Godišnjica smrti bošnjačkog i bosanskohercegovačkog lingviste i prevodioca Ilijasa Tanovića

Po međunarodnom, Gregorijanskom kalendaru, na današnji dan, 7. 7. 2010. godine, preminuo je cijenjeni bošnjački i bosanskohercegovački lingvista i prevodilac Ilijas Tanović. Povodom godišnjice Tanovićeve smrti, u nastavku donosimo kratku bilješku o njegovom životu i djelu.

Prof. dr. Ilijas Tanović (Gacko, 3. 7. 1942 – Sarajevo, 7. 7. 2010) ostavio je neizbrisiv trag na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na koji je prešao nakon dugogodišnjeg rada kao savjetnik u Prosvjetno-pedagoškom zavodu. Njegova je uloga bila posebno značajna u godinama nakon 1992, kada je i naš Odsjek kadrovski devastiran. I kao član Odsjeka i kao njegov šef u nekoliko navrata, nosi velike zasluge za opstanak Odsjeka i u najtežim periodima. Ovdje treba podsjetiti i na njegov lični, profesionalni i znanstveni ugled u našoj zemlji i izvan nje, a naročito na posebno topao, pristupačan i delikatan način komunikacije sa kolegama i studentima.

Ilijas Tanović diplomirao je na studijskoj grupi Ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Godine 1980. na Filološkom fakultetu u Beogradu odbranio je magistarski rad Semantizacija leksike u nastavi stranih jezika, a 1993. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu odbranio je doktorsku disertaciju Ekvivalentnost prijevoda sa našeg na ruski jezik. Predavao je Ruski jezik u Gimnaziji u Zrenjaninu, a 1980. izabran je za stručnog savjetnika u Republičkom prosvjetno-pedagoškom zavodu Bosne i Hercegovine. Nakon što je od 1981. do 1988. uporedo s radom u Zavodu bio angažiran i na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti kao asistent i viši asistent, 1988. godine izabran je za metodičara za nastavu ruskog jezika i zasnovao stalni radni odnos na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je napredovao u zvanje docenta, vanrednog profesora i redovnog profesora.

Njegovo znanstveno zanimanje kretalo se u nekoliko pravaca: od me­todike nastave stranih jezika, posebno ruskoga, preko teorije prevođenja do frazeologije ruskog i bosanskog jezika, te leksikologije, leksikografije i semantike. U njegovoj bibliografiji izdvajaju se rječnici i knjige koji to potvrđuju ‒ (1) Školski rječnik ruskog jezika (koautorstvo sa B. Tošićem) Svjetlost, Sarajevo 1983, 176 str.; (2) Rusko-srpskohrvatski i srpskohrvat­sko-ruski rječnik, Svjetlost, Sarajevo 1988, 349 str. (4 izdanja); (3) Frazeo­logija bosanskog jezika, Dom štampe, Zenica 2000, 160 str.; (4) Negativan uticaj stranih jezika na maternji (Posljedice jezičke interferencije) – koa­utorstvo s Amelom Šehović, Svjetlost, Sarajevo 2004, 180 str.; (5) Govor grada Sarajeva i razgovorni bosanski jezik (koautorstvo sa Senahidom Halilovićem i Amelom Šehović), Slavistički komitet, 2009, 330 str. Autor je šezdesetak naučnih i stručnih radova, prijevoda, prikaza, objavljenih u domaćoj i stranoj periodici i zbornicima. Pored toga, Ilijas Tanović sam ili u koautorstvu napisao je brojne udžbenike i priručnike iz ruskog jezika za osnovnu i srednju školu.

Vodio je i predavanja iz Uvoda u prevođenje na Odsjeku, a intenzivno se bavio i pismenim i usmenim prevođenjem. Posebno je zapažen njegov prijevod Tolstojevog Hadži Murata (Svjetlost, Sarajevo, 2003). Osim toga, bio je i pionir simultanog prevođenja za ruski jezik u našoj zemlji, pa je i mlađe kolegice i kolege uvodio u taj posao. Njegova koncentracija i prilikom konsekutivnog prevođenja bila je iznimna, tako da je njegovo konsekutivno prevođenje djelovalo gotovo kao simultano.

Ilijas Tanović je nesebično pomagao i Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik u najtežim godinama rata i još niz godina nakon toga (držao je nastavu iz Semantike). I tu je stekao poštovaoce, ali i prijatelje među kolegama i studentima. Slično je bilo i na postdiplomskom studiju iz lingvistike, gdje je i ophrvan bolešću radio potpuno predano, zatim na specijalističkom studiju iz prevođenja i svuda gdje je radio. Gostovao je sa predavanjima i na Institutu za prevođenje u Grazu i na Filozofskom fakutetu u Ljubljani, a najduže na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je bio angažiran 1989–91. i 1997–1999. Kao čovjek koji je volio druženje, razgovore, sticao je prijatelje na tim gostovanjima, što se vidi i po radovima u ovom Zborniku koji dolaze izvan našega Odsjeka.

Sudjelovao je u dva međunarodna projekta u okviru naučno-tehničke i kulturne saradnje Bosne i Hercegovine i Republike Slovenije. Bio je i predsjednik Društva za primijenjenu lingvistiku BiH, član UNESCO-ve komisije SFRJ (1984–1987). Godine 1998. bio je imenovan za pomoćnika ministra za obrazovanje, nauku i kulturu Federacije BiH.

Kao što je već spomenuto, na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti u više navrata obavljao je dužnost šefa (1994–1997, 2002–2005. i 2005– 2009). Na Filozofskom fakultetu aktivno je sudjelovao u svim sferama rada, pa je tako u ak. god. 1997/98. prihvatio i dužnost vršioca dužnosti dekana, koju je također obavljao na prepoznatljiv način.

Godine 2007. dobio je najviše državno priznanje za doprinos izučava­nju ruskog jezika i književnosti – Medalju „Aleksandar Puškin“. Dodjela nagrade održana je u Rektoratu Univerziteta u Sarajevu i predstavljala je najveće međunarodno priznanje nekom nastavniku Odsjeka za slavenske jezike i književnosti.

IZVOR: Marina Katnić-Bakaršić, “Ilijas Tanović: Bilješka o životu i djelu”, u: Zbornik radova u spomen na profesora Ilijasa Tanovića “U zrcalima sjećanja…”, ur. Amela Ljevo-Ovčina, Safet Kešo, Adijata Ibrišimović-Šabić, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2020.