Godišnjica smrti Hamze Hume, pjesnika ljubavi i prirode

Na današnji dan, 19. januara 1970. godine u Sarajevu preminuo je Hamza Humo, bošnjački i bosanskohercegovački pjesnik, pripovjedač, romansijer, dramski pisac i esejist. Rođen je 30. decembra 1895. godine u Mostaru, gdje je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1914. interniran je u Mađarsku (Komarovo), a 1915. mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi u Zagreb na studij historije umjetnosti, poslije Beč i Beograd. U Zagrebu upoznaje Antuna Branka Šimića i druge pjesnike.

Njegova prva pjesnička zbirka je Nutarnji život (1919) u kojoj emanira poetiku ekspresionizma. Humin iznimno plodan književni opus nastavljen je zbirkom pripovijetki Strasti (1923), pjesničkim zbirkama Grad rima i ritmova (1924) i Sa ploča istočnih (1925). Humino najveće književno djelo je lirski roman Grozdanin kikot (1927) koji je preveden na mnoge strane jezike. Riječ je o romanu koji slijedi sve tokove evropske avangarde i lirske revolucije, a koji pored toga memorira kulturološko naslijeđe autorovog rodnog kraja, odnosno Hercegovine. Nakon toga, objavljuje romane Zgrada na ruševinama (1939) i Adem Čabrić (1947), dramu Tri svijeta (1951) i dr.

Od 1923. godine uređuje list Zabavnik, a od 1927. do 1931. urednik je časopisa Gajret. Od 1932. do 1937. godine radi kao novinar u Press-birou, a potom sve do rata radi kao novinar Politike. Drugi svjetski rat proveo je u Cimu kod Mostara. Od 1945. uređuje list Novo doba, potom je urednik programa Radio Sarajevo i direktor Umjetničke galerije. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih se izdvaja Dvadesetsedmojulska nagrada SR BiH za životno djelo.

Hercegovački pejzaži

I
Jablan do neba seže.
Moj čamac pod njim leži.
Podne na riječi drijema.
Hiljade sunčanih sjena
Kroz vrba hladove bježi.
Sve tiho.
Vreo dan mami.
Mirišu otkosi svježi.
Ja i podne smo sami.
Kao da rijeka široka
Ne miče s jednoga mjesta.
Kad – srebren blijesak na vodi
Puče i u tren oka
Hitra pastrmka nesta.

II
Nad rijekom vrba mjeri dubine
I mrsi kosama njene bistrine,
A ljetni dan – razbludni Pan
Mami je s plave visine.
Sjenka joj na bistroj vodi ljulja
Cio šareni, pun šuma svijet,
A pored rijeke sunčani zraci
Ko zlatni pauci,
Ko krti jauci
Vezu ogroman, zlatan cvijet.
Nenadan trzaj sjenke se mače.
To zlatne pauke krilom tače
nekakve ptice oštar let.

III
Kradom se propliće vrbama kroz kose
Mjesec nasmijan, žut.
Duboko dolje u vrbaku
Pana su smele djevojke bose,
Izgubio je put.
I cijelu noć ne nađe puta;
Zape mu djevojčin skut.
A kada ciknu rujna zora,
On kraj nje zaspa od umora.
Iščeznu mjesec žut.
Toga sam jutra vidio Pana.
Spava. Osmjeh mu na licu blista.
On sanja – proljeće
Kad gora lista.

IV
Tanka je sjenka na vodu pala
Ko uzdah, ko krila dah,
Ko da je želja na vodu stala,
U njoj se kradom ogledala
Ispustiv nečujan strah.
Bistro i tiho podne je bilo.
U vodu gledale vrbe snene.
Mlaz sunca kao svileno krilo
Ljulj’o se nečujno nad plavom rijekom
I kao san mahao mene.
U taj čas kao da bijela ruka,
Sva svijetla i kao mađijom nekom,
Skide haljinu sa divne žene.

V
Go, sunčani junski dan.
Horizont bilježe jablanovi.
Na plavom nebu oblak ko san.
Kroz vrbak vreba pritajen Pan.
Nad rijekom bliješte golubovi.
Nenadno prestrašen krik
Niče sred modre pučine
I razli strave čas.
Il‘ jauk pade sa visine,
Il‘ utopljenika glas?
To val zaroni u dubine
A za njim bijel talas.

VI
Probuđen podnevni san.
Po riječi prosu kikot p’jan.
Odakle čujem razuzdan smijeh?
Ili su nimfe u vrbaku,
Ili u meni slatki grijeh?
Ili se smiju cvjetovi nara
Što vrelom krvlju na riječi gore,
Ili se smije vrela jara,
Ili se negdje orgije ore?
To Pan sa svojom svitom
Čamcem rijeku para.
Ode put vite gore.

VII

Noć crna, šuplja.
Dažd hukti u lozi.
U kolibi mi skriven treperi smijeh.
Drhti mi srce.
Šumi u tijelu.
U meni raste grijeh.
Šumovi postaju mlazovi crveni,
A grijeh raste ko krvav cvijet.
Huk nosi krajinu.
Vinograd teče.
Koliba postaje volšebni svijet.
Ili to dažd radost mi nosi,
Ili Pan s frule zvukove roni?
Žena se smije i draži nudi.
Dažd lijeva.
Grmi.
Vinograd zvoni.
Panova frula zvukove roni.

VIII
Osoji se puše.
Dan užareno trepti.
Cvrčak ljuto pišti.
Vrela zemlja zgara.
Samo čokot brekti pun zlatnoga grozda.
Čuj!
Dolinom p’jano ozvanja bukara.
U hladu jasena Pan razvaljen sjedi,
Vreo dah mu pali gola, muška prsa.
Njegov pogled plamti od nabrekle želje –
Beračice vode redove od trsa.
I od muške žedi on grozdove cijedi
I bukarom pije užeženo zlato.
U njem snaga brekti.
Pjesma vazduh para:
„Grozdan momče ljubi zlato neharato.“
Pan jednako pije –
Da svisne od b’jesa.
A kad jablan pruži svoju dugu sjenku,
Prosu mu se vriska do plavih nebesa.

IX
Krvavi narovi u podnevu
Ko strašni snovi bliješte, gore.
Kraj rijeke Pan sanja u bašti:
Djevojci bijele grudi zore.
Labud nebeski – oblak bijel
Kroz plave visine razbludno plovi.
Podne je leglo, grca u grču.
U ploti rastu pozudni snovi.
U rijeci bijela sjenka drhti.
pan žudno za njom ruku pruža.
Sočne mu grudi pred očim‘ bliješte,
A sjenka biva sve duža, duža.
Odozgo iz gaja ko zloban mladić
Vjetar se zaleće,
Kroz vrbe minu.
Oblaka nesta.
Podne se krete.
Pan teško dahnu –
San se rasplinu.

X
Kroz san vrebam vjetar;
Kud li se pritajen krade?
Idem oprezno za njim
Bez šuma, kao sjena.
Osmijeh mi na licu treperi
Jer slutim da je negdje
U gaju skrivena žena.
I što god koračam dalje
Srce mi jače bije.
Vidim je kako mi maše,
Iza drveća zove:
„Pan me je za panj svez’o.
Spasi me, mladiću dragi!
Braću ti jagode sočne,
Daću ti draži svoje.“
Priđoh joj priuzu da driješim.
Ona sva srećna treperi.
Ko vjetar miris kad nosi
Njena se kosa prosu.
Ja pružih ruke za njom,
A sunce u tom času
Kao da glasno viknu –
Krvave zrake osu.
To Pan otvori oči
I pogled baci niz kosu.

XI
Začuđena šuti tišina nad gajem.
Crven mjesec kroza nj tkaje zlatne sanje.
Pan sakriven vreba u ponoćne sate.
Zamro dah u gaju.
Ne diše ni granje.
Skrivena u tami drhti plava ptica.
(Njene slutnje rastu pred mjeseca sjajem.)
Samo ako zraka na perje joj padne
Strijela će da zvizne utisalim gajem.
Panu srce raste s mjesecom u visu.
Oštru strijelu drži na uzglavlju luka.
Nebom kresnu zvijezda.
Zlatan trag zapara.
To strelicu pusti smrtnonosna ruka.

XII
Jezom zamro vazduh.
Ni list se ne miče.
Mrk oblak pun bijesa nad kotlinu pao.
Strava stegla srca.
Vjetar sapet čeka.
Sa zapetim lukom Pan na stijenu stao.
Nenadno sa brda vihor se zaletje
I poče da svija, krši zelen-grane.
Oblak para munja.
Planine se lome.
Pljusak prekri njive i daleke strane.
To Pan strijelu pusti u sunčane dane.

IZVOR: Hamza Humo, Pjesme, Grozdanin kikot, Svjetlost, Sarajevo, 1991.