Hadži Staka o šenluku, bestilju i mamljenju žena

Napisala: Staka Skenderova

Oko Trojičindana 1853. godine izgorjelo je Sarajevo. Izgorjela je sva čaršija, turska i hrišćanska, zatim kuće hrišćana, latina i Jevreja. I Veli-paša je naredio da se, prilikom nove izgradnje grada, naprave široke ulice, da ćoškovi (pokriveni balkoni) ne strče na ulice i da se krovovi ne primiču jedni drugima. Imenovao je Ešref-efendiju za kučuk-muhendiza (niži inženjer) da to nadgleda. Takođe, je naredio da se pred hrišćanskim sprovodima nosi krst i ide litija i da se na groblju čita molitva:

– Vidio sam u hrišćana takav običaj – govorio je on. Zašto ga vi narušavate ?

Hrišćani su mu odgovorili:

– Gospodaru, po našem zakonu takav je običaj, kao što vi govorite, ali mi nismo smjeli zbog turskog nasilja.

On im je rekao:

– Evo, ja vam dajem dozvolu, i neka moj kavaz prati vaše sprovode. Hoću da i posljednjeg siromaha tako sahranite. A ako nema od čega da se sahrani, ja ću troškove platiti iz svoga džepa, samo neka svakoga nose na groblje kako sljeduje.

Ovaj Veli-paša je upravljao devet mjeseci. Poslije njega je došao u Bosnu iz Beograda Huršid-paša. Ovaj paša je bio vrlo obrazovan i političan čovjek. On je svemu narodu ugodio – Turcima, hrišćanima i latinima. Pred njegovim sudom su svi bili jednaki. Nekako je uspijevao da radi tako da u njegovom sudu nije bilo pristrasnosti. Nikome nije nanio tešku uvredu i nije primjenjivao nasilje. Za ovoga pašu bi sav narod rado položio dušu. Znao je umiriti svađe i sa spremnošću je ispunjavao molbe hrišćana. On im je besplatno dao ferman za desetinu crkava, a još više je fermana isposlovao za latinske crkve.

Turcima nije bio toliko blagonaklon, ali su ga i oni voljeli. Ukinuo je sve njihove običaje oko svetkovanja. Dešavalo se da su oni uz ramazan šenlučili iz hiljada topova, a takođe i na Bajram. Kada je nastupilo vrijeme berbe šljiva, oni su pekli bestilj (vrsta slatkog od šljiva) i pri tom su pjevali pjesme. Mladići su pjevali i igrali sa djevojkama, gađali iz pušaka i opijali se. To je bilo u svakoj turskoj kući. Sve ove običaje Huršid-paša je nastojao da uništi i da uvede ljudski (obrazovaniji) red. On je sredio opremu i stražu za gašenje požara. Trgovci su ranije plaćali po 13 posto carine na njemačku robu. Huršid-paša je pisao caru (sultanu) i isposlovao da plaćaju po tri posto, radi jačanja trgovine. Uopšte, za vrijeme njega sigurnost naroda se pojačala.

On je uvijek bio dobar za hrišćane. Kada bi mu dolazila kakva žena ili djevojka i saopštavala namjeru da se poturči (da primi muhamedanstvo), on ju je slao vladici na ispovijest na nedjelju dana. Ako se ne pokaje, nego je ponese đavo, pa i dalje navaljuje da se poturči (razumije se, sve zbog ljubavne veze s nekim Turčinom, a druga napusti svoga muža i htjedne poći za Turčina), paša bi je – doznavši da se takva žena ili djevojka ne turči zbog turske vjere, nego zbog ljubavne veze – odmah slao u izgnanstvo na jednu stranu, a ljubavnika Turčina na drugu. Poslije se već nijedna nije javljala da se poturči. Tri-četiri takve djevojke, koje je Huršid-paša poslao u izgnanstvo, vratio je sada Mehmed-paša i zaista ih poturčio.

Za vrijeme Huršid-paše, jedan šokac (rimokatolik) u Mostaru namamio je kćer Tošića i primoravao je da se s njim vjenča. Zbog ovoga se umalo nije prolila krv između šokaca i hrišćana (to jest, pravoslavnih), jer su Hercegovci uporni ljudi. Kada je o ovom slučaju doznao mostarski paša, odmah je otpremio i Tošićevu kćer i latina sa zaptijama u Sarajevo, i napisao je Huršid-paši šta se desilo. Za njim su pošli u Sarajevo neki mostarski trgovci i jedan fratar (franciskanac), koji je saopštio da ih je on vjenčao. Djevojku su smjestili u harem Huršid-paše. Sve Huršid-pašine žene su je savjetovale da ne ide za šokca: “Teško tebi”: govorile su one, “ti si dobrog hrišćanskog roda”. Posjećivala je takođe sva rodbina koju je imala u Sarajevu i nagovarala je. Paša je dao dozvolu da svaki, koji hoće, može do nje imati pristup i savjetovati je. A djevojka se već sasvim potčinila šokcima i nije slušala ničija nagovaranja. Fratar joj je osobito dolazio svaki dan i poučavao je kako je htio. Dakle, vladika Prokopije pozvao je k sebi na ispitivanje za vrijeme zasjedanja medžlisa (savjeta), a fratri i Atanacković, austrijski konzul, govorili su u medžlisu da nju, kao vjenčanu ženu, nije moguće dati na ispitivanje.

Ali im Huršid-paša prigovori:

– Prije deset ili petnaest godina, bile su neke žene koje su, pošto su se već poturčile i izrodile djecu u braku s Turčinom, tražile k sebi njihove porodice. Tako sam ja bio primoran pozvati ih i dati na ispitivanje. Zar to nije vrijeđanje moje vjere? Ali carski zakon ne dozvoljava da bilo koja strana bude ugnjetena. Nju je potrebno predati na ispitivanje, makar jedan dan.

I on ju je predao. Sabrala se njena rodbina, i vladika Prokopije i protojerej Stevo, i svi su počeli, kao što treba, da ispituju njenu vjeru i da je savjetuju. Djevojka se odmah priklonila, prepustila se ubjedivanjima i svima poljubila ruku, a vladika ju je nazvao svojom kćeri. U znak milosti, obećao joj sto zlatnika i da će joj naći muža po njenom ukusu. Njemu je bilo prijatno što se ona odmah prepustila nagovaranjima i osramotila šokce. Stvar je u tome da se vladika Prokopije uvijek revnosno suprotstavljao šokcima, od onog vremena kada je prekrstio jednog katolika i katolkinju. Naredio je da se tada donese u crkvu puna kaca vode i krstio ih po hrišćanskom zakonu. Zbog ovoga se posvađao s katolicima.

Gubljenje Tošićeve kćeri bilo je za njih gorka uvreda. Oni su pisali protiv vladike žalbu u Beč, a s njima se žalio konzul Atanacković. Iz Beča su se na njega žalili u Stambol, ali mu nisu naudili, jer su bosanski vezir i turska Porta bili na njegovoj strani. Ali je od Austrije došla naredba Atanackoviću i trgovcima da – kako znaju – smijene vladiku. Trgovci su počeli time što su prestali da se poznaju s vladikom i za svaku besposlicu da se s njim svađaju. Oni su otkrili neke bezakonite poslove sa njegove strane i, sakupivši se, krenuli su veziru, podrobno mu ispričali o tim poslovima i molili za dozvolu da napišu protiv njega žalbu i objave da on ne valja za svoje mjesto, da je njim narod nezadovoljan. Huršid-paša im je ovo dozvolio. Oni su poslali svoju žalbu, i vladiku su pozvali u Stambol. Pošao je tamo i ponio dosta novaca. Mislio je da se vrati u Bosnu, ali se nije vratio. Postradao je najviše zbog one mostarske djevojke.

Pošto su drugi put sabrali medžlis i opet doveli onu djevojku na sud (a ovaj medžlis je bio u punom sastavu, prisustvovala su oba konzula, austrijski i francuski, i vladika, i protojerej i katolički biskup, episkop) – tada su vezir i sav medžlis upitali djevojku:

– Čija si ti? Hoćeš li ići za tog šokca?

A djevojka je odgovorila:

– Neću ja ni šokca ni njegove vjere!

Rekli su joj:

– Što si se ti za njega udavala? Ona je odgovorila:

– Sila i prijetnje su me prinudile, a ja neću ni sada, ni sutra. Bacila se pred vladiku i, uhvativši se za njegov skut, rekla:

– Ja sam Božja i gospodina vladike.

Kada se na ovakav način djevojka vratila vladiki pred cijelim medžlisorn, fratri i biskup su od ljutnje počeli čupati na sebi odijelo, ali ništa nisu mogli učiniti. Pisali su u Stambol i izdejstvovali ferman da bi je opet, kada je ona već bila udata za pravoslavnoga, pozvali na ispitivanje pred medžlisom, ali sve je bilo uzalud. U ovom odnosu, ako bi nasljednici vladike Prokopija radili tako kao on, tada bi se malo ljudi šokčilo i turčilo. A ako bi prema hrišćanima veziri bili milostivi, kakav je bio Huršid-paša, i bilo bi još moguće trpjeti.

Hrišćani su toliko voljeli Huršid-pašu da su mnogi pozvali da se sakupi od naroda novac za podizanje u Sarajevu vojničke kasarne. Huršid-paša je prvi dao 100.000 groša. Toliko su sakupili para da su kasarnu podigli za jednu godinu, pa je još ostalo na pretek. Što se tiče desetara (otkupaca desetine), za to je bio krivac prokleti Fazli-paša. On nikako nije mogao da podnese što je bosanska raja živjela srećno i što je bila zadovoljna svojom upravom. Nastojao je da na raji nekako iskali svoj gnjev. On je, dakle, ponudio Stambolu za otkup bosanske desetine triput više od njegove cijene u Bosni. Odmah je došao iz Stambola ferman da otkup pripada Fazli-paši. Koliko je on platio za otkup, toliko je htio vratiti, pa i još toliko ućariti – i bacio se na nesrećnu raju kao bijesan pas. Ako je neko odlazio da se žali mudiru ili kajmakamu, tada su Fazli-pašini ljudi davali pare mudiru i medžlisu, pa se pokazivalo da je otkup pravedan, a toga koji se žalio podvrgavali su batinjanju, zatvoru i vrijeđanju. Ako se nesrećnik pojavio sa žalbom u Sarajevo, tada je otkupnik odmah sačinio mazbatu; na kojoj su se potpisivali vladika, trgovci, kajmakam, mudir, medžlis. Paša je radije vjerovao kajmakamu, i mudiru, i medžlisu, i vladiki i trgovcima nego seljacima. Ako bi samo jadna posavska raja znala raditi i imala na svojoj strani dva-tri trgovca koji bi posvjedočili njihovo pravo i stvar jasno predstavili paši, Huršid-paša bi umnogom olakšao njihovu sudbinu i zaštitio ih od zloupotrebe aga (vlasnika zemlje). Zato što bi ga age poslušale i niko od njih mu ne bi protivurječio,

Ali za stradanje bijedne hrišćanske raje nisu krivi samo Turci, pošto su oni navikli da čine nasilja. Više su krivi vladika, Grci i trgovci, koji ne brinu o pomoći svojoj braći, nego pomažu Turcima. Oni postupaju kao Turci, i gule jadni narod. Nije se jednom desilo da trgovci hrišćani uzmu na otkup desetinu i trećinu od aga, a oni je razdaju mudirima i podmitljivcima u medžlisima – i tada radi šta hoćeš. Ko u Turskom carstvu ima novaca, taj ima i čast, taj je i dobar čovjek. Zato neki sarajevski trgovci ne žele nikakvu promjenu u stanju svojih poslova. Takav je prvi Manojlo Jevtanović, drugi Risto Savić, treći Simo Samouković, četvrti Risto Tripković, peti Hadži Jovo Despić, šesti Jovo Besara.

Pored njih su i drugi, ali niko od njih nema takav glas kao ova šestorica. Pričaju da je prije nekoliko godina, kada je Sarajevo izgorjelo, jadnom narodu bila poslana pomoć iz dvije ili tri države, a najviše iz Srbije. Tek što je to došlo iz Turskog Carstva, dato je tim trgovcima i od toga su oni dali samo mali dio. Ostali novac je ostao u njihovim rukama. U cijelom narodu nema toga čovjeka koji bi ih mogao upitati za obračun. Govore da su oni te novce okrenuli za školu. Ali, ako je škola osnovana, osnovao ju je vladika Ignjatije prije toga vremena. Škola ima dobrotvore, koji jednom godišnje daju za nju štogod. Pored toga ona ima prihod od knjiga, kupujući knjigu po pet krajcara a prodajući je po osam ili skuplje. Učenicima se ne daju knjige besplatno, a osim toga prodaju se knjige iz sarajevske škole po raznim mjestima Bosne.

I to tako, niko ne zna za crkvene pare, osim tog malog broja trgovaca. Oni drže crkvene sanduke, a u sanducima, kažu, nema para, jer ih ti ljudi daju u opticaj i njima trguju. Ako neko od njih propadne u trgovini, oni ga pomažu tim parama. Od njih niko ne smije da zatraži obračun. Rade što hoće, dobro se slažući s Turcima. Na Božić ili Uskrs, nije se to desilo jednom, od crkvenih para skroje bunde od krzna, nakupuju ćuraka, šarenih jaja, pomorandži i limunova i odnesu ih proždrljivim Turcima. Kada bilo koje nasilje učinjeno raji dođe do cara ili do vezira, tada krivci pozovu te ljude sebi u pomoć. Oni su spremni da istog trenutka potpišu svjedočenje i stave crkveni pečat, ne tražeći i ne pitajući nikog drugog. Ako, pak, sirotinja (ugnjeteni narod) i jadnici dođu da se žale na zloupotrebe, ti se ljudi uvijek stave na stranu ugnjetača i potpišu svjedočenje da je žalba nepravedna.

Svaki esnaf (zanatski ceh) ima svoga starješinu. Oni od njih uzmu pečate i stave ih na svjedočenje. I niko ne smije da ne da pečate, a ako esnafi upitaju: “Zašto?” – oni uvijek odgovaraju: “Zbog čega pitate? Što će biti nama, biće i vama!” I esnafi povjeruju. I vladika je takođe na njihovoj strani, a ostali narod, sirotinja, makar je i objesili, njima je zla malo zato što im je sasvim dobro. To malo ljudi sjedi na šiji cijelog naroda, zajedno s Turcima i Grcima. Oni znaju šta traži hrišćanski sud: neka iziđu na sud dva čovjeka, jedan bogat, drugi siromah – ako siromah govori istinu, tada će mu reći da je to istina, a ako je bogati kriv u duši, onda mu kažu da je on kriv. Ovdje nije tako, nego ako se neko od te nekolicine ljudi, koji se pitaju, bilo ko pojavi u medžlisu ili u mešćemi, makar on sve lagao, kažu mu da govori i tinu. A neka i deset siromaha govore istinu, kažu im da oni sve lažu.

(Prokopije Čokorilo, Joakimije Pamučina, Staka Skenderova: Ljetopisi, Veselin Masleša, Sarajevo, 1976., s ruskog preveli Vojislav Maksimović i Luka Šekara)

Staka Skenderova, učiteljica, književnica (Sarajevo, oko 1828. – Ilidža, 1891.). Staka Skenderova je vjerovatno bila i prva žena iz Sarajeva koju je, u to vrijeme, primio sultan Aziz u Carigradu. Ali ona nije bila samo u Carigradu, nego i u Jerusalimu, gdje se i zaredila. Pošto Sarajevo u to vrijeme među stanovništvom nije imalo pravoslavnih kaluđerica niti ženskih manastira, Staka je svojim spoljnim izgledom i oblačenjem oponašala ženu koja se ‘odrekla ovog svijeta’, noseći muško odijelo. Život je okončala tragično, kada je na Ilidži pregažena konjskim kolima i ostala teško povrijeđena. Staka Skenderova je umrla 26. maja 1891. godine, a sahranjena na pravoslavnom groblju u Koševu. Jedna ulica u centru Sarajeva (na Mejtašu) nosi ime Stake Skenderove. Porodica Stake Skenderove se u Sarajevo doselila iz Prijepolja. Poznato je da je njen brat bio ćurčija i šio za tursku vojsku. Rano je naučila turski jezik, što joj je pomoglo da lakše svojim zahtjevima dolazi do turske uprave. 1858. godine Staka otvara žensku školu u Sarajevu. Škola je bila smještena u kući iznajmljenoj od porodice Srskić. O zvaničnom obrazovanju Stake Skenderove nema sačuvanih podataka ali se zna da je mnogo čitala i da je jedina žena toga vremena koja je pjevala u crkvi. Ruski konzul Giljferding, prilikom svog drugog dolaska u Sarajevo, upoznao se sa Stakom i od nje se podrobno obavjestio o stanju prosvjete u Sarajevu. Tom prilikom Staka mu je predala rukopis svoga ‘Ljetopisa Bosne’, koji je kasnije Giljferding objavio u svojoj knjizi. Poznato je i da je Staka bila u stalnom sukobu sa tadašnjim uglednim srpskim trgovcima u Sarajevu. Iako je bila vrlo omiljena u redovima siromašnih Srba, a posebno među ženama, ipak je štampa, kako u Bosni tako i izvan Bosne ćutala ili joj prigovarala sve do njene tragične smrti. Smatra se da je zanemarivanje njene ogromne obrazovne uloge i prigovore uzrokovala pomoć koju je Staka dobijala za svoju školu od turske uprave.