Dva soneta Williama Shakespearea

XXIX
Odbačen kad se od sreće i ljudi
Oplačem, ravan kukavelju sinjem,
Kad gluhom nebu zalud tuže grudi,
Kad sebe gledam i sudbu proklinjem,
Kad želim da mi ko i drugim sinu
Budućnost, nada, prijateljstva mila,
Da imam njina zgodu i vještinu,
Što nemam, a što radost bi mi bila,
Tada me sretna miso na te zgrije.
I s crne zemlje, ja crna udesa,
Ko ševa što se zorom k suncu vije,
Pjevam ti himne na vratim nebesa:
Tvoja je ljubav nad svim bogatstvima,
– Odbijam da se mijenjam s kraljevima.
XLIII
Što više žmurim, oči bolje vide,
Jer čitav dan što vide, sveg se dure,
Ali kad spavam u snu te previde,
U mraku jasno, jasno kroz mrak zure.
Gdje ne bi ti, kom sjena sjen ozari,
Obrisom svojim crto sliku sjene
Na jasnu danu, da jasnije žari,
Kad tvoj sjen tako sja kroz slijepe zjene?
Koliko sreće u mojim očima
Kada te vide usred dana živa!
Kad tvoj sjen titra u gluhim noćima,
Dok slijepa zjena san mi dubok sniva!
Svi dani noć su – dok te ne ugledam,
Sve noći dani – kad te u snu gledam.
IZVOR: William Shakespeare, Poezija, Zora, Zagreb, 1958.