Godišnjica smrti Alije ibn Ebu-Taliba, amidžića, zeta, bliskog prijatelja i nasljednika Poslanika Muhammeda, s. a. v. s.

Po hidžretskom, Lunarnom kalendaru, na današnji dan (21. ramazan), na ahiret je preselio hazreti Ali ibn Ebu-Talib, r. a., četvrti pravedni halifa islamskog svijeta, intelektualac, amidžić, zet i nasljednik Poslanika Muhammeda, s. a. v. s. te jedan od deset njegovih bliskih prijatelja kojima su rajske bašće obećane još za života na ovome svijetu. Povodom godišnjice hazreti Alijinog, r. a., preseljenja na ahiret, u nastavku donosimo odabrane dijelove iz određenih biografskih djela koja su dostupna na bosanskom jeziku.

Hazreti Ali bio je genijalnog uma. Bio je izvor znanja i spoznaje. Fejz (znanje u smislu svjetlosti) uzeo je sa izvora vjerovjesništva. Odgojio ga je Poslanik, a. s. Bio je izvrstan retoričar. Odlikovao se visokom inteligencijom i pronicljivošću. On je prvi čovjek koji je odredio pravila u gramatici arapskog jezika. Bio je najučeniji među ashabima (Poslanikovim bliskim prijateljima), pisar objave, hafiz Kur'ana Časnog, mufesir i muhadis. Prenio je preko 500 hadisa od Pejgambera, a. s. Bio je fakih (šerijatski pravnik) i alim (učenjak) od kojeg su tražene fetve za mnoga pitanja. Hazreti Ali je Kur'an naučio napamet za vrijeme Poslanikovog, a. s., života i poznavao je sve kur'anske propise. Znao je kada i gdje je koji ajet objavljen.

Njegovu osobnost na osobit način podcrtavaju brojni pridjevci koji su mu priricani, od kojih izdvajamo: zapovjednik vjernih (Amir Al-Mu'minin), lav Božiji (Asadullah), sablja Božija (sajfullah), onaj s kojim je Bog zadovoljan (Murtada).  

Imam ‘Ali svjedok je objavljivanja Kur'ana. Odazva mu se dušom i srcem. Slušao je i slijedio Poslanika Božijeg, mir neka je s njim i njegovima! Razgovarao je s njim gotovo svakog dana i svake noći. Ostajali su sami i Poslanik bi mu odgovarao na pitanja. Kad bi ‘Ali posjećivao Poslanika u njegovim boravištima, Poslanik je tražio od svoje čeljadi da ih ostave same, a kad bi Poslanik posjećivao Aliju u njegovim boravištima, nalagao je svima, sim Alije, Fatime, Hasana i Husejna, mir neka je s njima i njihovima, da se povuku. I kad bi ‘Ali iscrpio pitanja i zašutio, Poslanik bi mu nastavio kazivati i objašnjavati. O tome kazuje imam ‘Ali[1]: „Poslaniku nije bilo ništa objavljeno od kur'anskih ajeta ili mu bilo šta dostavljeno od Boga – Uzvišen je On! – u pogledu onoga što je dopušteno i onoga što je zabranjeno, naredbi ili uskrata, poslušnosti ili grijeha, prošlog ili budućeg, a da me on ne bi uputio u to i naložio mi da učim i govorim, ili mi kazivao u pero, a ja bih to zapisivao vlastitom rukom i ni jedno slovo ne bih zaboravljao. I kad god bi me Poslanik Božiji tako poučavao, uobičavao je staviti svoju ruku na moje grudi i reći: ‘Gospodaru, ispuni njegovo srce znanjem, razumijevanjem, svjetlošću, strpljivošću i vjerovanjem; pouči ga i ne dopusti da bude neznalica; daj da zapamti i ne zaboravi!'“.

Allahov Poslanik, a. s., o Aliju, r. a., rekao je: „Mudrost je podijeljena na deset dijelova. Devet je dano Aliju, a preostali dio drugim ljudima.“

‘Ali ibn Ebi Talib, kojeg najčešće spominjemo kao imama Aliju, ili hazreti Aliju, rođen je 600. godine po kršćanskom računanju vremena, ili 22. godine prije Preseljenja muslimana iz Mekke u Medinu. Njegovo tijelo prvi put dotače zemlju u svetom prostoru Ka'be. To se zbi u vrijeme kada su njegov otac, Ebu Talib, i rođak Muhammed – neka su blagoslovi i mir Božiji s njim! – bili izvan Mekke. Fatima, mati njegova, dade mu imena Esed i Hajdar, a otac kada stiže u grad, pridjenu mu ime Zejd. Muhammed nakon što dođe u Mekku, privi svojim grudima dijete i pozva ga Bogu Uzvišenom imenom ‘Ali[2]. Toplina tih grudi i svjetlost poziva bijahu kolijevka djetetu, koja će ga odnjihati i uzdići do uzorite predanosti istini, pravdi i slobodi. Brigu o djetetu preuze Muhammed. Tako, najbližu obitelj Muhammeda i Hatidže činili su četiri njihove kćeri, Zejneb, Rukajja, Umm Kulsum i Fatima te usvojeni i posinjeni ‘Ali i Zejd.

Hazreti Ali je prva i jedina osoba koja se rodila u Kabi. Prema predaji, njegova majka Fatima bint Esed neposredno pred porod otišla je u Kabu. Tu su je zadesili porođajni bolovi i, ne mogavši napustiti to mjesto, tu se porodila. Čim je hazreti Pejgamber čuo za njegovo rođenje, otišao je u kuću Ebu Taliba. Uzeo je u krilo dječaka i svoju mubarek pljuvačku stavio u njegova usta. Njegovu majku Fatimu upitao je za ime, a kad je ona rekla da mu želi dati ime Esed, Poslanik se usprotivio: „Ne, njegovo ime je Ali!“.

Hazreti Ali je među djecom bio jedan veoma rijedak dragulj, budući da je još kao mali povjerovao u Allahovo jedinstvo i Muhammedovo poslanstvo. Na taj način je primio najodabraniju vjeru – islam. U predajama se prenosi da je u vrijeme primanja islama imao devet, deset ili jedanaest godina. Islam je primio poslije hazreti Hatidže (Poslanikove supruge) i postao je prvi musliman među djecom.

Hazreti Ali je odrastao uz Pejgambera, a. s. Prihodi njegovog oca Ebu Taliba bili su mali, a porodica velika. Pored toga, u Mekki su u to vrijeme vladale glad i oskudica. Iz tih razloga hazreti Pejgamber je svojim amidžama hazreti Abbasu i hazreti Hamzi predložio da pomognu Ebu Talibu, rekavši im: „Amidže, porodica našeg brata je velika; troškovi su veliki, a prihodi mali. Stoga je potrebno da mu pomognemo i olakšamo teret. Neka svaki od nas uzme jednog njegovog sina!“ Ebu Talib je prihvatio ovaj prijedlog uz uvjet da Akil ostane kod njega. Tako je hazreti Abbas uzeo Taliba, hazreti Hamza Džafera, a Pejgamber, a. s., uzeo je hazreti Aliju i rekao: „Ja sam izabrao Aliju, osobu koju je Allah, dž. š., ne dodijelivši je vama, izabrao za mene.“[3] Hazreti Ali preselio je u kuću svog amidžića Resulullaha, a. s., i odrastao u okrilju njegove pažnje. U to vrijeme imao je pet godina. Pejgamber ga je uzeo u svoju zaštitu i sam se brinuo o njegovom odgoju. Lično ga je Alejhisselam odgajao i podučavao. Pripremao ga je za posebne obaveze i zadatke. Tako je hazreti Ali odrastao pod utjecajem Pejgamberovog, a. s., pogleda, napajajući se sa njegovog izvora spoznaje. Sve do Poslanikove smrti nije se od njega razdvajao. Stalno je bio u njegovom, a. s., društvu, slušajući pažljivo sve njegove riječi.

Pitanje o vremenu Alijina prihvaćanja islama nestaje u onome stisku tek rođena djeteta na Muhammedovim grudima. Njegov život je posve odražavao život Muhammedov. On nikada ni u čemu drugom do u Muhammedu nije tražio izvor topline i prosvjetljenja.[4]

Hazreti ‘Ali postaje u svojoj četrnaestoj godini najodlučniji branitelj poslanja Muhammedova kojem su se sve žešće suprostavljali poricatelji Istine. Kako su tlačeni i ponižavani, domišljati i odvažni u sve većem broju pristajali uz Poziv Božiji i Vjerovjesnika Božijeg, tako su mekanske ulice sve više pretvarane u prostor proganjanja ljudi i žena predanih Bogu i odanh Poslaniku Njegovom. Muhammed je bio izložen izrugivanju, klevetanju i zlostavljanju. Mladić ‘Ali je trpio; uzvraćao je hrabro i spremno. Poslanikov život cijenio je više od vlastitog. U godinama, kada je Zajednica predanih Bogu bila malobrojna i slaba, njezini pripadnici tek započinjali svoj preobražaj i oslobađanje od navika i utjecaja neznanja, a oholi silnici, progonitelji ljudskih težnji za oslobođenjem od služenja lažnim bogovima, bili brojni i moćni, Poslanik je Božiji, noseći časni amanet, najsrčaniju podršku našao u razumijevanju hazreti Hatidže i predanosti hazreti Alije. Njihove su podrške, u najodlučnijim časima islama, postale sjeme iz kojih će izraslo drveće pružati hlad nad čovječanstvom sve dok vrijeme teče.

U islamskoj državi za vrijeme Poslanika, a. s., hazreti Ali je zauzimao jako važne komandne pozicije. Obavljao je dužnost komandanta nad vojnim jedinicama i grupama koje su išle da pozivaju u islam. Učestvovao je u svim bitkama, izuzev Bitke na Tebuku. Pokazao je veliko junaštvo na Bedru, Uhudu, Hendeku i Hajberu. Pobeđivao je sve one koji su mu izašli na mejdan. Čak je i hajberska tvrđava osvojena njegovim rukama.

Ukrašen Pejgamberovim, a. s., ahlakom, hazreti Ali je u jednoj bici oborio nekog protivnika te krenuo sabljom na njega. Ovaj višebožnik je u tom trenutku pljunuo na njegovo lice. Hazreti Ali je odmah ispustio sablju iz ruke i odustao od borbe s njim. Protivnik je ostao začuđen ovim oprostom i milošću te ga je upitao: „Zašto si spustio sablju nakon što si je bio podigao? Šta si vidio važnije od obračuna sa mnom, pa si odustao od namjere da me ubiješ?“ Vođa vjernika mu odgovori: „Junače, kad si me pljunuo, moj nefs se ražestio, naljutio sam se i tako pokvario svoj nijet. U tom trenutku sam se borio radi Allaha, ali i radi svoga nefsa. A poslu koji se čini radi Allaha ne priliči ortakluk. Ti si Stvoriteljev rob kojeg je On rukom Svoje moći stvorio i ukrasio; pripadaš Njemu, a ne meni.“ Nakon što je višebožnik čuo ove riječi, u srcu mu se pojavi svjetlost koja u potpunosti sasječe njegovo nevjerstvo. Zatim reče: „Reci mi kelime-i šehadet da i ja postanem musliman! Ti si zaista velika osoba!“[5]

Zajedno sa njim na islam je prešlo oko pedeset osoba iz njegovog naroda. Tako je hazreti Ali sabljom ahlaka (lijepog ponašanja) spasio ljude od sablje kazne. Sablja blagosti i lijepog ponašanja mnogo je oštrija od željezne sablje i u borbi je ispred vojne sile.

U 11. godini po Hidžri imam ‘Ali izgubi dva najvoljenija bića. Početkom godine okonča se tjelesni život Poslanika Božijeg na zemlji; upotpuni se Poslanikova zadaća prenošenja upute čovječanstvu i njegova se duša vrati svome Gospodaru. Nedugo iza Poslanikove smrti preseli i hazreti Fatima. Ratnik za istinu i vjerni pomagač Poslanika Božijeg smireno primi Poslanikovo preseljenje u Vječnost, provodeći s njim njegove posljednje zemaljske sate.

I ostade imam ‘Ali poslije Poslanikova preseljenja iz zemaljske naznočnosti u Kuću Istinsku. Ostade sa znanjem koje primi od Poslanika Časnog. Ostade spram sebe i svijeta, u započinjanju vremena u kojemu više ni jedan čovjek nema izgovora za pronevjeru amaneta svijesti i razuma. I ponese imam ‘Ali polog slušanja, zapamćenja i prihvaćanja, pokazujući da je u onome što je ostavio Pečat Božijih vjerovjesnika i poslanika dovoljna i potpuna popudbina za uspješno putovanje svakog čovjeka kroz njegovo zemaljsko boravište prema Kući Istinskoj.

Dane je provodio u proučavanju Kur'ana, u razmišljanju o Bogu i putu predavanja Božijim zakonima. Poučavao je ljude oko sebe, savjetovao starije i pozivao mlade. Skromnim životom dijelio je sudbu najsiromašnijih; dijelio je s njima svoj oskudni zalogaj i s predanošću i požrtvovanjem pomagao nemoćnima i bolesnim. Taj plemeniti čovjek, „srednjeg rasta, s krupnim crnim i pronicljivim očima, skladnog lica, svijetle puti, širokih pleća, snažnih ruku i jakih prsa“, nježno se obraćao onima koje su svi zaobilazili; posjećivao je i njegovao gubavce; sam ih je hranio i prao, znajući da se milost Božija postiže poniznošću i susretljivošću prema slabima i potlačenima a nepokolebljivom strogošću prema silnim i oholim.

Slavni junak u teškim bojevima, prosinak i pobratim Poslanika Božijeg, njegov vjerni sljedbenik, živio je životom najsiromašnijih pripadnika Zajednice predanih Bogu. Jeo je ono što su oni jeli i oblačio haljine kakve su oni oblačili. Znao je da će u vremenima koja slijede mnogi predanošću Bogu nazivati i ono što je suprotno islamu. Želio je cijelim svojijm životom svjedočiti samo jedno: Nema boga osim Boga i Muhammed je rob Njegov i Poslanik Njegov. I tome je upućivao svoj život. Predavanja koja je držao i pravna mišljenja koja je izdavao bili su odraz odanosti islamu, odanosti u kojoj je njegov život bio prosvijetljen slijeđenjem Poziva Božijeg i primjera Poslanika Božijeg. Svoju brojnu obitelj prehranjivao je prinosima svog poljodjelskog truda. U pustinji je zasađivao palmike navješćujući i tumačeći učenicima budućnost palminih mladica u svijetu. Kopao je bunareve u bezvodnim predjelima, pokazujući kako ustrajnost i predanost vode do milosti Božije. Zasađivao je i zasijavao po mjestima gdje drugi nisu prepoznavali plodnost, znajući da je blagodat Božija uz napore predanika.

Hazreti Ali je izabran za halifu nakon što je hazreti Osman pogubljen u jednom atentatu. Poslije tog događaja prešao je na čelo države. Na početku nije htio da prihvati ovu dužnost te je ummet osam dana bio bez vođe. Zbog toga se među ljudima pojavila uznemirenost i netrepeljivost. Najzad, nije izdržavao pritisak koji su vršili nad njim te je prihvatio prijedlog. Međutim, period u kojem je on vladao, nažalost, obilježen je unutrašnjim nemirima. Trudio se da narod održi u jedinstvu, ali nije uspio. Sudbina je bila takva.

Iznad ružičnjaka ummeta (naroda) Muhammeda, a.s., prošao je ljuti vjetar koji je ostavio mnoštvo otkinutih ruža. Među muslimanima su se tada rašilile prve smutnje. U tom periodu hazeri Ali čak je bio optuživan da je štitio ubice hazreti Osmana. Vršio je pregovore između muslimana koji su se sukobili na Sifinu u „Bici oko deve“. U Bici na Sifinu bio je primoran da prihvati arbitražu i, zato što se držao danog obećanja, grupa Haridžija se odvojila od njega. Tako je došlo do Bitke na Nehrevanu u kojoj se borio protiv onih koji su iz vjere izašli kao što strijela izađe iz luka, kako je to već prije rekao Resulullah, a.s. Haridžije ni uprkos tome nisu posustali; nastavili su da među ljudima siju neprijateljstvo prema hazreti Aliji. Zatim su otišli toliko daleko da su, okarakterisavši hazreti Aliju kao „Predvodnika smutnje“, izjavili da će ući u džennet onaj ko ubije njega, hazreti Muaviju i Amra b.Asa, r.a. Odredili su ubice. Na kraju, hazreti Muavija i Amr b. As izbjegli su ovaj napad, dok je hazreti Ali bio žrtva atentata.

Godine 140. po Hidžri, pete godine u predvođenju Zajednice, pete godine strpljivog uzvraćanja Kur'anom i primjerima Poslanika Božijeg na sva nasilja, spletke i ustrajavanja poricatelja Istine, kada je predvodio vjernike u jutarnjem klanjanju Bogu, sablja ubojice nanese mu smrtnu ozljedu. Dok su na njegovim usnama još trajale riječi hvaljenja Boga, krv se pojavi iz rane i usta. Kada dovedoše ubojicu, dok su Imama pridržavali sinovi, on reče ljudima da popuste konopac kojim su bile vezane ruke ubojice, jer Bog nikome nije dao pravo mučiti čovjeka. Dirnut plemenitošću, zločinac pokajno zaplaka. Bilo je to 19. ramazana u Kufi. Sa smrtnom ranom imam ‘Ali poživi još dva dana i preseli 21. ramazana. Časni predanik Bogu, koji na smrt nije zaboravljao niti jednog časa, pretposljednjeg svitanja reče: „O danu! Svjedok si da ni jednom kroz sav Alijin život ne zateče ga u snu!“[6] I posljednje čase iskoristi imam ‘Ali za slavljenje i hvaljenje Boga i upotpunjavanje riznice svjedočenja Boga i Poslanika Njegova, riznice za sve naraštaje. Iz tih je sati i govor u kome poručuje:

O ljudi, svima nam valja susresti ono od čega želimo pobjeći. Smrt je mjesto u koje život putuje. Pobjeći od smrti znači – sustići je! Koliko je dana potrošenih u odgonetanju te tajne!? Ali Allah ne dopusti raskrivanje njezino. Daleko od toga! To je znanje skriveno. U vezi s oporukom mojom!? Evo je! Allah – ne pripisujte Mu druga; i Muhammed – neka je blagoslov Božiji na nj i na porodicu njegovu! – ne zanemarujte Sunnet njegov! Održavajte ta dva oslonca i palite te dvije svjetiljke! Sve dok niste razdvojeni od njih nikakvo vas zlo neće snaći. Neka svaki od vas nosi breme svoje i neka ga ne žaloste neznalice. Skrbnik je milostv! Vjera je potpuna! Imam je znalac! Jučer bijah s vama, danas sam vam pouka, a sutra ćemo se rastati. Neka Allah oprosti i meni i vama!

Ako je stopalo postojano na skliskom mjestu ovom, dobro je. Ali ako se ono kliže, to je zato jer smo u hladu grana na vjetrometini, ispod svoda oblaka čiji se slojevi raspršuju u nebu i čiji tragovi nestaju u zemlji. Bijah susjed vaš. Tijelo moje bijaše s vama izvjestan broj dana, a uskoro ćete ga naći praznim; ono će se umiriti poslije kretanja i zanijemiti poslije govorenja. Neka vam umirenost moja, sklapanje očiju mojih i nepokretnost udova mojih, budu pouka. To onima koji pouku uzimaju doista daje savjet bolji nego što ga daju govor rječit i riječ glasna. Napuštam vas kao onaj koji žudi za susretom. Sutra ćete gledati u dane moje pa će vam se raskriti unutarnjosti moje. I upoznat ćete me nakon što mjesto moje ostane prazno i drugi ga zauzme umjesto mene.“[7]

Duša imama Alije vinula se svome Gospodaru. U smirenom nemirenju s nepravdama svijeta, imam ‘Ali nije ni časa gubio s uma da nam se događa samo ono što nam Bog odredi, da je On naš Gospodar i da se predanici samo u Njega trebaju uzdati (9:51). Imam ‘Ali proživje svoje vrijeme na Putu Božijem i mučenički poginu na tome istom Putu.[8] A Bog nam Uzvišeni u Opomeni svjetovima objavi (2:154):

I ne recite za one koji su poginuli na Putu Božijem: „Mrtvi su!“ Ne! Oni su živi, ali vi to ne znate!

Imam ‘Ali ne prihvaća ni jednu vezu sa sobom i svijetom koja nije u ime Boga. On je uzorit svjedok i pomagač Pečatu vjerovjesnika i poslanika Božijih, koji za njeg kaže: „On je učitelj onima kojima sam ja učitelj. Neka Svemoćni Bog bude prijatelj njegovim prijateljima i neprijatelj njegovim neprijateljima. Pomozi, Bože, onima koji mu pomažu, a razori nadu onima koji ga izdaju!“[9] I nadalje Poslanik kaže: „Ja sam grad znanja a ‘Ali kapija na tom gradu. Zato, ko god hoće znanje treba ga učiti od Alije – mir neka je s njim!“[10]

„Zirr kazuje: ‘Ali je napomenuo – Tako mi Onog Koji sjemenku rastavlja i živo stvara, Poslanik – mir i blagoslovi neka su s njim! – mi je obećao da me niko osim vjernika neće voljeti, a niko osim dvoličnjaka mrziti.“[11]

Jedanput je hazreti Alija govorio okupljenim muslimanima, naslonivši se pri tom na kriv zid. Neko od prisutnih ga upozori: ‘’O Alija, ne naslanjaj se na taj zid jer bi se mogao na tebe srušiti.’’ Hazreti Alija mu odgovori: ‘’Ako smrtni čas nije došao, onda i ovako kriv zid ne predstavlja opasnost. U protivnom, makar bio prav i čvrst zid, on će se srušiti! Zaista, samo onaj koji je ubjeđen da nije mogao pobjeći onome što ga je trebalo pogoditi, i da ga nije moglo pogoditi ono što ga je mimoišlo, osjetiće pravu slast imana.’’[12]

Nekoliko desetljeća poslije, Poslanikov praunuk, unuk Fatime i Alije i sin Husejna, imam Zejnul Abidin – neka su mir i blagoslov Božiji sa svima njima i sa svima njihovim zauvijek i svugdje! – kazat će u jednoj od svojih molitvi, koje tokom stoljeća neumanjenom snagom razbuđuju srijede predanih Bogu:

Borio se protiv svoga plemena radi Tvog zadovoljstva;
raskinuo je niti srodstva radi oživljavanja Tvoje vjere;
udaljio je svoje najbliže zato što su poricali Istinu,
i približio je najudaljenije zato što su se odazvali Tebi.
Prijateljevao je radi Tebe s najudaljenijim,
i bio neprijatelj radi Tebe s najbližim;
iscrpljivao se u obznanjivanju Tvoje poruke,
silno se naprezao pozivajući u Tvoj ćudoredni zakon,
i sasvim se predavao savjetovanju onih koji bijahu dostojni Tvog poziva.
Iselio se u tuđinu, daleko od mjesta njegova prebivanja, tla gažena
njegovim stopalima, mjesta njegova rođenja i mjesta za koja su bila
vezana njegova osjećanja,
smjerajući time ojačavanje Tvog ćudorednog zakona
i tražeći pomoć protiv Tvojih poricatelja,
sve dok za nj ne bijaše upotpunjeno ono što je nastojao glede Tvojih
neprijatelja,
i dok ne bijaše dosegnuto ono što je bio snovao glede Tvojih prijatelja.
Onda se podigao protiv njih, tražeći Pobjedu s Tvojom pomoći,
i osiguravajući se protiv svoje slabosti Tvojom Potporom.[13]

Djelo Nahg Al-Balaga (Staza rječitosti), što ga je sastavio Seyyed Razi Bagdadi (umro oko 1015. godine), sadržinski se pripisuje ‘Ali Ibn Abi Talibu, na najbolji način ilustrira duhovnu fizionomiju ovog halife i imama i njegov nerazmrsivi egzistencijalni vez sa osobom Poslanika islama, a. s.[14]. Pridoda li se tome i činjenica da je on oženio Poslanikovu, a. s., kćerku Fatimu, koja simbolizira načelo djevičanske naravi qur'anske i poslaničke prirode, nalik Merjemi / Mariji u judeokršćanskoj duhovnosti, tad je jasno zbog čega interpretativna tradicija islama, osobita ona filozofske i sufijske provenijencije, duhovnu osobnost hazreti Alije označava samom ezoterijskom dubinom i metafizičkom dimenzijom poslaničkog identiteta Muhammeda, a. s.[15]

Priredio: Mak Tanović

Izvori:

1. Rusmir Mahmutčehajić, “Uvod”, u: ‘Ali ibn-Abi-Talib, Nehdžu-l-belaga (Staza rječitosti) – govori, pisma i izreke Alije ibn Ebi Taliba; sabrao es-Sejjid eš-Šerif er-Radi, s arapskog preveli: Rusmir Mahmutčehajić, Mehmedalija Hadžić, Islamska zajednica, Zagreb, 1994.
2. Siradžuddin Onluer, Velikani Poslanikove a.s. časne porodice – Imami iz ehl-i bejta, s turskog preveli: Kenan Čehajić i Amira Čehajić, Semerkand, 2012.
3. Rešid Hafizović, Znakovi šiijske duhovnosti, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997.
4. Mehmed Karahodžić, Lađa spasa, Connectum, Sarajevo, 2019.

[1] Navedeno prema djelu A Shi'ite Creed (vidjeti bilješku na str. 15); isto Predanje spominje i Henry Corbin u djelu Historie de la philosophie islamique, prev. Nerkez Smailagić, Sarajevo, Veselin Masleša, 1977, str. 15.

[2] ‘Ali (‘aliyyun): prvi stupanj pridjeva izveden iz korijena ‘ala koji između ostalog znači biti visok, uzdizati se, biti uzvišen, odlikovati se, isticati se… Prema tome, ‘Ali znači Visok, Uzvišen, Prvoredan, Izvrstan, Odličan, Plemenit, Čuven…

[3] Isfahani, Mekatilu't-talibijjin, 41.

[4] Odmah se odazvao Poslanikovu – mir i blagoslovi Božiji neka su s njim i njegovim! – pozivu i počeo obavljati salat (al-Tirmidhi 46, 20 i Ibn Hanbal I, str. 141)

[5] Gazali, Kimja-i sedaet, 361. Na drugom mjestu se navodi sljedeća verzija ove predaje: Usred bitke koja se rasplamsala jedan neprijateljski vojnik povika: ‘’O Zapovjedniče pravovjernih, ti imaš izvrsnu sablju! Ah, kad bi mi je samo poklonio!’’ Hazreti Alija mu baci sablju i reče: ‘’Eto ti je, sad tebi pripada!’’ Potpuno zbunjen nevjernik upita: ‘’Zar u ovakvoj situaciji sablju poklanjaš svome neprijatelju?’’ Hazreti Alija mu odgovori: ‘’A šta sam drugo mogao učiniti? Ti si me za nešto zamolio, a želju molitelja odbiti nije osobina plemenitih.’’

Tada se neprijatelj baci pred noge hazreti Alijine i reče: ”To što te učinilo tako plemenitim je tvoja vjera. Stoga joj se želim priključiti, musliman postati i uz tebe biti.’’, Mehmed Karahodžić, Lađa spasa, Connectum, Sarajevo, 2019.

[6] Navedeno prema Predgovoru es-Sejjida eš-Šerifa er-Radija iz: Nahjul balagha (Staza rječitosti – s arapskog preveli: Rusmir Mahmutčehajić i Mehmedalija Hadžić), Islamska zajednica, Zagreb

[7] Staza rječitosti (Nehdžu-l-belaga), Govor 148, str. 120.

[8] Poslanik Božiji – mir i blagoslovi Božiji neka su s njim i njegovom blaženom porodicom! – rekao je u nekoj prilici da Džennet čezne za Alijom“. (Vidjeti al-Tirmidhi 46, str. 33.)

[9] Navedeno prema M.H. Shakiru u The Holy Quran: Arabic Text and English Translation, Tehran, A Group of Muslim Brothers, bez godine izdanja, str. 177; vidjeti i Predanja navedena u Henry Corbin, Historie de la philosophie islamique, prev. Nerkez Smailagić, Sarajevo, Veselin Masleša, 1977, str. 54-55 i izvorima naznačenim u bilješci na str. 23.

[10] Predanje je navedeno, s lancem prenositelja, u knjizi Shaykh al-Mufid, Kitab al-Irshad (The Book of Guidance into the Lives of the Twelve Imams), engl. prev. I.K.A. Howard, New York, Tahrike Tarsile Qur'an, Inc., 1981, str. 21. Vidjeti i al-Tirmidhi 46, 20.

[11] Sahih Muslim, engl. prev. ‘Abdul Hamid Siddiqi, Riyadh, International Islamic Publishing House, s.a., str. 46-47

[12] Mehmed Karahodžić, Lađa spasa, Connectum, Sarajevo, 2019.

[13] Imam Zain al-Abidin, Al-sahifah al-sajjadiyyah, engl. prev. Sayyid Ahmad Muhani, Tehran, Islamic Propagation Organization, 1984/1405, str. 21-23.

[14] Yann Richard, Le Shi'isme en Iran, p.p. 15-16; David Pinault, op. cit., p.p. 153-165.

[15] Rešid Hafizović, Znakovi šiijske duhovnosti, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997., str. 14