110. godišnjica smrti Osmana Đikića, pisca bošnjačke preporodne književnosti
Na današnji dan, 30. marta 2022. godine, navršava se 110 godina smrti književnika Osmana Đikića, značajnog pisca bošnjačke preporodne književnosti s kraja 19. i početka 20. stoljeća i onodobnog sekretara društva „Gajret“, preteče i pravnog prethodnika današnje Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“. U povodu Đikićeva jubileja, BZK „Preporod“, u saradnji s Muzejem književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, organizirator je dokumentarne izložbe o Đikićevu životu i djelu, koja će biti otvorena danas u 13.00 sati u Centru za kulturu Mostar. U nastavku donosimo književnohistorijski osvrt na život i djelo Osmana Đikića saradnika na projektu realizacije izložbe Nedima Alića, MA.
Piše: Nedim Alić, MA
Tradicija i društveni angažman u književnom djelu Osmana Đikića
- Uvod
Osman Đikić rođen je 6. januara 1879. godine u Mostaru, gdje je završio osnovno obrazovanje. Nakon toga upisuje mostarsku gimnaziju, iz koje je isključen 1898. godine od strane austrougarskih vlasti zbog nacionalno-političkog angažmana i podrške srpskoj crkvenoj i obrazovnoj autonomiji. Školovanje nastavlja u Istanbulu, gdje završava gimnaziju, dok u Beogradu (1900–1903) završava trgovačku akademiju. Tokom službenog boravka u Brčkom 1904. godine upoznao je glumicu Zoru Mihajlović, koja je s jednom pozorišnom grupom gostovala u tom gradu, s kojom će jednogodišnju emotivnu vezu krunisati vjenčanjem 1905. godine u Malom Zvorniku. Upravo njoj posvetit će svoju poznatu pjesmu Đaurko mila.
Povratkom u Bosnu i Hercegovinu priključuje se pokretu Muslimana za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, koji je pod pritiskom austrougarskih vlasti gotovo bio ugašen, učestvuje u pokretanju, uređivanju i pisanju listova Bosansko-hercegovački glasnik (Sarajevo, 1906) i Musavat (Mostar, 1907), čija je uloga upravo bila da probudi društveno inertnu muslimansku zajednicu, te uporedo radi kao bankovni činovnik u Bijeljini, Brčkom, Sarajevu i Mostaru. Godine 1909. prelazi u Sarajevo, gdje je izabran za glavnog sekretara muslimanskog kulturnog društva ”Gajret” (preteče i pravnog prethodnika Bošnjačke zajednice kulture ”Preporod”) i urednika istoimenog lista. Na ovim je poslovima Đikić također ostvario zapažene rezultate, posebno na planu obrazovanja novih generacija muslimana. Kao rezultat neslaganja s politikom rukovodstva Muslimanske narodne organizacije, sljedeće godine pokreće list Samouprava (1910), u kojem prezentira svoje nove političke ideje.
Iako, kako zaključuje Josip Lešić, ”literatura za njega nije bila cilj već sredstvo”[1], Đikić je još kao gimnazijalac objavljivao pjesme u časopisima Zora i Bosanska vila i učestvovao u radu mostarskog književnog kruga, u kojem su tada djelovali poznati pisci poput Alekse Šantića, Svetozara Ćorovića, Jovana Dučića i drugih. Tokom boravka u Beogradu objavio je tri zbirke pjesama: 1900., u koautorstvu s Omer-begom Sulejmanpašićem i Avdom Karabegovićem (Halidbegovim), objavljuje Pobratimstvo, 1902. zbirku Muslimanskoj mladeži, a 1903. godine Ašiklije. Iz potrebe da među muslimanima Mostara uspostavi pozorišnu scenu nastale su i tri njegove drame: Zlatija (1905), Stana (1906) i Muhadžir (1908).
Umro je 30. marta 1912. godine od tuberkuloze i sahranjen je u Mostaru. U haremu Karađoz-begove džamije i danas se nalazi njegovo turbe, izgrađeno u pseudomaurskom stilu, koje je 1936. godine projektirao Aleksandar Deroko, beogradski arhitekt i lični prijatelj Osmana Đikića. Turbe je dva puta rušeno, prvi put 1941. godine od strane ustaša, a drugi put 1992. od strane pripadnika HOS-a. Obnovljeno je 1998. godine.
- Književno stvaralaštvo Osmana Đikića
Nakon višestoljetnih orijentalno-islamskih kulturnih i poetičkih okvira, dolazak austrougarske vlasti (1878) i procesa evropeizacije u bošnjačkoj književnosti zahtijevat će pravovremene i vizionarske kako političke, tako i književno-kulturne odgovore. U tom smislu, prekretnu ulogu imali su književnici poput Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, Safvet-bega Bašagića, Edhema Muladbića, Osmana Nurija Hadžića, Osmana Đikića i drugih, u čijim će se djelima upravo oslikavati ”izrazito interkulturalna situacija s čitavim šarenilom prijelaznih, hibridnih i sinkretičkih kulturalnih tvorbi nastalih susretom tradicija muslimanskog Orijenta i aktuelnih oblika kulture evropskog Zapada”[2].
Iako je svoj životni vijek završio u 33. godini, Đikić je iza sebe ostavio značajan književni opus i spada u red najznačajnijih autora bošnjačke preporodne književnosti. Osim zbirki pjesama, pisao je drame, publicističke tekstove, prevodio s drugih jezika i sakupljao bošnjačku usmenu baštinu. Angažirao se u društvenom, kulturnom i političkom životu Bošnjaka tog vremena, a posebno u okviru časopisa i kulturnog društva ”Gajret”.
- Pjesme Osmana Đikića
Pjesništvo Osmana Đikića pripada kanonskom, preporodnom periodu bošnjačke književnosti u kome se prepliću folklorno-romantičarski i prosvjetiteljsko-realistički poetički modeli, koji su, u odnosu na evropska književna kretanja, u južnoslavenskim zemljama nastupili s određenim zakašnjenjem i razlikama. Tako je, za razliku od evropske romantičarske vizije pjesnika kao genija, čije su pjesme njegov subjektivni izraz, pisac u književnostima manjih naroda, pa i u južnoslavenskim, dobio dodatnu ulogu narodnog tribuna i zastupnika kolektiva.
Pjesme koje je Đikić objavio u zbirkama Pobratimstvo, Muslimanskoj mladeži i Ašiklije, kao i u drugim publikacijama i časopisima, dominantno pripadaju trima tematskim okvirima: političko-patriotskom, ljubavnom i religiozno-didaktičnom.
- Političko-patriotske pjesme
Najveći dio pjesama političko-patriotske tematike Osman Đikić objavio je u zbirci Pobratimstvo 1900. godine u Beogradu, u koautorstvu s Avdom Karabegovićem (Halidbegovim) i Omer-begom Sulejmanpašićem, ali i u drugim publikacijama. Osim evidentnog ideološkog angažmana na promociji ”srpstva među Bošnjacima”, a što je paradoksalno, jedan od ciljeva velikosrpskih projekata i memoranduma od 19. stoljeća do savremenog doba i jedan od ideološki trendova datog vremena, po ovim autorima to je strategija opstanka i napretka muslimana Bosne i Hercegovine u tom vremenu i ”sveta staza” za ostvarenje svojih vjerskih i obrazovnih prava (Himna Srba muslimana, Srpska vila, Pred osvit,San, Dušmanima, Dobro došli, Ispovijed). Za razliku od većine bošnjačkih autora tog vremena (S. Bašagić, E. Mulabdić, O. N. Hadžić), koji su pragmatično prihvatali evropske vrijednosti, Đikić i ”njegova braća” više su težili ”svesrpskoj ideji” kako bi se što prije oslobodili austrougarske okupacije.
Sa vrletnih gora kliču srpske vile,
I uz gusle pjesme slobodarske viju,
Slave bratstvo braće, jednokrvne mile,
Jednokrvne braće – vjerovanja triju![3]
Tako ovaj Đikićev književni angažman, na poseban način, korespondira i s borbom bosanskohercegovačkih muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju koji je svoje sjedište upravo imao u Mostaru, a koji je predvodio mostarski muftija Ali Fehmi Džabić. Đikićevu odanost ovom pokretu, pa čak i nostalgično prizivanje turskog vakta, pokazuje pjesma Njeg. car. veličanstvu sultanu – Abul Hamidu hanu II–ome (prilikom đulusi humajuna 1899. god.), povodom 23. godišnjice njegovog stupanja na prijestolje.
Ti si zemsko sunce jarko,
Sultan-care, naša majko,
Ti nam griješ srca naša:
padišahu čokler jaša.[4]
Po motivima, stilu, pa čak i naslovima ovih pjesama prepoznaje se snažan utjecaj srpskog romantizma (Zmaju, Branku,Zmaj J. Jovanoviću, Vuku St. Karadžiću. Prilikom prenosa kostiju mu iz Beča u Beograd) i razumijevanja pjesništva prema kodu usmenog epskog guslanja i kosovskog ciklusa (Dokle, Pjesmi), tako da ”čitajući njegove patriotske stihove, stičemo utisak da Đikić i nije pisao svoje pjesme, već je neprestano prepjevavo tuđe”[5]. Međutim, iako su Đikić i njegova muslimanska ”sabraća” svojim književnim djelom širili prosrpsku politiku, bošnjački narod i inteligencija tog vremena odbacila je njihovo političko opredjeljenje oštrim reakcijama u javnosti i publicistici.
Zašto su se tri mlada ”pesnika” odlučila, da u zajednici izdadu plodove ”svoje” muze, to nam nigdje ne kažu, ali ko god pročita ovu najnoviju srpsku hlestokovijadu, uvidjeće svrhu i cilj ovog udruženja i tog vajnog srpskoga ”bratimstva”. Sve pjesme ove zbirke – a ima ih sedamdeset i pet – građene su po jednom kalupu, zadojene jednom mišlju, a sve u skupu manifestiraju svesrpsku ideju ”Velike Srbije” Dušanova kalibra, koja se stere od Triglava do Carigrada, od Dunava do Jadranskog mora, i mi možemo mirne duše reći, da ni jedan srbijanski šovinista nije tako zanosno, tako gorljivo obradio tu utopističku misao, kao gornja trojica „srpskih pesnika Muhamedove vere”.
(…)
Čitajući pjesme ”Pobratimstvo” mi smo se morali i dva i tri puta povratiti da vidimo natpis knjige, ne vjerujući svojim očima, da su na toj zbirci otisnuta tri muslimanska imena. Ne zamjeramo niti izpitujemo ičije narodnosno uvjerenje, ali ipak nijesmo mogli vjerovati, da ima i jednog muslimana, koji bi se tako zaboravio te makar za čiju volju pogazio tradicije i svetinje svoje vjere i svojega naroda.
(…)
Eto to nas je natjeralo, da pišemo o tom najnovijem srpskom pamfletu sa ozbiljnom opomenom, neka se već jedan put manu tog gadnog zanata i navala na naše svetinje, jer ćemo inače biti prisiljeni, da tražimo skrajnje sredstvo, da se prepriječi importiranje takovog blata sa beogradskog Kalimegdana u našu domovinu.[6]
I pored toga, Đikić u pjesmama zavičajnog tipa imaginira i slika svoj hercegovački kraj kao zemlju ”ljutih tića – sokolova” i slavnih junaka (Pozdrav domovini, Ja sam mlado Hercegovče, Mojim brdima, Hubul vatani minel iman). Elegijski ton zbog napuštanja rodnog zavičaja nakon isključenja iz gimnazije možemo prepoznati u pjesmama Oproštaj,Zbogom, zbogom, Iz tuđine, dok su stihovi pjesama U domovini (Aleksi Šantiću), Hej, zavali (Pavlu Lagariću) posvećeni njegovim prijateljima pjesnicima.
Ja sam mlado Hercegovče,
D'jete roda junačkoga,
Za narod mi srce bije
Ko u djeda milog moga.[7]
Kontraverznost njegovog imena u kulturnoj i naučnoj javnosti odnosi se prije svega na njegove pjesme političke agitacije i njihovo srpsko nacionalno usmjerenje, što je iniciralo kako osporavanja i odricanja iz matične bošnjačke sredine zbog izdaje, tako i različite ideološko-političke zloupotrebe njegovog imena i djela u radikalno-nacionalističkom dijelu srpske (pseudo)naučne i kulturne javnosti. Pri tome, obje ove strane svjesno ili nesvjesno zanemaruju činjenicu o viševjekovnim iredentističkim i kolonizatorskim ambicijama različitih politika, posebno srpske, te procese ”nacionaliziranja muslimana” i podjele Bosne i Hercegovine, a koji su upravo bili naročito snažni upravo u Đikićevo vrijeme.
Zbog toga se ovaj, estetski manje uspješan dio Đikićevog pjesništva treba tumačiti upravo u tom kontekstu, u vremenu kada nastaje i društveno-historijskim kretanjima čiji je dio, kao rezultat velikosrpskih nastojanja da u teškim okolnostima drame i traume identiteta kod Bošnjaka, koje su nastale smjenom dvaju carstava, različitim obrazovnim, kulturnim i političkim sredstvima srbiziraju muslimansku omladinu i inteligenciju, u čemu su, nažalost, djelimično i uspijevali. Uz činjenicu da su Bošnjacima bila sistemski uskraćivana nacionalna, jezička i književna prava, za razliku od drugih jugoslavenskih naroda, njihova opredjeljivanja za jednu ili drugu administrativnu nominaciju bila su i rezultat egzistencijalnih potreba, koje im je svakako bilo lakše ostvariti sa srpskim ili hrvatskim nacionalnim opredjeljenjem. Tu prije svega mislimo na obavljanje značajnih društvenih funkcija, objavljivanje književnih tekstova u časopisima, štampanje knjiga, stipendije i druge povlastice. Mnogo je primjera u bošnjačkoj književnoj povijesti koji samo potvrđuju ove stavove.
- Ljubavne pjesme
Najveći broj Đikićevih pjesama pripada ljubavnoj lirici različitih formalnih i tematsko-motivskih obilježja. U zbirci pjesama Pobratimstvo autor je evocirao svoje uspomene na prve ljubavi, sastanke i uzdahe (Na rastanku, Prvi poljub,Emini, Sjećaš li se, Moja ruža, O, ti!, Noćas sam te opet snivo), u kojima se romantičarski divi ljepoti djevojke, odnosno žene i čezne za susretima s njom.
Sjećaš li se jošte mila,
One noći zvjezdane –
Kad pod đulom, prvi put ti
Ljubnuh usne slađane
Mjesec nas je bl'jedo gled'o,
I slao nam smješak svoj,
A oko nas mali bulbul
Vijao je slatki poj…[8]
Kao i većina bošnjačkih pjesnika preporodnog perioda, i Đikić se oslanjao na bogatu tradiciju usmene lirike, a posebno u zbrici Ašiklije. Njegovo oduševljenje i zanos narodnom poezijom doprinijeli su da iza sebe ostavi i zbirku muslimanskih narodnih lirskih pjesama Hercegovački biser od 5.000 stihova, koja nažalost nikad nije štampana. Intertekstualni odnos njegovih pjesama i sevdalinki toliko je blizak da se one stilski i ambijentalno izjednačavaju (Moj se dragi naljutio na me,Sarajevo ognjem izgorilo!, Akšam geldi, Aman, Behar geldi, Pravi sevdah ), a neke se i danas izvode kao narodne sevdalinke (Djela Fato).
Moj se dragi naljutio na me,
Hefta j’ dana hič ne haje za me, –
Niti da mi na kapiju dođe,
Nit našijem sokakom da prođe!
Da je za što ne bih jadna bila,
– Hič mu, valah, nisam učinila! –
Samo što sam drugog pogledala,
Pogledala, selam odazvala!
Ako sam ga okom pogledala,
Nijesam ga srcem sevdisala.
Ako sam mu selam odazvala,
Nijesam ga dragijem nazvala.
Jedno srce jednog samo ljubi!
Aman dragi, ne ljuti se više,
Moja duša za te samo diše!
Aman dođi, i sokakom prođi,
Ne muči me, ne ćeraj inada,
Srce će mi presvisnut’ od jada![9]
Osim sevdalinki, Đikićeva poezija preuzima i obrasce drugih usmenih pjesničkih vrsta kao što je balada (Dilber-Ajka i Gondža-Ale , U kaiku, Dva šehita, Na sastanku, Rob i bulbul, Alijaga i vjerna mu ljuba, Alibeg i Zlatija, Dvije žrtve) i romansa (Dvije mejdandžije, Dilber Umihana i Alibegovica, Sihirbaz djevojka).
Sabah zora… sunce iza gora,
Haber pade iz pašinih dvora:
Sinoć prosci stigli iznenada,
Iznenada, iz daleka grada,
Zaprosili jedinicu zlatu.
Babo dao, nije ni pitao,
Majka dala, druge ne imala,
Iako je ćerkin sevdah znala,
Amanete uzeli i dali,
I kićenu svadbu zakazali…
Sabah zora… sunce iza gora,
Kara-haber iz pašinih dvora:
Sinoć svati svu noć šenlučili,
Jutros s plačem razbuđeni bili.
Dilber Zlate niđe ne imade,
Niti iko štogod za nju znade.
Samo mutni Neretvini vali,
To rekoše Čelebiji-Ali
I svoja mu nedra otvoriše
Dvoje milih tuna sastaviše.[10]
Usmene pjesničke motive Đikić nadograđuje s izraženim elementima originalnosti, a to se prije svega odnosi na njegov bekrijski stil života (Milo lane, Proljetna pjesma), u kojima je sevdah ”nadasve strasno (pan)erotsko zadovoljenje”,[11]motive ženske tjelesnosti i nevjernosti (Znaš li draga, O, djevojko hajirsuze) te likove vragolastih djevojaka koje preuzimaju inicijativu, što često prerasta u humor i parodiju sevdaha. A opće obilježje kako ovih ljubavnih pjesama, tako i cjelokupnog njegovog poetskog opusa su orijentalizmi, pri čemu ”nema pjesnika koji je tursku poetsku leksiku toliko upotrebljavao kao Đikić, stvarajući od nje pjesnički stil i jezik, i izvlačeći iz njega maksimum emocionalno-poetske ekspresije”[12].
- Religiozno-didaktičke pjesme
Budući da su se orijentalno-islamske vrijednosti u Bosni i Hercegovini stoljećima razvijale u okrilju Osmanske imperije u društvenim, kulturnim i književnom kretanjima, sasvim je razumljivo što je upravo taj segment naše tradicije postao jedan od prepoznatljivih kako na samim počecima novije književne prakse, tako i danas. U povijesti bošnjačke književnosti razvili su se čak posebni razvojni tokovi i žanrovi pobožne (religijske) književnosti, čemu su značajno doprinijeli i autori koji su stvarali u austrougarskom periodu (Safvet-beg Bašagić, Osman Đikić, Musa Ćazim Ćatić), a koji su upravo svojim djelima utemeljili trocivilizacijski interkulturalni karakter bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti.
Vjerski muslimanski identitet i odanost vjeri islamu bio je nepokolebljiv osjećaj Osmana Đikića ne samo u zbirci pjesama Muslimanskoj mladeži nego i pjesmama drugih tematskih okvira. Njihova uloga, kako to i sam naslov pokazuje, bila je da promovira islamska vjerska i moralna načela među muslimanskom omladinom.
O, vjerni, nikada nemoj u Boga izgubit nade,
Nit’ hulit Svevišnje Ime na rubu propasti tvoje,
Jer Allah kuša nas često i mnoge patnje nam dade,
Al’ nikad survati neće u propast vjerne svoje.[13]
Tematsko-motivski spektar Đikićevih religioznih pjesama obuhvata ispovijedi (Molitva), veličanje Boga (Allah, dželešanuhu), opise znakova Njegova sveprisustva i moći, opise ljudske pobožnosti (Derviš) te veliki broj ”pjesama epske prirode” koje govore o životu i misiji najodabranijih vjerovjesnika (Hazreti Ibrahim, Hazreti Isa, hazreti Muhamed), prvih muslimana, ashaba i halifa (Hazreti Omer) i iskušenja kroz koja su prolazili zajedno sa svojim porodicama i sljedbenicima, a koja su savladavali čvrstim pouzdanjem u Božiju pravdu i milost.
- Dramsko djelo Osmana Đikića
Osman Đikić napisao je tri drame, od koje su dvije sačuvane i objavljene (Zlatija, 1905; Muhadžir, 1908), dok je drama Stana (1906) izgubljena. On je ”prvi bošnjački pisac koji počeo pisati u žanru folklorne melodrame”[14], u kojoj se dijaloška kompozicija prožima ”odlomcima iz narodne balade Smrt Omera i Merime, te stihovima sevdalinke”[15]. Zlatijaje tradicionalna ljubavna drama u tri čina, hronotopski određena osmanskim periodom, u kojoj mostarski paša Selim staje na put ljubavi svojoj kćeri Zlatiji tako što je svojom riječju ”daje” za vezirovog sina. Međutim, ta prepreka će samo povećati emotivnu napetost i nastojanja dvoje mladih da ostvare svoju zajedničku sreću. Bez obzira na prijetnje i neprikosnoveni patrijarhalni autoritet svoga oca, Zlatija je takvu ponudu odbila poručivši svom voljenom Aliji ali i drugima da će prije u Neretvu skočiti nego što će poći za ”tog vezirovića”. Zaplet radnje predstavlja upravo Zlatijin bijeg s Alijom na imanje njegovog druga u Hodbini, dok je još trajalo veselje u pašinom konaku s vezirovim svatovima, a što kulminira pašinim naređenjem da se cijeli Mostar zatvori i da se njegova kći nađe ”jali živa jali mrtva”.
U pozadini glavne radnje dešava se i politički sukob između bošnjačkih starosjedilaca i ”turkuša”, pristalica i sluga osmanske vlasti, prikazan na kraju drame kroz borbu vezirovih pristalica i mostarskih pobunjenika koji su pomogli Aliji da odbrani svoju ljubav i sreću sa Zlatijom. Đikić je ovim dramskim tekstom želio još jednom upozoriti na pogubnost nekih konzervativnih običaja, čemu se i sam suprotstavio stupivši u brak sa hrišćankom Zorom.
Iseljavanje Bošnjaka u Tursku nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije (1908) jedna je društvenih tema o kojoj je kako u publicistici, tako i u drami Muhadžir pisao Osman Đikić. ”Pozorište za koje on piše ima jednu namjeru – da spriječi migraciju, i zato je Muhadžir nalik na angažovani scenski plakat, ima udarnost političke agitovke, isključivo namijenjen određenoj situaciji, u povodu jedne nemale i teške pojave u životu naroda.”[16] Kako se može zaključiti iz teksta ove drame, Đikić je bio veliki protivnik ideja o napuštanju ovih prostora, koje su tada bile aktuelne, čime se pridružio svom sugrađaninu i savremeniku Aleksi Šantiću, koji je, isto tako, svojim djelima upućivao poruke: ”Ostajte ovdje!” Štaviše, Đikić je ”hidžru” smatrao nasiljem prema sebi, porodici, vjeri i domovini, a što će najbolje prikazati sudbinom Alage Ljutovića, jednog od glavnih likova drame Muhadžir.
U prvom činu drame Alaga se zbog straha od ”Švaba”, novog vremena, pokrštavanja, ”tijesnih haljina”, agrarnih reformi s porodicom seli u Tursku iako su ga njegovi najbliži (žena, mati i brat Zaim-efendija) pokušali odvratiti od te namjere. Naivno vjerujući da ga u Carigradu čeka ”mili car” i ”jarko sunce”, ubrzo se uvjerio da je Osmanska imperija na izdisaju, zemlja bez zakona i pravde, te je tamo ostao bez novca, kuće i imetka, pa čak i žene i jednogodišnjeg sina, koji su bili žrtve čerkeskih bandi i trgovaca ljudima. Na kraju drugog čina, pet godina nakon te tragedije Alaga će u jednoj carigradskoj kafani, slušajući priče o tužnim sudbinama svojih zemljaka, prepoznati svog šestogodišnjeg sina po hamajliji na vratu, a koji je ispred njega došao kao prosjak. Međutim, ta radost će ipak doći kasno za njegovu ženu, koju je ”blijedu, mrtvu i ispijenu” zatekao ”u jednoj carigradskoj daščari”, a čije su posljednje riječi upućene njemu bile da vodi sina nazad u domovinu.
- Zaključak
Osman Đikić (1879–1912) i danas je književnik oko koga se, daleko od objektivnih naučnih analiza, pletu različite mreže pseudonaučne identitetske sumnjičavosti i oživljavaju ideje velikodržavnih projekata. Pri tome se uglavnom zaobilazi njegov književni opus, pjesme, drame i drugi tekstovi, ili se selektivno izdvajaju određeni segmenti kojima bi se dokazala njegova nacionalno-politička opredjeljenja, ne uzimajući u obzir društveno-historijski kontekst u kome je pisao i činjenice o viševjekovnim projektima osporavanja i zanemarivanja bošnjačke nacionalne i kulturne samobitnosti.
Đikić je kako u svom književnom djelu, tako i društvenom radu nastojao promicati kulturne, prosvjetiteljske, političke i druge ideje među bosanskim muslimanima onako kako ih je on vidio i zamišljao. Osim toga, njegove pjesme i drame tekstovi su od posebnog značaja za pamćenje mnogih segmenata naše prošlosti i tradicije kao što su običaji, usmena tradicija, vjerovanja i sl. Posebno se prepoznaje intertekstualna povezanost njegovih ljubavnih pjesama s bošnjačkim narodnim pjesništvom – sevdalinkama, baladama i romansama, a njegove religiozne pjesme spadaju u sami vrh bošnjačke poezije nadahnute svevremenskim islamskim motivima.
Njegovo književno djelo, osim što odražava opća historijska kretanja i interes autora za nacionalno-političku i kulturnu emancipaciju naroda, angažirano je i na suzbijanju retrogradnih tradicionalnih običaja i mišljenja kod Bošnjaka, iseljavanja iz domovine i sl., ali i na stvaranju nove slobodne misli i inteligencije, čemu je težio i njegov rad u društvu ”Gajret”, odnosno današnjoj Bošnjačkoj zajednici kulture ”Preporod”.
Literatura
Đikić, Osman, Sabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, 1971.
Hadžić, Osman Nuri, ”Pobratimstvo (pismo uredništvu)”, u: Behar, godina 1, broj 1, Sarajevo, 1900., str. 271.
Kodrić, Sanjin, Studije iz kulturalne bosnistike, Slavistički komitet, Sarajevo, 2018.
Lešić, Josip, ”Predgovor”, u: Osman Đikić, Sabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, 1971.
Muzaferija, Gordana, Antologija bošnjačke drame XX vijeka, Alef, Sarajevo, 1996.
Spahić, Vedad, Rob i slavuj kanona, BZK Preporod, Mostar-Tuzla, 2002.
Rizvić, Muhsin, Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda (1887-1918), El-Kalem, Sarajevo, 1990.
[1] Josip Lešić, ”Predgovor”, u: Osman Đikić, Sabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, 1971, str. 9.
[2] Sanjin Kodrić, Studije iz kulturalne bosnistike, Slavistički komitet, Sarajevo, 2018, str. 13.
[3] Osman Đikić, ”Pred osvit”, u: Sabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, 1971, str. 53.
[4] Osman Đikić, ”Njeg. car. veličanstvu sultanu – Abul Hamidu hanu II –ome”, u: Sabrana djela, str.
[5] Josip Lešić, ”Predgovor”, u: Osman Đikić, Sabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, 1971, str. 21.
[6] Osman Nuri Hadžić (Vamik), ”Pobratimstvo (pismo uredništvu)”, u: Behar, 1/1900, 1, Sarajevo, str. 271.
[7] Osman Đikić, ”Ja sam mlado Hercegovče”, u: Sabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, 1971, str. 48.
[8] Osman Đikić, ”Sjećaš li se”, u: Sabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, 1971, str. 80.
[9] Ibid, str. 166.
[10] Osman Đikić, ”Dvije žrtve”, u: Sabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, 1971, str. 239.
[11] Vedad Spahić, Rob i slavuj kanona, BZK Preporod, Mostar – Tuzla, 2002, str. 45.
[12] Muhsin Rizvić, Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda (1887-1918), El-Kalem, Sarajevo, 1990, str. 369.
[13] Osman Đikić, ”Derviš”, u: Sabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, 1971, str. 112.
[14] Gordana Muzaferija, ”Predgovor”, u: Antologija bošnjačke drame XX vijeka, Alef, Sarajevo, 1996, str. 13.
[15] Ibid.
[16] Josip Lešić, ”Predgovor”, u: Osman Đikić, Sabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, 1971, str. 37.
