdje zakrpljene čakšire objesile se niz suhonjav stas.

– E hajrulah, pomače se Ibrahimaga.

– Selam ti je Fehimefendija, da pozoveš ovo ahbaba po Bazergjanima i da noćas dogjete na iftar. – Pekala, malo vedrijega lica odvrati Ibrahimaga.

– On nije mogao danas silaziti u čaršiju, već je mene spremio da vam kažem.

– Tamam, ja ću ih pozvati.

– Ama, da mi Šehu ne zaboraviš!

– Nećemo, ne boj se, kako bi se on zaboravio.

– A meni valja nekako oteturati u Bistrik, da još nekoga zovnem.

– Peke, peke. Hajde ti slobodno, ja ću sabrati ovo ovdje.

– Tako, a ja sad idem polahko – podiže se Mulomer, upravi prema Bistriku.

– Asimefendija!? – viknu Ibrahimaga svoga prvog komšiju.

– Lepe – odazva se glas iz drugog dućana.

– Ču l’ ti, da nas Fehim-efendija zove na iftar?

– Ama čuh, pa hoćemo li?

– A ja, valja otići, kad čovjek zove.

– A ti barem kaži i drugim gore. A hoćeš li ti Muharemaga? – okrenu se Ibrahimaga drugom komšiji, koji je probadao iglom crno sukno.

– Ja ne branim, odvrati Muharemaga.

Domalo zdogovoriše se ahbabi i odrediše vrijeme u koje će poći. Samo je još trebalo otići na vrh Bazergjana i kazati Šehi, da se i on nagje na vrijeme. Šeho držaše mali dućančić, onako ni bakal ni opet trgovac mehke robe, a niti gvožgjarije. U njegovom se dućanu moglo svašta po malo naći, a ničega dosta. Po nekoliko oka soli ili vrećica brašna, nešto malo kahve, šećera, po koji crveni rubac i po koja džidža za djecu i ovoga, onoga, pa ti se je njegov mali magazin činio pun. Ali u Šehe bijaše ponajviše šale i veselja. Stoga ova družina nikad nikud bez svog Šehe. Svaki ga dira, a on odvraća šalom, pa tu uvijek smijeha na pretek. Svak se je za trbuh uhvatio, kad ga ono prevariše komšije, da se ispenje na krov jednoga dućana, oni mu poslije izmakli merdevine, uzeli jesti kadaif ili piti kahvu, a Šeho molio i zaklinj’o, da ga pričekaju dok sigje sa dućana.

– Čujete li ljudi? – oglasi se Muharemaga, presukivajući ibrišim da ga u iglu uvuče.

– Šta je? – prvi se odazva Ibrahimaga i uprije oči u vremešna i pristara Muharemagu koji je nepomično sjedio sa gunjem što ga je gajtanio.

– Beli mu je nešto na um palo – dodade Asimefendija, a tračak mu smijeha pregje preko podebelih usana i ukazaše se zubi.

– Ja mislim, da bi ovako najbolje bilo, pa da bude džumbusa sa Šehom – učini Muharemaga i poturi šav.

– Ama daj kazuj! – izmače se Bećiraga s trećega dućana i pokaza se svojim krupnim glasom.

– Dajte ljudi, da se nasmijemo! – opet će Muharemaga.

– Vallahi si tuhaf! – zakle se berber Kadrija, sjedeći na tronošcu pred berbernicom, zapregnut šarenom berberskom boščom niz koju se vidio širok kaiš, na kom berberi navlače britve.

– Dajte – započe opet Muharemaga – da kažemo Šehi, kako je Fehimefendija pozvo iftar na Sedrenik. Vrijeme je evo lijepo, pa će baš misliti da je istina.

– Pa šta onda? – zapitaće Bećiraga.

– Mi ćemo kanom pripravili lonac i reći Šehi da ga nosi na Sedrenik, a mi da ćemo izaći s ostalim jelima.

– Hahaha… – naduši se Kadrija.

– Progji se belaja, bi te ubio kad bi to od njega učinio.

– A šta ćeš metnuti u lonac? – smijući se zapita Ibrahimaga.

– Natrpati krpa i kamenja, pa ga odnijeti Limi u ekmečinicu, neka ga malo zagrije da se ne bi dosjetio jadu, pa biste vidjeli đžumbusa.

– Ih!… junački sine, što si dobro smislio! – prasnu u smijeh Asimefendija.

– Hihihi… – stade se kihkati lbrahimaga i ljepše se namjesti na ćefenku, da bolje čuje Muharemaginu dosjetku.

– Mi ćemo lijepo na iftar – produlji Muharemaga.

– A on kad vidi da smo ga prevarili, eto ga k’o namazana put Fehimefendinekuće.

– Dušmane jedan, kako ti to pade na um? – u smijehu će Asimefendija.

– Nosi ga belaju, gjavola bi na ledu potkov’o – odmahnu rukom berber Kadrija.

– Ama, šta bi drugo? – ispravi se Muharemaga.

– Da se malo no našalim, poludio bih prodijevajući iglom iz dana u dan.

– E fajda jok, beli si smislio! – kimnu glavom lbrahimaga.

– Kadrija, daj lonac! – naredi Muharemaga i uze sabirati odreske i komadiće sukna, ćenara, ćohe i drugoga.

Dok bi dlan o dlan udario skleptaše se ahbabi na Muharemagin ćefenak i uzeše spremat, lonac. Kad je sve bilo gotovo i natrpano kamenjem, povezaše ga krpom, da se ne bi opazilo i dadoše Kadriji da ga odnese u Liminu ekmečinicu.

– Boga mi će se oznojiti, dok ga iznese – dodade Kadrija i nestade ga iz Bazergjana.

– A ja ga idem zovnuti časom – dobaci Asimefendiia.

– Ha… ama nemoj se smijati! – naredi mu Muharemaga.

– Jok džanum, znam ja to – odvrati Asimefendija.

– A i vi se ostali čuvajte! – opomenu ih Muharemaga.

– Hahaha… – naduši se lbrahimaga i primiri se čekajući Šehu.

Jedanaesti udarac odbijao je na visokoj sahat-kuli kraj Begove džamije, kad se pomoli niz Bazergjane Šeho, a s njim i Asimefendija posve ozbiljna lica, kao da se ništa i ne sprema. Šeho bijaše čovjek veoma niska stasa u sivkastnim hodžinskim šalvarama i bijelom ahmedijom oko glave. Žuta, već prošarana bradica kitila je nisko tijelo, a zelene male oči virile su bezazleno ispod niska čela na kom se vidio pokoji starački nabor, a žut svilen zeh kočio se niz Šehina prsa i pokazivao da mu za pojasom sahat počiva.

– Selam alejć! – oglasi se Šeho tankim tihim glasom kad je stupio megju dućane koji su već nekoliko puta s njim napravili šalu, ali mu zato i pomogli u siromaštini.

– Ve alejćumuselam! – zaoriše glasovi sa ćefenaka, jedni malo kroz smijeh, a drugi ozbiljni da Šeho ne bi ništa naslutio.

– Merhaba Šeho! – dobaci mu Muharemaga posve ozbiljna lica.

– Ja merhaba Muharemaga, što ste me zvali? – upita Šeho i uze odvraćati drugim koji su mu dovikivali po jedno merhaba.

– Zar ti nije kazivo Asimefendija? – odonud će Bećiraga. – Šta je? – okrenu se Šeho na Asimefendiju.

– Eto, neka ti Muharemaga kaže.

– Šta je Muharemaga? – okrenu se na Muharemagu.

– Fehimefendija ugrabio lijepo vrijeme, pa nas poziva na iftar, ama na Sedrenik, gori tamam pod onim baščama.

– Ama ne može bit? – u čudu će Šeho.

– Može vala i bile je lonac napravio – potvrdi lbrahimaga.

– Ama ti se valja, prije nego pogješ na Sedrenik svratiti u Liminu ekmečinicu i ponijeti lonac. Tako je naredio Fehim efendija, posve ozbiljno iščita mu Muharemaga.

– Pekala – kimnu glavom Šeho, a odmah se vidjelo da mu to nimalo ne zadaje muke.

– A ti se lijepo spremi, pa pred iftar uprti lonac i hajde na Sedrenik, dodađe Bećiraga.

– Nema zbora, sve ću ja učiniti, idem zatvoriti dućan i uzeti vrećicu, da u nju metnem lonac, pa ću ja pravo na Sedrenik.

– Kojim ćeš putem? – pripita ga Asimefendija.

– Uz Arap-mahalu, biće mi najbliže.

– A mi ćemo od Fehimefendine kuće uz Medreseta, pa pravo na Sedrenik.

– Tamam je tako – dovrši Šeho i vrati se natrag da zatvori dućan, a ahbabi opet prasnuše u smijeh.

Još je veći dio Trebevićeva vrhunca plivao u predvečernjem ruju što se prosipao iznad Sarajeva, a široke Bakije i Sedrenik kao da su tankim svilenim platnom prekrivene, pa sve svijetlilo i zamamno treperilo u sunčanim zrakama. Tanak oblačak predvečernje tame polagano se prevlačio iznad grada i obavijao se oko šerefeta visokih munara. Sa žutih alemova raspršavala se svjetlost u stotine boja, pa se pričinjali poput sjajne zvijezde koja se kroz oblake u mrklo doba noći ukaže i veselo pogleda svijet. Tek što bijaše mujezin na džamiji u Arapmahali nalio kandilje i oborio pogled pod četvorouglastu tabiju, kad mu zape za oko omalešna slika, naprćena malom vrećicom, kako iznemoglo korača i sve se više i više penje prama Sedreniku.

Bio je to Šeho sa loncem što ga je uzeo iz Limine ekmečinice, pa se uprtio njim i krenuo put Sedrenika a da nije ni slutio o kakvoj prijevari. Makar da mu je već odavna doteščalo, opet mu je sa lica izbijao trak zadovoljstva, jer se nadao poštenoj večeri na onako lijepom tenhanu, kako se samo mogao zamisliti. Koga je god sreo putem, svakom se lijepo javio sa smiješkom na licu i jedva dočekao, što se evo kutarisao tijesnih gradskih ulica i tvrde kaldrme, pa stupio u ravne Bakije, da se može sit narazmišljati. Ni vjerovat ne bi mogao da bi mu ko rekao da mu ahbabi nijesu došli na ugovoreno mjesto, da već nijesu naložili vatru, pristavili šerbe i nasavijali cigara.

Pа se Šeho nije ni žurio; radio da malo prije topa stigne, pa da odmah razdriješe lonac i sjedu iftariti. Kad je stupio na kosu, odakle se dobro vidi ono mjesto gdje su ugovorili, lijepo se začudi, kad ne vidje da se vatra dimi.

– Ovo je beli pred iftar ne vidim dobro – šapnu sam u sebi i nastavi put, upravljajući prema baščelucima što se ukraj Sedrenika prostiru. Još nekoliko koraka i evo ga na ugovorenom mjestu, ali na njegovo čudo nigdje nikoga.

– Ali… – sam se začudi i spusti vrećicu kraj jednoga kamena.

– Boga mi ih nema!

Izvadi sahat, pogleda, rastare oči, da se ne bi u sahatu prevario. Još deset dekika, a njih nema čudnovato mu da se ni načuditi ne može. Те doći će, ima još vakta, ko se malo utješi, pa se spusti na travu. Sjedio je nepomično, ali uvijek u dvojbi za društvo. Na koncu se utješi: da nijesu mislili dolaziti, ne bi mu valjda prodali čitav lonac. Potegne sahat pogleda, još nekoliko dekika, a njih opet nema.

– Vela havle vela kuvete – prošapta sam u sebi i okrenu glavu prema strani kuda je izvodio put iz Medreseta, gdje je bila Fehimefendina kuća.

Vid mu se gubio i jedva je mogao zamjeriti kućne krovove, što su se pomiljali kroz drveće. Glad navalila na oči, glad stegla trbuh, a ovamo opet dvojba, kamo ih, što ne dolaze i sve drugo nagonilo siromaha Šehu na ljutnju. Nekoliko je puta šarnuo preko lonca, oćutio miris, kako se upirjanio i jedva čekao kad će mu zaviriti u utrobu. Još dekika dvije i top zaurlja sa žute tabije, a kandilji se počeše svijetliti po šerefetima.

– Boga mi ih nema! – prozbori sam sebi i primače vrećicu s loncem bliže.

– Da se barem omrsim. Sreća te je i ovaj lonac uza me – dovrši posve požudno i uze driješiti povežaj na loncu. Istom što podiže krpu sa lonca, oči mu stadoše kao mrtve, ruke zadrhtale, a gnjev se odazva sa blijeda lica i potjera nekoliko crvenih plamenova uz njegovo lice.

– Dušmani! – sav razjaren viknu i opali loncem o kamen, a kamenje i krpe prosuše se iz lonca. Još je nešta htio progovoriti, ali mu gnjev zapriječi riječ. Pograbi vrećicu bez lonca i upravi prema Fehimefendinoj kući, da ga izrazi i izgrdi za toliku prevaru. Po mekanim minderima i šiltetima Fehimefendinoga čardaka poredali se redom ahbabi i zadimili prvu cigaru iza topa. Sa lica im se moglo čitati kako jedva čekaju kad će se pomoliti Šeho, da se nasmiju zgodnoj šali. Sa iftarom su pritehirili samo da i Šeho stigne, jer su po prilici znali da će ravno krenuti put Fehimefendine kuće. Muharemaga odbijao guste dimove, a često pogledao kroz prozor na avlinska vrata odakle će se pomoliti Šeho. Mulomer opružio čibuk ispred furune, pa se i on zadovoljno smiješio, kako su lijepo nasamarili Šehu.

– Šta ga ovo nema, prvi poremeti šutnju Asimefendija i pogleda u Bećiragu.

– Da on ne oplete na koju drugu stranu, dobaci Mulomer.

– Neće, eto ga amo ljuta k’o zoja – jedva što ovo bijaše dovršio Fehimefendija, a avlinska vrata klepnuše, kao da se kanati istaviše iz direka i neko se prodrije nasred avlije.

– Fehimefendija! Fehimefendija skoči na kameriju, kad se Šeho raskoračio nasred avlije, pa se krivi, koliko ga grlo donosi.

– Bujrum Šeho! – pozva ga domaćin.

– Džaba ti i bujrum i sve ostalo, šta uradiše da od Boga nagju.

– Ko? – ko kanom će Fehimefendija. Dušmani, Bog im platio! Hajde gori! – viknu ga Fehimefendija.

Šeho upravi uz merdevine i izigje na kameriju, a Fehimefendija mu otvori vrata, unigje megju ahbabe. On na vrata, a svi prasnuše u smijeh, da se nijesu mogle čuti kletve što ih je Šeho izbacivao. Smijeh je potrajao pozadugo, a Šeho se primirio, kad se uzeo zalagati papazjahnijom, rešedijom i šišćevabom na Fehimefendinom iftaru.

A kad se malo potkožio, zavrtio on prstom ispred očiju:

– Eh, ako će; ne bio ko sam, ako vam zajma ne vratio!

Behar, Sarajevo, br. 7, 01.08. 1902.

Ilustracija: Behaudin Selmanović