Džemila Hanumica Zekić, “Kratka sreća”

Jednog proljetnog predvečerja sretoše se njihovi pogledi. U prekrasnoj bašči na periferiji grada skupilo se mnogo omladine. Bio je veliki teferič. Svirka i pjesma orila se na sve strane. Lejla, dražesno djevojče od sedamnaest godina, sjedila je na ma­lom brežuljku sa svojim drugaricama i ravnodušno, s urođenim smješkom na usnama promatrala prisut­ne. Najedanput je ustala, grudi su joj zadrhtale, a srce počelo na maho­ve udarati, jer je među mnoštvom svijeta opazila momče krasno kao sunčev trak i osjetila u duši neko slatko uzbuđenje. Rumen joj je oblila obraze kad je vidjela da je on blago gleda i da se smješi. I zaista je bilo lijepo. Ona je bila vitka kao palma, velikih plavih očiju, u ko­jima se odražavala duhovitost i inte­ligencija, a lica zagasita i rumena koje se preljevalo kao drago kame­nje pod uticajem sunca. On je bio stasit i visok, dubokih, svjetlih, crnih očiju, umilne fizionomije i dostojantvenog držanja. Najviše ga je krasio crveni fesić, jer ga je lijepo nosio i male crne naušnice, koje su davale njegovom licu neku neobičnu ljepotu i draž. Po svemu se moglo vidjeti da je to momče, mladi beg iz ugledne i slavne porodice.

Zapad je tonuo u zlatnoj i grimiz­noj boji. Poslednji zraci sunca laga­no su se gasili, a na obzorju neba treptila je zvjezda ljubavi i sreće zlatna Venera. Zefir je blago duvao i raznosio opojni miris cvijeća i behara. Sa svih strana čuli su se zvon­ki glasovi mujezina, koji su pozivali pravovjerne na molitvu. Svijet se s teferiča počeo razilaziti. I Lejla se odvojila od drugarica i drhtavim korakom pošla kući. Bila je kao izvan sebe. U glavi joj se vrtjelo. Svi su joj putevi bili svijetli i ružičasti. Slika onog crnookog mladića nepresta­no joj je lebdjela pred očima. Osjeti­la je da je zavoljela prvi put. Išla je uzdignute glave bacajući poglede u ažurno nebo. Razne misli rojile su se u njenoj naivnoj mašti. Budna je sa­njala i ne sluteći da je slijedi junak njenih snova. Tiho, neprimjetno, on joj se približio, pozdravio učtivo i stupio u njeno društvo veseo i bla­žen. Ona mu je prihvatila pozdrav i stidljivo prigela glavu k zemlji ploveći od sreće. I od tog časa oni se zavoliše mahnito, silno, neizmjerno. Njihova dva srca puna vjernosti, is­krenosti i ljubavi stopiše se u jedno. Zamoliše Boga da ih nikada ne ra­stavi i da njihova ljubav traje vječno. I svake večeri kad je cijela mahala spavala, stajao bi on pod nje­nim prozorom, obasjan mjesečevim sjajem i u blagoj ekstazi pjevao joj pjesme ljubavi i čežnje. A djevojče čim bi čulo pjesmu svoga dragana, lagano bi otvorilo prozor i tada bi započelo sevdisanje sve do zore. Sre­ća im se smiješila i bili su godinu da­na vrlo sretni u ljubavi. Ali jednoga dana došao je i čas rastanka. Njen ljubljeni Rešad morao je ići u daleki velegrad na studije. Lejla, tužna, blijeda i zamišljena dopratila ga do stanice i oprostila se s njim, s očima punim suza i ne sluteći jadna da ga više nikad neće vidjeti.

Do mjesec dana iza njegova odlas­ka, ona se teško razboli. Ležala je u vrućici. Roditelji su bili vrlo zabri­nuti i uložili su sve što su mogli sa­mo da im draga jedinica ozdravi. Ali sav trud bio je uzaludan, jer bolest nije popuštala. Lejla je mršala i sla­bila, a bolest je iz dana u dan bivala sve veća.

Rešad je stigao u velegrad. Ni s kim se nije družio. Najvolio je biti sam, jer je jedino tada mogao slo­bodno razmišljati o svojoj ljubavi. Lejli je pisao nekoliko puta, ali od­govor nije dolazio. On je izgubio sva­ku nadu misleći da ga je draga za­boravila.

Jednog toplog i vedrog dana, on je sjedio u parku i učio. Kroz zeleno granje padali su sunčani traci i zlatili njegovu bujnu crnu kosu. Naslonjen na klupu, kraj otvorene knjige, on je sanjario. Nastojao je da razumije ono što čita, i da slijedi je­dnu misao, ali nije mogao. Svud oko njega vladala je tišina i mir. Cvjetnim alejama žurno su prolazili ljudi. Rešad nije nikoga vidio, već se zadubio u svoje ideale, i sklopljenih očiju proživljavao pro­šle dane sreće. Iz slatkih snova pro­budio ga je glas školskog kolege, ko­ji mu je donio pismo iz zavičaja. On ga je prihvatio, brzo otvorio i sav radostan počeo čitati. Ali pri prvim riječima lice mu je dobilo izraz tuge, a suze navrle na oči. Pismo nije bilo od odabranice njegova srca, već od jednog prijatelja, koji mu je javljao da je Lejla na umoru. Skrhan od bo­la on se jedva podigao i pošao do škole. Tijelo mu je drhtalo, a koljena klecala. Brzo se opremio ne kazujući nikome kuda ide. Tajno je napustio velegrad i uputio se milom zavičaju. Putovanje željeznicom oduljilo mu se kao nikada prije. U duboku noć stigao je roditeljskoj kući. Majka se veoma začudila, tom nenadanom dola­sku, ali ipak nije ništa prigovorila, već ga dočekala s onom ljubavlju i radošću, s kojom majka dočekuje si­na, koji provodi više život u tuđini, nego u rodnom domu. Pošto se upitao za zdravlje i ostalo s majkom i uku­ćanima, pošto se dobro okrijepio jelom i pićem, zamolio je majku da mu uredi postelju, pošto je vrlo umoran od puta. Majka, koja je svoga sina veoma voljela, ustala je odmah i prire­dila sve što mu treba. Zatim se po­vratila opet, uzela ga za ruku, odve­la u sobu i pritiščući vrući cjelov na njegovo čelo, brzo se odšuljala.

Čim je majka izašla, on je ustao, otvorio prozor i zagledao se u zvjez­dano nebo. Nešto ga je gušilo u grlu i stezalo u duši, te je htio naglas proplakati. Dugo je sjedio na prozo­ru i najzad opet legao u postelju. Nastojao je da zaspi, ali uzalud san mu | nikako nije dolazio na oči. Slika one za kojom njegovo mlađano srce čezne, neprestano mu je lebdjela pred očima. Pošto je u kući zavladao mir, kad su svi ukućani pospali, on se po­lagano digao iz kreveta i izašao na ulicu.

Noć je bila vedra i blaga. Mjesec blijed i sjajan plovio je nebom i zaljevao zemlju božanstvenom svjetloš­ću. Zvjezde su treperile rasipajući zlatne zrake. Po gdjekoja bi brzo preletila preko neba i pala u mrak. Svemir je tonuo u milini. Priroda je bila u najdubljem snu. Nigdje se nije ništa čulo. U cijeloj mahali i njenoj okolici vladala je grobna tišina.

Jadni mladić srnuo je kroz noć, kao sjena, putem, koji vodi domu njegove ljubavi. Kobna slutnja i te­ški bol razdirali su mu srce stojeći u blizini kuće u kojoj je skriveno nje­govo blago. Naslonjen na stablo bi­jelog jorgovana i opojen njegovim mirisom, u zanosu gledao je u pro­zor, na kom je toliko puta sjedila ona radi koje je i sada došao. Pjesmom, kroz koju se provlačila tuga, čežnja i bol, on je dozivao caricu svoga sr­ca. Lejlo, dražesna djevojko, Lejlo, slatka Lejlo, pojavi se, željan sam te, šaptao je, tiho u polu snu do ludila zaljubljeni mladić.

U kući je vladao mir. Sve je spa­valo, samo je jedno bolno djevojče, otvorenih očiju, ječalo, Rešad je mi­slio da ga niko ne čuje, nije ni slu­tio da njegovo zlato sluša pjesmu, koja mu para srce i povećava bol, tim više, što ne može ustati, izvaliti demire na prozoru i baciti se u naru­čje čovjeku koga ljubi.

Pošto se na prozoru ne pojavi ona, Rešad tužan i blijed povrati se kući. Lagano uđe u svoju sobu i leže u po­stelju. Zaspati nikako nije mogao. Tek pred zoru malo je zaspao. Sni­vao je sumorne i strašne snove. Rastrešen i težak digao se kad je ogranulo sunce. Za objedom je bio šutljiv i zamišljen. Majka se veoma čudila njegovoj promjeni, i često ga zapit­kivala šta mu je. On je uvijek odgo­varao da mu nije ništa. Nikom, pa ni majci, nije htio da povjeri svoju bol.

Ukućanima je upao u oči sadašnji način njegova života. Danju bi spa­vao, kao nikada prije, a noći bi ga nestajalo. Kad bi ga upitali kud ide, on bi rekao da ide nekom prijatelju na sijelo. Oni su mu vjerovali. Niko nije ni slutio da on po cijelu noć luta i oko kuće, gdje leži skriveno polumrtvo djevojče.

Večeras je deseta noć kako nesretni mladić dolazi i doziva onu, koja ga čuje, a ne može da se javi. Rešad je upro velike crne oči u mjesec, kao da ga moli da umjesto njega proviri u sobu i vatrenim cjelovom poljubi nju u bolno mramorno čelo. Najedanput se prenuo iz sanja, jer u sobi gdje leži bolno djevojče, ukaza se svjetlo. Sva kuća oživje, jer je bolesnici na­glo pozlilo. Krv joj se otišla iz grla.

I on je slutio da se moralo nešto strašno dogoditi i htio je moliti da ga puste da vidi nju i da joj rekne da je ostavio školu, roditelje, društvo, da je zanemario samog sebe, jer je lju­bav prema njoj jača od svega. Tek što bijaše došao do avlinskih vrata, dopre do njega jedan očajan krik. Noge mu klonuše i on se sruši bez svi­jesti na zemlju. To je bio krik nesret­ne majke, na čijim je rukama ljub­ljena kćerka jedinica ispuštala svoju plemenitu dušu.

Noć je dizala svoja crna krila, na plavetnom istoku rudila je zora, pti­ce su zanosno pjevale, cvijeće miri­salo, a u ubavom perivoju jedno mla­do momče tužno je jecalo. Njegov sentimentalni plač razdrobio bi i naj­tvrđe srce. Tužan i blijed jedva se di­gao na zemlju. U mašti mu je neprestano lebdjela slika njegove dragane i činilo mu se da još čuje onaj bolan krik ucviljene majke. Išao je sporim korakom, kao izvan sebe ne znajući kuda.

Dan je osvanuo vedar i sunčan. U mahali je vladala tišina i mir. Nije se čuo ni dah povjetarca, ni cvrkut ptičica. Sve je bilo mirno, samo se iz jedne skromne kuće razlijegao plač. Bijelo groblje posuto zelenilom i cvi­jećem bilo je također mirno. Majski vjetrić svojim pamuk krilom skidao je behar s drveća i raznosio ga po grobovima. Kroz granje zlatni sunčani zraci padali su na nišane i osvje­tljavali ih. Na cvjetnoj uzvisini ne­koliko ljudi kopalo je grob u koji će za nekoliko sati leći djevojče u cvije­tu mladosti. Ulicama je vrvio svijet. Svak je, naročito omladina, sa suza­ma u očima čekao da prođe dženaza. Uskoro je ispred džamije krenula velika povorka. Nov tabut iskićen divnim ručnim radom išao je iz ruke na ruku, dok napokon nije stigao do vječne kuće. Groblje se crnilo od svijeta. Za nekoliko časaka cvijet mla­dosti bio je spušten u hladnu zemlju. Ljudi su se počeli razilaziti. Samo je­dno živo biće ostalo je kraj groba, grleći ga, jer je u njemu počivala nje­gova ljubav, nada i sreća.

Rešad je tužio dan i noć za svojom ljubavi. Umno i duševno je obolio. I jednog mračnog, plačnog zimskog dana doveli su ga u ludnicu gdje je i umro. Po njegovoj želji sahranjen je odmah do Lejle.

Džemila Zekić rođena je u Sarajevu 1917. godine, a umrla 2004. godine. Skoro cijeli život provela je u porodičnoj kući na Mihrivodama, u Ticinoj ulici br. 10. Porodica Zekić doselila se iz Stoca u tadašnju Ticinu ulicu, koju je osnovao Hadži Salih Tica. Džemila je bila najstarije dijete Avde Zekića (zvani “Bunardžija”), a pored nje je Avdo Zekić imao i dva sina Reufa i Ragiba. Reuf je završio Višu željezničku školu i poginuo u Drugom svjetskom ratu, dok je Ragib imao veoma uspješnu naučnu karijeru doktoriravši na polju mikrobiologije na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu. Odrastajući u takvoj porodici, Džemila upisuje Žensku realnu gimnaziju koju, prema iskazu bratića Jasenka Zekića, nikad nije završila. Za razliku od ove tvrdnje, Mustafa Mulalić, na drugoj strani, navodi da je Džemila završila gimnaziju te da je 1950. godine u Sarajevu završila i bibliotekarsku školu. U svim biografskim i bibliografskim podacima navodi se da je svoje prve tekstove objavila 1935/36. godine. Međutim, ona je još 1932/33. godine, kao učenica drugog razreda gimnazije, objavila svoje prve pjesme u časopisu Islamski svijet (pjesme Islam i Muslimanka). Objavljivala je i pod pseudonimom Makbula. Umrla je 21. oktobra 2004. u 88. godini i ukopana je na mezarju “Grlića brdo” u Sarajevu.

U: Zeleni biseri. Izabrane pjesme, crtice i publicistički članci Džemile Hanumice Zekić (1917–2004), prir. Nehrudin Rebihić,Udruženje za edukaciju i razvoj civilnog društva “Bridge”, Sarajevo, 2019.