Egipatska umjetnost i slikarstvo

U poređenju sa umjetnostima ostalih mediteranskih civilizacija, egipatska umjetnost najduže je trajala: razvijala se u rasponu od dobrih trideset stoljeća svoje složene i raznovrsne historije. Hronološka klasifikacija – jedini voditelj kroz različite faze ovog veoma dugačkog perioda – ne kazuje mnogo o umjetničkom ukusu, koji se često nije podudarao sa historijskim događajima. Uglavnom, razlikuje se šest perioda, određenih na osnovu faraonskih dinastija koje su se smjenjivale. Prvi je staro carstvo (3100–2181. g. prije nove ere, I–V dinastija), koje počinje završetkom predinastičkog perioda, odnosno ujedinjenjem Gornjeg i Donjeg Egipta, zatim slijedi prvi prijelazni period (2181–2133. g. prije nove ere, VII–X dinastija) – tamne stranice egipatske historije, ispunjene građanskim ratovima i unutrašnjim razdorom, koje se završavaju stvaranjem srednjeg carstva (2133–1786. prije nove ere, XIII–XVII dinastija). Tek se XVIII dinastija sa svojim osnivačem Ahmozeom oslobađa i ponovo ujedinjuje s Egipatom, čime počinje novo carstvo (1567–1088. prije nove ere, XVIII–XX dinastija), vrijeme najvećeg sjaja i moći egipatske civilizacije. Sa XXI dinastijom nastaje doba opadanja – pozno doba – koje se nastavlja neprekidno do trenutka kada su Egipat osvojili Rimljani, 30. g. prije nove ere.

Egipatsku umjetnost u tom dugom vremenskom razdoblju karakterizira suštinsko jedinstvo stila i umjetničkih ciljeva. Historijska i kulturna zbivanja u drugim civilizacijama nisu nikada izvršila neki odlučan utjecaj na egipatsku umjetnost; štaviše, često se događalo suprotno. Tako je Rim, pokorivši Egipat, prihvatio egipatsku nošnju i običaje.

Kraljevski dvor u Egiptu nije bio samo središte državnog aparata nego i vjerski centar: vladar je smatran za živog boga i prikazivan u umjetnosti kao naručilac i inspirator umjetničkog djela. Umjetnik je smatran za zanatliju, izvođača, a ne stvaraoca, dok je slava za njegova djela pripadala kralju koji ih je naručio i, čak, potpisao. Zbog toga je egipatska umjetnost bila gotovo anonimna.

U ovakvom uvodu egipatskoj umjetnosti treba pomenuti i izvanredno pismo, koje u ovoj civilizaciji predstavlja poseban umjetnički izraz. Njegov cilj nije bio samo da saopći tekst nego i da ukrasi površinu, što se vidi iz skladnog dopunjavanja boja i oblika. Natpisi uvijek prate reljefe i zidne slike i objašnjavaju njihov sadržaj ili ponavljaju magične formule.

Najzad, treba kazati da u ovom kratkom pregledu nisu obuhvaćene umjetničke manifestacije prahistorijskog i predinastičkog Egipta (4000–3100. prije nove ere.). Glinene figure iz Nagade, isklesane kamene vaze, zatim grnčarija, bojene tkanine, predmeti od keramike, slonovače, kosti ili tvrdog kamena, sve prefinjene izrade, svjedoče o jednoj već razvijenoj kulturi koja je raspolagala usavršenom umjetničkom tehnikom znatno prije svog “zvaničnog” početka.

Slikarstvo

Kao u svim antičkim civilizacijama, slikarstvo u Egiptu počelo je ukrašavanjem keramike: prirodne zemljane boje nanošene su četkicom načinjenom od štapića čiji bi kraj žvakali i grickali dok se vlakna ne bi razdvojila.

U zemlji faraona boja je bila gotovo osnovna potreba vizuelnog izražavanja i javljala se svuda: u zidnom slikarstvu, na reljefima, na natpisima, čak i u arhitekturi. Ustvari, građevine koje sada imaju prirodnu boju kamena bile su prvobitno ukrašene sjajnim bojama da bi predstave simbolično bile što življe, kao i iz magijskih razloga, jer je magija igrala stalnu i važnu ulogu u egipatskom stvaralaštvu. Zbog toga se boja javlja i u najbeznačajnijim i najmanjim predmetima. Tako je dragom i poludragom kamenju, kao i staklenoj pasti koja podražava njihovu boju, pripisivana magijska snaga koja čuva i grije pokojnika dajući mu novu životnu snagu. Ova snaga javlja se ako se čitaju i svečano izgovaraju prigodne magijske formule, od kojih su mnoge zapisane u Knjizi mrtvih.

Već u starom carstvu određena su pravila za slikane predstave, a njihovi osnovni principi, smatralo se, postavljeni su u “vrijeme bogova”, mitskoj epohi u kojoj je stvoren čitav egipatski svijet. Žensko tijelo uvijek je slikano svijetložuto ili ružičasto, a muško crvenomrko; jedino je boginja Hator imala tamnu put. Pozadina je obično bijela; u novom carstvu, od XIX dinastije, pokatkad je žuta. Stilizacija ljudskog tijela počiva na sljedećim postavkama. Figura je prikazana kao da se posmatra sa više strana, pa ipak izgleda potpuno uravnotežena i skladna. Lice je predstavljeno iz profila, dok je oko prikazano kao da se gleda sprijeda (da bi i samo posmatralo gledaoca i njegov svijet); tijelo je frontalno od ramena do kukova, koji se vide u tri četvrti; noge su, naprotiv, iz profila.

U starom carstvu slikarstvo, kako na reljefima tako i na ravnim površinama, koristi se premazani i uglačani gips. Najstarija slikarska dekoracija u egipatskoj umjetnosti (sada u Egipatskom muzeju u Kairu) potiče iz jednog groba u Hijerakonpolisu i slikana je pretežno žutom, bijelom i crnom bojom. Način slikanja se nije mnogo razlikovao od današnjeg. Umjetnik je crtao po gipsu četkicom zamočenom u razblaženu crnu boju i prepravljao crtež sve dok kompozicija na zidu nije bila potpuno uravnotežena. Pisar je ispisivao natpise a sveštenik najvjerovatnije provjeravao njihovu tačnost. Onda se prelazilo na bojenje. Odličan primjer ovakvog rada je grobnica kralja Haremhaba, s kraja XVIII dinastije, nedovršena; u njoj su pojedini zidovi samo iscrtani, drugi već isklesani u plitkom reljefu, a treći gotovo završeni. Što se tiče boja, žuta i mrka su dobijane iz prirodne zemlje, bijela od gipsa, plava i zelena od otpadaka staklene paste s kobaltom i bakrom, crna od čađi. Općenito govoreći, zidovi grobnica pružaju važne podatke za upoznavanje običaja i odjeće Egipćana. Radovi u polju, zanatlije i umjetnici na poslu, zemljano posuđe i namještaj, klanje bikova, čak i cijeđenje soka iz ljiljanovih cvjetova – sve je to prikazivano na živo obojenim zidovima. Osim toga, zahvaljujući mogućnosti upoređivanja slika i odgovarajućih natpisa, utvrđene su nomenklature životinja, biljaka i predmeta. Scene lova i ribolova rađene su često vrlo brižljivo i djeluju veoma prirodno. Dovoljno je spomenuti fresku koja se danas nalazi u Egipatskom muzeju u Kairu, a potiče iz Itatove grobnice, izvanredan primjer slikarstva na gipsu; na njoj su guske nacrtane vrlo sigurnim potezima, savršenim pokretima četkice, i u gami boja i tonova za koje nema poređenja u kasnijem egipatskom slikarstvu. Od vremena IV dinastije, slikani reljefi izgledaju prefinjeniji i bogatiji, a prikazani predmeti sve življi.

U srednjem carstvu postoji izvjestan nesklad u obradi pojedinih zona na zidovima, dok se u okviru tradicionalnih tema primjećuje težnja za prikazivanjem novih detalja i novih poza figura. Likovi u jednoj istoj sceni imaju različite visine i nagovještavaju prividnu perspektivu. Kolorit postaje raznovrsniji: pored osnovnih boja, pretežno korišćenih u starom carstvu, javljaju se prijelazni tonovi. Upotreba boje je slobodnija i prirodnija. Od tog vremena javlja se i islikavanje drvenih sarkofaga. U doba XII dinastije, realizam tema iz svakodnevnog života još je više naglašen, ali je obrada neuredna, boje su često stavljane nasumice, a detalji pogrešno nacrtani.

Slikarstvo novog carstva zastupljeno je, prije svega, na zidovima tebanskih grobnica, koje predstavljaju jednu od najvećih zbirki slikarstva antičkog doba, stvaranu tokom četiri stoljeća, od kraljice Hatšepsut (oko 1500. p. n.e.) do kraja XX dinastije (oko 1100. p. n.e.). U ovim grobnicama obično nema slikanog reljefa, što nije čudno, jer su stijene u Dolini kraljeva i njenoj okolini trošne i neprikladne za reljefnu obradu. Pripremanje gipsa i slikanje na ravnoj površini bilo je ekonomičnije i praktičnije rješenje u vrijeme kada su široki društveni slojevi imali pravo na svečanu sahranu i građanstvo počelo da ukrašava svoje grobnice do te mjere da se u tome takmičilo s kraljem i visokim drvorskim službenicima.

U početku ovog perioda, reljefi iz Deir-el-Baharija, pogrebnog hrama kraljice Hatšepsut, podsjećaju na one iz Memphisa, iz vremena starog carstva. Isto se može reći za sike u grobnicama iz vremena Thutmosea III, na kojima se vidi naklonost umjetnika ka simetriji u kompoziciji, kao i stroge i stilizovane forme, boje bez sjaja, i tamnoplave i svijetlosive pozadine. Buđenje i jačanje nacionalne svijesti uEgiptu – poslije protjerivanja Hiksa – izazvalo je vraćanje na uzore iz slavne prošlosti, pa i na one umjetničke.

Takvo oslanjanje na tradiciju trajalo je sve do vladavine Amenofisa II i Tutmosa IV, kada su oblici postali mekši a boje, na stjenovitim zidovima premazanim gipsom a pomješanim sa slamom – radi boljeg učvršćivanja – prozirnije i razlivenije. Ovaj, takozvani “graciozni stil”, oslobođen je formalizma prošlosti mada su teme ostale iste. Sa vladavinom Amenofisa III slikarstvo dostiže vrhunac razvoja: utvrđuju se precizna estetička pravila koja se usmjeravaju prema ekspresivnom klasicizmu, javlja se veća raznolikost u skali tonova i znatna čistota linija i boja.

Pri kraju XVIII dinastije (oko 1350. p. n.e.) dolazi do amarnske epizode Amenofisa IV Ehnatona, čije smo rezultate u skulpturi već upoznali. Slikarstvo također prolazi kroz period pretjeranog naturalizma, koji se odlikuje nemilosrdnim prikazivanjem fizičkih nedostataka kralja i njegove porodice. Međutim, u tebanskim grobnicama Ramozea i Tutankamona, na samom završetku XVIII dinastije, slikarstvo se vraća na akademske preamarnske forme. Povorka robova u grobu Ramozea ostaje jedan od najboljih primjera dokumentarnog slikarstva, sa bezbroj predmeta iz svakodnevnog života (kovčega, kreveta sa uzglavljem, vaza sa balzamom i mirisima, sandala, stočića za pisanje itd.) i narikačama obučenim u odjeću od bijelog plisiranog lana.

Ramesidske dinastije (XIX–XX) odlikovale su se slikarstvom nešto manje brižljivim u izvođenju, ali veoma virtuoznim i svježim, sa duhovnim detaljima koji osvjetljavaju način života starih Egipćana. Bilo je i pokušaja monohromnog slikanja.

Sa XXI dinastijom nastaje lagana dekadencija u slikarstvu; ono zadržava visoku umjetničku vrijednost još jedino na sarkofazima od drveta i na svicima zagrobnih papirusa, slikarskim izrazima čestim i karakterističnim od vremena novog carstva. Primjerci slikanih sarkofaga u drvetu ili takozvanoj kartonaži poznati su još od srednjeg carstva. Jedna izvanredna maska u kartonaži, sada u Britanskom muzeju u Londonu, svjedoči o već potpuno razvijenom ukusu. Lice i glava su pokriveni listovima zlata, dok su veo i oči tirkizne boje. Pektoral s natpisima je bijel. Kartonaža je pravljena mješanjem lanene tkanine, papirusovih vlakana i gipsanog štuka, tako da se dobijao materijal sličan današnjoj kašastoj hartiji.

U novom carstvu, počevši od XVIII dinastije, sarkofazi su pravljeni od drveta ili kartonaže i po obliku su bili antropomorfni ili paralelopipedni.

Površina sarkofaga, naročito u vrijeme Ramesida, bijela je ili žuta, s natpisima u crnoj boji i sa slikanim licem. Najfiniji primjerci sadrže i dekoraciju od mladica listova i cvjetova. Od XXI dinastije dolazi do izmjena: površine se pokrivaju sve složenijim natpisima s prikazima scena balsamovanja ili sa božanstvima Ozirisom, Izidom, Horom, Totom, Anubisom i pogrebnim genijima – čuvarima svijeta mrtvih.

Antropomorfni sarkofag zadržava stvarno nepromjenjene karakteristike sve do kraja ptolemejske epohe: načinjen je od drveta ili u kartonaži, osim u saisko doba, kada se javljaju primjerci od tvrdog kamena, porfira ili granita, izrađeni sa velikom izražajnom snagom i dosta glomazni.

Posebno polje egipatskog slikarstva predstavljaju ilustracije i vinjete na svicima papirusa. Treba naročito istaći papiruse Knjige mrtvih, zbir magijskih formula i izreka koje su pomagale pokojniku u složenom i neprijateljskom drugom svijetu. Ovi svici su se javili od XVIII dinastije i pri kraju faraonskog Egipta bili su veoma brojni. Vinjete su mogle biti tako velike da se smjenjuju sa ispisanim tekstom ili male i postavljene iznad stubaca hijeroglifa. Crtež je katkad bio linearan i stilizovan, izrađen crnim tušem, a katkad obojen, i tada je boja imala određenu ulogu. U stvari, tekst slika i boja imali su magijski smisao. U svakom pojedinom periodu stil ovog slikarstva na papirusima slijedi zvanična pravila u slikanju grobnica i hramova.

U ovom kratkom historijskom pregledu egipatskog slikarstva ne smiju se zaboraviti umjetnici. Mnogima od njih znamo ne samo ime nego i porodicu, naročito majstorima iz zanatlijskog sela Deir-el-Medine, koji su bili glavni slikari u novom carstvu. Kroz neposrednu dokumentaciju, stavke u računima, grobne natpise itd. upoznali smo historiju najmanje sedam slikarskih porodica u kojima se ova vještina prenosila s oca na sina. U vrijeme Ramzesa II živio je slikar Paj, čiji su sinovi Parahote, Paremheb i Hebra nastavili očev zanat. Hebri je supruga Pasked rodila šest sinova čija su imena poznata.

IZVOR: Kako prepoznati umetnost: Egipatska umetnost, IRO “Vuk Karadžić”, Beograd, 1980.