Dr. Jasmin Hodžić: Lingvisti trebaju reći kako, a političari će provesti u djelo

Naučna konferencija Razvoj lingvističke bosnistike održana je nedavno u Svečanoj sali Rektorata Univerziteta u Sarajevu, povodom 50. godišnjice od osnivanja Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu. To je bio povod za razgovar sa dr. Jasminom Hodžićem, direktorom Instituta.

Hodžić je doktor humanističkih nauka iz područja lingvistike. Objavio je četiri knjige iz oblasti lingvističke bosnistike, od kojih je jedna koautorska. Najviše se bavi sociolingvistikom, akcentologijom i sintaksom. Objavo je i autorsku knjigu priča iz ratnog djetinjstva Telegrami za Angela Palmerasa. Piše i kolumne, izvještaje i polemike. Živi i radi u Sarajevu.

• Možete li ukratko predstaviti akademski razvoj bosnistike, odnosno Instituta za jezik u proteklih 50 godina?

– Osvrnemo li se samo na institutske publikacije kao konkretne rezultate naše osnovne djelatnosti, vidjet će se da smo već s početka sedamdesetih imali priloge i građu za standardizaciju našeg standardnojezičkog izraza, ili kako se govorilo kolektivnog književnojezičkog izraza kod nas, kojemu je već 1975. osigurana službena ravnopravnost s drugim varijantama tadašnjeg zajedničkog standarda, pa je i naša zemlja imala svoju delegaciju u komisiji za utvrđivanje istovjetnosti tekstova na jezicima naroda Jugoslavije u Skupštini SFRJ. Kako je to pisao dr. Milan Šipka, praktično su već tada aktom Skupštine Jugoslavije na sh. govornom području bila pravno priznata četiri republička standarda: srpski (srbijanski), hrvatski, bosanski i crnogorski, bez obzira na drukčije formulacije u ustavima republika (službena sekcija za srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora bila je bosanska). Institut se od početka svog rada naročito bavio bh. pravopisnom problematikom, terminologijom, jezikom bh. pisaca i štampe. Ako ne glavni, onda sigurno jedan od glavnih institutskih projekata od početka njegova rada do danas jeste projekat koji je imao zadatak opisati bosanske dijalekte (zasnovan već 1973. godine).

Institut priprema dva nova izdanja Bosanskohercegovačkog dijalektološkog zbornika (s novom redakcijom i velikim zaslugama dr. Naile Valjevac), a zanimljivo je da smo prošle godine dobili prvi tom Bosanskohercegovačkog lingvističkog atlasa. Čast nam je da je kao plenarni izlagač na protekloj konferenciji dr. Senahid Halilović govorio upravo o rezultatima lingvističkih istraživanja u oblasti bosanske dijalektologije. Također, čast nam je da je plenarno izlaganje o aktuelnim standardizacijskim pitanjima u bosanskom jeziku na protekloj konferenciji održao dr. Dževad Jahić. Prvu radnu tematsku sekciju na konferenciji posvetili smo dr. Milanu Šipki, zaslužnom za institucionalizaciju nauke o jeziku u Bosni i Hercegovini. Moram dodati da je slavna Herta Kuna bila predsjednica prvog Naučnog vijeća Instituta i svojevrsna utemeljiteljica bosanske redakcije staroslavenskog jezika, a Ismet Smailović je zvanično bio među prvim saradnicima u Institutu, poznat kasnije i po svom autorskom rječniku muslimanskih imena. Za Aliju Isakovića se zaboravlja da je, između ostalog, bio i diplomirani profesor maternjeg jezika i književnosti koji je pisao i prve savremene pravopisne odredbe u bosanskom jeziku, a 2022. imamo i 50. godišnjicu Isakovićeve antologije muslimanske književnosti i 30. godišnjicu Isakovićeva bosanskog rječnika iz 1992. godine. Institut je od 1998. naovamo organizirao i tri simpozija o bosanskom jeziku i danas konkretnim rezultatima i projektima doprinosi razvoju lingvističke bosnistike.

Lingvistička bosnistika svoje korijene veže za 1866. godinu i službene odluke Bosanskog vilajeta nakon kojih su vladinim angažmanom štampani naš prvi školski bukvar i čitanka, kao i za 1883. godinu i službene vladine odluke austrougarske Bosne. I osmanske i austrougarske vlasti su zvanično dale naloge za naše poznate bosanske gramatike koje su u krajem 19. stoljeća štampane jedna za drugom.

• Pitanje promjene imena Instituta za jezik, imenovanje bosanskog jezika u bh. entitetu Republika Srpska bošnjačkim, kao i ideja o zajedničkom jeziku četiri države bivše Jugoslavije, samo su neki od primjera zloupotrebe jezika kroz politiku i medije. Kakvi su stavovi o navedenim pitanjima institucije na čijem ste čelu?

– Sami ste naveli riječ „zloupotreba“ i ne treba neki poseban trud da bi se o svemu tome pronašao nedvosmislen i jasan stav, naročito ne institucionalni. Ipak, navest ću neke osnovne podatke koje lično smatram važnim.

Zajedničko i posebno u četiri države bivše Jugoslavije uopće nije pitanje jezika i društva, već kompletnog društva u cjelini. Sporadično smo se kroz historiju i približavali i udaljavali. Ali, uvijek smo znali i za zajedničko i za posebno. Svako zna za porodicu slavenskih i južnoslavenskih naroda i jezika. Prirodno je sasvim da članovi jedne porodice toliko mnogo liče, ali da se i razlikuju. Iz daleka gledajući razlike su manje uočljive, pa su stoga porivi za jezičkim genocidom i jezičkim imperijalizmom sa strane još i jači.

Odbor za standardizaciju srpskog jezika u svojoj prvoj zvaničnoj odluci raspravlja o bosanskom jeziku (1998. godine, nakon što im je zasmetao Pravopis bosanskog jezika iz 1996.) i tu počinje afera bosanski/bošnjački, koja je i u medijskom diskursu kasnije dobila ime kao afera „Papak“, nesebičnim angažmanom srpskih lingvista i političara u Banjoj Luci, nakon što je bilo omogućeno da se u tamošnjim školama po planovima i programima iz Federacije BiH uči bosanski jezik. Ni na hrvatskoj strani nije mnogo bolja slika. U svojim zvaničnim priručnicima za škole jezik zovu bošnjačkim i označavaju ga kao „službeni na jednom dijelu teritorije u Bosni i Hercegovini“. Čudno?

Već sam u više navrata spominjao da je u kontekstu savremenog imenovanja nominacijska odrednica “bošnjački jezik” izmišljotina akademika Dalibora Brozovića, hrvatskog lingviste iz Sarajeva, suosnivača i potpredsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i neko vrijeme zamjenika prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

U školama koje pripadaju društvenom uređenju s hrvatskom dominacijom u Bosni i Hercegovini imamo također velikih problema. U Livnu smo za 21. mart zakazali savjetovanje o jezičkim pravima i borbi protiv diskriminacije u školstvu. Isto tako, mi smo iz Instituta već poslali službeni dopis nadležnom ministarstvu u Banjoj Luci, gdje tražimo da se osiguraju sastanci na kojima bi se pokrenulo pitanje rješavanja problema diskriminacije u obrazovanju na osnovu jezika. Reći ću to i Vama – mi imamo rješenje. Kakvo, koje? To hoću da kažem ministrima direktno, pa tek onda Vama. Da ne bih više govorio o tome, preostat će (Vam) da njih vučete za rukav i pitate šta sam im šapnuo na uho, ako ne prihvate ono što imam da im ponudim. Može to biti i susret s nadležnim službama za obrazovanje, jednim i drugim lingvistima, svejedno. Samo neka se već jednom konkretno krene putem rješenja. A vi to kao novinari sve možete (is)pratiti.

Ako Vam kažem da je u vrijeme osnivanja sarajevskog Instituta za jezik institut u Zagrebu, osnovan nešto ranije, isto tako imao ime Institut za jezik; ili ako ja Vas retorički ili „pod narodski“ upitam za šta će nam (što su nam trebali) instituti u Sarajevu i Zagrebu kad ima onaj u Beogradu, dobit ćete uveliko odgovor šta je eventualni problem sa sadašnjim imenom Instituta u Sarajevu. Inače, ovo pitanje smo rješavali i na konferenciji „Razvoj lingvističke bosnistike“, gdje smo naglasili da je presudno važno zašto i kako je naš Institut osnovan i šta mu je primarna djelatnost. Monografija o polustoljetnom radu Instituta, koja je u pripremi, u svom uvodnom dijelu u tekstu o osnivanju Instituta će ponuditi nešto konkretniji odgovor. Usaglašavanje imena institucije i programa rada nije nimalo nelogično, ali ne smije biti predmetom dnevnopolitičkih ili uskostranačkih interesa.

• Pitanje imenovanja i priznavanja jezika na Balkanu je i dalje više političko nego naučno pitanje. Stiče se dojam da osporavanja djeluju kao emocionalna alhemija odnosno motivacija da se više radi na afirmaciji svoga jezika i kulture. Da li se slažete sa ovom konstatacijom?

– Ne, ne. Društveni problemi jednog jezika su isto tako pravo naučno pitanje. Ovo „političko“ čitajte kao „uređenje društva“ i neće biti problema. Lingvisti trebaju reći kako, a političari provesti u djelo.

Za ovo oko afirmacije jezika, upravu ste. Čak i direktno, kognitivna lingvistika potvrđuje da javnim negiranjem bilo čega zapravo to samo afirmirate. Ali, moje mišljenje je u suprotnosti s nekim javnim narativima da nema potrebe braniti bosanski jezik – i Bosna je bila nezavisna i priznata kad je napadnuta i još se napada. Isto je i s jezikom. Zaboga, treba se valjda braniti tamo gdje ste napadnuti (status maternjeg jezika u obrazovanju, široj administraciji i medijima), a primarno u naučnom smislu raditi svoj posao (naravno, u nauci bosanski jezik nikada nije bolje stajao).

U slavenskom svijetu ukrajinski, makedonski, crnogorski i bosanski jezik i društvo dugo su predmetom jezičkog kolonijalizma, paternalizma i imperijalizma koji može dovesti do jezičkog genocida. Već 1990. godine smo upravo u našem Institutu imali izvještaj o takozvanoj rusifikatorskoj politici u Ukrajini, gdje je ruski jezik prevladavao u odnosu na ukrajinski u društveno važnim oblastima, npr. u nauci i obrazovanju, javnoj administraciji i tehničkoj dokumentaciji, a uveliko i u medijima.

• Bosanski jezik se uči u domovinskim zemljama Bošnjaka i dijaspori, ali i u pojedinim zemljama samostalno ili kroz katedre za južnoslavenske jezike. Kako povećati prisustvo bosanskog jezika na akademskom nivou u regiji i Evropi?

– Nama je od nasušne potrebe osnovati lektorat bosanskog jezika, što je primarno posao resornih ministarstava. Jednom sličnom inicijativom smo prije nekoliko godina obavili razgovor u Rektoratu Univerziteta u Sarajevu, gdje su naše kolege s Instituta za makedonski jezik imale plan da se u Sarajevu osnuje lektorat makedonskog, a zauzvrat bi u Skoplju mogao biti otvoren naš lektorat, a koji bi osim Skoplja mogao pokrivati i Prizren, s obzirom na to da i u Skoplju i u Prizrenu Bošnjacima i u osnovnim i srednjim školama i na univerzitetskom nivou, ali i u javnim medijima, treba izvjesna pomoć u tom smislu. A, kako je krenulo, daj Bože da nam ne bude trebao lektorat u Banjoj Luci.

IZVOR: Al Jazeera