Crtica “U grču smrti” (1954) Derviša Sušića

 Crtica “U grču smrti” (1954) Derviša Sušića

Debele magle, polegle negdje pred zoru naglo su se digle i otkrile pusto poprište sinoćnje bitke. Obilna rosa po čairima natopila je vjeđe i kose mrtvih i ranjenih. Po travnatoj zaravni leže zgrčeni, opruženi, presavijeni, raskomadani ljudi onako kako i gdje je ko zateklo zrno, bajonet ili eksplozija. Planina je pusta. Poneki uzdah samrtnika šine iznad bujnih trava. Beskraj ga primi, razvuče i pramenje razrijedi i utopi u svojim gluhim dubinama.

Jedno mokro ozeblo ptiče zaprpoši krilcima u pavitnom gusištu. Dvatriput je neuko obletjelo oko grma, pa najednom upravi lijet. Spustilo se kraj nečeg neviđenog. Kljucnulo je u čudnu meku bjelinu. Ništa ne ostade u kljunu. Htjelo je još jednom. Ali se pod nogama zaljulja to tle. Ptiče cvrknu i otprhnu.

Jedan ranjen čovjek maknuo je prstom. Zatim je polako pomjerio ruku. Sporo, kao da jedva raskida opnu otvorio je oba oka. Nad njima – beskraj. Posljednji bijeli klobuci magle bježe u visine. Htjeo je ranjenik da zatvori oči. Velik je to napor svijesti bio da shvati – nebo nad njim, dvije travčice, priljubljene uz ušnu školjku i dalek kao tuđi, a ipak nesnosan bol u stomaku… Gađenje. Čudan ukus u ustima. Slano. Bljutavo. Krv?! Ti najbliži i najbrži utisci jurnuli su prvi na oporavljenusvijest, pritisnuli je i počeli zatrpavati. Umorio se čovjek i htio da zatvori oči. Ali, novi utisak najednom uspravi pokolebani um. Neko je ječao uz njegov bok, tiho, jednim samoglasnikom.

Nesvjestica je vukla sebi, mamila čovjeka svojom uspavljivom nirvanom gdje nema ovih željeznih noktiju koji čupaju utrobu i gadne mučnice u jednjaku i grlu.

Čovjek se odupro tom crnom okeanu čije su ga dubine vukle. Misao je sve brže šikljala uvis, sve bištrija i oštrija. …Da nije ovo Luka? Sinoć je u mraku kraj mene neko naš vikao i zvao da mu se pomogne. Možda mu je Nijemac već okretao nož u trbuhu kad je posljednji put viknuo! Ili je Vlado!? Ne, nije on. Nije to njegov glas. Esad? Da, baš on… Kako se to sve dogodilo? Čekaj…

Koračalo se po mraku, tiho i oprezno. Čovjek je grickao davnašnju koru hljeba. Dugo je mijesio jezikom i pljuvačkom taj slatki toliko željeni skrob. Neko je sa začelja stalno prenosio: „Tišina!“ Čovjek nije otvarao usta. Onaj pred njim čuo bi tu riječ još ranije, dok je prelazila od usta do usta druge desetine i odmah je prenosio dalje…

Skrob je bio rajski sladak. Svaki nerv na jeziku treperio je od užitka a unutrica se grčila i zavijala išče – kujući željno hranljivu masu. Među prstima je čvrsto stiskao ostatak korice. Ona mu je davala nade da će uživanje zadugo potrajati.

A onda – lom, vrisci, psovke… Oko dvije stotine snažnih ljudi po mraku su prebijali kosti jedan drugom, boli se, davili, mrskali lobanje, zubima raskidali suru vojničku tkaninu i meko ljudsko meso… Dok nije bljesnuo plamen i urižnula eksplozija a noge izgubile tle pod sobom. U padu – posljednje što je pamćenje zadržalo, bilo je zvjezdano nebo kako preletje preko svijeta.

Sad neko ječi uz njegov bok. Htio bih ga vidjeti. Ali, prvi pokušaj da makne nogama, da napne trbušne mišiće da bi se podigao, zamalo mu ne pomrači tek razigranu svijest.

Oštri derači bola svom žestinom su zagrizli utrobu. Onda je počeo primicati ruku toj nevidljivoj glavi. Nadao se da će, opipavši susjedovo lice, lakše zaključiti ko je on. Prstima je polako promicao kroz travu i vukao bolnu ruku. Prsti naiđoše na nešto oblo, glatko, studeno.

Čutura?!

Palac siđe niz oblinu polako i nježno kao kad skida izmaglinu sa stakla na satu i najednom napipa ivicu a malo niže, kosu.

Htio je da trgne ruku nazad, ali je suviše boljelo. Prsti su pali u travu. Jedna ivica dlana osjećala je pod sobom sukno poramenice. Onaj pod šlemom bio je načas prestao da ječi, valjda osjetivši da ga neko dotiče. Kad je ruka spuzla na tle, nastavio je da stenje, bolno, ujednačeno, u razmacima.

Ranjenog čovjeka je prožimala jeza. On se nikad ovako blizu nije primakao neprijatelju. Pucao je iz zaklona, trčao u streljačkom stroju, vikao kao i drugi, verao se uz strme strane utvrdama na vrhovima i uvijek osjećao tegoban strah od nepoznatog pred sobom. Strah od susreta s neprijateljem nasamo, strah od svojih slabih mišica mršavog intelektualca koje bi u sukobu s uhranjenim soldatom jadno iznevjerile snagu mržnje, snagu razloga da se bije. A sad je kraj njega ležao taj strašni protivnik, živ, možda s još neuglasnom snagom u ručurdama.

Zna li on da partizan leži kraj njega? Ako zna, zašto ne pokuša? Vjerovatno ne može…

Jeza je u tijelu jenjavala. Od pretpostavke da je taj strašni neprijatelj sad slabiji od njega, klijalo je osjećanje vlastite snage, prkosa, hazarda… Strah ipak nije prestajao da palaca: nije li bolje da se pritajiš? Nepomičan si, ruke ti kao u dojenčeta. Ako izazoveš neprijatelja, ako mu skreneš pažnju na se, on će se dići, da, ti ne možeš a on, će se dići, udaviti te, prstima ti grlo raščupati. To je bio stari poznanik strah, koga je u borbi samo nadvladao stid od sramote pred suborcima. Sad njih nema. Nema razloga za stid… Ali, ona snaga ipak raste, tijelo prožima lak srž ratniče radosti:protivnik se može pobijediti. Htio je da zainati, da se osveti svom strahu, da sam sebe nagradi dokazom o vlastitoj hrabrosti.

Ali kako?

Opet je polako napipao šlem. Prsti su prebrodili ivicu i sišli na glatku površ čela. Vjeđe, zatvorene oči, prav nos, topla tečnost pod dlanom… Usta. Susjed je prestao da ječi. Pokušao je da mljacne usnama, ali mu tuđi dlan ne dade. Dva prsta pritisnuše mu nos a dlan usta. Glava se pokrenula u očajnom naporu da se oslobodi tuđe šake, da srkne željenog, životvornog vazduha.

Ali je šaka kao prikovana ostala na ustima. Prođe nepun minut a na grlo provali krv… Dlan nije dao krvi napolje. Ona je prskala između prsta igličastim mlazevima, ali se najvećim dijelom saljevala natrag…

Ropac nije dugo trajao. Šaka ostade zgrčena na ustima.

…Bilo je dobro odjurilo kad naiđe desetak partizana. Prenesoše svojih osam mrtvih pod živicu od paviti i tu ih u mekoti pokopaše. Ranjene oprezno povališe na nosila. Sa jednim su imali muke dok su mu odvojili prste od usta neprijateljskog vojnika. Umorna bolničarka trzala je ruku i vikala:

— Ta pusti, druže, đavo te odnio! Vidiš da se ohladio!

 

Derviš Sušić, “U grču smrti”, Oslobođenje (Sarajevo), 21. 3. 1954.

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.