Erich Kosch: “Bosanske priče” (1984)

Ovo što će uslijediti priče su – a ne pripovijetke – u toku niza godina, u raznim prilikama kazivane od raznih ljudi, pa i od nekih pisaca – Veljka Petrovića, Ive Andrića, Branka Ćopića, Skendera Kulenovića i drugih – i, onako kako su upamćene, upisivane su u bilježnicu sa naslovom koji ovdje nose. Ovaj, što ih sada na javnost iznosi, povremeno ih je prečitavao s velikim zadovoljstvom, nalazeći u tim zapisima mnogo mudrosti i šeretskog duha, kakvim se služi svijet koji ima znanja i iskustva, ali nije uvijek u prilici da otvoreno, posvjedoči sve ono što mu je poznato, ni da jasno iskaže sve ono što misli.
Neke od tih priča su izvorne, nastale u Bosni. Neke su, vjerovatno, prepričavane verzije istočnjačkih predanja – onih istih koje su nadahnule Šeherezadina kazivanja u Hiljadu i jednoj noći – a u ustima naših ljudi dobile su lokalno, bosansko obilježje. U času predaha, između dva obimnija i teža posla, bilo je prijatno stavljati ih na hartiju, a osjećanje da bi ovi zapisi mogli naići i na dopadanje čitalaca, bilo je povod da se povjere štampi.

(Iz autorovog predgovora knjizi Bosanske priče)

SREĆA
(PO HILJADU I JEDNOJ NOĆI)

U Saračima, najužoj ulici čaršije, u najmanjem ćepenku koji u njoj ima, trideset godina radi svoj posao Ibro Pilav, i za trideset godina predanog rada ništa nije stekao. Ni toliko da bi mogao proširiti radnjicu, kupiti malo espapa, pa krojiti i šiti odjela mušterijama koji naiđu. Umjesto toga, samo krpi ono što je staro i dotrajalo, i to onima koji nemaju šta drugo da obuku, pa tu, u radnji, na tronošcu, čekaju da majstor završi posao, plate i odu.
I, tako, što no se kaže “sto dana devedeset groša”. Pa ipak i dalje svakog jutra silazi sa Alifakovca, skida mandal sa kapka na ćepenku, namješta se na tronošcu, udijeva konac u iglu i poguren, bez odmora i predaha – ne računajući namaze koje uzima u Isabegovoj džamiji – provodi na poslu i po dvanaest časova i tek se sa prvim mrakom i praznom torbom, u kojoj je jutros ponijeo skromni ručak, vraća opet svojoj kući, gdje ga čekaju žena i gladna djeca.
Zna on već odavno da radom neće moći ništa da stekne, niti se ikad čestitim poslom izvući iz bijede u kojoj živi. Lopov nije, već padišahov i božiji sluga, mumin, koji moli sve molitve i klanja sve namaze, pa ko onda da mu pomogne i ko drugi da ga spasi bijede no sam Alah i neka srećna prilika koju bi mu on podario. Zato, izjutra, kad odlazi na posao, a još više predveče, kad se vraća kući, evo već trideset godina, pažljivo gleda preda se, u zemlju, nadajući se da će možda bog dati da nađe izgubljenu kesu sa dukatima. Ne mora baš biti velika, da se njome obogati, ali bar sa toliko zlatnika koliko bi mu trebalo da kupi nešto čoje i gajtana, kako bi najzad mogao krojiti nova odijela i pokazati čaršiji šta umije i koliko vrijede njegove ruke.
Ali, kao za inat, nikad ništa da nađe. Čak ni običnu bakarnu akču, propalu kroz nečiji šupalj džep, ili sitniju paru, kakva ponekad zaostane na zemlji iza čaršijskih momaka kad igraju čifteka. Znaju za taj njegov običaj i gazde i momci u čaršiji, pa mu se ponekad neki i nadovežu, nastojeći da ga uz put zagovore, ili mu se sa ćepenaka glasno javljaju kako bi ga natjerali da im otpozdravi i bar za kratko, možda baš u odsudnom trenutku, podigne pogled sa zemlje.
Čuje za to i Isa-beg Isaković, carski valija nad Bosnom, isti onaj što je podigao veliku džamiju i mnoge tekije i medrese po Sarajevu, mudar upravljač i pravičan čovek, koji se poput poznatog Haruna al Rašida, ponekad preodijevao u siromašnog derviša i u bijednim haljinama silazio u čaršiju da bi saznao šta se u njoj dešava, kako narod živi, i šta čine njegovi sugrađani, sultanovi podanici. Sažali se Isa-beg na sirotog krpu Ibrahima Pilava, dirnu ga njegova čestitost i nada u božiju pomoć, pa zaključi da je vrijeme da za tu postojanu vjeru bude nagrađen. Možda je sam Alah htio da baš njemu, Isa-begu, dođe do ušiju priča o teškom životu i tužnom nadanju Pilavovom, i odlučio da posredstvom Isa-begovim ovome pravedniku pomogne da se izbavi bijede i učvrsti u njemu vjeru u Alaha i njegovu pravičnost.
Raspita se Isa-beg kojim putem Ibrahim Pilav izjutra i uveče prolazi i bi mu rečeno: već trideset godina onim najkraćim i uvijek istim – uzanim Saračima, Kundurdžilukom do Baščaršije, bezimenim sokačetom ka Carevoj ćupriji, pa pošto njome pređe Miljacku, pored Isa-begove medrese i Careve džamije, kreće uzbrdo, prema Alifakovcu i Bistriku.
Još istog popodneva Isa-beg se preruši u prosjaka-derviša, prođe Saračima i zastade pred radnjicom Ibrahima Pilava, koji je, pošto mušterija nije imao, krpio svoj sopstveni pocijepani džamadan. Osmotri majstora, upamti mu riđu kratku bradicu, upale obraze i krupne, plave, crvenilom optočene oči, pa se onda uputi ka Carevoj ćupriji, sjede tu na asuru i prekrsti noge. Sačeka tako neko vrijeme, a pošto na sahat-kuli izbi pet časova, ugleda pogrbljenog Ibrahima Pilava gdje, pažljivo gledajući preda se, ide prema ćupriji. Nikoga u taj čas ne bi blizu i Isa-beg, sa svoga mjesta, na samom početku ćuprije, hitnu na put kesu punu dukata. Onako nabijena, ona samo trupnu o kaldrmu i sve se utiša. Ibrahim Pilav korača sredinom sokaka i, kao da pred sobom metlom čisti kaldrmu, prelazi po njoj očima, moleći se Alahu da ga najzad usliša i ukaže mu sreću da nađe bar neku i najskromniju paru za koju bi djeci mogao kupiti somun, jer, dan je bio izuzetno loš i niko mu nije ni svratio u radnju. Tako idući dođe do mosta, a ništa ne nađe.
– Eto! – pomisli – trideset godina prolazim ovuda, sve gledajući preda se, ne bih li nešto vrijedno našao i nikako da mi se osmjehne sreća. Poznajem put već napamet, pa hajde da jednom prođem ovuda i žmireći. Alah će me sačuvati da se ne strmoglavim u rijeku, a ako me i ne sačuva, možda će tako za mene biti bolje, jer, ovako, više i ne vrijedi da se živi. I tako Ibrahim Pilav zatvori oči, žmireći prođe mostom, pored kese sa dukatima, a sreća ga zaista posluži te se i ne spotače o nju i lijepo i bezbjedno pređe na drugu stranu.

U ZDRAVLJU I DOBROM RASPOLOŽENJU

Mustaj-beg Maglajlić bio je, kažu, od onih prijekih, zlih begova, koji sa kmetovima ne troše riječi. Kakva god da je bila godina i ma koliko bila loša žetva, tražio je da mu se u ambare dotjera ono što je smatrao da je njegovo. Nije vrijedilo žaliti se ni moliti ga, a ako bi nekog zla pamet ili velika nevolja naveli da mu se obrati, uvreda i psovka bilo je još najmanje zlo koje bi ga od prijekog bega snašlo. Mogao je to biti i udarac kandžijom ili ujed psa, koga je napujdao na nesrećnog molioca.
Među mnogobrojnim njegovim kmetovima bio je i neki Jovo Beljemez i u Mustajbegovoj kući – u stvari u njegovim sarajima, pošto je beg bio imućan i svoje kuće opasao zidom – pored ostalih poslova vršio je i dužnost konjušara. Timario mu je atove, sedlao ih kad je trebalo, a stajao uz binjegtaš kad bi beg uzjahivao ili sjahivao, budući da je ovaj već bio zašao u godine, a sa ovima, i rakijom koju je pio, pregojio se i otežao. Kad nije bio u službi, odnosno pošto bi obavio sve poslove u konjušnici, kmet Jovo bi odlazio svojoj kućici s druge strane rijeke i, na ono malo baštice koju je držao, sadio nešto krompira i zeleni, pa je i od toga poveći dio morao da daje begu, za potrebe njegove kuhinje.
Desilo se tako jedne godine da je rijeka Bosna nadošla, tako reći preko noći, poplavila i najviše obale, a sasvim prekrila zemlju koju je držao kmet Jovo, odnjevši sa nje sve što je bilo posađeno i posijano. Bilo je to pred samo ljeto, odviše kasno da se zemlja ponovno zasijava, sve da je i imalo sa čime. Vidi nevoljni Jovo Beljemez šta mu se piše – ostaće mu žena i djeca gladni, a, što je još gore, neće moći begu da odnese dio koji mu je dužan. Pa mada zna za prijeku begovu narav, on odluči da ugrabi trenutak kad mu se učini da je ovaj dobre volje i nema pri sebi kandžiju i zamoli ga da mu oprosti ili bar odgodi plaćanje dažbina. U toj svojoj nevolji pouzda se i u to što radi posao koji je teško nadzirati (konj nema načina da kaže jesu li ga na vrijeme napojili i nahranili), pa je beg prema njemu blaži i mekši no prema ostaloj posluzi, i nije se sasvim prevario. Dok mu je privodio konja, držeći ga za ular, beg ga susrete pitanjem:
– Kako je, Jovo? – misleći na konja, kome je jedna noga bila otekla.
– Zlo, beg-efendija! Odnese mi Bosna svu ljetinu.
– Ništa, Jovo – veli beg, koji je jutros zaista u boljem raspoloženju. – Što je bog uzeo, to
će bog i vratiti. Glavno je da je insan zdrav.
– Tako je, beg-efendija! – potvrđuje kmet Jovo. – Ama, važno je da je insan i veseo. Ne vrijedi čovjeku zdravlje bez veselja.
– Ko ti brani da se veseliš – odgovara beg, pošto se ispeo na konja, pa će ozgo, sa visine: – Ako ti je poplava odnijela sjeme, donijela ti je mulj, pa će dogodine bolje da rodi! – Prihvati iz kmetovih ruku uzde i kandžiju, a ovaj se brzo izmače da ga ne bi njome opleo. Beg podbode konja, pa izjaha na kapiju.
Ne prođe ni mjesec dana od tog razgovora, a predveče stiže Mustaj-begovoj kući čauš sa desetinom sejmena. Ujahaše pravo u avliju i niti šta pitaju, niti šta progovaraju. Samo predaju Jovi uzde da vezuje konje po dvorištu, a silni atovi već se pogane po bijeloj begovskoj kaldrmi. Naslućuje kmet Jovo da su došli iz Sarajeva ili vezirskog Travnika, po nekom važnom zadatku, poslani od nekih silnijih moćnika, pa radi što mu naređuju i ni usta ne otvara. Nezvani gosti zanoćiše tu, u saraju, a Jovo ode svojoj kući i ženi tiho, gotovo šapućući, govori: “Rekao bih da ovo begu neće izići na dobro. Sve mi se čini da su to Dželaludin-pašini ljudi iz Travnika, asli došli sa katil fermanom, da ga ovdje dave ili ga tamo na vješanje vode!”
Rano izjutra kmet Jovo Beljemez, sa motikom prebačenom preko ramena, uputi sa begovim kućama. Bosna je oplićala, prešao je gazom, ispeo se na drugu obalu, i, taman kad će izbiti na carsku džadu, otvoriše se kapije na Mustaj-begovorn saraju i izjahaše sejmeni sa čaušem na čelu, oni isti koji su sinoć tako iznenadno došli. Sačeka u sjenci vrba da prođu, ali, baš kad su nailazili pored njega, spazi među njima Mustaj-bega vezana, posađena na konja naopako, odjevena samo u gaće i košulju, bez čalme na glavi, baš kao da mu je sa njome već i glava sa ramena skinuta. Iznenađen, proviri iz čestara i pokaza se, a Mustaj-beg ga spazi i tužno mu se javi:
– E, moj Jovo, evo me vode prava-zdrava!
– E moj beže, rekoh li ja da nije dosta biti zdrav. Valja biti i u dobrom raspoloženju.
Beg nemade kad ni da odgovori. Udariše konji u kas i podigoše iza sebe prašinu. Ode oblačić uz Bosnu, ka Sarajevu ili Travniku, a kmet Jovo, s motikom preko ramena, osta pored puta, pitajući se da li da ide begovoj kući ili da se vrati svojoj, gazom kojim je i došao.

IZVOR: Erih Koš, Bosanske priče, Narodna knjiga, Beograd, 1984.

Erich Kosch rođen je 15. 4. 1913. godine u Sarajevu u porodici jevrejskog porijekla. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Sarajevu. Godine 1934. izabran je za člana Univerzitetskog vijeća, a te godine izabran je i za člana Mjesnog komiteta (MK) KPJ Sarajevo. Diplomirao je pravo na Beogradskom univerzitetu 1935. godine. Po završetku Drugog svjetskog rata, bio je potpredsjednik Komiteta za kulturu Vlade FNR Jugoslavije, zatim načelnik Ministarstva za kulturu i prosvjetu u Saveznom izvršnom vijeću. Jedno je vrijeme bio u diplomatiji, potom je radio u Narodnom muzeju kao pomoćnik upravnika. Na dužnosti generalnog sekretara Jugoslovenske lige za mir, nezavisnost i ravnopravnost naroda proveo je pet godina (1964–1969). Njegova djela objavljivana su i na ostalim jezicima u Jugoslaviji, kao i u Čehoslovačkoj, Engleskoj, Americi, Sovjetskom Savezu, Zapadnoj Njemačkoj, Istočnoj Njemačkoj, Holandiji, Bugarskoj, Mađarskoj i Italiji. Bio je u više mandata član uprave Udruženja književnika Srbije, kao i predsjednik i član uprave P. E. N. Srbije. Učestvovao je, zapaženim referatima, na više kongresa ove međunarodne književne organizacije. Takođe je jedan od osnivača i prvih urednika časopisa Savremenik. Srpska akademija nauka i umetnosti izabrala je Ericha Koscha 1974. za dopisnog, a i 1978. godine za svog redovnog člana. Za svoje književno djelo akademik Erich Kosch dobio je više priznanja, među ostalim i nagradu Saveza književnika Jugoslavije za roman Veliki mak (1958), Oktobarsku nagradu Beograda za zbirku Prvo lice jednine (1964) i NIN-ovu nagradu za najbolji roman godine Mreže (1968). Također, dodjeljeno mu je i najveće priznanje Srbije – Sedmojulska nagrada, koju je dobio za životno djelo. Erich Kosch preminuo je u Beogradu 25. 5. 2010. godine.