DAZDAREVIĆ: Upisati se u elitu koncentracionog vijeka

Bukreška gerila

I ja sam u to plavo podne
Odgonet'o nebeske znake
Pravio sačekuše

I ja sam u to plavo podne
Ček'o ostvarenje
sna

Ček'o da sa neba
Padne
Smiješak “Odžačara”

Tačno sam zn'o
Iz kojeg pravca
Blagoslov stiže

Kad bijeli se mlaz
Ko zubarsko očas
Nebom rastegne

I mah'o sam ja
I skak'o sam ja
Učio novi
revolucionarni bonton

Kada vidiš avion
Ti vikni
Da baci
Bombon

Domaća radinost

I gulanfer i điljkoš,
i frndo je nekad
nadiro na ovaj grad
iz pravaca svih.
Vratovi motrilja
Istezali se
zbog detalja folklornih.

Skapavala je kasaba
Pod čizmama bahatih,
nadiro je kabadahija
sa kosina nemilosnih;
nekad je okupljala se vojna
podno šljemova
izoranih.

Mnogi je bilmez i goljo
sanjo da razori ovaj grad
i burazio je
iz žila petnih.
Azginala je ovdje
Mnoga đovda
– gubio se abdes
Zbog njih.

A pao je ovaj grad
tu,
pred tobom,
pao je
iz tvojeg srca

Nije Isa
vjerovao
da iz dubina
dina
može
rignuti
haubica

Elitna jedinica

Sjedeti u kafani nepoznatog grada,
Slušati jutarnji jazz šankerica;
Listati novine i čitati vijesti
O rehabilitaciji bolesnog vijeka.

Sjedeti u kafani nepoznatog grada
Gledati ulicu i lica uljudna
Radio tihak slušati,
U snohvatici ravnati
priču ratnog invalida.

Otpiti gutljaj kafe,
Robijati pod oreolom duhanskog dima,
Postati Humphrey provincijskog Hollywooda –
Postati filmska sekvenca;
Na dnevniku sa susjednog stola
Vidjeti naslov, krupan,
O kapitalu kojem treba lijeka.

Sjedeti u kafani nepoznatog grada
Štititi lice od sunčevih šamara
Odvaljenih sa audijeve šoferšajbne –
Na stolnjaku gledati žutičave lokve
Alkografiju sinoćnje golgote.

Pitati za put
Koji vodi do toaleta
Osjetiti lakoću svemira
I upisati sebe
U elitu
koncentracionog vijeka.

Kako smo prisluškivali telefone 1993

Ševala, djevojačka Selimović,
Živi u Novom Pazaru
Poviše bukreške džamije
i tri u Bijeljini sestre ima.

U Bijeljini sestre tri
A džamija više nijedna.

I od svih vakata
U Bijeljini više nijedan.

Ali, sestre telefon imaju
I djevojačku Selimović
Na pazarsko 020 dobiju.

I uvijek u vrijeme
Kada, pored sestrinskoga,
I s minareta glas mogu da čuju.

Djevojačka Selimović otvara prozore
I, prema nebu,
Slušalicu telefonsku diže.

Molitva sa bukreške džamije dopire do Semberije. 

Kika

I džaba, ne znam, nikad ni znao nisam
tolike godine se poznajemo
a tu ženu znam samo po jednom imenu
– Reškovica.

I džaba, puškom da me gađaš,
ne znam
kako se zvala ova vrijedna skvo
prije nego je ime
uzidala u domaćinstvo.

A sad, evo, sjetih se i Nakovice.
Oštro je imala, na krhkom tijelu,
Navaho lice.
Odmah do nje, sjećanje kaže,
bila je i jedna Ćakovica
rumena cijela, mislim, onako
ko vrela ćahijica…

I sad me štrecne, kad vidim Bejtovicu,
u kući trošnoj, bez dječjeg piska;
znala je brojnicu i stravu da lije –
i najveći bukreški je komita
ježio se od njene avlije.

Nešto niže, kad prođeš džanarike,
gdje su bageri ravnali igralište,
gdje je brdo zagumalo pola kuće
živjela je Nurovica
s flašom rakije za išijas, kraj prozora,
čaršiju je viđala onda
kada je imala
zakazano kod doktora.

Par kuća dalje vidim Mehovicu,
sitnu kutnicu iz begovske kuće,
život je svoj s pustahijom krila
veštije no pod puderom modrice.

a sad čujem i Ćazovicu
malu crnku rodniju od Afrike
sedmoro je djece jutrom puštala
a sumrakom dozivala niz ulice.

Uz Bukreš, evo, ovog trena
kornjači i Ljutvovica
diše teško, šamijom pokriva lice
u oblaku prašine od Fiata 1 300
grdi državu i za volanom fukaru
pominje ćaću, balegu,
I opanak u kojem sišao je komunista…
al najviše je vređa
Što Halko je kuću digo,
na brdu
podno paričkih veđa.

Raziđe se oblak
od Fiata 1 300
I jasno vidim sve te žene,
kako još sa ulice
dovikuju: jesi l se umorila Hidovice!?

I tako, ko u svakoj mahali,
viruckala je na život
preko taraba
I ona,
Reškovica
– u svijetu
gdje od koraka je mala
rasla jedna kikica
– ko tuđa nafaka

Komite i žandara

Porijeklo je ove igre
starije od žita.
Ko je kadar i hrabar
I, kako se rekne,
Ko je riješen
ime da stekne,
s legendom barabar
u ovoj igri
neće nikad biti žandar.

Ova je igra
starija od mita.
I ep je mali
I aleksandrinac tu
više ne važi
za opis scene
kad fukara
gaziju traži.

U Sandžaku, vala,
I nisi moro
Za liru
Imat dara.
Ni za rimu,
Ako ćemo pravo.
A za ovoga cara
Nije smaka
Bilo – ni bez para.

Ali jeste
Pucala bruka
– hljeb si mogo peć na obraz,
da porudi sa svih strana –
I darbuka je pjevala
o tvom jadu
ako nisi
ispred žandara
ufatio džadu.

Mala jutarnja parnica

Kad vatra zapucketa,
Kad u peći zabubnje drva,
Pa kad malo zapišti,
Pa kad malo zaciči.

Bože, koliko je to
Mojem uhu milo.
Kakav se nad idilom
krotkom, kućnom,
Merak kondorski
diže u poj.

Od dragosti neke,
nero u meni, mali,
očas nadođe, ko kvasac;
i potpiri moj džan
i pretvorim se ja u plam.

Čučim pored peći
ne zborim,
na oči dišem.

Duša šeni, blago meni,
radosti su ovog svijeta
vazda iste.

Iz ove je svetkovine male
lomača narasla
u kućno ljubimče;
od najgore je pište
buknula heres
sačinila
ognjište.

S Muhamedom na jutrenje

Četiri sata je, majka me budi,
ko dežurni mladog stražara.
Ustaj, vrijeme je,
sad će Muhamed.

Ni tada, a ni danas,
meni s buđenjem
nije išlo lako.
Gledam je, pa ne znam:
je l Ševal
a je l Frejzer?

A onda,
čujem zukli glas Nikitovića.
A onda,
ko zora blijedog
a onda,
ko zora lijepog
vidim Alija.

Sestra se grči
babo ne diše
majka plače
ja se laktam
lubini
pokrivam slabe tačke.

Jer,
nisu meni pred spavanje
čitali bajke
jer
nisu meni zle kraljice i ale
jade zadavale
jer
pamtim taj sabah
kao što pamtim lica

na jednoj strani Ali
na drugoj Frejzer
a između
ja
Mali

Prosidba

Lahka hoda bješe Baukida,
Vezilja tišina ukrasnih.
Kad godina je u devetom mjesecu bila
I Filemon palio cigaru u smiraj dana,
Ona mu priđe, nečujno,
plašnim korakom nevjestinim.

U cokulama što drobe
Škrtost drumova
Hodio je Rahan.
Na leđima nosio sunce.

I nije Rahan u gizdave kuće zalazio
I nije kupus zemlju kiselio;
Nije baštenska lijeha
Gubila liniju iz aprila.
Kad jesenje su vatre gorjele
I Filemon lutao putevima dlana,
Uveče pečen krompir bio
I prsti pocupkivali ko igračice kan-kana;
Svirao je usplahireni čajnik
U zaudaru sušenih čarapa Rahanovih;
U grotlu lavora dok pario je noge
I oblake unosila Baukida.

Useljavao san glavu Filemona
Zelenilom gora Pelijskih;
Pod jorganom pepelnim
Smorena, dremuckala vatra.
Kad sat šesti krug zvezdani je polovio
Njih dvoje, u šumoru svatova olistalih
Drhtali su – kao na venčanju.

U cokulama što drobe
Škrtost drumova
Hodio je Rahan.
Na leđima nosio sunce.

Slušni aparat

Kakva su to prijateljstva bila
S kakvom pažnjom
Slušali smo jedni druge

I za one šapatu sklone
Našlo bi se uho
Radi onih usamljenih
Zidovi su naprezali sluh

S prijateljima sad
Za stolom sjedim

Ono što govorim
Nije vrijedno
Ni za jedno rutinsko saslušanje

Umijeće poređenja

Nevolja je snašla mještane
Sela Vranovo.
Poljska radost bješe
Skrhana
Režimom suše.

Povodom ove muke
Putujući reporter
Obližnje radio stanice
izjavi:
Evo kako tužno šušti suha trava.

Zamoljen da komentariše
Iste havarije livadske
Upitani seljak
procijedi:
Ma, puca pod nogama, ko mitraljez.

Zapis vodonoše

Gluhonijemi koljač Gego
Zari nož
U bijelo grlo kozje

Dva brza
Trzaja nogama
I tijelo se primiri

Pred polazak ovamo
Nisam znao
Da klanje

Može biti
Ovako uredno
I bez greške

Vidio sam kako
I smrt biva laka
Ako je u rukama majstora