Godišnjica rođenja Alekse Šantića, pjesnika neposredne ljepote i ljubavi
Aleksa Šantić, bosanskohercegovački pjesnik, pripovjedač i kulturni radnik, rođen je 27. 5. 1868. godine u Mostaru, u kojem je proveo najveći dio života. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, sestru Persu, koja se udala za njegovoga prijatelja, Svetozara Ćorovića, te drugu sestru, Zoricu, koja je preminula kao beba. Živio je u uglednoj trgovačkoj porodici, a nakon završetka Trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vratio se u Mostar, gdje je stupio u trgovačku radnju svog oca. Bio je predsjednik Srpskog pjevačkog društva “Gusle” u Mostaru. Godine 1896. sa Jovanom Dučićem i Anatasijem Šolom osniva književni časopis Zora, koji je izlazio sve do 1901. godine. Urednik ovog časopisa bio je 1896. i 1897. te 1898. godine. Osim kao pjesnik, bio je izrazito aktivan i kao recitator, glumac, violinista, horovođa i kompozitor. Pored mostarskih, oko sebe okuplja veliki broj najznačajnijih srpskih književnika, poput S. Sremca, R. Domanovića, I. Čipika i B. Nušića, ali i hrvatskog književnika A. G. Matoša te slovenskog književnika I. Cankara. Stekavši glas na književnom i kulturnom polju, Šantić biva uključen i u politički život, pa postaje član političke grupacije oko lista Narod, pokrenutog u Mostaru 1907. godine, te u vrijeme aneksione krize. U Prvom svjetskom ratu bio je zatvaran i izvođen pred sud pod optužbom za izdaju i buntovništvo. Na njegov književni opus umnogome su utjecale poetike Vojislava Ilića i Jovana Jovanovića Zmaja, a od stranih najvažniji utjecaj imao je Heinrich Heine, čija je djela i prevodio. Indikativan je podatak taj što se veoma mlad zaljubio u Slavonku Anku Tomlinović, kćer siromašnog fotografa. Nešto kasnije upoznaje i Zorku Šolu, mladu i bogatu Mostarku, koja, potisnuta odlukama svoje porodice, napušta pjesnika.
Pjesme je objavljivao u brojnim časopisima: Golub (Sombor), Bosanska vila (Sarajevo), Nova Zeta (Cetinje), Javor (Vojvodina) i sl. Hronologija objavljenih književnih djela broji sljedeće naslove: Pjesme (1891), Pjesme (1895), Pjesme (1901), Pod maglom (1907), Pjesme (1908), Pod maglom (1908), Pjesme (1911), Hasanaginica (1911), Anđelija (1912), Na starim ognjištima (1913), Na starim ognjištima (1914), Na starim ognjištima (1920), Nemanja (1920), Pjesme (1924). Ljubavne pjesme Alekse Šantića pune su srca, nježnosti i neposredne ljepote, čistote u samome iskazu, a ponegdje i prepune djetinjarija i lijepe naivnosti, uz rodoljubive, odnosno protesne pjesme, koje su bile i glas samog naroda. Na njegov književni opus umnogome je utjecala i sama sevdalinka i narodna književnost, na čijim je temeljima napisao i čuvenu ljubavnu pjesmu Emina (1902), koja se često, a pogrešno, naziva sevdalinkom. Preminuo je u Mostaru 2. 2. 1924. godine od tuberkuloze. Likom i djelom inspirirao je i kinematografiju, za šta je jedan od primjera popularni film Moj brat Aleksa (1991).
EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
– Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!
Ja joj nazvah selam, al’, moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode,
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu, pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste.
Zamirisa kosa k'o zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’!…
