Godišnjica smrti Izeta Sarajlića, bosanskohercegovačkog pjesnika, esejiste, historičara filozofije i prevodioca

Po međunarodnom, Gregorijanskom kalendaru, na današnji dan, 2. 5. 2002. godine, u Sarajevu je preminuo bošnjački i bosanskohercegovački pjesnik, esejista, historičar filozofije i prevodilac, Izet Kiko Sarajlić. Povodom godišnjice Sarajlićeve smrti, u nastavku donosimo tekst Sarajlićeva geografija duše bh. esejiste i prevodioca Nikole Kovača, koji je objavljen kao predgovor zbirci pjesama Sarajlićevih pjesama Izabrane pjesme (2000).

Sarajlićeva geografija duše

Ogrnut mantilom čitav jedan svijet snova, sa vjetrovima istorije u kosi, na pariskim bulevarima i nevskim prospektima grleći Senu i Nevu, duž Miljacke – ide Kiko u budućnost i za sobom ostavlja brazdu u vremenu. Snovima je odgojio generacije. Jesenjinova kamerna muzika srca; glas balade i duh Preverove šansone; koncert revolucije za smrt i orkestar; oda ljubavi i songovi sa Vilsonovog šetališta; glas mudrosti i sjete – i to je također Kiko.

Razapet epohama u jednom ljudskom vijeku, u krhkom čamcu nade protiv struja vremena, vojnik na zgarištu iluzija i suvereni gospodar srca, Kiko posvećuje mladost svijeta; u njegovom glasu šapće ljubav, grmi istorija i upozorava savjest vijeka. Sagovornik sudbine, u pjesničkoj kafani svijeta, kao bor izložen vjetrovima života, Kiko se riječju odupire stihiji vremena; „muzikom sfera“ prikriva narušenu harmoniju svijeta. Skitnica na nebeskim putevima mašte, Kiko mjesto vodiča i voznih redova nosi gramatiku ljubavi i osluškuje srce koje otkucava njegove i naše sate. Prevratnik snova, ne prestaje da premješta liniju Mažino, otimajući svaki pedalj i svaki časak od smrti i darivajući ih ljubavi i ljepoti.

Poezija Izeta Sarajlića vezana je za život u njegovim elementarnim običnim, ljudskim vidovima ispoljavanja. U toj saobraženosti pjesničkog subjekta i realnog svijeta Sarajlić ne nastoji ni da taj svijet opisuje ni da ga tumači, njegov cilj je da izrazi svoje afektivne reakcije, svoj nemir i prkos, da u stihove prenesse onu napetost i drhtavicu koju izazivaju događaji za koje obično vjerujemo da su izraz logike života ili neminovnost istorije. Krug Sarajlićevih tema je širok i bogat, ali krajnji tematski i misaoni izvod ovog pjesništva obilježen je evokacijom rata i veličanjem ljubavi. Još od mitoloških i biblijskih vremena ove se teme prepliću kao povijest čovjekovog trajanja i iskušenja njegovog humanzima: od egzaltacije ratničkih vremena i glorifikacije ljubavi prema herojima i mučenicima do trezvene refleksije o zanosima romantike, moderna poezija uzdiže ljubav kao idealnu protutežu nesrećama i zlu koji pogađaju čovjeka.

Rat je u Sarajlićevoj poeziji shvaćen ne samo kao pošast najširih razmjera, nego i kao trajna čovjekova obaveza (ako ne i krivica) prema žrtvama, kao primjer čovjekove nemoći da izmijeni ono što je sudbina jednom neopozivo utvrdila. Ljubav kod Sarajlića prevazilazi granice psihologije i po svom značenjskom i simboličkom karakteru poprima vrijednost vrhovnog etičkog zakona – kao potvrda autentičnosti ljudskog čina, kao izraz čvrstih međuljudskih odnosa, kao znak solidarnosti u najširem značenju riječi. Evocirajući rat i veličajući ljubav, Sarajlić je izbjegao zamke koje je poezija romantizma (u različitim vidovima svog nasljeđa) postavljala brojnim sljedbenicima poznatih modela i dotrajalih poetika. Već od samog početka, prihvatajući lirski glas kao obilježje svog pjesničkog dara ali i kao izraz svoje vizije svijeta, Sarajlić je shvatio da se istorija uči i procjenjuje samo u naborima duše, da se rezultati kolektivnog zanosa mjere snagom potresa koje izazivaju u dubini bića.

Svođenje tematskog kruga (koje je ovdje više operativni termin nego slika i presjek djela) ne znači osiromašenje svijeta, nego upravo zahtjev za intenzivnijim sagledavanjem svih onih sadržaja koji predstavljaju humanističku osnovu pjesnikovih ideja. Zato bismo takav postupak mogli nazvati lirskom redukcijom svijeta stvari. U tom postupku pjesnik zanemaruje sve što je prigodno, pompezno, vezano za kolektivna osjećanja i istorijske opcije. Živi, napreduje i ostaje u ljudskom sjećanju samo ono što je duboko vezano za čovjeka, što nije prošla nego trajna vrijednost, što oduvijek čovjeka izdvaja iz amorfnog svijeta stvari. Zato Sarajlić nije nikad bio zaslijepljen romantičarskom manijom idealizacije, veličanja svijeta bez ljudskog pokrića, glorifikacije ideja bez životnog sadržaja. Čak i kad je isključiv u svojim ljubavima (a koja to ljubav ne podrazumijeva i subjektivizam i pristrasnost?), čak i kad insistira samo na jednom vidu osvjetljenja, Sarajlić ne gubi iz vida ni cjelinu ljudske situacije ni položaj čovjeka u talasima istorije. Njegova etika nije projektivna, nije vezana isključivo za budućnost i slatkorječiva obećanja; ona je konzervativna u najboljem značenju rječi, tj. usmjerena ka očuvanju i njegovanju onih vrijednosti koje su se od pamtivijeka osvjedočile kao temelj ljudskosti. Sarajlića nikad nije zavodila ideja stvaranja nekih posebnih svjetova, ekskluzivne simbolike za samo ličnu upotrebu; Sarajlićev lirski subjekat je zatečen u svijetu i na njemu je da pronađe svoj put i mjeru odnosa prema stvarima; u svijetu su moguća pomjeranja (uz čovjekovu pomoć ili mimo njegove volje), ali najbitnije su one promjene koje registruje čovjek, koje u njegovoj duši ostave najdublji trag. Zato je Sarajlićevo insistiranje na „ideologiji univerzalne ljubavi“ (kako je naziva J. Martinović) samo dokaz postojanosti pjesnikovih zahtjeva da čovjek očuva integritet svojih prava na vlastito biće, na svoje pretjeranosti i zablude. U tom smislu Sarajlićev intimizam ne oživljava ni zaboravljene obrascce romantizma niti otvara puteve neke nove osjećajnosti: on je izraz pjesničke odbrane onih vrijednosti koje su najprisnije vezane za čovjeka i koje bez čovjeka ne bi ni dobile svoju moralnu potvrdu.

Sarajlić je na taj način čovjekovu intimu stavio u središte svijeta s tim da je poeziju odredio kao čovjekovo sudbinsko utočište kao što je revoluciju shvatio kao istorijsko ishodište svijeta. U Sarajlićevoj viziji to su, međutim, samo okvirne vrijednosti, duhovni orijentiri koji regulišu mišljenje i ponašanje. Pjesnik, čak i kad uvažava takve orijentire, ostaje vjeran svojim uvjerenjima i svojim mjerilima; njega ne zbunjuje istorijska hronologija jer se ravna prema ljudskom vremenu, tokovi zbivanja u svojoj konačnoj pjesničkoj kristalizaciji malo liče na zbiljske događaje jer su poderđeni normama umjetničke transformacije i ritmu pjesničkog srca. No, uza sve te promjene koje podrazumijeva pjesnički govor, Sarajlićeva poezija nije prevratnička niti Sarajlić traga za likom čovjeka koji još ne postoji, čiji se profil tek nazire na horizontu utopije. Sarajlićeva veza sa poezijom Oktobra, često isticana i ponekad pogrešno tumačena, motivisana je željom za otkrivanjem novih svjetova i novih znakova na pjesničkom nebu: na velikim epohalnim prekretnicama, kad epohe prekoračuju svoje istorijske granice, i pjesničko nebo naseljavaju zvjezdani svjetovi čudesne energije. Sarajlić je, kao odani tumač čuda i neveseli komedijant na putevima sudbine, shvatio da istorija nije privilegovani rast ideje napretka kao što ni trijumf njenih vođa ne prelazi granice prigodne i provizorne popularnosti; istorija se ne nastavlja smjenom carstava nego trajnošću kulturnih vrijednosti koje je potvrdilo vrijeme. Zato je i Sarajlićeva poezija ostala vjerna svom izvornom zahtjevu da produbi viđenja ljudske drame, da sloboda imaginarnog lutanja potisne naviku pravolinijskog hoda i jednosmjernog mišljenja.

Pjesnikov angažovani elan, izgrađen na snazi lirskog glasa i uvjerenja u čije ime se rađa, izrasta u Sarajlićevoj poeziji kao stil i filozofija života, kao obrazac koji obuhvata i lični doživljaj i javni čin, intimnu ispovijest i ideološki stav. To jedinstvo „mitologije intime“ i „pjesničke ideologije“ precizno je formulisao J. Martinović: „Neovisno o autentičnosti inspiracije i ličnoj doživljenosti, ova lirika kao da gradi čitavu jednu malu mitologiju intime, dobijajući, istovremeno, značenje primjera i dokaza o mogućnosti ljudske sreće i svijeta ljubavi. S druge strane, šireći se u koncentričnim krugovima od ovako neposredno uobličenog doživljaja, ideja ljubavi dobija smisao univerzalnog principa kao žarišta svojevrsne pjesničke ideologije, kojom je obuhvaćeno i pjesnikovo naglašeno rodoljublje, ali joj je krajnji domet pomalo vitmenovska vizija humanističkog internacionalizma.“ Sarajlićev lirski glas nije, dakle, samo bitno obilježje njegovog pjesničkog dara, nego i suština njegove opšte slike svijeta kao i njegovih moralnih i filozofskih nazora. Taj glas, bez obzira iz kog registra dolazio – zanosa, parodije, prkosa, rezignacije, modulira i oblikuje sve Sarajlićeve teme kao njihova strukturna veza i izvor pjesničkih ideja.

Lirski glas u poeziji Izeta Sarajlića nije u službi romantičarskog zahtjeva za milozvučnošću ili idealizovanim izgledom stvari. Sarajlić povlači brazdu nježnosti po licu svijeta, traga među uspomenama za onim kratkim i neuhvatljivim trenucima koji su nekad ispunjavali čitav život i značili više od svijeta. Ta melanholična topografija nije lišena ni dirljivosti ni patetike. Ali je uvijek u službi čovjekove potrebe da sebe vidi drukčije, da svijet učini prisnijim. U tom lirskom glasu, za Sarajlića, prebiva suština svijeta; i, ako već stvari ne možemo izmijeniti, poezija treba da sačuva ono što ih čini značajnim i lijepim. Ta prolaznost stvari i pjesnikov očajni napor da ih sačuva od propadanja čine osnov Sarajlićeve osjećajne drame – njen zanost i njen patos. Zato Sarajlić samo naizgled svjedoči o vremenu u kome živi ili koje je prošlo: on traga za produbljenom lirskom osnovom koja ne iščezava s vremenom, za onim konstantama bića koje ne mijenjaju nikakva iskušenja ni prevrati.

I sredstva i postupci kojima se Sarajlić služi usaglašeni su sa njegovom pjesničkom topografijom: reporterski zapis, sjećanje s putovanja, evokacija mjesta i vlastitih imena. Sve je takoreći u jednoj ravni, bez semantičkih zagonetki, bez hermetičke odbojnosti; pejzaži Sarajlićeve duše – u vječnom proljeću, pod snijegom, osunčani mediteranskim suncem ili u dugim sarajevskim kišama – rasprostiru se tiho i u nedogled, kao ruska tajga ili kao pučina. Presjeca ih samo duboka i upečatljiva pruga nostalgije, gorčine, skepse.

Nostalgijia nas vezuje za uzbuđenja mladosti, za svijet koji u sve sumnja osim u sebe, za one horizonte nade „crvene kao komunizam“. S nostalgijom se sjećamo i riječi, obećanja, zakletvi, koje sadrži samo gramatika mladosti. Nostalgija, kod Sarajlića, prožima i njegov zahtjev za apsolutnim, za najvišim stepenom saobraženja sa voljenim bićem, za panteističkom radošću koju prepoznajemo u prirodi s kojom smo u stalnom dodiru:

Piši mi na zelenu adresu ljeta.
Poljupci koje mi šalješ neka budu posljednje večernje novosti.
(Piši mi na zelenu adresu ljeta)

Gorčina je vezana za evokaciju ljubavi koju je uništio rat:

Između tebe i mene stajaće uvijek Linija Mažino,
Sjen Minulih Stradanja, Nebo Palih, Linija Mažino.
(Linija Mažino)

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima,
na Južnim Bulevarima i Kejovima Rastanka,
na Cvjetnim Trgovima i Mostovima Mirabo,
divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.
(Rođeni dvadeset treće, streljani četrdeset druge)

Rat je u Sarajlićevoj poeziji razorao najdublju brazdu time što je uništio ljubav, povrijedio netaknute tajne srca, nadu pretvorio u neopozivu sudbinu; rat je zaustavio vrijeme i prekinuo lirski glas: tu nepravdu pjesnik uvijek iznova pokušava uzalud da ispravi.

Skepsa je kod Sarajlića intelektualna po porijeklu i afektivna po sadržaju: pjesnik shvata logiku svijeta, njegove neminovnosti i njenu izvitoperenost, to je mjera iskustva i temelj saznanja. Ali pjesnik ne teži saznanju, njega saznanja bole i iz tog bola rađaju se stihovi. Skepsa je samo najviši stepen žaljenja za svim što je propušteno, za svim od čega smo rastavljeni, za svim što je nedokučivo. Stoga i život gubi smisao kad ga lišimo uzbuđenja, nade, snova, kad mu oduzmemo onu lirsku podlogu koja u Sarajlićevoj poeziji održava i prirodni i ljudski svijet.

Nostalgija, gorčina i skepsa samo su krajnji i racionalizovani izvodi pjesničkog duhovnog stava, a istinski život je za pjesnika stalni sukob stvarnosti i snova, sadašnjeg i budućeg, postojećeg i mogućeg. U kratkoj pjesničkoj poruci Stevanu Raičkoviću Sarajlić to i izričito kaže:

stojim na bini, sličan komedijantu,
šepurim se, padam, glumim nemarnost,
jednom riječju živim najtežu varijantu
kad nema snova, kada sve je stvarnost.
(Stevanu Raičkoviću)

Na tom poprištu realnosti i snova, u igri u kojoj je zalog sam život, pjesnik je unaprijed osuđen na gubitak: njegovo uporište su uspomene, njegov zavičaj – snovi, njegov cilj – utopija. Pjesnik je tako iščašen iz vremena efikasne akcije, lišen posjeda i oslonca. Njegova parnica s epohom prenesena je na višu instancu: „Sem budućnosti poezija nema nijednog saveznika“. No, i ta vjera u budućnost nije Sarajlićev isključivi kredo: i to je opklada na neizvjesnost, odgađanje poraza u budućnosti pred prijetnjama sadašnjosti. Ali Sarajlić je zato ostao uporan i dosljedan u odbrani vrijednosti koje je istakao kao svoj pjesnički i ljudski program. U tom smislu njegovo djelo je primjer skladnog odnosa svijeta fikcije i njegove pjesničke objektivacije, pjesnikovih snovidnih uzleta i slikovne izdržljivosti stiha, opojnog proljeća mladosti i muzičke strukture pjesme.

Ostajući dosljedan svojim pjesničkim uvjerenjima i obrascima u kojima se ta uvjerenja oblikuju, Sarajlić prećutno vjeruje u integrativnu moć poezije, u njenu sposobnost da na zajedničkoj afektivnoj osnovi okupi i pomiri raznorodne duhovne sadržaje, da iskustvo predstavi iz prespektive čovjekovih subjektivnih zahtjeva. Poezija u tom smislu nije samo govor bića i intimna hronika svijeta, nego i i izraz čovjekove iskonske potrebe da odgovori na izazove života, da u imaginarnom jedinstvu realnosti i snova pronađe ljudsku mjeru i da je suoči sa neminovnostima sudbine. U tom suočenju ljudskog i sudbinskog Sarajlić je pronašao zlatnu nit ljubavi koja se u mutnim vremenima prekida i ponovo vezuje ali uporno svjedoči da se istorija konstituiše kao iskustvo o potresenosti ljudskog bića, kao svijest o pobjedama i porazima upisanim jedino u ljudskoj duši. Sarajlić je stoga svoju dušu naselio nemirima vremena i zavještao je duhu istorije kao veliku knjigu života.

Nikola Kovač (1989)

Nikola Kovač, “Predgovor”, u: Izet Sarajlić, Izabrane pjesme, SarajevoPublishing, Sarajevo, 2000.