Godišnjica smrti Zilhada Ključanina

Na današnji dan, 6. juna 2016. godine preminuo je Zilhad Ključanin, bošnjački i bosanskohercegovački književnik. Rođen je 5. marta 1960. godine u Trnovi kod Sanskog Mosta. Završio je studij filozofije i sociologije Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku pohađao je poslijediplomski studij književnosti koji je nastavio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirao 2000. godine. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2002. godine.

Poeziju, prozu, dramu, književnu kritiku, esejistiku i novinske tekstove piše od gimnazijskih dana. Autor je sljedećih naslova: Sehara (1985),  Mlade pjesme(1987), San urednog čovjeka (1989), Pjesme nevinosti (1994), Da, ja prezirem Srbe(1994), roman Šehid (1998) i drama Šehid (1999), Kad puknu pupoljci (2000), Nikad nisam bio u Bosni (2000), Četiri zlatne ptice (2002), Koliko je srce u mrava (2003), Sarajevska Hagada i druge priče (2006), Ti si moja P. (2007), Muholovac(2008), Male priče od životne važnosti (2009), Švedsko srce moje majke (2009), Dom Aurore Borealis (2010), Godina dana poezije (2010), Vikendica (2010), Smrt ima dijamantnu pesnicu i udara me njom u potiljak (2010), Galebovi (2011), Krtice(2012), Spas (2012), Čarobnjak vode (2012), Kultur Schok (2013), Šeherzadinadjeca (2014), Lažne trudnice (2014). Priredio je Panoramu pobožne bošnjačke poezije XX stoljeća (2000).

Drama Šehid, napisana na uzoru istoimenog romana iz 1994. godine, premijerno je izvedena 7. decembra 1999. godine u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica, u režiji Slobodana Stojanovića. Njegova djela prevođena su na više jezika, uključujući turski, francuski, engleski, španski, njemački, slovenski, makedonski i bugarski jezik. Uvršten je u sve novije antologije i preglede bošnjačke i bosanskohercegovačke poezije. Dobitnik je brojnih nagrada, a među kojim se izdvajaju sljedeće nagrade: Nagrada “Mak Dizdar” (1983. i 1985), Nagrada Književne omladine BiH za najbolju knjigu pisaca do 30 godina starosti (1987), Plaketa Unsko-sanskog kantona (1999), Nagrada “Bosanske riječi” za roman godine (2000), Nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine (2000), Nagrada “Zija Dizdarević” (2002), Nagrada “Alija Isaković” (2008), Nagrada “Skender Kulenović” (2011) Nagrada BHR1 (2012), Nagrada Fondacije za izdavaštvo Federalnog ministarstva kulture i sporta (2010, 2011, 2012, 2014). Bio je član Društva pisaca Bosne i Hercegovine.

MOJ ŽIVOT

Moj život je sređen ko američki plakar.
Svaki dan me povrijede ko ružno pače.
Ali ja izvučem fioku u sebi, i, makar
Nesnosno vonjalo, i mada mi se plače,
Složim to pedantno u taj svoj plakar.

Tamo su tako poredani jedno pored drugog:
Očevi neizgovoreni monolozi prije smrti;
Ženine prijetnje da će naći nekog drugog;
Jedna omča što se u mislima uvijek vrti;
Leđa što zauvijek odlaze jezivom prugom.

Nezahvalnost onih što sam ih nečem naučio;
Jedna bijela kapa, na njoj zvijezda petokraka;
Jecaji ljubavnica što sam ih slašću mučio;
Drvena praćka i pored nje mrtva svraka;
Svaka knjiga iz koje sam bar nešto naučio.

Moj je život velik ko američki plakar.
Srce što preskače ko zupčanik tu je – lijevo;
U njeg dušman odlaže otrovni svoj inventar.
A aorta koja sliči na probušeno vrtno crijevo
Još me jedva drži za svijet, za njegov centar.

Tu su i dvije djeve s himenom u grlu svome;
Enkidu što nikad neće napustiti svoj Uruk;
Ofelija što se upravo budi iz vječne kome;
Momak što je imao ženske usne i struk;
Jedan prijeteći prst što bio je u oku mome;

Žena koja će svome sinu dati ime Zilhad;
Ezan za zadnju džumu na koju neću stići;
Bunar čije dno su ipak vrata u hladni had;
Jedno kukavičje gnijezdo, u njem feniksa tići;
Od mog tijela, kad umrem, na zemlji ost'o hlad;

Moj život je prostran ko plakar onaj američki.
Prepunjena pokraj puta stara hanska magaza.
Depo koji malo na raj malo na pakao sliči.
Prekookeanski kontejner koji preko staza
Svjetskih i bogaza luta, pun stvari posve ličnih.

Prati me davno ovjeren i potpisan tovarni list:
Ne tumbaj, opasno po svaki normalan život;
Talentiran, dobro piše, nadasve sjajan stilist.
Juri za pravdom i buče kao za kravom bivo;
Revolucionaran kao Che, ali, Hitlera mi, nacist.

Da, tu su i optužbe da sam lažni moralist;
Pedofil što diše kroz filter od mladih gaća;
Krivotvoren i nacifran, ko kurva, rodni list;
Dosije prepun terorizma i sličnih nedaća;
I jedan dječiji pogled, potpuno nevin i čist.

Moj život je gizdav ko američki plakar.
Na njemu hiljade nevidnih benova sija.
Visok je ko diva iz istočne bajke lakat.
Širok kao nekad islamska Andaluzija.
Taman, dakle, za jedan meleka vakat.

U njemu čuči jedna čarobna vikendica
Sa vratima na sve četiri svijeta strane –
Ko god u nju uđe postaje Ivica il Marica.
Na dvije krovne vode drežde dvije vrane,
Iz dimnjaka se vije dim, ko iz Auschwitza.

Okolo su bez reda i bez značaja razbacani:
Drage moje materica puna mrkog tumora;
Šehidi iz zadnjeg rata pravdom izglancani;
Dah matere moje prepun životnog umora;
Logorska žica što svijet mi od brata brani.

Moj život je sjajan ko plakar Baracka Obame.
Tu stražari moj djed u domobranskoj odori.
Put u komunizam i dalje čeka da me obmane.
Snajperist s Trebevića da me napokon obori.
A Evropa me ko divljaka kucka u desno rame.

Domovina se skorila na plućima kao katran.
Bošnjaci mi idu na jetru, ko sva u tijelu krv.
Islamska bratija reče da sam element stran.
Demokracija je samo mal, nestašan i slijep, crv.
Genocid je tako ljubak, nekako baš dražestan.

Četrdeset mojih knjiga koje niko nikad ne čita.
Hiljadu mojih studenata – hiljadu gladnih termita.
Moj život je pametan ko onaj Tarzanov čita.
Od onog što sam trebo, ne učinih gotovo ništa.
Ne dobih odgovor od Boga na išta što upitah.

Moj život je bijel ko plakar Obame Baracka.
Dvije moje kćerke u njemu se stalno dure.
Nikad dočekan sin plače od jutra do mraka.
Simpozij o meni drže sve moje bivše cure.
Mnoštvo prijatelja iščupanih kliještima raka.

Tu je i jedan bubreg pun dragog kamenja.
Dlanovi što još blješte od sretnih opiljaka.
Vršnjak, za razliku od mene, što se ne mijenja.
Tu je i jedna glava prepuna sijedih dlaka.
I vatra između stegnā što začudo još plaminja.

Malehna crkva zvoni što sam je spasio u ratu.
U njoj se mole oni što kažu da sam nacionalist.
Stotinu teških zvona nosim na svom vratu –
Samo jedno od njih bruji da sam ko melek čist,
Ostala da sam peksin, do samog grla u blatu.

Moj život je čist ko plakar iz Bijele kuće.
Nasmijah se prije nego što iz majke iziđoh.
Znam da živim u paklu, ali mi nije vruće.
Nisam posve srećan, no srećnije ja ne viđoh.
Držim se za ono uže što k nebesima me vuče.

Nikad ni pomišljo nisam biti zemljin svetac.
Mali grijeh je zdrav jer slijedi Boga naum.
Ja sam pobogu samo jednog trena svjetlac:
Fijuknem vasionom, zasobom zakopčam tamu.
Ja sam ništavni ćorak, punjen otpacima svjetla.

Moj život je jasan ko sveti onaj plakar.
Na ramenima mi čuči po jedan nijem melek.
Svi nebni mirakuli – Božiji su samo fakat.
Vjerujem u smijeh iz greba, ne u jeziv lelek.
Vjerujem da svaki udah s nebesa je nafaka.

Vjerujem u početak, a da ima potom kraj.
Između toga dvoga dvije su spojene obale:
Tjesnac tanji od igle, a mnimo da je beskraj.
Tu migolje naše duše, praveći korake male,
Vježbajuć konačni skok u ipak obećani raj.

Moj život je igra nalik nogometu stolnom.
Omeđen i stiješnjen, kao s daskama tabut.
Tu jure vozovi s jednim jedinim vagonom.
Sve mi je poznato – ja sȃm sam sebi tabu.
Lahko ću sa smrću, ali šta ću sa nagonom.

Cijeli život moj proganjo me baš svako:
Od ognjišta moji bližnji, imami iz džamije,
Učitelji iz škole, književne zle haramije…
Al dičim se što, ipak, svima im umakoh –
Doduše i sad bježim, no to činim onako.

Moj život je velik kao bosanski plakar.
U njem’ mali jezik, literatura puno veća.
To je pravo čudo, naprimjer ko da papkar
Diše na škrge, ili pak na krvi da gori svijeća.
U svakome slučaju – historijski jeben kvar.

Pišem u tom jeziku kao u mini frižideru.
Dalek od Nobela ko sufija od kupleraja.
Provincijski termiti zdravu mi džigeru žderu.
Al snovidim negdje podrum sasma skraja,
Underground koji će svijetu uzet mjeru.

Mrzim internet, i skype i facebook, i twiter.
Internet je sveznajuća nevidna halapača.
Skype želi da u njegov uvučeš se sfinkter.
Facebook je prijatelj koji te neprestano trača.
A twiter u zlato pretvara tvoje otrcane rite.

Moj život je ormar od tanke bosanske tahte.
Arabeskom izrezbaren i domaćim biljem.
Kur'ani tu su poslagani u bezbrojne peštahte.
Ja se pod takvim, do smrti, liječim Okriljem:
Svako jutro proučim po jednu dovu – natašte.

Tu je i bijela džamija s drvenom munarom.
Kuća, ko očinji vid, na četiri krovne vode.
Tarabe poput rebara, i avlija sa bunarom.
A škripovi vratnica na jednu stranu vode,
Ko mejit, od rođenja, za svojim kaburom.

Moj život je ipak sređen ko blještav plakar.
Nema na njemu mrlja, niti otisaka slika.
Pozadi, sasma nevidljiv, samo visi plakat.
Sa njega bljeska ko nur Džibrilova prilika:
U džennetu je, robe, zabranjeno naglas plakat!