GODIŠNJICA ROĐENJA: Prilog za biografiju Envera Čolakovića

Piše: Esad Čolaković

Ne kanim pisati romansiranu biografiju svog pokojnog oca povodom 100. obljetnice njegova rođenja, a još manje se usuđujem upuštati u vrijednosne ocjene njegova literarnog stvaralaštva. Za takvo što sasvim sigurno nisam profesionalno dorastao, a i inače smatram da djeca nikad ne mogu biti najbolji, pa ni sasvim vjerodostojni interpreti rada, talenta i svjetonazorskih opredjeljenja svojih roditelja – čak ni onda, kada to čine s vremenskom i emotivnom distancom interesno neutralnih tumača.

Moja je isključiva namjera u ovom osvrtu oteti zaboravu neke važne činjenice iz života i rada Envera Čolakovića i portretirati svog nezaboravnog oca kao čovjeka u obiteljskoj atmosferi i u kontekstu ideološko-političkih (ne)prilika zatiranja slobode kulturnog stvaralaštva u vrijeme vladavine KPJ/SKJ na prostoru bivše države.

Prvo je potrebno zato, da oni koji nisu poznavali Envera Čolakovića dobiju iz prve ruke svjedočanstvo o njegovom radu i svjetonazorskim poimanjima u duhu kojih je odgajao nas djecu, što smatram važnim već i zato jer je u dosad objavljenim bio-bibliografskim crticama sadržano previše mistifikacija, netočnosti i vrijednosnih predikata koji nisu vjerodostojni, a ponekad su i maliciozni ili površno dokumentirani prikazi njegova života i književnog stvaralaštva.

Drugi aspekt važno je izložiti barem u skici, da bi suvremeni čitatelji Čolakovićeve literature lakše razumjeli kako je bilo moguće da njegovi romani, pripovjetke i ogromni pjesnički opus nisu bili nimalo kontaminirani okrutnom privatnom sudbinom umjetnika koji je nakon 1945.g. bio doživotno ekskomuniciran s kulturne scene komunističkog režima, premda nikad nije bio ni optužen ni osuđen zbog bilo kakvog zločinačkog ili neprijateljskog djelovanja spram naroda ili poretka, niti je ikada koketirao a kamoli pripadao javnim ili tajnim disidentskim skupinama intelektualaca u bivšoj SFRJ ili među političkim emigrantima.

Roditelji i djetinjstvo

Enver Čolaković rodio se u Budimpešti 27. svibnja 1913.g. kao prvo i jedino dijete iz braka Vejsil-bega Čolakovića, podrijetlom iz Sarajeva i naturalizirane Mađarice Illone Mednansky, čija je plemićka obitelj u mađarsku metropolu doselila iz Slovačke. Kao što je i inače zagonetno dokučiti kako i zašto se neki ljudi pronađu, mimoilaze ili rastaju, može se jedino logički pretpostaviti da je Vejsil-beg kao industrijalac iz Bosne (bio je vlasnik i upravitelj jedne od prvih industrijskih ciglana u Sarajevu) imao poslovne razloge često putovati u Budimpeštu, pa je tako nekom zgodom tamo upoznao svoju buduću suprugu. Kako djecu te okolnosti ne zanimaju, a roditelji ih i ne žele opterećivati svojim emotivnim legitimacijama, tako o toj temi ni moj pokojni otac nije znao ništa sasvim pouzdano.

Iz autobiografskih zapisa i, sasvim eksplicite, iz „Knjige majci“ može se zaključiti da je majka osim prirodne vezanosti uz sina jedinca, imala i presudan utjecaj na formiranje intelektualnog, kulturološkog i vrijednosnog sustava Envera Čolakovića. Ali je isto tako prilično izvjesno da je od oca naslijedio ne samo tradicionalni islamski svjetonazor, nego i mnogo karakternih osobina, ponajprije principijelnost, radišnost, upornost, osjećaj društvene odgovornosti i samopouzdanje u smisao vlastitog rada.

Illona Mednansky je vjerojatno u očima vlastite (doduše ekonomski propale) baronske obitelji bila énfant terible kada je odlučila zasnovati brak s „provincijalnim“ muslimanskim poduzetnikom, premda begovskog porijekla. Vejsil-beg čak nikada nije ovladao mađarskim, a njegovo formalno obrazovanje bilo je u svakom pogledu skromnije od onog njegove izabranice koja je bila među prvim damama ondašnjeg građanskog duštva Austrougarske monarhije koje su uopće pohađale sveučilišne studije, a svakako prva žena koja je na Sorboni studirala orijentalistiku i branila disertaciju o položaju žena u islamskom društvu. Kako se povijest zna našaliti s društvenim konvencijama i nasljednim statusnim privilegijama, par godina kasnije, tj. nakon Prvog svjetskog rata, propasti KuK monarhije i kratkotrajne Mađarske sovjetske republike pod diktaturom Bele Kuna, 1919.g. okolnost da je Illona bila supruga nerezidenta spasila je nekretnine obitelji Mednansky od nacionalizacije, kao što je utemeljenje Jugoslavije pod krunom Karađorđevića označilo, između ostalog, početak propadanja tradicionalnih begovata u BiH, te su ciglane Vejsil-bega u tim okolnostima dospjele pod državni sekvestar, što je i bio razlog da se početkom 1923.g. obitelj Čolaković preselila u Sarajevo.

Nulla dies sine linea

Iako od pisanja nije mogao živjeti, on je živio da piše i marljivo, potpuno samozatajno, naravno na uštrb vlastitog stvaralaštva – valja naglasiti, ne po narudžbi nakladnika nego u najvećoj mjeri po vlastitu izboru – prevodi mađarsku i njemačku poeziju koju je poput nekog samozvanog kulturnog ambasadora tih književnosti, želio približiti čitateljima na našim prostorima.

Volumen rukopisne ostavštine impresivan je. Obuhvaća preko tristo bibliografskih jedinica u rasponu od ciklusa europskog haikua i minijatura, do poema i ciklusa pjesama epskih razmjera te pripovjetke, novele, drame i romane. Nema skoro ni jedne književne forme u kojoj se nije okušao (prvi, tj. jedini sistematizirani prikaz priredio je i objavio u časopisu HAZU moj pokojni brat dr.sc. Zlatan Čolaković 1980. g.). Premda je pisao s lakoćom, ostaje zagonetno kada je i kako stigao sve to napraviti. Svoje rukopise nije cizelirao nego ih je eventualno dotjerao prilikom prijepisa na pisaću mašinu. Ali je zato znao utrošiti dane i tjedne razmišljanja, istraživačkog rada i konzultacija da pronađe neku adekvatnu riječ, frazu ili idiom u duhu hrvatskog jezika kojim bi najvjernije i najplastičnije izrazio sadržaj, melodiju i smislenost izvornika nekog prijevoda. Sjećam se, anegdotalno, kada je za prigodu svečanog otvorenja renovirane zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu moj otac dobio posao da priredi libreto za praizvedbu Wagnerovih „Majstora pjevača“. On to nije shvatio samo kao zanatski profesionalni zadatak izrade kvalitetnog prepjeva, nego je danima tražio od naše majke i Nikše Bareze, koji je dirigirao opernim ansamblom, da mu na klaviru sviraju partituru najkompliciranijih opernih dionica, kako bi izabrao one riječi koje bi solisti i zbor mogli najlakše uskladiti s muzičko-scenskim prizorom, a publika razumjeti sukladno dramaturškom kontekstu opere. Kada je predstava konačno bila izvedena kao kulturni događaj par excellence, ispostavilo se da je, eto, tehničkom omaškom na plakatima i u divot izdanju brošure povodom praizvedbe opere i jubilarne godišnjice obnovljenog HNK zaboravljeno navesti tko je bio autor libreta, ali su zato osim solista i članova ansambla bili navedeni svi, pa i tehnički realizatori predstave.

Taj „propust“ nije bio slučajnost i, znajući duh vremena kada se to i dogodilo (1969.g.), može se razumjeti i zašto se tako moralo dogoditi. Puno je teže razumjeti zašto i četrdeset godina nakon smrti Envera Čolakovića njegovo djelo još uvijek prati neki zloduh zaborava i nezainteresiranosti književne kritike i kulturnih poslenika – podjednako u RH kao i u suvremenoj BiH. Još se iz današnje perspektive može nekako razumjeti – što ne znači i opravdati – kako je i zašto poslijeratna komunistička agitpropaganda u znaku angažirane književnosti Envera Čolakovića smatrala potencijalno opasnim građanskim elementom tzv. „sumnjive“, čitaj: nezavisne inteligencije, premda on u političkom smislu nije bio nikakav faktotum niti pritajeni, a kamoli djelatno opasni disident ili pripadnik kakve revizionističke konspiracije. Za razliku od mnogih drugih intelektualaca svoje generacije, koji su razvili začuđujuću sposobnost ideološke mimikrije, i koji su se s nevjerojatnom lakoćom odrekli neugodnih epizoda svojih političkih biografija ili „Ranih radova“ za vrijeme NDH i fašističkog terora u području kulture – i zato su bili amnestirani ili čak kao konvertiti unaovačeni u komunističku avangardu kulturnih radnika – Enver Čolaković nije doista imao ni razloga, ni potrebe tražiti bilo kakvu rehabilitaciju. Možda baš zato što je bio potpuno bezopasan i nespreman da pravi loše kompromise s vlastitom savješću jer se ni kao građanin ni kao književnik ni za što nije osjećao krivim, ni pred Bogom ni pred suvremenicima. Međutim, bio je stigmatiziran, zaboravljen i marginaliziran kao autorska pojava u okvirima hrvatske i bosansko-hercegovačke književnosti XX. stoljeća.

Ipak, na jedan sasvim opaki misteriozan način, politika i policija stalno su se upletali u njegov profesionalni i građanski život. Usprkos tome što nije bio ni optužen ni osuđivan za bilo kakvo kazneno djelo, prvu putovnicu dobio je tek 1968.g., a kada je Hrvatski državni arhiv omogućio istraživačima i zainteresiranim osobama uvid u djelomično otvorene arhive Službe unutrašnje državne bezbjednosti (nekadašnja UDBA) zanimalo me da ex post pokušam izviditi na tom neugodnom izvoru naše nedavne stvarnosti ima li kakvih zapisa i što je bio njihov inkriminirajući sadržaj. Tamo sam doista pronašao tridesetak mikrofilmiranih autentičnih zapisnika s rutinskih saslušanja koje su sastavili uglavnom polupismeni isljednici, a nekoliko dokumenata odnosi se na prekršajne prijave protiv mog djeda Vejsila Čolakovića kojega je neki kondukter u vlaku za Beograd prijavio nakon uvođenja Šestojanuarske diktature zbog klevetanja Nj. Kr. Veličanstva i verbalnog zazivanja propasti Kraljevine Jugoslavije. Međutim, osim što su dotični istražitelji u zapisnicma saslušanja uzeli sebi slobodu iznositi vlastite procjene karaktera ispitanika – poneke čak i objektivne – iz tog izvora nisam pronašao ama baš ništa supstancijalno vrijedno ili stvarno optužujuće. Postojale su objektivno samo dvije metafizičke hipoteke. Prva se odnosila na diplomatski status Envera Čolakovića u ulozi atašea za kulturu pri veleposlanstvu NDH u Mađarskoj 1945.g., a druga je bila vezana uz njegovo građansko i političko opredjeljenje u smislu hrvatskog državljanstva i kulturnog identiteta hrvatskog književnog jezika.

Ovo posljednje pitanje, naravno ne u lingvističkom smislu, bilo je u cijeloj poslijeratnoj povijesti SFRJ delikatno, jer se vezivalo uz nacionalni identitet i kulturnu samobitnost naroda i narodnosti na području bivše države i utoliko ugrožavalo propagandu ideologije bratstva i jedinstva – osobito na relaciji hrvatsko-srpski, srpsko-hrvatski, odnosno hrvatski ili srpski i vice versa. Dakle, neoprostivi „grijeh“ mog oca bio je taj što se otvoreno deklarirao kao hrvatski pisac, štoviše i kao potpisnik Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku i kao jedan od utemeljitelja i članova redakcija književnih časopisa „Marulić“ i „Hrvatski književni list“ koji su kasnije označeni kao subverzivni elementi nacionalističke euforije tzv. „Hrvatskog proljeća“ 1971. g. Politički bezazlen kakav je doista bio, Enver Čolaković imao je građanske hrabrosti među prvima pridružiti se ovim spontanim inicijativama hrvatskih intelektualaca, ali njegov motiv bio je isključivo taj što se naivno nadao da će napokon moći negdje objavljivati svoju literaturu.

Doista, nakon 1945.g. političke okolnosti uvijek su se na najrigidniji način ispreplitale s životom Envera Čolakovića. Kada je Miroslav Krleža sebi uzeo u zadatak da ustroji Jugoslavenski leksikografski zavod i prionuo poslu sistematiziranja enciklopedijske građe iz dalje i suvremene povijesti, među inima pozvao je i mog oca da bude redaktor za bibliografske jedinice vezane uz utjecaj mađarske književnosti i kulture na prostorima bivše države i da usput (zapravo primarno) anonimno prevodi na hrvatski romane i publicističke radove njegova i Titova intimusa, mađarskog revolucionara i visokopozicioniranog partijskog člana ondašnjeg polit-biroa, Ervina Šinka, koji je za života slabo govorio hrvatski, ali je imao žarku ambiciju da bude zapamćen kao bilingvalni pisac. Krleža je poznavao mog oca i izuzetno cijenio njegov književni rad, a još više njegovu erudiciju. Napokon, ili prije svega, ambiciozan i cjeloživotni plan djelatnosti matičnog leksikografskog zavoda on i nije mogao započeti regrutirajući samo provjerene partijske kadrove, nego je morao zvati na suradnju širi krug intelektualaca. Međutim, kada je nakon rezolucije Inforbiroa i razlaza s Rankovićem, jedan od prigovora kontra Krleže bio i taj, da se u JLZ okružio sumnjivim građanskim elementima, poput Mate Ujevića, Envera Čolakovića et al. Krleža se podvinuo partijskoj disciplini, ostao član CK SKJ i nastavio se voziti u državnom Mercedesu, ali su otkazom državne službe (druge tad nije moglo ni biti) ceh platili sumnjivi intelektualci iz njegova zavoda. Ukratko, nakon 1950.g. Enver Čolaković više nije mogao dobiti nikakvo zaposlenje, a zbog opisanog incidenta ostao je trajno nepoćudan i potencijalno opasan politički element. Istini za volju, sve da je i htio, Krleža po svoj prilici ne bi mogao spasiti ni mog oca, ni mnoge druge suvremenike iz kruga svojih suradnika, bez da se izloži opasnosti da i sam završi na Golom otoku ili kakvoj nježnijoj izolaciji iz javnog života.

Osim rečenog, jedan od formalnih prigovora glede zaposlenja mog oca u redakciji JLZ bio je i taj, da on nema diplomu profesora matematike i fizike, iako je u tom stausu bio primljen u radni odnos. Doista, moj otac tu diplomu nije imao jer se, prema njegovu kazivanju, taj papir izgubio u paležu obiteljske kuće u Sarajevu, a ionako se ne bi mogao nostrificirati jer je stečen na Politehničkoj školi u Budimpešti. Je li doista tamo diplomirao ili nije, nevažno je, jer bio je izvrstan matematičar, a nakon što je izgubio mogućnost da dobije državnu službu u bilo kojem svojstvu, naš obiteljski dom u Martićevoj ulici u Zagrebu postao je prava mala privatna akademija koju su pohađali i srednjoškolci i studenti strojarstva, elektrotehnike ili PMF-a. Pošto je matematiku i fiziku volio baš kao i poeziju, njegove instrukcije došle su na glas kao najbolje u Zagrebu, a skripte koje je  moj otac priredio kao repetitorij za učenike i studente cirkulirale su kao najtraženije gradivo. Kasnije, kad je moj otac završio i studij povijesti na Zagrebačkom filozofskom fakultetu, sjećam se njegove izjave da bi volio napisati povijest matematike kao gradivo s pedagoškom svrhom lakšeg razumijevanja te funadamentalne znanosti. Za njega je matematika bila i strast i ljubav i znanje, baš kao i poezija, i zato je na najjednostavniji način znao kako svojim školarcima prenijeti to znanje, alate izračuna i zadovoljstvo razumijevanja svih postupaka i formula u rješavanju zadataka. Usmenom predajom generacija zadovoljnih studenata, ali i njihovih profesora, on je postao neka vrsta institucije za vrhunske instrukcije iz matematike i fizike, a od toga je i živio, premda je i mnogim siromašnim studentima rado davao poduku pro bono.

Osim ovih predmeta, u našoj maloj privatnoj školi bilo je i učenika koji su trebali instrukcije iz latinskog, povijesti, nacrtne geometrije, statistike ili hrvatskog jezika. Po savjet ili radi provjere nekih vlastitih istraživačko-znanstvenih dilema k mom ocu su dolazili mnogi mladi ljudi, čiji autorski ugled ili akademska karijera su bili tada u fazi etabliranja u raznim priodoslovnim ili humanističkim disciplinama. I među danas živućim akademicima ima onih koji su znali na ogled i sugestiju donositi mom ocu svoje znanstvene ili književne radove, jer su cijenili njegovo mišljenje i besplatni konzalting. A, kako i ne bi, kad su redoviti članovi kružoka obitelji Čolaković u to vrijeme bili najistaknutiji intelektualci i umjetnici iz kruga književnosti, muzike, likovne umjetnosti i kulture. Primjerice, među kućnim prijateljima bili su: Vesna Parun, Mak Dizdar, Nusret Idrizović, Vladimir Kranjčević, Vanja Sutlić, Slavko Ježić, Nerkez Smailagić, Aleksandar Hondl, Rudolf Matz, Ksenija Kantozzi, Frane Šimunović, Jerolim Miše, Melita Lorković, Jurica Murai, Mladen Raukar, Toma Prošev, Truda Reich, Milivoj Slaviček, Nikša Bareza, Enes Čengić, Marijan Matković… da se prisjetim samo nekih.

Enver je bio izuzetno komunikativan, obazrivo neposredan i izrazito empatičan sugovornik. Iako je bio hodajuća enciklopedija, nikad se nije razmetao svojim znanjem i razumijevanjem u toliko različitih područja. Poštujući svakog, nije se dao impresionirati formalnim titulama i položajnim autoritetima, ali je znao cijeniti tuđe svjetonazore i argumente i bio izuzetno koncilijantan spram njemu tuđim stavovima. U ophođenju s ljudima bio je strpljiv slušač i naročito je nastojao nikoga ne povrijediti. Iako je imao crtu neke staromodne plemenitaške otmjenosti u smislu samosvijesti o vlastitom porijeklu i osjećaju društvene odgovornosti, u komunikaciji nije mario na formalnu građansku uljudnost. Ne mogu se sjetiti da je ikada u životu izgovorio psovku, čak niti govorio povišenim tonom,  a vulgarni izrazi ionako nisu bili dio njegova vokabulara. Volio se izražavati u slikama, i duhovitim živopisnim metaforama, često i retoričkim pitanjima ako se radilo o metafizičkim konverzacijama, ali je isto tako znao biti nedvosmisleno jasan i matematički koncizan, kada se oko nekog pitanja tražilo njegovo mišljenje ili konkretan odgovor. Kao što je majstorski vladao perom, bio je i apsolutni vladar izgovorenih riječi. Čak i kada je sudjelovao u raspravama koje podrazumijevaju ozbiljnost ili viši stupanj emocionalne osjetljivosti, njegov govor se doimao kao da čita netom napisani tekst. Riječi bi jednostavno tekle kao moćni vodopad iz vrela misli i autentične senzacije doživljaja. Kada bi u krugu prijatelja čitao svoje pjesme ili fragmente eseja – a nerado se producirao – bio je užitak ne samo slušati melodiju recitacije, nego i doživjeti interpretaciju autora koji vlastiti tekst prezentira kao da ga prvi put susreće, skoro kao da čita tuđe djelo na nekoj večeri poezije ili za publiku radio emisija u kasnim noćnim terminima.

Za mene i one koji su ga izbliza poznavali i voljeli, Enver Čolaković je bio ponajprije rođeni pjesnik. Opus koji obuhvaća preko tri tisuće sačuvanih pjesama toliko je raznovrstan, da ga je teško klasificirati u neku od tipičnih kategorija poezije. U malo riječi kazati puno, nije samo stvar ekonomike vokabulara i stila pisanja, nego podrazumijeva moć duhovnosti, osjećajnosti i etičnosti. Premda je imao apsolutno istančan osjećaj za metriku i značenje ritma u svim formama poezije, njegove pjesme u najvećoj su mjeri oslobođene discipline sloga i zato su puno prijemljivije za intimno čitanje nego za recitiranje. Bilo da su potpuno kratke poput onih iz ciklusa „Evropski haiku“ iz 1960-ih godina, ili poeme epskih razmjera poput „Stvaranja svijeta“ ili „Biblijskih priča XX. stoljeća“, njegove pjesme kao da namjerno ne žele biti dopadljive za slušanje, nego radije poticajne za čitanje, razmišljanje i intimni svijet doživljaja. Tematski opseg, osim „Bosne“ kojoj je posvećeno oko četvrtine volumena rukopisa, kreće se u rasponu od egzistencijalnih briga svakodnevice običnog čovjeka, do prvih i posljednjih pitanja filozofske antropologije. Sasvim rijetko dozvolio si je da u nekim od autoportretskih pjesama izrazi vlastite brige i ožiljke osobnog životnog iskustva (imao je običaj da svake godine na Silvestrovo napiše pjesmu kojom bi ispratio staru i dočekao Novu godinu, a i one su više dokumentarne nego autobiografske). Većina Čolakovićevih pjesama ostavlja dojam kao da su pale s neba poput rose ili kiše, a poneke uz grmljavinu božanskih oluja. Neke, osobito one vezane uz Bosnu i sudbinu Bošnjaka, toliko su snažne da imaju doseg najljepših patriotskih himni izniklih iz samog duha i bića naroda, a ne iz umjetničke tvorbe pjesnika. Ljepota i bogatstvo te lirike je u autentičnosti nadahnuća, jednostavnosti i kristalnoj jasnoći izričaja i poruka koje ne ciljaju samo na intelektualnu razinu razumijevanja, nego traže i pogađaju i srce i dušu onih zbog kojih su pjesme nastale. Ako su inspirirane povijesnim motivima ili legendarnim narodnim predanjem, onda one ne zvuče samo kao jeka pradavnih zbivanja otrgnutih zaboravu, već žele osnažiti suvremenike da čuvaju najbolju tradiciju kulturne samobitnosti i s ponosom ostanu svoji na svome. Takve su, primjerice, pjesme „Bosni“, „Đerzelezu Ale“, „Ovim je kamenim pločama“ i mnoge druge posvećene Bosni koje zvuče kao da su same od sebe nastale, odnosno djeluju izvanvremenski i tako, kao da ih je slučajno zapisao Enver Čolaković, a da on to nije učinio, prije ili kasnije netko drugi bi ih morao prepoznati i ugraditi u mozaik bošnjačke kulturne baštine, jer su od tamo došle i tamo zbiljski pripadaju.

Za razliku od većine umjetnika koje život često baš ne mazi, ali im zato okolina tolerira boemštinu i „oprašta“ ekstravaganciju ili bijeg u opijate, moj otac nikada nije ostavljao dojam neshvaćene veličine ili čovjeka kome je učinjena teška nepravda. Bio je pjesnik ljubavi, a ne mizantrop i naivno je htio vjerovati da je ponašanje onih koji su mu zagorčavali život više proizvod nevolja u kojima su se i sami našli, jer je u zadanim okvirima političke indoktrinacije bilo teško sačuvati vlastiti integritet. Vlastiti ego ionako je od najranijeg djetinjstva znao obuzdavati, jer je već kao mladić spoznao uzaludnost nastojanja da se u kovitlacu revolucija i svjetskih ratova spriječi erozija morala i ekonomsko propadanje čitavih socijalnih klasa, a kada je njegov roman-prvijenac „Legenda o Ali paši“ kojeg je napisao s nepunih 30 godina ovijenčan nagradom „Matice Hrvatske“ kao najbolje literarno djelo 1944.g. bio dočekan superlativnim književnim recenzijama i odmah postao jednom od najčitanijih i najtraženijih knjiga – doživio je i svojih pet minuta slave.

Naravno da mu je kao autoru to priznanje godilo, a po svemu sudeći značilo mu je podjednako i kao privatna poruka ocu koji bi, da je mogao utjecati, radije vidio svog sina kao nasljednika u vođenju ciglane i obiteljskog imanja, nego kao čovjeka od pera koji se kreće u oblacima fantazije. U „Knjizi majci“ pisanoj također tih ratnih godina, nastala je i monodrama „Sud razuma“ u kojoj Enver Čolaković sebe razdvaja na čovjeka bačenog u svemir i onog astralnog, koji je od tamo upravo došao da kao umjetnik svojim suvremenicima rasvijetli put k imaginarnom svijetu dobrote, ljubavi i univerzalne skladnosti. Iz tog je najintimnijeg štiva posve jasno da ni jedan ni drugi Enver Čolaković nisu mogli biti častohlepni ili gramzivi za novcem i moći i da su oba, mnogo prije francuskih egzistencijalista raskrstili s blochovskom dilemom „Imati ili biti“ i to ne samo na razini filozofsko-antropološke apstrakcije, nego i na razini sasvim pragmatičnih izazova karijere ili društvenih položaja. Pjesnik Čolaković je znao da se kao čovjek  ne može istovremeno družiti s Mammonom i muzama. Inspiracija za pisanje „Legende o Ali paši“ usred ratnog vihora 1942./43. sigurno nije bila karijeristička, niti je motiv nastanka tog djela mogla biti literarna nagrada ili osobno samodokazivanje autora. Isto kao što je upomoć zvao legendarnog junaka Đerzeleza Alu da spasi Bosnu i jadnu raju, tako je i „Legenda“ u suštini  duboko antiratni roman  koji nije mogao nastati u radionici salonskog intelektualca, nego je stvoren kao izraz užasnutosti nad sudbinom svog naroda i putokaz spasa ili barem utjeha za nedužne i nemoćne ljude zahvaćene mržnjom, indoktrinacijom i karnevalom destruktivne energije geopolitičkih igara. U toj svjetlosti ne može biti nikako slučajnost da je „Legenda o Ali paši“ za vrijeme brutalne opsade Sarajeva i nedavnog rata u BiH opet „uskrsnula“ kao najčitaniji i najomiljenij roman koji zrcali najbolju tradiciju širine i kulturne samobitnosti bošnjačkog duha, sasvim nezavisno o prolaznim povijesnim peripetijama državno-pravnih okvira suživota pripadnika različitih naroda i vjera. I opet se pokazalo koliko je velika i izvanvremenska moć Riječi koja doduše ne može zaustaviti krvarenje i bratoubilačke ratove ali zato – bolje nego išta drugo – može itekako bodriti ljude da moralno uspravni izdrže i ustraju u borbi i ljubavi za svoju domovinu i slobodu. Pjesme koje su nastale tijekom Drugog svjetskog rata, a objavljene tek 2000.g. u knjizi „Bosni“ najbolje dokumentiraju ovu tezu, a kada ih čovjek čita ima dojam kao da su napisane jučer, a ne prije sedamdesetak godina.

Slom

U vrijeme kada je završavao rukopis „Legende o Ali paši“, a među mlađim sarajevskim piscima imao već etabliran položaj kao autor nekoliko drama i član redakcija kulturnih časopisa, silno ga je pogodila vijest da je njegova zaručnica, zbog teškog živčanog sloma i nepopravljivog duševnog poremećaja, morala biti hospitalizirana s dijagnozom koja nije davala izglede da će se njezino stanje ikada „normalizirati“. To je i bio jedan od privatnih razloga da odluči napustiti Sarajevo i da koncem 1944. g. prihvati funkciju kulturnog atašea veleposlanstva NDH u Mađarskoj kako bi se u Budimpešti posvetio stvaranju mostova kulturne suradnje. Međutim, koncem iste godine tamo mu stiže vijest da su njegovi roditelji stradali u pogibiji skoro 300 civila koji su potražili zaklon u sarajevskom gradskom skloništu na koje je pao neki od projektila što su ih saveznički bombarderi bacili na Sarajevo kada je već bilo sasvim izvjesno da je rat u BiH okončan.

Usprkos razboritim upozorenjima prijatelja Hamida Dizdara da se ne izlaže opasnosti i ne dolazi u Sarajevo u okolnostima kada su partizanski Narodno-oslobodilački odbor i nova revolucionarna vlast već počeli provoditi revandikacijske mjere i istrage protiv stvarnih i suspektnih kolaboracionista i narodnih neprijatelja, dakle, u vrijeme kada se već počinje formirati dugačka povorka prema Bleiburgu, Enver Čolaković kreće put Sarajeva s namjerom da se dostojno oprosti s pokojnim roditeljima i uz ogromnu grižnju savjesti koja ga je doživotno pratila, da je za taj tragični događaj bio sukrivac jer je predostrožnosti radi, svoje roditelje uporno nagovarao da u slučajevima zračnih uzbuna potraže zaklon u sigurnosti skloništa radije nego da fatalistički ravnodušno ostaju kod kuće ili na otvorenom prostoru (što su očigledno češće prakticirali). Dizdarovo upozorenje obistinilo se i tako je Enver Čolaković uskoro po dolasku u Sarajevo bio uhapšen i, s kvalifikacijom sumnjivog člana diplomatskog kora NDH, nakon par tjedana internacije bio transferiran u istražni zatvor u Zagrebu. Tu provodi par mjeseci teške i životno opasne neizvjesnosti, da bi tek onda kada je nastupila amnestija za one političke zatvorenike koji sasvim sigurno nisu okrvarili ruke ili indirektno sudjelovali u zločinima ustaškog režima, dobio status slobodnog građanina uz obvezno javljanje na periodične „informativne“ razgovore s nadležnim isljednicima SDB, kasnije SUP-a. Te neugodne konverzacije pratile su ga kao ružna sjena sve do 1973.g. i uvijek se njegovo ime provlačilo kroz registre nepostojećih „Crnih“ ili „Bijelih“ knjiga i povjerljivih partijskih biltena o sumnjivim intelektualcima kojima je, za svaki slučaj, trebala biti uskraćena svaka mogućnost javnog djelovanja, a u iznimno opasnim primjerima, također i mogućnost državne službe i slobode kretanja.

Dakle, jedini „crimen“ ili grijeh Envera Čolakovića i formalni razlog njegova cjeloživotnog stigmatiziranja bio je taj, što je pod sam kraj rata epizodno sudjelovao u diplomatskoj misiji propale države i što se dosljedno deklarirao kao Hrvat muslimanske vjeroispovjesti, premda se i po mjestu rođenja i po obiteljskom podrijetlu mogao jednako tako politički legitimirati kao Mađar ili Europljanin islamske konfesije. Postojali su i neformalni, možda čak i važniji razlozi njegovog isključenja iz javnog života o kojima, naravno, iz današnje perspektive analitičari mogu tek spekulirati. Jedan je bio vezan uz samo ime i prezime, jer je njegov vršnjak Rodoljub Čolaković, revolucionar, bliski Titov suradnik i visoki državni dužnosnik također bio i istaknuti srpski književnik, doduše poznatiji kao prevoditelj Marxova „Kapitala“ nego po svojim posljeratnim partizanskim pripovjetkama. Ali, u maloj zemlji bilo bi pretijesno za dva istoimena književnika, iako je samo jedan od njih stvarao beletristiku dok se drugi bavio angažiranom literaturom. Nadalje, razlog je mogao biti i taj, da se nesmetano nacionalizira obiteljska imovina preostala nakon pogibije roditelja Envera Čolakovića – što je temeljito i sprovedeno, jer konfiskacija ipak nije mogla biti učinjena pošto nitko od obitelji Čolaković nije bio kolaboracionist. Suprotno tome, prije par godina kontaktirali su me iz zagrebačke Židovske općine u svezi procedure imenovanja  Pravednikom među narodima, jer je tu inicijativu pokrenuo Američki židovski kongres povodom testamenta i svjedočenja članova jedne sarajevske židovske obitelji koja je za vrijeme Luburićevih racija 1944.g. i prije emigracije u SAD našla utočište u kući Vejsil-bega Čolakovića, što je i za njegovu obitelj moglo biti pogibeljno u doba bjesomučnog Holokausta. Toliko o budalaštinama onih književno-povijesnih kritičara koji uz Envera Čolakovića i njegova djela nastoje vezati objedu o njegovoj prikrivenoj proustaškoj orijentaciji, ako već ne i pripadnosti tom zločinačkom režimu.

Mađarsku je volio i osjećao kao svoju civilizacijsku domovinu, a Bosnu je volio kao svoju izvornu duhovnu domovinu. Međutim, stradao je i patio zbog hrvatstva, a ne zbog – recimo – islamskog fundamentalizma ili kontrarevolucionarne djelatnosti. Iako se nije pridržavao strogih vjerskih rituala – u džamiju bi išao samo za Bajram – istinski je vjerovao u moć islama kao poveznice univerzalnog etičkog habitusa i svjetovne odgovornosti svakog sljedbenika Muhammedova i sukladno tome živio svoj život. Smatrao je da vjera ne stanuje u bogomolji i prakticiranju religioznih rituala, nego da je ima ili nema u srcima, dušama i postupcima poklonika.

Povijesne nepravde i okrutne životne okolnosti  ionako se ne mogu ex post ispraviti. Uostalom, Envera Čolakovića se i ne treba „rehabilitirati“ ili pred bilo kime braniti ni zbog stvarnog ni zbog verbalnog delikta. Ali se zato može i treba „otkriti“ riznica njegove rukopisne ostavštine koja je nadživjela autora „Legende o Ali paši“ i koja sigurno sadrži elemente antologijske vrijednosti bez kojih bi mozaik kulturne baštine u području hrvatske, bošnjačke, pa i mađarske književnosti XX. stoljeća ostao nepotpun.

Nadam se  otvaranju novog poglavlja istraživačke radoznalosti poslenika struke i književnosti, s konačnim ciljem da se književno-kritički valorizira cjelokupna rukopisna ostavština Envera Čolakovića. Naznake interesa, barem u krugovima struke, za to postoje. Premda rukopise valja repatrirati (moj pokojni brat dr.sc. Zlatan Čolaković posvetio je dobar dio života da radi na njima i zato ih ponio u Ameriku, gdje su i danas u posjedu njegove obitelji) velika riznica autentičnih rukopisa poezije pohranjena je u arhivi Razreda za književnost i teatrologiju pri HAZU i dostupna za proučavanje. Volio bih doživjeti da se prilike u nakladničkoj djelatnosti na našim prostorima poprave, barem u tolikoj mjeri da se uz potporu kulturnih institucija RH i BiH ostvari zamisao objavljivanja kritičkog izdanja izabranih djela mog pokojnog oca.