FADIL HADŽIĆ: Moj Zagreb

Ja sam imao stotinu prilika da se naljutim na Zagreb jer me je moja radoznala priroda odvela u razne pustolovine. Pokretao sam listove, kazališta, imao brojne premijere vlastitih komedija i filmova, bilo me je svuda, pa kad vas novine za nešto pohvale uvijek se nađe i onih dokonih suvremenika koji, onako kavanski brzo iz voleja, pljunu po vama.
 FADIL HADŽIĆ: Moj Zagreb

Fadil Hadžić

MOJ ZAGREB

Može li se grad u koji ste stigli zavoljeti na prvi pogled? Možda netko može, ali ja, dolazeći u Zagreb, prije šest i pol desetljeća nisam bio te sreće.

Prisjećam se iznajmljene sobice u Vinogradskoj ulici od šest kvadrata gdje sam među stiješnjenim zidovima oprezno koračao uz ormarić, mali prozor i uski krevet. Nužnik i kupatilo je bilo u hodniku, a kupanje odobreno samo jednom tjedno. Ipak, kad je vani pljuštala kiša ili bila ciča zima, bio sam sretan da imam krov nad glavom. Sreća najčešće zavisi od okolnosti, ako niste u još gorem, onda je vrlo dobro.

U Zagreb sam stigao na studij i živio poput onih pariških slikara s početka 20. stoljeća koji su bolovali od tuberkuloze, dugovali stanodavcima, grickali što su imali i uživali u slikanju.

Dakle, u veliki grad sam stigao sasvim ogoljen, praznih džepova i bez utjecajnih rođaka koji bi me u startu pogurali pa sam studentski šljakao što sam stigao da se socijalno uravnotežim.

Zagreb sam zavolio polako, natenane i prvo mi se svidio Zrinjevac u kojem još i danas znam rasterećivati dušu ispod onih visokih platana glatke srebrene kore. Predlažem psihijatrima da svoje depresivne pacijente vode tamo, neka prošeću i uživaju u arhitekturi austrougarskih fasada sa anđelčićima, u igri svjetlosti ispod širokih krošnji i više će im to pomoći od tableta koje inače gutaju.

Ovu zrinjevačku terapiju i danas koristim kada mi se učini da je dan bio suviše oblačan, ne zbog oblaka, nego zbog mrzovoljnih ljudi s kojima znam biti ponekad okružen.

Zagrepčanin se postaje postupno, dan za danom. Kad sa Zagrebom stupite u brak, nemojte uživati u tome da budete njegov dežurni opozicionar ili prgavo gunđalo kojem sve smeta. Ako imate neprilika, egzistencijalnih ili poslovnih, nije kriv grad, možda ste vi sami napravili neke krive korake pa ne tražite krivce okolo nego preslušajte prvo kritički sebe.

Ja sam imao stotinu prilika da se naljutim na Zagreb jer me je moja radoznala priroda odvela u razne pustolovine. Pokretao sam listove, kazališta, imao brojne premijere vlastitih komedija i filmova, bilo me je svuda, pa kad vas novine za nešto pohvale uvijek se nađe i onih dokonih suvremenika koji, onako kavanski brzo iz voleja, pljunu po vama.

Umjetnički rezultati se ne mogu izmjeriti preciznim štopericama kao u sportu, gdje onome tko uspješno pretrči sto metara nitko ne može negirati rekordnu brzinu.

Mislim da su gradovi i njihova klima upravo ono što motivira autora u životnoj trci. U Pariz su pristigli Španjolci, Rusi, Talijani, nema nacije koja nema tamo svog intelektualca ili umjetnika i svi su oni danas Parižlije, građani Francuske, osobe koje ništa nije omelo da zavole grad kojih ih je katapultirao u svijet umjetnosti. Ni kritike recenzenata, ni francuske žene s kojima su imali nesretne brakove, ni odbijanje salona da izlože prvo djelo, a onda kad su prošli kroz taj mračni pustolovni tunel – oni su Picasso, Miro, Daly, Modigliani, Schagall… i tako dalje, a na pitanje koji je grad najviše za njih učinio, vjerujem, svi bi odgovorili jednoglasno korski: Pariz!

Zagreb još nije Pariz, a neće ni biti, jer kako Zagreb narasta i Pariz postaje još veći, ali Zagreb je sigurno Pariz ovog našeg dijela Europe.

Kad bi se mogli mijenjati rodni gradovi (moj je krševiti gradić Bileća u Hercegovini) ja bih ga zamijenio sa Zagrebom. U rodnom gradiću sam proveo svega tri mjeseca, a ovdje sam već dvije trećine života. Zagreb i ja se dobro razumijemo, zapravo volimo, kažem volimo jer je i on sigurno mene volio, inače ne bih tu mogao isprobati sve moje prirodne znatiželje. Čak i neke sulude ideje koje sam sanjao ovdje sam ostvario, primjerice, pokrenuo sam dva nova kazališta iz ničega i još danas uspješno rade, a prohujalo je već pola stoljeća.

Na obiteljskoj nadgrobnoj ploči na Mirogoju gdje leže moji roditelji (Marta i Šukrija) već piše «Kad se smijah, tad i bijah». Tko prođe kraj grobnice možda će se nasmiješiti, nije loše, zašto biti patetičan kad svete knjige kažu da se tamo gore živi rajski i bez problema.

Možda je vedri duh koji se krije iza mog često sumornog lica, razlog da sam preskočio stotine zamki i prepona, sam kriv, dosta sam radio pa sam stekao i nešto oponenata.

Jedino Zagrebu koji me udomio nisam nikad ništa zamjerio. Bio sam s njime u prisnim odnosima kao i onaj Stjepan plemeniti Miletić, prvi i najbolji intendant HNK (1894.-1898.) koji je brutalno otjeran sa svog radnog mjesta. Nije ga potjerao Zagreb nego neka ufitiljena gradska gospoda filisteri u polucilinderima čija imena više nitko ne pamti, a plemeniti Miletić je iz ljubavi prema Zagrebu samo u četiri godine udario temelje modernom teatru putujući po europskim kazalištima i trošeći svoj vlastiti novac  za izradu kulisa i kostima u HNK.

U toj istoj intendantskoj fotelji ja sam se našao 1980, kad je HNK proživljavao najmračnije dane, pa su dramski prvak i primadona opere imali upola manju plaću od činovnika u gradskoj kulturi. Dao sam ostavku nakon godinu i pol jer su me gradski filistri vozali od sastanka do sastanka i licemjerno ponavljali da država nema novaca, a u stvari nisu voljeli vlastiti grad, ni svoju glavnu nacionalnu kazališnu kuću.

U svakom gradu postoje neki takvi prolazni važni ljudi koji su kastriranih osjećanja, koji žive samo za goli osobni interes, a kako su odlučujuće zvjerke u njihovom mandatu grad zaraste u korov.

U Zagrebu se nađe i ponešto u zadnje vrijeme što ne volim, primjerice, maloljetni ulični terorizam. Dječaci skriveni mrakom šaraju nebulozne crtarije po čistim tek obojenim fasadama. Nemaju mašte i ambicija da nacrtaju nešto lijepo ili ispišu duhovitu i pametnu poruku, kad su već riješili da se dopisuju na mjestima koja tome ne služe, nego samo zagađuju zidove da ih se prolaznici stide pogledati.

Stranci, turisti zure u te zidove odgonetajući što te nacrtane škrabotine znače. Sorry, ne znači ništa ni na jednom jeziku. Ima toga, znam, u svim većim gradovima po svijetu, ali ne u centru grada, nego po periferiji, a naši «hrabri momci, jurišnici» zauzeli su na prepad sve bolje fasade centra i isprljali ih svojom vandalskom nepismenošću. Je li to makar njima lijepo? Nije, ne može biti, ali je to ona ista frustriranost kao kod pobješnjelih  navijača kluba koji bacaju vatrene petarde herostratski uživajući jer su sami sebi heroji manijakalnog rusvaja.

Ima i mnogo mjesta u Zagrebu gdje se može u miru odmoriti duša. Gornji grad, stari, dobri Maksimir, cvjetni Bandićev park uz jezero Bundek, egzotična oaza bilja Botaničkog vrta pa ako hoćete i najljepši trg sa svježim aranžmanima oko zgrade HNK, zatim šetalište uz Savu s modernim skulpturama tamo kod Boćarskog doma gdje možete prošetati usamljeni, tamo je svatko sebi najbolje društvo. Tamo ispod Sljemena je travnati Cmrok odakle se dobro vidi Zagreb i tu je šetajući sabirao misli naš već pokojni poznati  pisac.

Pišući ove zaljubljene retke o Zagrebu pokušavam mu vratiti dug. On mi je, kad sam u njega stigao prije šezdeset i pet godina bio potpuno nepoznat, dokotrljao sam se u sporom putničkom vlaku iz Bosne. Sad mi je on više od rodnog grada iako sam u njemu doživio tolike neprilike da bi ih do sutra mogao nabrajati. Pa zašto ga onda toliko hvalim?

Zato što se jedino kritičkim odnosom ide provjerenije dalje, naučiš se izbjeći grebene, prepoznati prave prijatelje, zavoliš ljude koji su te potapšali kad si već mislio da toneš. U vratolomnom umjetničkom poslu mnogo je takvih nervoznih situacija koje drugi ne vide dok se kuhaš u vlastitom loncu rezignacije, dok odgonetaš dnevne dileme i sumnje u vlastite ideje.

Sjećam se dobro da sam jednog jutra, bilo je to prije pedesetak godina, kada sam proživljavao jednu od takvih intimnih nedoumica otišao u Botanički vrt, sjeo na klupu ispod drveta na kojem je na latinskom pisalo njegovo ime i zemlja gdje raste, pa sam jedan sat vodio unakrsni rat sam sa sobom. Dva sata kasnije bio sam u redakciji «Vjesnika» i dao otkaz, potpuno miran, siguran da dobro činim. Pobjegao sam iz novinarstva, vrlo lijepe profesije koju samo treba napustiti na vrijeme. Bio je to presudan trenutak da se «presiječe», a ono egzotično drvo je ostalo jedini svjedok gdje sam to učinio i kako sada vidim, bio je to pravi trenutak. Da nisam pobjegao iz novinarstva, ne bi bilo ni toliko komedija, ni filmova, ni kazališta koja sam osnovao, ima toga još, pa zahvaljujem upravi zagrebačkog Botaničkog vrta da su mi na trenutak dali azil u svom carstvu prirodne opuštenosti. Tamo veselu cvrkuću ptice kao u planini, ali čim iziđeš tu je željeznička postaja i zaglušna buka grada.

Zagreb u kojem je Matoš na početku stoljeća kritizirao pretežno njemačka imena firmi po Ilici, a meni je danas previše engleskih, je ipak dobar grad, sve u svemu vrlo dobar i ako ga volite uzvratit će vam duplo.

Jedini grad, od onih koje znam u kojem su podigli spomenik izmišljenom potepuhu, veseljaku, eno ga stoji sa tamburom na Dolcu. Taj Kerempuh, taj nacereni zamišljeni, podrugljivi kajkavac je inspirirao Krležu da napiše svoju najbolju knjigu.

Tamo uz Savu je  zgrada krem boje, Sveučilišna nacionalna biblioteka sa krcatim trezorima hrvatske pameti. Ako niste tamo bili, skočite jednom i sjednite gore u čitaonicu, ni muha se ne čuje, imate dojam da ste iskopčali sve veze sa svijetom, a ispod vas, na dohvat ruke, su pohranjene povijesne poruke, vapaji, bune i preporodi, žučne polemike i priče prošlih stoljeća. U posebnom trezoru sa sedam brava je ono što ne smije uništiti ni jedna elementarna nepogoda, najdragocjenije stare knjige, tu se rijetko ulazi ali se ništa ne iznosi.

Želio sam o tome mom Zagrebu snimiti zaljubljeni dokumentarni kritički film, ali nije prošlo. Tada sam već imao osamdeset godina pa je valjda netko rekao – što taj starac, koji nije ni rođeni Zagrepčanin, može reći o Zagrebu.

Ni to me ne smeta, u mom skladnom braku sa Zagrebom bilo je podosta razmirica kao što je imao i onaj arhitekta Herman Bolle (1845.- 1926.) rođen u Kölnu, inače Bečlija, kojeg su pozvali u Zagreb i tu je ostao do kraja života. Obnovio je katedralu, projektirao niz javnih i sakralnih objekata, a arhitektonski osmislio mirogojsko groblje, sagradio čak i onaj meteorološki stup i vodoskok na Zrinjevcu, volio je Zagreb više od rodnog grada.

Rodni list ne daje nikom pravo da svojata svoj grad, mora se nešto i napraviti za njega, da bi bili punopravni građani.

Vlaho Paljetak je Dalmatinac, a autor je trajnih zagrebačkih evergrina, pa Arsen Dedić, pa i jedan vrlo uglađeni zagrebački gospodin uvijek sa kravatom, renomirani slikar Omer Mujadžić, rodom iz Bosanske Gradiške, mogu još nabrajati brojna pridošla imena čiji se autorski otisci prstiju mogu naći na kulturnim i znanstvenim dostignućima grada, a imali su samo jedan alat pri ruci- voljeli su ovaj grad i nikada se nisu osjećali stranci.

2007.

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.