BOYE: Izlet u Trebinje

Poznata švedska pjesnikinja Karin Boye bila je u posjeti Sarajevu u ljeto 1930. godine. Karin Boye s mužem Leifom Björkom putovala u našu zemlju prije 82 godina, tačnije u ljeto 1930-te godine. U Sarajevo je došla iz Beograda, ostala tu nekoliko dana, a onda produžila u Dubrovnik, gdje je ostala cijeli mjesec. I nije samo to. Poznata pjesnikinja je bilježila svoje utiske s putovanja i ostavila ih u obliku priče – putopisa, pod naslovom „Lutanja po Sarajevu“ (Strövtåg i Sarajevo), a koja je objavljena posthumno u zbirci pripovijedaka „Proricanja“ 1941. godine u izdanju poznate izdavačke kuće Bonniers (Stockholm). Iz Dubrovnika je s mužem učinila jednodnevni izlet u Trebinje i opisala utiske iz ovoga grada. Ovo su njene putopisne zabilješke.
 BOYE: Izlet u Trebinje

Trebinje    

Trebinje je mali muslimanski („turski“) grad, smješten nedaleko od Dubrovnika, sam po sebi ne baš poseban, ali prilično nedirnut od stranaca i centar bojama bogatom selu, koje se prostire uokolo. Ako se želi otputovati tamo, onda to treba učiniti u jedan od pijačnih dana, srijedu ili subotu, kako bi se mogao vidjeti tračak narodnoga života koji ovdje cvjeta sasvim sam za sebe i bez da krišom motri prema turistima. Tu je najšarolikije društvo koje se tada vrti oko dugih stolova na pijačnom trgu, gdje seoski proizvodi: zelene lubenice, žute dinje, crveni paradajzi, zelene i crvene paprike, leže naslagani u krasne gomile. Mlade seljančice, pokrivene sjajnim maramama, prije svega žutim, limunožutim, žutim kao maslac i kremastožutim; starije žene u hercegovačkim narodnim nošnjama, dugim bijelim haljinama s vezenim dugim prslukom i malom okruglom crvenom kapom, stavljenom naprijed na čelo, te sa jednim lahkim bijelim velom koji pada na zatiljak; seljaci u svojim smiješnim kratkim hlačama koje se završavaju oko koljena, a inače vise kao vreća, sigurno krajnje udobne i, konačno, tako originalnog rublja „Turci“, sopstveni stanovnici grada. (Molim čitatelja da obrati pažnju na to da Turci ovdje ne znače ime neke rase; riječ pokriva sasvim jednostavno muslimansko državno stanovništvo iste rase ili rasne mješavine kao i druge.) Muškarci u hercegovačkoj seoskoj nošnji ili običnoj evropskoj odjeći s fesom, žene pokrivene s malim crnim velom, osim onih od svih najsiromašnijih koje skupljaju svoju šamiju ispred lica koliko god se to može. U sjenci ispod drveta stoje vezani magarci seljaka, a mala magaradi trčkaraju okolo u blizini svojih majki.

Kad smo mi stigli ujutro u pola osam, pijaca je već odavno bila u punom jeku.

Ovdje se imaju ranije navike i prati se inače dosta sunce koje izlazi u pet, a zalazi u sedam sati. Jedan časak klizili smo okolo u vrevi kao lovci s fotoaparatom u najvećoj pripravnosti – čovjek je mogao napuniti mnogo filmova na ovoj pijaci – ali kako pijaca u svakom slučaju ostaje pijaca i ne mijenja se mnogo od svog prvog trenutka do posljednjeg, tako smo je ubrzo napustili i izašli vani da pogledamo grad.

Džamija je bila brzo pregledana. Bili smo već zasićeni džamijama. Ova je bila u svakom slučaju lijepa, sa arabeskama u jasnim bojama i arapskim slovima po zidovima: nekoliko od Allahovih stotinu imena. Slike i oltar ne mogu stajati u muslimanskoj džamiji, istakao je s ponosom vratar. Pošto smo imali skoro devet sati prije polaska voza, nismo se žurili, nego smo išli i špartali ulicama nasumice. Kaskali smo glavnom ulicom od kraja do gradske porte. Kao većina starih gradova, ovdje se Trebinje može ponositi zidom koji okružuje grad: nekolicina područja su bila tako neprestano izložena ratovima, kao Balkan,  pa je za gradove uvijek bilo važno da se zaštite koliko su bolje mogli. Kraj gradske kapije bilo je najbolje okrenuti se, budući da su se u tom pravcu izvan prostirala samo gola brda, koliko dugo su oči vidjele – beznadno siromašna, bajkovito lijepa bijeloblistava hercegovačka brda, tamo gdje je jedina rijetka biljka zanovijet ta koja raste na obroncima milju za miljom.

Cijeli grad uostalom izgleda siromašan. Muslimanske radnje nemaju onu istočnjačku raskošnost koja vlada u sarajevskim trgovačkim kvartovima. Ovdje se prodaje za gradsko življe, seljake, a robu čine korisni grubi i jednostavni artikli, kante, grube cipele, kose i srpovi. Još uvijek se ljetina žanje sa srpovima! Posjetili smo jedinog srebrnara u gradu. Zvuči to tako otmjeno, ali u stvarnosti nije to nikakvo veliko zanimanje biti srebrnar u Trebinju. Taj jadni čovjek sjedio je osobno tamo unutra iza pulta – bio je i jedan drugi koji je prodavao njegovu robu – i izgledao neopisivo slabašan.

Njegove lijepe filigranske stvari nisu bile uopće skupe, a jefitin je bio također i čudesni antički turski nakit koji je on prodavao. Pošto smo ga pitali, ispričao nam je da radi 13-14 sati dnevno, a zarađuje oko 2-3 krune na dan.

Ubrzo nam je prišao jedan susretljiv vodič i ponudio svoje usluge, pa smo nakon malo cjenkanja pošli za njim. Naravno i on je bio musliman i kao takav jasno smatrao da se žena po svemu treba ravnjati prema mužu, te su on i moj muž požurili dugim koracima – imali su otprilike jednako duge noge – dok smo mi žene, koje nismo imale želje da kaskamo kao mali  „Elandijci“ u paklenoj vrućini, odbijali da produžimo u istom taktu. Vodič nas je najprezrenije ismijao stavivši krunu na djelo kada je daleko ispred pokazao na našu saputnicu, gospođicu Anderberg, s riječima: Kann das auch Deutsch?

Bilo kako bilo, pokazao nam je u svakom slučaju jedno muslimansko groblje. Mi smo takva ranije vidjeli, ali on nije želio propustiti priliku da nas uči. Ovi ovdje grobovi s turbanima su muški grobovi. Oni drugi su ženski. Oni tamo veliki nišani s golemim fesovima na svakom od njih podignuti su nekom paši ili drugom visokom državnom službeniku. Svi su bili okrenuti prema istoku, kako bi se čovjek mogao pojaviti s licem prema Mekki, odakle bi Sudac mogao doći na zadnji dan. Polako je sricao nekoliko natpisa – ime, ime oca i podatke.

Škola pored koje smo prošli bila je zatvorena – dva mjeseca ferija u najtoplijem periodu. Jadna djeca, koju smo ranije u danu čuli i vidjeli kako čitaju tamo unutra, pod turbanom ukrašenom i, dakako, pismu učenom učiteljevom nadzoru – s jednim tonom, ne različitom od onoga koji se ranije uiobičavao u našim narodnim školama u divljini, napola mehanički – bila su očito nesretni feriječitači.

Napokon, poslije dugog i vrućeg hodanja, oslobodili smo se vodiča. Nešto posebno neobično zbilja nam nije pokazao, osim onoga što čovjek može svojim očima vidjeti, pa smo odlučili švrljati na svoju ruku, posve jednostavno otići u selo izvan grada i drsko ukoračiti u kolibe. Jedan drugi čovjek, slično susretljiv onom ranijem, ponudio se doduše da nam pokaže jedan stari turski harem, ali smo to sa zahvalnošću odbili. Želi li čovjek kaskati okolo u južnjačkoj podnevnoj žegi, onda je beskrajno i puno manje tegobno kada to čini sasvim vlastitom odlukom.

Velika većina, od službenika putničkog biroa „Putnik“, pa do šofera i vodiča, širom otvaraju oči i vjeruju da imaju posla s ćaknutim ljudima kad im čovjek objasni da želi vidjeti seljačke kolibe. To je bilo ipak ono što je moj muž utuvio sebi u glavu da učini, a iz nekoliko uspjelih pokušaja u Crnoj Gori moglo se zaključiti da su najmanje neskloni bili sami seljaci: oni su bili raspoloženi prema gostima, radoznali i zabavni, a osim toga prijateljski naklonjeni što ima neko ko pokušava naučiti njihov jezik.

Ušli smo, dakle, sa zadovoljstvo u prvu najbolju kolibu. Došla je jedna oronula starica i otvorila. Moj muž je pokušao objasniti naše zanimanje, a nakon što nas je starica podrobno uvjerila da je ovdje sve vrlo siromašno i nema se šta pokazati, ponudila nas je ljubazno da uđemo unutra.  „Oni koji nemaju zemlje, ovdje teško žive“, rekla je. To, međutim, nije bila nikakva seljačka koliba. Koliba nije bila njezina, ona je živjela sama jedan dio puta dalje, već je bila iznamljena od strane jedne obitelji.

Žena i djeca su bili kod kuće. Ono najmanje je ležalo i spavalo na golom kamenom podu s jednom maramom preko sebe radi muha, budući da je stotine njih u roju letjelo posvuda u sobi. Djeca su dobila karamele i razgovor je započeo. Muž je bio radnik u fabrici dolje u gradu. Imao je 600 dinara mjesečno (oko 40 kruna), od toga je išlo stotina za kiriju, a od ostalog su trebali živjeti, muž, žena i četvero djece (ona je uostalom čekala još jedno).

Teško je, rekla je. Zimi je ponekad tako hladno da se rijeka ledi… Koliko mu je dugo radno vrijeme? Nije znala tako precizno, išlo je u smjenama.

Jedan od dječaka pokazao nam je sljedeću kolibu koja je u ovom slučaju trebala biti seljačka. Pokazalo se, međutim, da je to bila greška: tamo je živio jedan penzionirani državni službenik s obitelji. On je izašao vani u dvorište i počeo nas ispitivati o Švedskoj i Skandinaviji i stvarno je znao kako su se zvala sva tri glavna grada…

Njegova nevjerojatno lijepa mlada kćerka, koja je osim toga znala i francuski jezik (iako je očito bila previše stidljiva i previše neizvježbana da bi se usudila na to), dobila je naredbu da pokaže put do jednog istinskog seoskog imanja. Tako se i dogodilo, pa smo nakon jedne prilično duge šetnje usred najgoreg zvizdana došli tamo. Ušli smo u imanje i razgledali okolo. Još uvijek nijedne duše. Izdaleka smo međutim vidjeli jednu staricu kako vodi svoju kravu baš prema imanju, te smo ushićeni pošli i sreli je.

Da, bilo je to uvijek seosko imanje i naravno da ga možemo pogledati. Pokazalo se, međutim, da smo naišli u nevrijeme: bio je baš sada podnevni odmor u žetvi i svi žeteoci su ležali i spavali unutra u kolibi. Za početak smo se mogli zadovoljiti s kuhinjom, koja se sastojala od posebno malog izgrađenog niza kućica okolo ugrađenog dvorišta. Tamo unutra gorio je veliki lonac iznad vatre, zapaljene na primitivnom ognjištu na podu. Doduše, stajao je u jednom ćošku šporet, ali je on očito bio razvaljen, sulundar je bio prekinut, a ranije je izlazio napolje kroz zid. Vani u naseljima, još uvijek običniji način potpaljivanja vatre direktno na nekoliko kamenova na podu, bio je očito duže prakticiran, sudeći po pocrnjelim krovnim gredama.

Ovdje je bilo tijesno i nisko do krova, ali nije zapravo ni trebalo više, pošto se tu kuhalo samo jelo i niko ovdje nije stanovao.

Vremenom su gazda i gazdarica bili na nogama, te su izašli k nama dobroćudni i šaljivi. Ne, nismo mogli ući unutra jer su tamo još spavali. Samo smo mogli baciti jedan pogled unutra kroz prozor. I to je bilo sve. Unutra je izgledalo čisto i uredno, krajnje jednostavno, naravno, u odnosu na ono što smo navikli kod kuće, ali očito imućno prema odnosima u području. Imali su također životinje: ovce, koze, krave i svinje, a mi smo morali baciti oko na svinje. Izgledale su baš kao i kod nas, a ne kao one bosanske, male crne i bijele, tanke i graciozne slabićke.

Ovdje čovjek dobro gura naprijed, ima dovoljno zemlje i ni na šta se ne žali. Kuća je istina bila razorena u toku rata, ali je sada opet izgrađena.

Inače, morali smo se zadovoljiti time da vidimo ugrađeno dvorište i fotografiramo članove porodice koji su bili na to raspoloženi, što će reći staramajku i potomstvo. Ovi posljednji bili su svjetlokosi kao švedska djeca – to je dosta smiješno ali vrlo obično u Jugoslaviji. Čovjek zamišlja da ljudi tako daleko prema jugu trebaju da su crni, ali očito je da klima nije ta koja čini boju kose.

No, do sada smo imali malo nesreće. Jedan od sinova pokazao nam je put dalje do jednog muslimanskog imanja koje se nalazilo ne tako daleko odatle. Ni tu se nije niko pojavio u početku, ali, kada je pas počeo lajati, pokazalo se nekoliko ženskih figura i čule šta smo (to jest, moj muž) imali reći. Kratko vijećanje. Nakon toga objasniše da su žene srdačno dobrodošle, ali muškarci moraju ostati vani, budući da gazda imanja nije kod kuće.

Osjećale smo se „jednosmjernim“ budući da nismo znale više nego poneku hrvatsku riječ, a premda su to bile one najvažnije riječi, kao „hvala“, „vrlo dobro“, itd, teško je učiniti neku sadržajno bogatiju konverzaciju s njima. U svakom slučaju, sada je bilo krajnje neuljudno ne prihvatiti poziv, pa smo s njima ušle u kuću, dok su muškarci ostali na dvorištu.

I ovo imanje bilo je čisto i uredno, očito imućno. Ono što je mene najviše iznenadilo bio je harem. Uvijek sam zamišljala harem kao nešto najdosadnije od svega, sa svom svjetskom čamom zatvorenom među četiri gola i prljava zida. Barem sa dosadom, smatram, a vjerovatno to treba biti ispravno, kad je u pitanju grad. Ovako na selu ne može to mnogo biti opasno, ovdje je, zar ne, porodica ipak upućena sama na sebe i posla ima preko glave.

A što se golih zidova posebno tiče, to nije uopće odgovaralo. Velika soba, dobro oribana i ubijelo okrečena bila je namještena s ofarbanim ormarima i jednom dugom klupom, koja se pružala okolo tri zida i bila pokrivena s najljepšim jastucima i sjedalicama.

Kad smo pokazale naše divljenje, iznijele su i druga izvrsna tkanja, ćilime, tapiserije, vezene zarove i stolnjake, te pokazivale s ponosom ko je uradio to, a ko to. Sve je bio ručni rad. Upitale su nas da li želimo kafu, što smo iz sažaljenja prema jadnom čovjeku tamo napolju odbili, kako ne bismo oduljili posjetu u beskonačnost.

Razgovor je bio jednostavan, ali je išao dobro. Pitale smo znakovima da li sva djeca u dvorištu pripadaju ovoj kući i dobile odgovor, također znakovima, da su dvoje od većih bili s jednog daljeg imanja, a ona manja pripadaju ovdje. Žena koja je očito bila vladarica sobe, a vjerovali smo i imanja, pokazala nam je svoj prsten, a mi smo pokušale objasniti značenje naših prstenova, što je također išlo bez teškoća, pošto smo znale kako se kaže žena i djevojka.

Poslije smo bile uvedene u jedan drugi dio kuće, u jednu sličnu sobu, a tamo je bila također jedna žena… Tek nakon toga potvrdile su se moje sumnje da su obje bile seljakove žene. Mnogoženstvo je na izmaku u gradovima, ali na selu, gdje je žena dopuna jeftine radne snage, još cvjeta. I ovdje smo vidjele krasne tkanine i vezove. Ali, sada je već bio došao seljak kući, pa su on i moj muž vani u dvorištu udarili u razgovor. On se žalio i na sušu ove godine i na kamenitu siromaštinu Hercegovine. U Bosni je to drugačije! Tamo oni imaju šumu, čega ovdje nema. On sam je imao tri konja i tri krave, malo uzgajalište duhana i mali nasad vinove loze, ali to nadugo nije bilo dovoljno. Sada je mogao rado i ovaj gost ući unutra, također (shvati, mi muslimani nikad ne dopuštamo nekim gostima muškarcima da ulaze i posjećuju naše supruge). Rečeno – urađeno. Oba gospodina su ušla unutra, a dame su se preselile vani na stepenište, gdje su stajale i slušale što se mogle čuti.

Pitale smo da li su tkanine na prodaju. Ne, u stvari nisu. One su djevojačka oprema, miraz. Jedan ženski glas, odozdo sa stepenica, pitao je koliko bismo bile spremne dati za njih. Međutim, mi se nismo usudile bacati u neko rasipništvo. Umjesto toga izrazili smo sramežljivo molbu za malo vode; dan je bio vrlo vruć, a mi smo išli dugo. Istog časa odozdo je stigla jedna velika čaša puna hladne božanstvene vode.

Za oproštaj smo kao i na prvom imanju dobili jedan mali buket cvijeća – nekoliko cvjetova pelargonije i jednu grančicu nekog rastinja koje je mirisalo na začin. Toplo smo zahvalili za sve što smo vidjeli i otišli.

Ono što je posebno ostalo u mom sjećanju od naše posjete haremu je mirno i ponosno dostojanstvo u držanju žena – dostojanstvo koje, čini mi se, ima posebnu karakteristiku za muslimansko stanovništvo, od trčkarala do pismenih ljudi. Voljela bih znati odakle ono dolazi, je li to njihova pravovjerna sigurna nadmoć ili ono ima dublje osnove…

Putovanje kući (u Dubrovnik, op. prev.) uzelo je svojih dobrih pet sati, ako se uračuna i temeljita pauza pri zamjeni vozova u Humu. Bila je to mala neobična rupa gdje smo dobili ovčetinu u papiru i čaj koji je imao okus toplog punča – vjerovatno je bio začinjen sa raznovrsnim travama. I tu nismo imali ništa drugo raditi osim da sjedimo na željezničkom nasipu, gledamo zalazak sunca i slušamo cvrčke do polaska voza. Može se dodati da smo ponovo našli jednog starog znalca, Kanold kolu, pod imenom „Karamele“ u željezničkom automatu.

Putovanja vozom su uostalom vrlo sadržajna. Nikoga nije briga za druge, svako radi ono što mu padne na pamet – jedan mladi čovjek bez sluha pjevao je cijelo vrijeme samo za sebe i to tako zavijajuće da nam nije ništa drugo preostalo nego da i mi počnemo pjevati, svako za sebe. I išlo je dobro. Na koncu se svako od nas uspio koncentrirati tako da čuje samo sebe. A šta će čovjek uostalom raditi za vrijeme dugih sati kada je napolju krajolik mračan, a voz gmiže kao puž.

Priredio i preveo: Izet Muratspahić

O AUTORICI:  Karin Boye (1900-1941)

Karin Boye je vrlo značajno književno ime između dva svjetska rata u Švedskoj. Iako nije živjela dugo, ostavila je iza sebe značajan literarni opus. Rođena je u  Göteborgu 1900. godine, a živjela, studirala i radila u više gradova: Stockholmu, Uppsali, Berlinu. Bila je pobornik socijalističke ideje, ali i biseksualna, što je u to vrijeme bilo zabranjeno. Skončala je život od prekomjerne doze pilula za spavanje (vjerojatno svjesno) 23. ili 24. aprila 1941. godine u Alingsåsu. Ona je u prvom redu bila pjesnikinja. Objavila je sljedeće zbirke: Oblak (1922), Skrivena zemlja (1924), Ognjišta (927), Radi drveća (1937) i Sedam smrtnih grijehova (1941, posthumno). Međutim, pisala je i pripovijetke, eseje i romane. Napisala je sljedeće romane: Astarte (1931), Merit se budi (1933), Kriza (1934), Premalo (1936) i Kallocain (1940). Prevodila je Thomasa Manna i T.S. Eliota. Ispred gradske biblioteke u Göteborgu ima njena statua, a od 2004. godine u Uppsali je biblioteka Univerziteta dobila njeno ime.

Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.