Društvena ravnoteža i odnos prema Drugom u “Ljetopisu” Mula Mustafe Bašeskije

Piše: Rijana Jusufbegović

Iako su Bašeskijini spisi bili predmetom izučavanja poznatih istraživača kroz decenije, Bašeskijin Ljetopis ni danas, čini se, u javnom prostoru na području Bosne i Hercegovine nije dobio mjesto koje bi mu trebalo pripadati, s obzirom na to da to djelo predstavlja riznicu informacija o dešavanjima u Sarajevu u 18. stoljeću te o društvenoj zajednici općenito u Bosni tog vremena. U današnje vrijeme, vrijeme oblikovanja objektivne stvarnosti u skladu sa odgovarajućim diskursom i ideološkim narativima dominantnim u javnom prostoru, Ljetopis predstavlja nijemog svjedoka i od neizmjernog je značaja za proučavanje kulturnog života u Sarajevu. Stoga ovaj rad predstavlja kratak prikaz Bašeskijinih bilješki o društvenoj zajednici i odnosima muslimaskog i nemuslimanskog stanovništva Sarajeva, sa posebnim osvrtom na uzajaman odnos pripadnika različith vjeroispovijesti, ali i odnos sudskih autoriteta prema činjenicama nepravde iz Bašeskijinog vremena.Bašeskija je tokom svog života bilježio događaje koje je smatrao važnim za vrijeme u kojem je živio, ali i za vrijeme koje će uslijediti.

Bašeskija, tokom pedeset godina, u formi dnevnika zapisuje događaje ali i svoju viziju svijeta i onoga što se dešavalo u njemu. Ljetopis započinje riječima:

Zapisivat ću ovdje neka zbivanja u gradu Sarajevu i ejaletu Bosni i upisivat ću njihovo vrijeme, jer kažu: kullu ma kutibe karre ve ma hufiza ferre – sve što se zapiše pamti se, a što se nosi u sjećanju izgubi se.[1]

U Bašeskijinom  Ljetopisu značajan prostor posvećen je stanovnicima Sarajeva, kako onim koji su obnašali značajne funkcije, tako i običnim ljudima. U prvom planu su vrijednosti ravnoteže u društvenom okruženju, kao što su istina, pravda, darežljivost, plemenitost, milost.[2] On u svom nekrologiju koristi primarna dva kriterija za bilježenje osoba koje su napustile ovaj svijet. Ti kriteriji su pripadnost društvenoj zajednici i hronološki slijed, te njima ostaje vijeran tokom svih godina sačinjavanja svojih zabilješki. Među imenima umrlih u zapisu iz 1774. godine na potpuno isti način bilježi kako smrt svojih komšija iz mahale tako i smrt Sultana Mustafe (M: 73b):

Umro je starac Hasan-baša s Budakovića, nalbant. Muzgin unuk, mlad momak, trgovac.

Sultan Mustafa, vladar iz roda Osmanlija.

Husejin, kazaz i dugmedžija, koji je volio derviše, mujezin na Ploči.[3]

Zabilježivši na ovaj način smrt sultana, Bašeskija je pokazao svoj odnos općenito prema čovjeku kao Božijem stvorenju, ali i prema smrti. Za Bašeskiju su svi ljudi jednaki, a razlikuju se samo po tome da li su svoj posao obavljali časno i da li su bili dobri ljudi, što se može vidjeti svaki put kada spominje pojedince koji su remetili društveni sklad, napadali slabije i činili nepravdu.

Kadizadelije kao prijetnja društvenom skladu/ ravnoteži

U svom nekrologiju Bašeskija piše o ljudima, o onome što se iz njihove pojave i ponašanja moglo uočiti, i vanjštinu a ponekad i osnovne osobine karaktera. Zapisivao je i ono što je čovjekovo izvanjsko – njegova manifestacija života kroz djelovanje, pokrete, ponašanje, način odijevanja, način govorenja, ali i nagovještavao i neke osobine koje vrijedi zapamtiti a ne odnose se samo na fizički izgled. Bašeskija ne piše detaljnije i iizravno o onome što je čovjekovo unutarnje, što je nečiji osjećajni život.[4] On se nastoji baviti više faktografijom koja je korisna za razvoj društva. Njegovi zapisi su najčešće lišeni i ličnih emocija, koje ne pokazuje čak ni onda kada bilježi smrt osoba koje je poznavao i koje su mu bliske, a taj pristup odvajanja emocija od činjenica je posebno uočljiv u zapisima o preranoj smrti vlastite djece. Time nastoji očuvati hroničarsku objektivnost i povjerenje u napisano. Napisano donekle potvrđuje i Bašeskijinu percepciju ovozemaljskog svijeta i duboku iskonsku vezu sa Bogom, sa sudbinom, onim što mu je suđeno. Sebe katkad naziva skromnim  sufijom, a Boga naziva Njegovim imenom Hakk – apsolutnom istinom. To je svijet tadašnjeg hroničara, hroničara osmansog Sarajeva, osmanske Bosne.

Bašeskija ne opisuje svoja vjerska poimanja, kao ni vjerske imperative, i zbog naravi djela koje piše. Međutim, njegovi pogledi najbolje se ogledaju u tome što osuđuje sve ono što narušava društvenu ravnotežu, nepravedne pojedince i nasilnike. Bašeskija, čiji narativ isključuje emocije, svoju ogorčenost iskazuje samo kada govori o kadizadelijama – „vjerskim fanaticima“, kako ih sam naziva.. On jasno prikazuje napetost koja je vladala između sufija i kadizadelija u vremenu u kojem je živio. Međutim, uprkos tome što se kao sufija nije slagao sa učenjima Emira Vaiza, i kadizadelija općenito, Bašeskija ponovo ne iskazuje svoje lične stavove o učenju koje je oprečno onome koje on slijedi, već ističe objektivne negativne osobine postupaka Emira Vaiza, te činjenicu da kadizadelije kao takve svjesno remete društvenu ravnotežu u Sarajevu 18. stoljeća tako da se njihovo djelovanje negativno odražava reflektira na društvenu svakodnevnicu svih stanovnika Sarajeva, kako muslimana, tako i nemuslimana. Na dva mjesta u svojim zabilješkama Bašeskija se osvrće na to kako su kadizadelije spriječile nastup pehlivana u Sarajevu, uprkos činjenici da su upravo nastupi pehlivana bili omiljeni način zabave i razonode gotovo svih stanovnika Osmanskog carstva:

I došli su pehlivani. Ali, neki kadizadelije iz našeg grada što se prikazuju kao vjernici i govore kao vjernici, a u duši su pravi smutljivci, otišli su na mahkemu i pehlivanima nije data dozvola. [5]

Također, u svojim zapisima Bašeskija opisuje javne napade kadizadelija na šejha Hadži Sinanove Tekije u Sarajevu. Pored toga, on svoj stav prema kadizadelijama pokazuje načinom na koji ih oslovljava. Nerijetko za njihovo oslovljavanje koristi životinjske metafore, a naziva ih čak i munkirima:

U danima časnog mjeseca ramazana, međusobno se potuklo nekoliko munkira. Bog dao da psi napadnu na svinje.[6]

Kada kritikuje kadizadelije, on o njima najčešće ne govori kao o pojedincima, on ih ne imenuje, već ih spominje kao članove zajednice. Zamjera im to što „narodu otežavaju umjesto da olakšaju“, uz tvrdnju da se tako žele približiti Bogu.[7] Bašeskija je posebno isticao pojedinačne negativne pojave u vidu lošeg ophođenja kadizadelija prema nemuslimanskom stanovništvu, smatrajući tu nerijetku kadizadelijsku praksu udaljavanjem od temeljnih islamskih principa, što se jasno može uočiti u njegovim komentarima, ali i u njegovom prikazu uzajamnog odnosa stanovnika grada.

Nemuslimansko stanovništvo u gradu

Nakon što je došla zapovijed centralne vlasti Carstva da se u vojsku pozove i nemuslimansko stanovništvo, Bašeskija je zabilježio svoje neslaganje s takvom odlukom, postavljajući otvoreno pitanje koliko će se takvom odlukom zaista povećati broj vojnika, s obzirom na to da je omjer nemuslimanskog naspram muslimanskog stanovništva u tom trenutku bio 1:15.

Čak u našem gradu i u sarajevskoj nahiji općenito, ne dođe ni na svakog petnaestog   muslimana po jedan od raje.[8]

Iz Bašeskijinih zapisa se može uočiti da su nemuslimani, odnosno kršćani, ali i Jevreji u 18. stoljeću činili demografsku strukturu Sarajeva i učestvovali u svakodnevnom životu grada. U njegovim zapisima navođeni su i slučajevi kada su kršćani i Jevreji primali islam. Bašeskija je to samo navodio kao jedan u nizu događaja koje je zapisivao u tom danu ili godini.

Među ćurčijama, jedan ugledan mladić nemusliman postao je musliman i uzeo ime Osman. I jedan mladi Jevrej je primio islam i sada se zove Salih. Ovih dana je dosta nemuslimana primilo islam.[9]

Pišući o Sarajevu i njegovim stanovnicima, Bašeskija je razlikovao različite nivoe identiteta kojima je obilježavao pojedince. Sarajevo u Bašeskijino vrijeme pored muslimana naseljavali su kršćani i Jevreji. Značenje riječi zimija je štićenik, a kao administrativni termin korišteno je za nemuslimane koji su bili stanovnici većinski islamskih država. Država je bila obavezna pružati im ličnu, imovinsku i moralnu zaštitu, a zimije su bile dužne državi plaćati harač.Bašeskija vjersku odrednicu u svom nekrologiju pisao odmah nakon imena osobe koju opisuje ili čiju smrt je naveo. Bašeskijine bilješke o zanimanjima pokazuju uključenost nemuslimanskog stanovništva Sarajeva u ekonomski život. On bilježi nekoliko graditelja nemuslimana, među kojima se posebno ističe Tanasije koji je učestvovao u popravci objekata iz Gazi Husrev-begove zaostavštine. Poput gore navedenog primjera, za većinu upisanih Jevreja navodi se da su se bavili trgovinom. Da je među nemuslimanskim stanovništvom bilo i istaknutih i iznimno obrazovanih ljudi, svjedoči i bilješka iz nekrologija iz 1783. godine, odnosno, sa stranice 93a.

Pavo, hekim – Latin hekim.[10]

Pavo, doktor – doktor, Latin

Bašeskijine bilješke svjedoče o tome da su u Sarajevu u 18. stoljeću postojale mahale sa mješovitim stanovništvom, muslimanskim i nemuslimanskim, poput Mahale Mimara Sinana ili Careve mahale.

Vjerski praznici

U svojim bilješkama Mula Mustafa Bašeskija kontinuirano piše o nemuslimanskim vjerskim praznicima.  Osim toga što gotovo svake godine bilježi tačan datum blagdana poput Uskrsa i Vaskrsa koji nisu fiksni, već se vezuju za crkvene kalendare koji proizilaze iz komputskog računanja vremena, tj. usklađivanja lunarne i solarne godine, Bašeskija ih postavlja kao vremenski orijentir za događaje o kojima govori. Primjer takve zabilješke jeste i zabilješka u kojoj spominje smrt svoje kćerke Umihane koja se desila na dan uoči pravoslavnog blagdana koji navodi kao „dan saliba“, odnosno, „dan krsta“:

Moja kćerka Umihana od deset mjeseci, iz Mimar Sinanove mahale, umrla 6. siječnja na dan krsta.[11]

S obzirom na to da se Bašeskija ni po jednom osnovu, osim činjenice da je bio učen čovjek, ne može promatrati kao jedinka izolovana iz društva, njegov pristup se može promatrati kao slika kolektivne svijesti sarajevske društvene zajednice toga vremena. Da se u sarajevskoj široj društvenoj zajednici znalo kada se obilježavaju katolički i pravoslavni blagdani svjedoči i sljedeća bilješka iz 1773. godine:

Ove godine su se katolički i hrišćanski Uskrs dogodili na isti dan.[12]

Mnoštvo je primjera iz  Ljetopisa u kojima Bašeskija vrijeme određenog događaja bilježi njegovim vezivanjem za određeni katolički ili pravoslavni blagdan. To svjedoči i o međuodnosu pripadnika različitih vjeroispovijesti, i Sarajevu kao mjestu preplitanja i uzajamnog uvažavanja raznovrsnih društvenih i religijskih normi i praksi.

Bašeskijin stav o odnosu muslimana i nemuslimana najjednostavnije se može uočiti kroz kontinuirano kritiziranje onih koji remete harmoniju unutar zajednice i unose smutnju. Kako prof. Filan navodi, njegovi zapisi o jednom napadu na nemuslimansko stanovništvo prenose poruku kako se odnosi unutar društvene zajednice narušavaju onda kada se kod pojedinaca ili u jednom dijelu zajednice poremeti poimanje o samima sebi.[13] Osobe koje se ne ophode pravedno prema pripadnicima drugih vjeroispovijesti Bašeskija naziva nerazumnim i nerazboritim. Najčešći način njegovog oslovljavanja i opisivanja onih koji nepravedno postupaju prema zimijama je „edebsizlik“, što u doslovnom prijevodu znači nedostatak odgoja. Takvim oslovljavanjem autor jasno ukazuje na činjenicu da je nepravedno ophođenje prema zimijama bilo karakteristika pojedinaca koji ne posjeduju temeljne principe odgoja i morala, te ih targetira kao negativne pojave i kao takve izdvaja i izolira iz šire društvene zajednice. Ilustrativan primjer koji prikazuje Bašeskijin prezir prema onima koji neprimjereno postupaju prema nemuslimanima je primjer u kojem navodi djecu koja su se neprikladno ophodila prema kršćanima i Jevrejima:

I pao je veliki snijeg. U čaršiji su djeca grudvama gađali jedni druge i Jevreje i kršćane. Takvu neodgojenost nisam vidio do sada. Allah zna da je takvo ponašanje predznak kuge, jer onda raja proklinje i u tome je Božija mudrost. [14]

Ljetopisac kugu doživljava kao najstrašniju kaznu Neba koja dolazi zbog kršenja nebeskih zakona, pa makar se u ulozi prekršitelja javljala i djeca.[15]

Iz bilješki je uočljivo kako šira društvena zajednica, tzv. „mahalski sud“ nije trpio nepravdno postupanje pojedinaca prema zimijama, te je kao takav nerijetko odlučivao odreagirati i uzeti pravdu u svoje ruke kažnjavanjem nasilnika, prije nego bi se slučaj rješavao službenim putem pred kadijom kao vrhovnim sudskim licem. Iz spisa se jasno može utvrditi da je na jednak način presuđivano svim građanima Sarajeva za zločine poput ubistva, krađe ili napada na žene, bez obzira na to da li su oni muslimani ili zimije. Iz primjera koji slijede, može se uočiti da je jednako presuđivano pripadnicima različitih vjeroispovijesti, ali i ženama i muškarcima:

Jedne noći nekolicina razbojnika u Armandži mahali izvukla je iz kuće ženu, Šošinu udovicu. Idući dan žena je podnijela tužbu protiv komšije prezimena Hindiogli i mujezina, zbog toga što su čuli galamu i nisu to zaustavili. Obojicu su zatvorili u zatvor i istukli. Zbog toga što nisu htjeli izaći iz zatvora, obojicu ih usmrtiše tanetima.[16]

Iz ovog zapisa se može utvrditi na koji način je presuđeno muškarcima muslimanima, koji nisu ni pokušali spriječiti napad na ženu udovicu. Bašeskija je naveo kako oni, nakon što su dobili kaznu batinama u zatvoru, nisu željeli izaći iz zatvora, te su nakon toga usmrćeni. Iz ostalih spisa sličnog karaktera, jasno se može zaključiti da nisu željeli izaći iz zatvora da se ne bi morali vratiti u svoju mahalu i iskusiti i tzv. „mahalski sud“ koji je nerijetko bio još okrutniji od mahkeme. Iz toga proizilazi zaključak da je istaknuta crta sarajevskog društva iz autorovog vremena bila želja za pravdom, te da je društvena zajednica prezirala nasilnike. To zapravo dementira stereotipe o osamanskom društvu i odnosu prema nemuslimanima u bosanskim gradovima. U primjeru koji slijedi, na potpuno isti način, kako administrativno, tako i u narodu, presuđeno je i ženama kršćankama koje su pokrale nevinu ženu muslimanku:

Žena mula Mehmeda Mišće Sihrije naslijedila je velik imetak, pa je sebi uzela za služavku jednu kršćanku po imenu Kaluđerku, koju je duže vremena držala u svojoj kući. Nakon nekog vremena, Kaluđerka u dogovoru sa kuharicom, također kršćankom, naumi pokrasti kuću Mišćine udovice. Da bi sakrile krađu dogovorile su se da zapale kuću. To i učiniše. Međutim, kada su komšije opazile vatru, spasile su kuću a kradljivice ščepali i istukli.  [17]

Bašeskija je u svojoj zabilješci istakao da je za zločin istog karakter jednako presuđeno ženi muslimanki i ženi nemuslimanki:

Muharem-aga poznat kao Taslidžak, mujezin i mutevelija Budžazi hadži-Hasanove džamije, živio je u toj mahali sa svojom ženom punih pedeset godina. U njegovom komšiluku se nalazio jedan delikanlija, lopov koji je zaveo Muharem-aginu ženu. Jedne noći u petak koncem časnog mjeseca ramazana sa svojim ocem i još nekim čovjekom izbode nožem i ubi Muharem-agu u postelji. Da bi sakrili zločin, natovarili su leš na konja i odnijeli ga na Goricu, gdje su ga bacili u napušteni bunar.                                           

Međutim, Muharem-agina žena je svima govorila da joj je muž otišao na selo i još se nije vratio od tamo. Ona posla komšiju Misirliju na Goricu da ga traži. Kada je otišao, pronašao je tamo leš i o tome obavijestio mahkemu. Umrlog okupaše i pokopaše. Svijet se ovome jako iznenadio i proklinjao počinioce. Naposlijetku se saznalo da je ovo učinjeno sa znanjem njegove žene koju predaše muteselimu i dobro je istukoše. Žena je priznala da ih je poznavala. Naposlijetku, zadaviše delikanliju i njegovog oca Ibrahima Pakru beogradskog jamaka, a ženu objesiše.  Tako je isto obješena i jedna žena nemuslimanka koja je nožem izbola svog muža.[18]

Bašeskija kao zagovornik pravde naglašava važnost jednakog postupanja prema svim članovima društva, ali i to da je zadovoljena društvena ravnoteža smrtnom kaznom osobama koje su oduzele život drugim ljudima.

Kolika je bila društvena svijest građana Sarajeva pokazuje činjenica da su, prema Bašeskijinim bilješkama, svi oni koji su se neprikladno ophodili prema zimijama najprije žestoko kažnjavani u svojim mahalama. On navodi da je u takvim situacijama učinjena nepravda prema nemuslimanima, te to žestoko osuđuje, uvijek ukazujući na to da je takvo postupanje u potpunoj suprotnosti sa temeljnim islamskim postulatima. Također, Bašeskija smatra da svako nepravedno postupanje prema nemuslimanima izaziva Božiju srdžbu i da Stvoritelj kažnjava one koji to zaslužuju. Na isti način na koji je naveo da je činjenje nepravde nad nemuslimanima jedan od predznaka kuge, Bašeskija navodi sljedeće:

Nepravda nad nemuslimanima je razlog što je Uzvišeni Stvoritelj dao da Rusi zaratuju sa muslimanima i što ih je učinio pobjednicima. [19]

Ovako koncipirana zabilješka svjedoči o percepciji svijeta i pravde iz perspektive jednog sarajevskog muslimana. Da je jedini osnov za uzajamnu podjelu građana Sarajeva iz Bašeskijinog doba bilo pitanje da li je neki pojedinac dobar ili loš čovjek, odnosno, da li je častan ili ne, može se uočiti i iz primjera koji slijedi:

Jedan bogati Jevrej ode s porodicom na Ilidžu. Te godine ne htjede uzeti hadži Saliha Kajmakčiju za čuvara. Taj Salih koji se inače odijevao kao hodža i nosio saruk na glavi, udružio se s nekoliko razbojnika i napao Jevreja. U napadu razbojnici rane čuvara, a ženu i sluškinju otmu, pa ih navodno i obeščaste. Zbog toga uhapsiše hadži Saliha i odvedoše ga u tvrđavu, gdje je odležao dvadeset dana. Svijet je bio zgrožen tim zlodjelom, pa napade hadži Saliha, umalo da ga ljudi i udaviše njegovom vlastitom odjećom. Jer ti su Jevreji bili časni ljudi.[20]

U Bašeskijinim spisima zabilježene su različite reakcije javnosti na nepravdu. U slučaju sa jevrejskom porodicom, građani su pokazali još viši stepen osjetljivosti jer su krenuli sami smrtno presuditi počiniocu zločina. On dodatno naglašava posebnu sramotu to što je pokvarenjak hadži Salih na sebi nosio odjeću hodže, stavljajući fokus na činjenicu da je ponašanje tog pojedinca u potpunoj suprotnosti sa njegovom pojavom i onim što je htio predstavljati u društvu. Na nepravdu je reagirala društvena zajednica, a Bašeskija prenosi glas naroda, pripada zajednici. Mišljenje cjelokupne zajednice jeste da se ne smije odobravati nijedan oblik nasilja, a posebno je zajednica osjetljiva kada se nasilje provodi nad časnim ljudima, bez obzira na njihovu vjeroispovijest.

Osim poznatih principa o odnosu prema Drugom, skreće se pažnja na Bašeskijin pristup opisa društvene ravnoteže koja je uslovljena međusobnim odnosima ljudi koji žive zajedno, bez obzira na vjersku pripadnost. Stavovi Mula Mustafe Bašeskije predstavljaju glas naroda jer se on ne stavlja u poziciju aktere i onoga ko ispravlja nepravde nego narod i svijest o potrebi zajedničkog života i međusobnog uvažavanja. Bilješke su vrlo slikovite i zapravo mijenjaju značajno imagološku sliku gradova u Bosni u osmanskom periodu vladavine. Bašeskija na više mjesta bilježi kako je osobama koje su kršile društvenu ravnotežu i moralne norme, društvena zajednica presuđivala žešće i od samog sudstva. Njegovi zapisi o tome kako je mahala presuđivala pojedincima koji su napadali nemuslimane svjedoče o tome da je takvo ophođenje prema raji bilo nedopustivo i da je u široj društvenoj zajednici, kao i kod samog Bašeskije, vladala podjela na časne i nečasne ljude. Zbog toga je Bašeskijin Ljetopis djelo od neizmjernog značaja za rekonstukciju jednog vremena i uzajamnih odnosa stanovnika Sarajeva u 18. stoljeću.

Izvori:  

1. Filan, Kerima: XVIII yüzyıl günlük hayatına dair Saraybosnalı Molla Mustafa'nın mecmuası, Connectum, Sarajevo, 2011., 541 str.
2. Filan, Kerima: Sarajevo u Bašeskijino doba, Connectum, Sarajevo, 2014., 350 str.
3. Halilović, Osman i Spahić, Vedad: Slika drugog u Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije u: Slika drugog u balkanskim i srednjoevropskim književnostima, ur. Miodrag Matkić, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 2006, 173-183 str.
4. Spahić, Vedad i Marinković, Mirjana: „Molla Mustafa Başeski Tarafından Kaleme Alınan Mecmüa’da Öteki Hakkında Algıların Dünya Gorüşü Açısından Temelleri“ u: Universal Journal of History and Culture, 2, 2020., 153-168 str.

[1] Medine-i şehri Saray’da ve eyalet-i Bosna’da ba’z-ı vak’ayı beyan ve tarihini beyan ederim. Zira kullu ma kutibe karre ve ma hufiza ferre demişler, ya’ni hep ne yazarsan kalur ve ne ezberlersen kaçar. Vidi: Kerima Filan, „XVIII yüzyıl günlük hayatına dair Saraybosnalı Molla Mustafa'nın mecmuası“, Connectum, Sarajevo, 2011., str. 69.  Dalje kao: M (XVIII yüzyıl günlük hayatına dair Saraybosnalı Molla Mustafa'nın mecmuası).

[2] Kerima Filan, „Sarajevo u Bašeskijino doba“, Connectum, Sarajevo, 2014.,  str. 31 (Dalje kao: Filan)

[3] Na’lband Hasan-başa, ihtiyar’an-mahalle-i Budakoviç. Muzgaoglınun oglı, taze delikanlı, tüccar, bazargan idi. Padişah-ı Al-i ‘Osman Sultan Mustafa. Mü’ezzin kazzaz dügmeci, Hüseyin, muhibb-i ehl-i tarik, mü’ezzin ‘an-mahalle-i Ploça. (M: 258)

[4] Filan, str. 32

[5] Ve pehlivanlar geldi. Ve şehrumuzde ba’z-ı kadızadelü süret-i zahirde sofi, dilde sofi içerde çıfut çarşüsı, mahkemeye gitdi. Hasıl-ı kelam izin verülmedi.. (M: 143)

[6] Ramazan-ı mübarek eyyamında bir parça münkirler birbirine musallat şüdend, sallatallah el-kelb ‘ale’l-hinzir.  (M:108)

[7] Filan, str. 132

[8] Hatta re’ayadan şehrümüzde ve Saray nahiyesinde ehl-i ‘islama göre on beşinci tam  yokdur. (M: 187)

[9]  Kürkiler arasında i’tibarda bir zimmi müsliman olup, adı ‘Osman başa. Ve dahi bir taze delikanlu yahudi müsliman şod, Salih-başa. Ve ol günlerde katı çok ka’ur müsliman oldı (M: 175)

[10] Ibid, str. 305

[11]  Kerimemüz Umihana, on aylık ‘an-mahalle-i Mı’mar Sinan, fi-mah-ı siyeçan fi-yevm-ı salıb (M: 234)

[12] Ve sene-i merkumede Freng küffar ile Ristikan küffarün surh beyda bayramı bir günde vakı’ oldı. (M: 114)

[13] Ibid, str. 146

[14] Ve hep eyüce ‘azım kar yagdı. Ve çarşüda kesret-i sıbyan kartopile birbirisini ve yahud ve nasarayı çok incitdiler. Hele bu kadar edebsizlik gördigüm yok idi. Bu dahi Allahü a’lem ta’una karşu. Re’aya bedu’a eylesün bir hikmet oldı. (M: 148)

[15] Osman Halilović i Vedad Spahić, Slika drugog u Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije u: Slika drugog u balkanskim i srednjoevropskim književnostima, ur. Miodrag Matkić, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 2006, str. 176

[16] Ve sene-i mezburede Armagancı mahallesinde Şaşa’nun karısı tul hatunı birkaç yaramaz geceile evden ihrac. Ve yarınki gün ‘avret da’va edüp konşusı Hindıogli ve mü’ezzin şamatasını işitmeile ve mukayyed olmamagile, bu işe rıza vermelerileç İkisini kal’ada zindan içinde cüllelerile depelemişler. Zindandan çıkmak istemedikleri-çün zindanı delüp üzerlerine gülleleri yagdurmışlar. (M: 119)

[17]  Mişço Molla Mehmed Sihri harif(ün) ‘avretine büyük mıras geldi. Bu sebebden karısı bir ka’ur karısını, Kalucerka demekle ma’ruf evinde birkaç zeman tutdılar ve işletdürdiler. Sonra zimmiyye bir zimmi işçi kafir ile müşavere edüp fırsat bulup mezbur Mişço’nun evinden vafir mal sirka ve evine ateş verüp ‘ihrak olmagile sirkalık setr olmış olur deyü, bu ümizile. Amma mahallede ateş görüp evini halas ve sarikleri mu’aheze ve degenek urmışlardur. (M: 121)

[18] Taşlıcalı Muharrem Aga demekle ma’ruf Bozacızade el-Hacc Hasan’un Cami’-i şerifinde mütevelli ve mü’ezzin ve mahalle-i mezburede kendi ‘avreti ile ‘ömr ‘ömrüleyüp elli yıl kadar hüsn-i zindeganlık etmişler iken beş on sene alçak konşı konşulukda olup bir delikanlu ‘avreti mersumeyi izlal. Ve babası ile ve bir refiki ile ramazan-ı şerifün evahirinde mübarek cum’a gecesinde mezbür Muharrem Aga’yı yatakda bıçaklarile delen deşik edüp katl edüp laşesini saklamak içün bargırler üzerine tahmil ve Goriça’da battal olan bunar içine ilka. Ve mersume dahi zevcüm köye gitdi, gelmedi. Konşusı olan Mırırlı Hacı Bekir’i Goriça’ya irsal, baksun, arasun der.  Harif de gidüp laşesin bulup haber getürüp mahkemeye ifade ve keşf ve ihrac ve gasl ve Hakka teslim. Ve ‘alem halkı ta’accüb ü istigrab ve bu misillü işi edene bed-du’aç ‘Avretün şerrine ugradıgını fehm ve ‘avreti mütesellime teslim ve birkaç degenek darb. Ve ‘avret iki kimesneyi deyüverüp üçünciyi bilmeyüp sarı bıyuklıdur deyü cevab u ikrar eyledi. Hasıl-ı kelam ol delikanluyı ve babası Pakro, Belgrad yamagı, İbrahim ‘alemdarı bogdılar ve ‘avreti asdılar. Ve bir dahi mukaddeminde bir ka’ur ‘avreti kendi kocasını bıçakla bogazladıgı-çün anı ahi salb eylediler. (M: 122)

[19] Lakin Allahü a’lem re’ayaya zulmlar sebebile Hakk Te’ala Moskov keferesini müsliman üzerine musallat edüp galib etdürdi. (M: 101)

[20] Ve sene-i mezburede bir zencil yahudi ehlisi ile Ilıca’ya gitmiş. Amma Hacı Salih Kaymakcı’nun yasakcılıgı(nı) bu senede istemediginden mezbur Hacı Salih ke’ennehu başınd(a) hoca sarugı kıyafeti var iken birkaç yaramazı peydah ve Yahüdınün yasakcısını cerh ve Ilıca’da yahudı karısını ve hizmetkar kızını garb ve güya tasarruf etmişler. Bu sebebdeb mezbur Hacı Salih’i ahz ve kal’ada igirmi gün tutup. Halk ‘azim ta’n ve kabih fi’line ta’accüb ve az kaldı kıyafetile bogulayazdı. Zira yahudiler ehl-i ‘ırz imiş  (M: 94)