Godišnjica rođenja Šukrije Pandže, pjesnika djece i prirode
Šukrija Pandžo, bošnjački i bosanskohercegovački pjesnik, prozaist, dramski pisac i pisac za djecu, rođen je 27. 4. 1910. u Ulogu kod Kalinovika. Osnovno školovanje je završio u rodnom mjestu, učiteljsku školu u Mostaru, a studirao je književnost i francuski jezik na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu koji je završio 1940. godine. Kao učitelj, potom i kao nastavnik, radio je u raznim seoskim školama. Po dolasku u Sarajevo također je najprije radio kao nastavnik. Godine 1948. postao je urednik u Kulturnoj redakciji Radio Sarajeva. Jedan je od osnivača popularne humorističke emisije Veselo veče i Udruženja književnika BiH. Najizražajniji je pripadnik generacije predratnih pisaca za djecu i omladinu. Za života je objavio sljedeća djela: Pjesme (1952), Razgovori (1954), Ljudi smo (1961), Samo još kosovi zvižduću (1961), Bliže su postale zvijezde (1965), Iznad gore vjetri zbore (1968), Poezija: Izbor iz poezije (1973), Zeleni strah (1975), Na kraju puta (1979), Dobro mi došli (1980).
Osnovna preokupacija i tema u njegovim djelima je tema djece sa sela, njihovih prvih susreta sa gradom, sumnja, nedoumica, strahovi i uzmicanja pred zagonetnim i nepoznatim. Iz svog hercegovačkog miljea donio je naklonost prema prirodi, odakle je potekla čista poezija samoće i ljubavi prema zavičaju. Pretakao je svoja osjećanja i izražavao psihologiju mladih u dodiru s novim, njima stranim i nepoznatim. U zavičaju je nalazio poticaje za pjesmu i priču o dječacima i djevojčicama na njihovom trnovitom putu u život. Po uzoru na svoje prethodnike, među kojima je osim Zmaja Jovanovića uočljiv trag usmene i pisane narodne poezije i priče, prije svega Muse Ćazima Ćatića i Hamze Hume, Šukrija Pandžo pisao je ritmički ujednačenu poeziju s elastičnim i pokretljivim rimama. Pjesnik je blagosti i dobrote, radosti i malih tuga. Najuspjelije su mu pjesme o djetinjstvu, a ne pjesme djetinjstva o sebi. Kao prozaist njegovao je tip tzv. školske i seoske pripovijetke, u kojoj je pouka bila realnost dječijeg života.
Dvostruki je dobitnik nagrade Udruženja književnika BiH; za zbirku pjesama Razgovori (1954) i za zbirku priča Samo još kosovi zvižduću (1961). Odlukom Savjeta RTV Sarajevo, 10. 4. 1970. godine, dobija spomen-plaketu u znak priznanja za dugogodišnji uspješni rad. Od Josipa Broza Tita 1. 6. 1970. dobio je Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima. Preminuo je 30. 5. 1984. godine u Sarajevu.
