DERVIŠ: Kako li je samo teško Palestincu biti pjesnik

Razgovarao: Mirza Sarajkić

Mahmud Derviš rođen je 1941. godine u selu Berwa na sjeveru Palestine. Nakon izraelske okupacije 1947. godine prognan je u Liban. Njegovo selo biva u potpunosti srušeno od izraelske vojske koja na istom mjestu gradi novu koloniju. Nakon godine izgnanstva s obitelji se tajno vraća u Palestinu, i prema izraelskom zakonu potpada u kategoriju “prisutni koji ne postoje”. Poslije srednje škole, od 1960. godine živi u Haifi gdje se aktivno posvećuje književnosti, te politici i novinarstvu. Izraelske vlasti nasilno mu oduzimaju državljanstvo i nekoliko puta ga zatvaraju bez suđenja. Nakon 1980. godine biva protjeran, te odlazi u Moskvu na jednogodišnji studij. Iz Moskve Derviš zatim odlazi u Kairo i radi kao dopisnik al-Ahrama. Godine 1982. seli u Bejrut gdje radi u Centru za palestinske studije, te postaje urednikom časopisa Šu'un Filistiniyya. Nakon toga osniva časopis za književnost al-Karmal. Jedno vrijeme bio je predsjednik Društva pisaca Palestine i član Upravnog odbora Udruženja izdavača Palestine. Nakon 1996. godine živi između Pariza, Ammana i Ramallaha. Objavio je više od trideset zbirki poezije i proznih tekstova. Njegova djela prevedena su na više od četrdeset svjetskih jezika. Dobitnik je brojnih međunarodnih nagrada kako u arapskom svijetu, tako u Rusiji, Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj, Njemačkoj, SAD-u i drugdje. Derviš se smatra jednim od najvećih suvremenih pjesnika arapskoga jezika. Njegova glasovita poema iz 1964. “Identitet”, koja govori o izraelskom obrascu koji se mora ispuniti, postat će himna koju je kasnije preuzeo čitav arapski svijet. Bio je član Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) iz koje je istupio u znak prosvjeda protiv Sporazuma iz Osla, koji, smatraoje, Palestincima nije donio “pravedan mir”. Umro je početkom kolovoza 2008. u 67. godini života. Mahmud Derviš, ponajveći suvremeni pjesnik arapskoga jezika, neposredno prije smrti, dao je ekskluzivni intervju bosanskom arabistu Mirzi Sarajkiću za hrvatski časopis „Poezija“.

Gospodine Derviš, čast mi je pitati jednog Palestinca o našem svijetu danas. Kakav je duh našega vremena u Vašim očima?

Živimo u vremenu nevjerovatne brzine i nevjerovatnih mijena. U našim životima sve se odigrava tako nepredviđeno i stihijski da ne znate gdje ćete omrknuti, a gdje osvanuti, duhovno i fizički. Polumrtva i neizlječiva povijest nema nikakve vrijednosti i jedina dominanta ovdje i sada jeste apsolutno pomijeranje i rušenje granica. Zvučat će izlišno, ali to su fatalne posljedice sveopće etičke dekadence i degradacije. Naše vrijeme jeste Politika koja se isprepliće s pseudopoviješću i zalazi u sve pore života kako pojedinca, tako i društva. Primjećujem kako se kao čovječanstvo sve više gubimo i lutamo, što znači da je naše vrijeme obilježeno gubitkom ili neshvatanjem identiteta. Zemlje bivše Jugoslavije očigledni su egzamplari za to. Takozvane vodeće svjetske sile imaju problem identiteta. SAD i Evropa isturaju u prvi plan moćnu sliku napretka, sekularizrna i demokratije, a ona se sva lomi i vitoperi pod još silnijim korijenjem monolitnog i neupitnog vjerskog identiteta. Živimo u svijetu u kojem se mnogo govori o ljudskim pravima, a u kojem svake sekunde ginu nevina djeca, majke i očevi i to naočigled svih stanovnika Zemlje.

Živimo svjesni ljepote ove plave planete, a i dalje je zagađujemo, njenu utrobu punimo nuklearnim oružjem. Povrh svega toga na njoj razastiremo stjegove licemjerstva i politike slaveći pobjedu nad njom i nad sobom. Živimo u golemoj odsutnosti svijesti i svjesnosti. Filozofi su prestali snatriti. Pjesnici su postali nadmeni hvalisavci. Drevni poslanici plaču nad svime time. Ipak, da ne budem baš toliko apokaliptičan i mračan, reći ću kako se nadam da ćemo smoći snage za jednu svebuhvatnu etičku revoluciju, za novu Vjeru i vjeru u nešto Novo.

Šta je to onda poezija danas i kakvu pjesnik ima ulogu u takvome svijetu?

Iako već više od četrdeset godina pišem stihove, ne osjećam se sposobnim kazati šta je to poezija. I nju valjda možemo ubrojiti u one fenomene koje znamo sve dok nas o njima ne pitaju. Nadalje, svaki novi stih, pjesma i pjesnički poduhvat mijenja dotadašnje razumijevanje poezije. Poeziju, dakle, osjećamo i znamo uprkos nemoći da je definiramo. Nije potreban nikakav poseban napor ili vještina da s jednostavnošću razlikujemo poeziju od bilo kakvog drugog govora. Vjerujem, poput drevnih Arabljanja, da je poezija i osobita vrsta magije koja u trenu stvaranja od običnog čovjeka čini pjesnika, a od pukih riječi silne vizije ili opsjene. Štaviše, ona ima korito kroz koje se slijeva onostrano i nesvjesno. Poezija, tako, jeste metafora u kojoj se saobražava mašta i stvarnost, a pjesnik nadareni alkemičar koji od uglja čini dijamante, a da ga tome niko nije podučio. No, pjesnika zbog začudne darovitosti ne možemo opisati kao sretnog ili nesretnog, jer je poezija i pustolovina kroz predjele čiji su stanovnici odselili u nepoznato. Meni je bilo drago kada su me počeli zvati pjesnikom, jer me od malih nogu samo poezija naučila da s lahkoćom odjezdim u neznana mjesta, do najljepših djeva, najčudesnijih ata i da okusim najslađe ljubavi. U isto vrijeme, poezija me je naučila kako u jednom danu mogu živjeti u svome selu, okružen leptirima i šarenim lugovima, utopljen u spokoj prirodnog, a već sutradan postati nomad bez igdje ičega. Bez roda i bez doma.

I opet, poezija je jedina koja mi je našla sigurno utočište od lažnih i zlih susjeda. Mislim da je to najveća zasluga poezije u mome životu, da sam odan snatrenju i imaginaciji, a da sam istovremeno veoma svjestan i upleten u stvarnost. Jedino je poezija pomogla ovome djetetu koje je prije šezdeset godina bilo lišeno nevinosti i osuđeno na smrt, baš kao i sav moj narod. Tako se u meni stopilo kolektivno i individualno. Od tog trena tragedije, koja se samo uvećava do danas, kao pjesnik sam želio skupljati i od prašine zaborava spašavati zrnevlja prostora i vremena koji su nekada bili moji. Od toga sam želio stvarati svoj raj izgubljeni, te tragati za sjenama nade u ovom ljudskom bezdanu. I dok sam u potpunosti bio predan estetici koja je željela vratiti život u obamrle riječi, ponosno sam svjedočio stihovima kao žrtva i patnik, a sve da bih odbranio svoj identitet – identitet Čovjeka.

Mislim da u ovom mučnom dobu itekako trebamo poeziju, a sve kako bismo probudili našu svijest, ako je od nje išta ostalo, te da ushitimo naše iskonske i najprimarnije osjećaje o zajedništvu u različitostima, o svetosti slobode i mira i slavljenju života. Spomenuli ste ulogu pjesnika u ovome i ovakvom svijetu. Neću kazati ništa novo, već potvrditi da on ne igra nikakvu efektivnu ulogu, a i ako ima priliku da utječe na stvarnost, pjesnik je smatran sekundarnim i trivijalnim. Razlog tome je taj što pjesnik piše samo odabranoj kategoriji ljudi. Ne mislim na neku elitu doslovno, već u jednom širem značenju. Pjesme čitaju oni koji su sposobni čitati, koji vole poeziju i koji su dovoljno obrazovani da je razumiju. Tako pjesnik uvijek ima ograničen broj čitatelja, mada nastoji doprijeti do što većeg broja, naravno. Oni koji govore kako je poezija poput kruha ili zraka, samo sanjaju ili su, preciznije, zapali u opasne iluzije. Naravno da bih ja želio da je tako, ali ne postoji umjetnost koja je poput kruha i zraka. Za nedavna posjeta Sarajevu kazao sam to nekoliko puta: Kako li je samo teško čovjeku biti Palestinac! I kako li je samo teško Palestincu biti pjesnik! Jer valja nama sačuvati harmoniju i sklad između riječi i stvari. Valja nam ovako jadnima sačuvati stvarnost pred najezdom mitomanije. Valja nam biti dijelom povijesti i svijeta nakon svega što je su nam povijest i svijet učinili.

Možemo li onda danas govoriti o angažiranosti u poeziji, uostalom kakvom je često opisivana i Vaša poezija?

Prije svega smatram kako su određeni teorijski pojmovi prevaziđeni. Danas ne možemo više govoriti o angažiranoj poeziji ili, naprimjer, larpuriartizmu. To su riječi bez sadržaja, a čak i u svoje “zlatno doba” mnogo su više bile moda ili krivo protumačene. Smatram kako se svaka poezija odnosi i referira na stvarnost. Samo to nekad čitatelji vide, a nekada ne. Ona je prisutna i u poeziji onih koji stvarnost negiraju i odbacuju. Lično, ne volim da me zovu angažiranim pjesnikom niti bilo kakvim drugim “atraktivnijim” i modernijim imenima. Ne želim da me iko smješta u uske teorijske okvire, odnosno da mi ih nameće. Napokon, izraz angažirana poezija toliko je “potrošen” i apsolutno krivo protumačen kao ideološki i politički podoban. A onda se taj negativni naboj prelijeva na sve što ima veze sa stvarnošću, politikom, zlim ideologijama, čovjekovom slobodom.

Dakle, ako se referiramo na naš život, postajemo “angažirani” i onda to poetički ne valja. Kakva je to logika?! Štaviše, nije svačiji život lijep i ugodan, pa ako pišete o tome kako vas neko ubija, oduzima vam domovinu i uskraćuje vam sva moguća prava, e onda činite najveći grijeh. Naravno, to su sve plodovi neznanja, apsolutnog nerazumijevanja i mrtvila u jalovim akademskim raspravama. Ako mene pitate, a valjda dopuštate da dobro poznajem svoju poeziju, u mojim zbirkama možete naći sve teorijske diskurse. Jedina neopoziva odlika mog pjesništva je ta da ja pripadam modernoj ili savremenoj arapskoj poeziji, jer djelujem ovdje i sada. U mojim stihovima naći ćete i formalizma, i realizma, pomalo romantičarskog, pa eto i angažiranog, svakako dosta strukturalizma i poststrukturalizma. Moja poezija je istovremeno i poezija histerije i poezija utjehe, poezija razočarenja, ali i stamenog nadanja i optimizma. Ja ne čitam teorije, pa na osnovu njih stvaram poeziju. Već obrnuto. Istinska poezija prethodi svakoj teoriji. I hvala Bogu da je poezija takva, dovitljiva, prepredena, neuhvatljiva u jedan jedini obrazac.

Ja pišem pjesme o dubokim nutarnjim osjećajima koje uzrokuju i kovitlaju kako neznani razlozi, tako i, u više sučajeva, moje okruženje. Ali ne mogu kazati da sam zbog toga angažirani ili bilo kakav drugačiji pjesnik. Ni sam ne mogu definirati i opisati svoju poeziju, ali ne dopuštam da moj unutarnji svijet biva ograđen nekakvim proizvoljnim i često zluradim ogradama. Mislim da je svaki pjesnik odan dvama načelima: poetskom pozivu ili poetskoj magiji, na način da producira i kreira nove estetike i razvija ih, te da bude svjestan stvarnosti koje živi i da zauvijek brani slobodu, kako svoju i svojega naroda, tako i slobodu svakog živog bića.

Ironija je da u arapskom svijetu bivam prozivan zbog takvog stava i markiran kao izdajnik. Pitam se samo čega? Zar iskren palestinski pjesnik nije najbolji otpor zlu u njegovoj domovini i šire?! Najiskrenije, jedina moja zemlja, a i pjesnika uopće, jeste jezik. Čak je i raskošni arapski jezik simbolično ukazao na to. Naime, arapska riječ bejt (al-bayt) znači i stih i kuća, i apsolutno jednako se upotrebljava i za poeziju i za stanište od davnina do danas. Tako je stih moj dom, odnosno moj dom je moj stih ili jezik.

A šta je s poezijom otpora kao jedinstvenim izrazom u modernoj arapskoj poeziji?

Poezija otpora jeste jedna značajna faza koju smo prošli. Nažalost, i ona se pretvara u istrošene klišeje, odnosno pred brojnim najezdama teorije i politike u književnosti ona se već vještački tali u negativan, ideološki diskurs. Čak i u ono doba kada je to bilo veoma popularno i kada je ona u doslovnom smislu značila poeziju koja se izravno suprostavlja cionističkoj okupaciji, imenujući stvari direktno, ja sam izbjegavao nazive poput pjesnik okupirane zemlje ili pjesnik otpora. Ja sam prevashodno čovjek, i pjevam o svojim bolima, dvojbama, zebnjama kao i svi ostali – i nekad i sada. Nadalje, smatram kako je sam naziv poezija ili književnost otpora nastao stihijski i slučajno. Kada su palestinski pjesnici 5O-ih i 60-ih godina pisali poeziju, nisu znali da pišu poeziju otpora. U to doba, kao i sada, mi smo samo govorili o svojemu životu, brigama i ljubavi prema domovini, životu, ljudima i prirodi bez ikakve svijesti da pripadamo diskursu otpora.

Poezija otpora postala je veoma čuvena u arapskom svijetu nakon poraza 1967. godine, jer su Arapi po ko zna koji put postali svjesni svoje nemoći i razjedinjenosti, pa su našli utočište u poetskom glasju koje je dolazilo s palestinskog prostora koje je Izrael okupirao. To glasje bila je jedina iskra nade u otpor i pobjedu. Sjetit ćete se da sam upravo 1968. godine napisao poznati članak pod naslovom Poštedite nas ljubavi krute. U njemu sam tvrdio da su takva osjećanja u arapskom svijetu poput prolazna oblaka. Nažalost, bio sam u pravu. Kolektivna histerija iz tog doba utjecala je i na kritičare koji su palestinsku poeziju trajno žigosali kao poeziju otpora i to u onom najdoslovnijem, odnosno najneprihvatljivijem značenju. Od toga dana pjesnici iz okupirane Palestine postali su zaduženi isključivo za poeziju otpora, kako u očima neimanentnih kritičara, koji su nažalost većina, tako i kod običnog puka. Štaviše, kada se govori o arapskoj moderni i savremenim poetskim projektima, izostavljaju se palestinski pjesnici. Ovo dovoljno govori o neukosti nekih kritičara, i pogrešnoj i plošnoj percepciji palestinske poezije. Mene uopće ne zanimaju nominacije u književnosti. Gotovo sve su jako pogrešne i nesretne. Želim da svi koji čitaju ili bave se mojom poezijom na nju gledaju prvo kao na Poeziju, te da nakon toga dodaju nazive kakve žele. Palestinski pjesnici najprije su poetska bića, a onda oni koji se opiru raznim zlima koja su se survala u njihove avlije. Potenciranje palestinske poezije otpora kao rodoljubne, ideološke i ne znam sve kakve poezije, samo je jedna u nizu zluradih izraelskih, pa i orijentalističkih teorijskih spletki. Problem s ovim imenovanjem jeste fokus na drugi imenitelj poslije poezije, što je sasvim krivo. Ista stvar je i sa ženskim pismom ili poezijom. Uz svaku ogradu od dominantnog šovinizma, mislim da je takvo imenovanje pogrešno, jer se upravo ističe ovo žensko, a u sjenu baca poezija ili književnost uopće. Po čemu ćemo onda vrednovati umjetnost? Po polu autora ili njegovoj nacionalnoj pripadnosti?

Ja imam dosta nerazumijevanja u svojoj sredini, jer se od mene traži da obnavljam stare forme kojima sam se služio prije 40 godina. Kao da vrijeme ne prolazi pokraj mene, kao da ja ne participiram u savremenosti? A ako to ne radim, e onda izdajem domovinu i naciju. O tome sam Vam govorio. Naposljetku, smatram kako svaka književnost u sebi gaji i nosi osjećaje otpora. Otpora gušenju svakog vida slobode, otpora od nasilnog lišavanja života, otpora od svakojakog zla. Svaka poezija koja slavi život, nadu i slobodu jeste poezija otpora. Nikako ne smijemo književnost otpora smatrati ideološkim diskursom, odnosno nasilnim odgovorom na nasilje i okupaciju bilo koje vrste. Želim da se taj književni otpor razumije dublje i šire i da u njega uključimo svaku vrstu književnosti koja stvara ljubav i snagu da se nastavi dalje. Svaka pjesma koja pozitivno promijeni vaš pogled na život jeste poezija otpora. Svako književno djelo nakon kojeg osjećaš više energije, snage i spoznaje pripada književnosti otpora.

Čini se da u Vašem cjelokupnom poetskom opusu topos ima veliki značaj. Svojevrsna poetika prostora trajni je i višeznačan biljeg Vaše poezije?

Veoma tačno. U moderno doba gotovo sve bitke na svijetu biju se za promjenu toposa, njihova nova imenovanja, pa i svrhe. Očigledan primjer za to jeste naša, palestinska borba protiv nasilnih promjena i naš vapaj za parče svojega slobodnog tla pod nedokučivim nebesima. Tako i pjesnik nastoji sebi priskrbiti mjesto, na način što će ga ustoličiti i utvrditi u svome poetskom jeziku. To ćete primijetiti u dosta mojih pjesama uprkos brojnim promjenama koje se dešavaju u gradovima i zemljama o kojima pišem. Mjesta su oduvijek izložena nasilnim promjenama i nastojanjima silnika da saobraze mitomaniju i stvarnost. Ako bolje promotrite svijet danas, spoznat ćete kako se na razne načine želi promjeniti lice brojnih zemalja i mjesta, kako bi na istima nastala naličja skovana u legendama. Ipak, i nakon superbrzih i brutalnih promjena prostora, ljudsko pamćenje zadržava originalnu ili prvotnu sliku određenog prostora. Zato se i silnici i režimi bore protiv pamćenja naroda ili sjećanja običnog čovjeka jer je ono prirodno i samim time u srazu s njihovim artificijelnim i opsjenarskim projekcijama.

I ja sam običan čovjek koji želi sačuvati barem sjećanje, a moji stihovi jesu continuum estetske arheologije kojom nastojim sačuvati izvornu slika svojega prostora i domovine u poetskom tekstu. Kao posljedica ovakve misli, javlja se i jedno estetičko pitanje. Gdje bolje i snažnije osjećamo prostor: u poetskom jeziku ili u geografiji? Mišljenja sam da, kada prvi put posjećujemo određeni prostor o kojem smo ranije čitali, mi tragamo da ga spoznamo kroz čitanje, a ne obratno. Dakle, čitanje jeste putokaz do određenog mjesta, pa čak i turistički, ako želite. Uvijek tragamo za saobraženjem slike koju smo čitanjem stekli o nekom mjestu i prizora samog mjesta. Štaviše, uvijek težimo i priklanjamo se književnoj predstavi mjesta. Zašto? E to je moć i magija književnosti. Naprimjer, kada posjetimo brojna mjesta i prostore koji su navedeni u antičkim grčkim tragedijama, i ne nađemo ih onakvim kakvi su prikazani u tragediji, priklanjamo se i prisajedinjujemo s njihovim književnim predstavama.

Naše vrijeme i palestinska zemlja, najeklatantniji su primjer za ovu tvrdnju. Izraelci iščitavaju prostor prema opisima iz Tore, i nastoje prostor u potpunosti uskladiti i izmjeniti prema tim opisima. Tako, naprimjer, Zapadna obala i cijeli Izrael moraju postojati na sliku Torinu. Ovo je tek jedan dio golemog kulturalnog sukoba oko pitanja kome pripada zemlja i ko može polagati pravo na nju. Da li onaj ko je ispisuje ili ko je zauzme? Izraelci smatraju kako su nekad davno ispisali ovaj prostor i sada imaju pravo da ga bezobzirno okupiraju. Njihova logika jeste da onaj ko bolje i uspješnije ispiše prostor ima apsolutno pravo na njega.

No, da li oni koji ne pišu imaju ikakvog prava na i u tom prostoru? Da li na njega imaju pravo i oni koji nemaju književnog teksta? Da li maloumni i zaostali imaju pravo živjeti? Moj odgovor na ovo duboko filozofsko pitanje jeste negativan. Svi imaju pravo na prostor, maloumni i intelektualci, slabi i moćni, oni koji potječu iz bliže i iz daleke prošlosti. S dosta ogorčenja, moram dodati kako su i neki Palestinci nasjeli na ovu opasnu izraelsku igru, pa se s njima žele natjecati oko izvornosti na palestinskom prostoru. Takvi Palestinci pribjegavaju kaneanskom mitu kako bi dokazali da su oni bili tu prije drugih. No, šta ako mi nismo Kaneanci? Zar nemamo pravo da budemo stanovnici i sinovi ovog prostora na kojem smo se rodili? Nadalje, kada se sve ovo prebaci na političku ravan, dobijete itekako mučno breme pod kojem umiru nevine osobe iz dana u dana i to pred očima čitavog čovječanstva.

Izgnanstvo i zbjeg trajni je ožiljak Vašega života i pjesama. Rekao bih da je ono iskonska metafora Vašeg bića i poezije, te da je i ona veoma usko i površno shvaćena u kritičkim krugovima.

Dopada mi se Vaš izraz iskonska metafora, i ona je nažalost tačna kada se radi o meni, mojoj poeziji i narodu, dakako. Nakon te metafore, malo šta bih mogao dodati. Ipak, svako izgnanstvo podrazumijeva povratak kao opsesiju i mislim da oko toga brojni kritičari imaju pogrešnu predstavu ili čak potpuno nerazumijevaju moju poeziju. Smatram kako ne postoji povratak i kako je nemoguće da se vratimo u zamišljeno vrijeme ili mjesto. Čak se i Odisejev povratak u Itaku okončao razočarenjem pošto se napokon susreo s voljenom Penelopom. Vrijeme je naprosto raspolutilo i trajno izmijenilo njihova osjećanja. U tom smislu, jedno od egzistencijalnih, pa i esencijainih raskrižja mojeg postojanja jeste između puta i doma. Šta je važnije? Šta je zbiljnije?

Što se, pak, izgnanstva tiče, moramo biti svjesni višeznačnosti tog pojma. Tako postoji egzistencijalno izgnanstvo, ali i ono metafizičko, geografsko i političko. Izgnanstvo je, nadalje, rukavac otuđenja koje je temeljni osjećaj u savremenoj književnosti koja nam pripovijeda o otuđenju čovjeka od brojnih stvarih; od sebe i svoje duše, od društva, nade u bilo kakvu pozitivnu promjenu. Samo stanište čovječanstva svojevrsan je metafizički zbjeg. Zemlju poimam kao vid Božije kazne zbog Ademova i Havina neposluha prema Tvorcu. Oni su iz Raja izgnani na Zemlju i ona je postala naš ontološki Zbjeg. Inače se protivim onim filozofima koji smatraju kako je ljudska povijest otpočela ljubavnom storijom Adema i Have. Naša je povijest potekla izgnanstvom i prijekorom i takav nam je usud oduvijek i zauvijek, bojim se. Stalno govorim kako je moj odnos prema izgnanstvu veoma kompleksan. Kada sam u izgnanstvu, bilo da je riječ o arapskom svijetu ili drugdje, ispunjen sam domovinom. A onda, kada se, metaforički govoreći, vratim u domovinu, i dalje čuvam osjećaje i sjećanja na zbjeg. Izgnanstvo osjećam i u domovini i van nje, i mislim da to dijelim sa mnogim ljudima. Prema njemu ponekad imam veoma bliske osjećaje, kao što, ponekad, osjećam veliku razdaljinu između mene i domovine. Naravno, ja se ne zalažem za izgnanstvo, ali eto, pokušavam ga objasniti i sam zbunjen pred dubinom tog pojma. On je prisutan na svakome uglu naše stvarnosti. Potlačenost rađa osjećaje izgnanstva. Ali i nasilje, tiranija, siromaštvo, ali i bijeda. Nemoguće je opisati i obuhvatiti duh izgnastva. S druge strane, književnost itekako buja u izgnanstvu. Najveća djela i najveći pisci nastajali su u izgnanstvu. U savremenom dobu izdvojio bih Jamesa Joysa i njegov Uliks. Ne zaboravite kako su svi poslanici živjeli u izgnanstvu.

Koncentrični krugovi izgnanstva još su zamršeniji ako se prisjetimo brojnih dana koje ste proveli po zatvorima?

Naravno, to su ti subsvijetovi Izgnanstva kao usuda. Ironično je da sam ja najslobodniji u izgnanstvu. A u svojoj sam domovini, koja, ponavljam, postoji samo u našim snovima i sjećanju, najčešće lišen slobode i bilo kakvih ostalih prava. A u kako očajnom stanju žive Palestinici, govori i moj stav da je najveća kazna u okupiranoj Palestini da vam odrede kućni pritvor. Zvučat će čudno, ali u regularnim cionističkim kazamatima i tamnicama ja se osjećam veoma slobodno i ponosno pored sve torture koju podnosim. Znam da sam na pravdi Boga otet i bez suđenja zatočen. I to rađa u meni osjećaje da ne klonem i da se dostojanstveno odupirem silama zla.

S druge strane, kada vam izraelske vlasti nametnu kućni pritvor, shvatite u kako paklenom ambisu se nalazite. Prvo, vaš dom postaje vaša tamnica. Ima li za čovjeka većeg psihološkog i duševnog šoka?! Najintimnije mjesto vašeg života, zdenac svih osjećaja, pa i identiteta, postaje tjeskobna ćelija. Drugo, izraelska vojska i policija imaju pravo da vam provale u kuću u bilo koje doba, kako bi se uvjerili da ste tu. Stoga i ne čudi njihov zakonski akt koji Palestince koji se vrate iz izgnanstva pravno imenuju prisutnima koji ne postoje.

Čini nam se da arapska književna kritika i dalje hibernira, barem kada su u pitanju studije savremene književnosti.

Nažalost, smatram kako ne postoji ozbiljna i originalna teorijska misao u modernoj arapskoj književnosti. Naravno, veliki je broj kritičara i znanstevnika književnosti, ali lično ne prepoznajem tu svježu, britku i jasnu misao o savremenoj arapskoj poeziji. Možda jer je ona toliko razuđena i neuhvatljiva. Da ironija bude veća, ljudi koje smatraju velikim kritičarima, ustvari su sami pjesnici koji pišu teorije o svojoj poeziji. Ustvari, to je opravdavanje, objašnjavanje i promoviranje lične poezije. Neki od njih moji su prijatelji, ali ja se ne slažem s njihovim teorijskim studijama o modernoj poeziji. Jedan od njih poznati je Adonis. On piše kritiku i teoriju o svojoj poeziji, ali ne i o čitavoj ili barem jednom dijelu arapske moderne poezije. Štaviše, on koji toliko bježi od angažovanog pjesništva, sam je sljedbenik, a i promotor, određenih ideologija i to obrazovan i savjestan čitatelj može prepoznati. Sličan je i primjer Jusufa Hala (Yusuf al-Hal) ili Džebre (Ibrahim al-Gabra), mada oni nisu uspjeli postati ni čuveni pjesnici niti teoretičari. S druge strane, kada je u pitanju revalorizacija klasične književnosti, mislim da je arapska kritika napravila brojne i veoma kvalitetne pomake.

Da budem iskren, muka mi je od znanosti u poeziji i znanstvenog pogleda na poeziju. Poezija nije medicina. Ja nisam ljekar, pa da tako hladno seciram čovjeka i sve ono što ga čini čovjekom. Znanost pokušava nametnuti okove poeziji i tako dokazuje da je ne razumije. Čak smatram da poeziju ne treba prekomjerno tumačiti i interpretirati, jer se ona tako isuviše često pogrešno označava. Volio bih kada bi akademski radnici više davali poeziju, pogotovo u orginalu, studentima i čitateljstvu uopće, da sami čitaju i prosude kakva je i da li je ona na njih utjecala.

Često Vas prozivaju kao neprijatelja Jevreja. Duboko svjesni izvitoperenog i zluradog orijentalističkog kanona, ipak Vas moramo pitati za vaš stav o Jevrejima i Izraelu?

Jevrejski narod i njihovu tradiciju jako uvažavam i poštujem. Nikada nisam govorio o jevrejskoj okupaciji i zločinima, kao što mi spočitavaju u Izraelu i ponegdje na Zapadu. Ne postoji niti jedna moja izjava u tom smislu, čak ni pomisao. Vjerovatno sada očekujete da ću kazati kako su cionisti ti zločinci i okupatori. Čak sam i oko toga jako obazriv. Naravno da je cionistički pokret s početka 20. stoljeća, posebno 40-ih godina, bio i više nego neprijateljski raspoložen prema Palestini i svemu palestinskom i arapskom. No, danas postoje ljudi koji podržavaju taj pokret iz jakih nacionalnih osjećaja prema Izraelu. To svakako sada nije grijeh niti zločin.

Nekako, nakon svih ovih godina sužanjstva i patnje, mogu samo kazati da postoje sile zla koje uzurpiraju, čine zločine, protjeruju i vrše teror. Ne želim i ne pristajem na, nažalost, ne tako rijedak diskurs u kome se poopćava uloga zločinca i zla, pa se prozivaju Jevreji kao naord. To je opet djelo neukih, nerazumih i slijepih, koji ustvari pristaju na igru okupatora Palestine. Njima pristaje takav način komunikacije i imenovanja, jer im je to opravdanje za daljnju torturu i zločin. Svako ko kazuje da su Jevreji okupatori Palestine i neprijatelji, ustvari pristaje na igru mitomana i perfidnih zločinaca i okupatora. Dakle, on sudjeluje u zločinu nad Palestinom. Generalizacije i nepromišljene izjave veoma su pogubne i na kraju reflektiraju samo neukost i sljepilo onih koji su im naklonjeni. Mislim da iste zamke postoje i na Balkanu i valja ih se čuvati i imati ih na umu.

Što se Izraela tiče, smatram da je ta država najočiglednija i najuspjelija tekovina imperijalizma i kolonijalizma. Budući da to doba nije prestalo, Izrael kao država je stvarnost koja se ne može poreći, ali se ne može poreći ni to da je to jedan nehumani implantat na palestinskom tlu nastao na genocidu i etničkom čišćenju. Pogubno je što to zlo i dalje traje i što zločini ne prestaju, već samo postaju perfidniji i sofisticiraniji. Ustvari, oni su dio globalne krvave predstave koju možete iz dana u dan gledati na vijestima, a čiji cilj jeste u potpunosti umrtviti svijest i etiku.

Imate li možda poetičkog srodnika u modernoj jevrejskoj poeziji?

O tome je veoma nezahvalno govoriti. Izdvojio bih Yehudu Amichaija, pjesnika čiji rad i djelo iznimno poštujem.

 Preuzeto iz: „Poezija“, časopis pjesničke prakse, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2008.