Bošnjačka politika i nacionalni razvoj do 2. svjetskog rata

Piše: Adnan Jahić

U historijskim analizama i stručnim raspravama učinci i dometi bošnjačke politike do Drugog svjetskog rata najčešće se promatraju u kontekstu sljedeća tri nastojanja: I) težnje da se ostvari i sačuva politička samostalnost i teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine; II) borbe za sticanje i očuvanje vjersko-prosvjetne autonomije; III) očuvanja i jačanja etnonacionalne posebnosti Bošnjaka. Iznio bih nekoliko zapažanja o postignućima dotične politike na pomenutim poljima.

Pogrešno bi bilo valorizirati domete bošnjačke politike u pogledu afirmacije političke samostalnosti i teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine isključivo iz perspektive njenih neposrednih učinaka u dotičnoj oblasti. Taj bi redukcionizam, sa jedne strane, dodatno zamaglio karakter nacionalnih ambicija i političkih odnosa u Bosni i Hercegovini. Sa druge strane, amnestirao bi bošnjačke političke subjekte, realitetom historijskih datosti, od odgovornosti na korespondirajućim poljima – gdje se neuspjesi nisu mogli pravdati prisutnim nacionalno-političkim konstelacijama. Historijski gledano, nije moguće govoriti o kontinuitetu bošnjačke autonomističke politike i državotvorne politike KPJ u Drugom svjetskom ratu. Jeste moguće, dapače neophodno, govoriti o odnosu bošnjačke politike prema Bosni i Hercegovini u uslovima nametnutih državno-pravnih režima, naročito u usporedbi sa istim takvim politikama bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba. Ipak, od izvanredne je važnosti sagledati pristupe i učinke bošnjačkih političkih elita u oblastima koja podupiru državno-političku neovisnost: obrazovanju, kulturi, nauci, privredi, tehnici. Ukoliko je zaglušujući diskurs političkog nadmetanja (prenijet na historiografsku ravan) desetljećima davao primat izravnoj politici, izravnim političkim očitovanjima, tada tim prije postoji obaveza da se pretresu i ona područja koja se, čak ni uslovno, ne mogu nazivati marginalnim. Samo nekoliko opservacija, kad je riječ o obrazovanju i obrazovnoj politici, bit će dovoljno da pojmimo svu kompleksnost savremene prosudbe o profilu bošnjačke nacionalne politike do sredine proteklog stoljeća.

Ozbiljne historijske analize će pokazati da bošnjački političari nisu pristupali pitanju državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine u kontekstu dugoročnog bošnjačkog nacionalnog razvoja. Još je 1907. u Bošnjaku Ademaga Mešić problematizirao ideju autonomije Bosne u uslovima bošnjačkog otpora svjetovnoj naobrazbi i slabe intelektualne baze za osiguranje ravnopravnog statusa Bošnjaka u eventualno autonomnoj Bosni i Hercegovini:

“Nastojmo sada da što više naše djece šaljemo na visoke moderne škole, te kad budemo imali koju stotinu pravnika, onda ćemo moći voditi borbu i tražiti samoupravu Bosne i Hercegovine. – Sada tome nije vakat, sada se borimo svi zajedno kao braća za naša životna pitanja – za vjersku i agrarnu stvar, šaljimo našu djecu na moderne nauke, osnivajmo novčane zavode, otvarajmo moderne trgovine, obrađujmo racionalno naše lijepe zemlje, odvraćajmo našu djecu od pića i od drugih hrđavih poslova, izmirimo se jedan s drugim, ne nasjedajmo našem neprijatelju, ne dozvoljujmo da se nepozvani miješaju u naše vjerske stvari, ne tražimo savjeta za agrarne stvari kod onoga, ko nam je najviši neprijatelj i čiji je viši interes nas uništiti nego nam pomoći.”¹

Bez obzira na motive koji su stajali iza ovih Mešićevih riječi, u njima se ogledala suština bošnjačke nacionalne pozicije s početka XX stoljeća. Bošnjačka politika nije posvećivala potrebnu pažnju obrazovnom i kulturnom razvoju Bošnjaka. Samo dvije godine nakon osnutka Muslimanske narodne organizacije (MNO) opozicija je isticala njene porazne učinke na kulturno-prosvjetnom polju. Zahvaljujući MNO, navođeno je, uslijedila je kulturna atrofija, među inteligencijom su zavladale apatija i autarkija, umni ljudi su postali predmetom nesmiljene harange.² Kulturni polet s početka stoljeća iščezao je pred naletima partijskog jednoumlja i političke retorike. Pa premda navedene opservacije nisu bile lišene nekritičke blagonaklonosti prema inteligenciji (koju su drugi, ne bez osnova, teretili za indiferentnost spram narodnog stanja³), indikativna je očita prevlast političkog diskursa nad kulturnim pitanjima nakon 1906. Poziciona politika i narodne sklonosti, u tom smislu, očitovale su jednake prioritete; mjesto kulturne i socijalne obnove, lamentira nepotpisani kritičar, Bošnjacima su miliji strančarstvo i isprazno politiziranje – najprisutnije teme u muslimanskim čitaonicama su snaga turskog oružja, ambicije evropskih sila, političke i sigurnosne prilike u Makedoniji i Novom Pazaru. Ideje vlastitog sirotišta, prosvjetne reforme, ekonomskih, trgovačkih i novčanih poduzeća – uglavnom nailaze na slab odziv Bošnjaka.⁴

Bošnjačkim narodnim predstavnicima s početka stoljeća prosvjetno je pitanje – vjersko pitanje! Memorandumi Benjaminu Kallayu (19. XII 1900) i Franji Josipu I (10. VI 1901) vrve pojmovima vjera, vjerske svetinje, islamski narod, mešihat, halifa, mektebi, medrese. Zemaljske škole su stigmatizirane kao kršćanska učilišta koja bošnjačku omladinu prave “divljim plijenom silovite katoličke hrvatske propagande“⁵. Lijek od alijenacije – vitalnog pitanja bošnjačke ukupnosti dotičnog vremena – prepoznat je u unapređenju vjerske prosvjete, čega nema bez vjerske samouprave, bez samostalnog upravljanja vlastitim vakufima, školama i džamijama.

U inoviranom Programu Muslimanske narodne organizacije za Bosnu i Hercegovinu iz 1910. samo je jedna tačka stranačkog programa bila posvećena svjetovnoj naobrazbi Bošnjaka. U tačci d] VI. poglavlja zatraženo je osnivanje što više prosvjetnih zavoda, naročito stručnih i zanatskih škola.⁶ Istovremeno se insistiralo na prisilnom pohađanju mekteba za bošnjačku mušku djecu od 6 do 10 godina (tačka a]). Prevlast vjerske nad svjetovnom naobrazbom u kulturnoj politici MNO afirmirana je §§ 160-162 Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini (15. IV 1909), koji su propisivali obavezno pohađanje mekteba za svu bošnjačku djecu, intervenciju mjesne oblasti u slučaju otpora mektebskoj pouci, kao i uslovljenost primitka u državnu školu prethodnim svršetkom mekteba.⁷ Kad je 14. VIII 1911. propisan Program Ujedinjene muslimanske organizacije (UMO), u koju je integrirana Muslimanska samostalna stranka (MSS) (bivši naprednjaci), nije došlo ni do kakvih promjena u tretmanu prosvjetnih pitanja u odnosu na program MNO iz 1910.⁸

Bilo bi, dakako, pogrešno misliti da se bošnjačka politička elita nakon 1906. protivila svjetovnoj naobrazbi Bošnjaka. Sredinom 1910. formiran je Fond Alibega Firdusa kako bi se izašlo u susret potrebama prosvjećivanja i kulturnog podizanja Bošnjaka.⁹ Stranačko glasilo UMO nije se ustručavalo kritizirati postojeći vjersko-prosvjetni sistem i tražiti prisustvo svjetovne nauke u bosanskim medresama.¹⁰ Pa ipak, činjenica je da pismenost i prosvjeta nikada nisu imali prioritetno mjesto u programskim ciljevima najjače bošnjačke stranke. Najbolja potvrda dotične činjenice je njen odnos prema školovanju bošnjačke ženske populacije.

Podsjetimo se da je upravo insistiranjem Muslimanskog kluba 1911. u Zakon o obaveznoj nastavi uvrštena odredba po kojoj osnovno obrazovanje nije obavezno za muslimansku žensku djecu.¹¹ Muhamed Hadžijahić je ovaj slučaj nazvao žalosnom epizodom¹², premda bi ga primjerenije bilo nazvati historijskom katastrofom. Ovim činom je pogaženo – u uslovima bošnjačke rezistencije prosvjetnoj emancipaciji muslimanke – osnovno ljudsko, ali i vjersko pravo bošnjačke žene na primarnu svjetovnu naobrazbu koju su davale narodne osnovne škole.

Nakon Prvog svjetskog rata, novoformirana Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) manifestirala je veću spremnost na unapređenje prosvjetnih prilika Bošnjaka utoliko što je, u svojim programskim ciljevima, insistirala na obaveznoj osnovnoj naobrazbi za djecu oba spola, izdašnijem povećanju proračunskih sredstava za javnu nastavu, većem angažiranju na suzbijanju nepismenosti u zemlji.¹³ Da navedeni ciljevi nisu bili tek puke proklamacije pokazala su poslanička pitanja Hamzalije Ajanovića, Hamida Kurbegovića, Husejna Alića i drugih poslanika JMO koji su od ministra prosvjete tražili konkretnu podršku otvaranju osnovnih škola u jednom broju sela u Bosni i Hercegovini.¹⁴ Pa ipak, tokom dva desetljeća djelatnosti JMO, nije bilo ozbiljne stranačke akcije u pravcu realizacije prosvjetnih ciljeva stranke.¹⁵ Štaviše, postupci pojedinih stranačkih prvaka i odbora navode na sasvim suprotne zaključke. Tako je u decembru 1921. Mjesni odbor JMO Sarajevo osudio mišljenja unutar Treće prosvjetne ankete o poučavanju vjeronauke na latiničnim udžbenicima i pretvaranju mekteba u osnovne škole.¹⁶ Poznati su otpori mjesnih organizacija i aktivista JMO inicijativama reisul-uleme Čauševića o otkrivanju i obrazovanju muslimanke.¹⁷ Više svjetovnih intelektualaca je ukazivalo na nedovoljnu brigu JMO za kulturne i prosvjetne prilike Bošnjaka.¹⁸ I kada je vodila pregovore o ulasku u vladu, kada je učestvovala u vladi, vodeća bošnjačka partija nije poduzimala potrebne korake kako bi barem neki od segmenata njene prosvjetne politike zaživjeli u stvarnosti. “Funkcioneri JMO, zauzeti političkim akcijama oko izbora i u borbi oko učešća u vlasti, nisu uspjeli da posvete pažnju ni onim ozbiljnim pitanjima muslimanskog društva kao što su nepismenost i kulturno-prosvjetni rad, bez čijih rješenja se nije mogao zamisliti nikakav društveni napredak Muslimana.”¹⁹

U odsustvo efikasne akcije političara, inicijativu je preuzela vjerska zajednica. Početkom tridesetih Ulema-medžlis u Sarajevu, u skladu sa § 17 Zakona o narodnim osnovnim školama, zatražio je od kraljevskih banskih uprava otvaranje 255 novih osnovnih škola u Bosni i Hercegovini.²⁰ Istovremeno se tražilo od muftijstava i sreskih vakufskih povjerenstava da skreću pažnju roditeljima i starateljima bošnjačke djece na važnost blagovremenog izlaska na prijemne ispite “kako ne bi ostala neupisana djeca sposobna i voljna da idu u srednju školu”²¹. U drugoj polovini tridesetih uslijedila je nova konkretna inicijativa. Godine 1938. Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu pokrenuo je akciju za suzbijanje nepismenosti kod muslimana, izradio i štampao tzv. početnicu za nepismene, otkupio i rasturio velike količine bošnjačkih narodnih pjesama po povoljnim cjenama. “Neka [vakufska] povjerenstva su na svojoj teritoriji sa neočekivanim uspjehom proveli ovu akciju, organizujući praktične analfabetske tečajeve u kojima su polaznici za relativno vrlo kratko vrijeme naučili potpuno čitati i pisati.”²² Bio je to veliki uspjeh ako se zna da su u seoskim i prigradskim općinama bošnjačka djeca, naročito za vrijeme austro-ugarske uprave²³, uglavnom ostajala bez elementarne svjetovne naobrazbe.

Ipak, niko nije imao razloga za zadovoljstvo u uslovima porazne kulturno-prosvjetne statistike. Podaci da je 1931. tek 107 muslimana pohađalo učiteljske škole, da su jedva 15 % učenika triju sarajevskih gimnazija činili muslimani, da je na jugoslavenskim univerzitetima studiralo svega 197 muslimana (1,3 % studentske populacije²⁴), morali su biti krupan teret na savjesti bošnjačke elite u prvoj jugoslavenskoj državi – političke, ali i vjerske i kulturne. Čak poznih tridesetih vjerskim zvaničnicima su stizale obavijesti o izbjegavanju osnovne škole u pojedinim bošnjačkim sredinama.²⁵

Sve naprijed navedeno nedvosmisleno ukazuje da zahtjevi na političkom i administrativnom planu, kao dominantna odrednica bošnjačke politike do 1941, nisu bili praćeni adekvatnim naporima na prosvjetnom i intelektualnom razvoju bošnjačkog naroda – vitalnoj pretpostavci ravnopravnog učešća Bošnjaka u politički osamostaljenoj Bosni i Hercegovini. Govor o dignitetu domovine, o pravu na autonomiju, bio je devalviran odsustvom potrebnog interesa za obrazovno stanje naroda u čije ime se istupalo.

Kad je riječ o bošnjačkim težnjama ka političkoj samostalnosti i teritorijalnoj cjelovitosti Bosne i Hercegovine, potrebno je ispraviti jednu nepravdu. Naime, u historijskoj literaturi bivše jugoslavenske države bošnjačka autonomistička politika, u većini slučajeva, kvalificirana je terminima ‘uskoklasna’, ‘buržoaska’, ‘begovska’ …. U svom radu o odnosu KPJ prema Bosni i Hercegovini Nikola Babić opisuje dr. Džaferbega Kulenovića kao marginalnog političkog trgovca kojeg jedino zanimaju fotelje i položaji njegovih partijskih istomišljenika. Prema Babiću, Kulenovićeva četvrta banovina 1939. nije podrazumijevala Bosnu i Hercegovinu u njenim historijskim granicama, već njene ostatke neuvrštene u Banovinu Hrvatsku kojim bi se priključila teritorija historijskog Novopazarskog Sandžaka.²⁶ Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine, istovremeno, okarakteriziran je kao pokušaj svojatanja Bosne i Hercegovine od strane bošnjačkih građanskih stranaka i organizacije.²⁷

Činjenica je da Kulenović nije bio kategoričan u insistiranju na teritorijalnoj cjelovitosti eventualne četvrte jedinice.²⁸ Stoji i ocjena o njegovom nesnalaženju u ondašnjim političkim prilikama.²⁹ Ali je nesporno njegova glavna ideja bila – Bosna i Hercegovina u starim granicama.³⁰ Tu su ideju zatim preuzela brojna društva i organizacije. U rezoluciji bošnjačkih vjerskih i vjersko-prosvjetnih ustanova i vlasti, bošnjačkih političkih predstavnika i javnih radnika, kao i predstavnika bošnjačkih kulturno-prosvjetnih, privrednih i građanskih društava i korporacija grada Sarajeva, donesenoj u Sarajevu 24. XI 1939, jednodušna podrška Kulenovićevom zahtjevu za četvrtom banovinom – autonomijom Bosne i Hercegovine u historijskim granicama – obrazložena je sljedećim riječima:

“Potpisani muslimanski pretstavnici i građani izjavljuju, da će svim silama pomagati rad na ostvarenju onih zahtjeva koje je Dr. Džaferbeg Kulenović postavio u ime muslimana Bosne i Hercegovine. Ove zahtjeve mi smatramo ne samo jednim političkim programom, nego uslovom od čijeg ostvarenja zavisi bolja budućnost, osiguran opstanak i puna ravnopravnost ne samo muslimana, nego svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Istodobno naglašavamo, da ova naša ideja nije ni u najmanjoj mjeri uperena protiv bilo čijih opravdanih interesa, a isto tako naglašavamo, da ova naša akcija nema i ne može imati u sebi ništa što bi škodilo općim dobro shvaćenim državnim interesima. Odanost muslimana Kruni i državnoj zajednici je do sada mnogo puta najjasnije dokazana. Smatramo da ova naša akcija ima čisto državotvorni karakter, pošto ide za jačanjem državne zajednice.”³¹

Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine, očito, nije bio borba za prava samo jednog naroda. Nigdje nije bilo riječi o ekskluzivnom pravu Bošnjaka na Bosnu i Hercegovinu. U pismu Husage Čišića ‘Dragom prijatelju’ (Fehim ef. Spahi), istog dana kada je donesena sarajevska rezolucija, u središtu je težnja da se Bosni i Hercegovini, kao domovini Bosanaca i Hercegovaca, osigura ravnopravan položaj u zajedničkoj državi sa ostalim regijama i pokrajinama:

“Moje je mišljenje da se ovdje moramo organizovati kao Bosanci; odnosno kao Bosanski autonomisti i nikako drugačije, jer sam uvjeren, da u tome znaku možemo okupiti pod svoj bajrak sve one sinove ispačene Otadžbine, koji lićne profite ne pretpostavljaju opće narodnim, i koji ne mogu imati nikakvih lićnih računa […..]. Sumnje nema da će radni svijet u ovim pokrajinama bez razlike na vjersku pripadnost objeručke prihvatiti ovu parolu, jer je izvjesno da će u ovom znaku naći zaštite za svoje opravdane tražbine u poboljšanju svojih materijalnih prilika, koje sada nijesu ružičaste. To isto vrijedi i za zemljoradnike, čiji produkti nijesu ni dostatni ni ravnomjerni potrebama za svakdašnji život. Uostalom i neprirodno je za svakog normalnog čovjeka da želi, da se u njegovoj vlastitoj kući drugi više pitaju od njega.”³²

Husagi Čišiću, kao i autorima i potpisnicima drugih pisama, programa i rezolucija u kojim je zagovarana autonomija Bosne i Hercegovine, obzirom na vrijeme u kojem su djelovali, mogli su se spočitavati politički romantizam, nerealni i neostvarivi ciljevi, no ne i odsustvo dobre volje i spremnosti da se gradi Bosna i Hercegovina po mjeri svih njenih naroda i građana. Prigovarati im što su oni tom projektu pristupali iz unilateralne, mononacionalne perspektive, bilo bi ravno teretiti ih za dominaciju etnonacionalnog principa u organizaciji i razvoju političkog života na južnoslavenskim prostorima u prvoj polovini XX stoljeća.

Drugo područje bilo je sticanje i očuvanje vjersko-prosvjetne autonomije. Naravno da je pitanje vjerske i vakufsko-mearifske samostalnosti bilo važno, jer je zadiralo u pitanje identiteta bošnjačkog naroda. Čak 23 člana Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini odnosilo se na pitanja bošnjačke naobrazbe u autonomnim školama – mektebima i medresama. U § 53 Ustava Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije od 9. VII 1930. Ulema-medžlis bio je definiran kao glavni organ preko kojeg se vrši uprava i nadzor nad cjelokupnim vjerskim, vjersko-prosvjetnim i kulturnim životom muslimana.³³ Kako se nacionalna posebnost bošnjačkog naroda, u dotičnom vremenu, oblikovala i afirmirala na temeljima njegove muslimanske vlastitosti, nema nikakve sumnje da je djelatnost vjerske zajednice imala veliki značaj po ukupni narodni razvitak.

Tim relevantnijom čini se činjenica da ostvarena vjersko-prosvjetna autonomija, istovremeno, nije značila i samostalnost od političkih interesa i uticaja. Temeljem vakufskih izbora, u tijela i organe Islamske zajednice nakon 1909. nisu ulazili ljudi po svojim kompetencijama, već po pripadnosti i lojalnosti vodećoj bošnjačkoj partiji. To je nerijetko imalo negativne reperkusije po stanje i prilike u zajednici. Za vrijeme autonomnog režima nesavjesna vakufska uprava je kupila natpolovičnu većinu dionica Mustro banke – banke pred bankrotom – čime je imovina zajednice pretrpila štetu od blizu 8.000.000 dinara.³⁴ Kad je 1930. oktroirana uprava preuzela vakufske poslove od bivšeg (autonomnog) saborskog odbora, suočila se s praznom blagajnom i dugovima u iznosu od preko 2.500.000 dinara.³⁵ Svako istraživanje će pokazati da je u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini bilo više reda i sistema za vrijeme Ibrahim ef. Maglajlića i Salim ef. Muftića (1930-1936) nego u vremenu Čauševića i uprave koju su popunjavali kadrovi Jugoslavenske muslimanske organizacije (1920-1930).³⁶ Tek za vrijeme nijabeta i Fehim ef. Spahe (1936-1941) autonomna vjerska i vakufsko-mearifska uprava doživjela je svojevrsnu rehabilitaciju.

Politika nije bila dobar saveznik vjerskoj zajednici u ostvarenju njene zadaće zaštite vakufske imovine i širenja vjerske prosvjete. Nisu bili rijetki slučajevi šikaniranja vjerskih službenika zbog opozicionog držanja prema vodećoj bošnjačkoj partiji.³⁷ Izraženim interesom za vjerska pitanja, na državnoj razini, bošnjačka politika je sužavala prostor zahtjevima i inicijativama na drugim poljima relevantnim po nacionalni razvitak naroda kojeg je predstavljala.

I na koncu, treće područje – očuvanje i jačanje etnonacionalne posebnosti Bošnjaka – nesporno predstavlja onu dimenziju bošnjačke politike gdje su ostvareni rezultati od kapitalne važnosti za ukupni nacionalni razvitak Bošnjaka u XX stoljeću.

Svi relevantni istraživači su primijetili odsudnu ulogu vjere u promicanju političkog subjektiviteta Bošnjaka. Bez te uloge, i bez tog subjektiviteta, teško bi bilo govoriti o očuvanju i afirmaciji bošnjačke nacionalne posebnosti u drugoj polovini XX stoljeća. Postoje, međutim, izvjesne razlike u pogledu metoda i pristupa koji su vodili dotičnom subjektivitetu. Prema Kasimu Suljeviću, bošnjačko nacionalno pitanje, unutar građansko-nacionalnog pokreta, nikad nije direktno ni postavljeno kao nacionalno pitanje. Mjesto neprijepornog nacionalnog manifesta, ono se javljalo u posrednim oblicima vlastitog političko-nacionalnog potvrđivanja.³⁸ Atif Purivatra, sa druge strane, ne spori političko-pragmatički karakter bošnjačke nacionalne koncepcije, ali ne dovodi u pitanje ni njenu teorijsku održivost.³⁹ Jugoslavenstvo JMO jeste bilo sredstvo otpora i odolijevanja srpskom i hrvatskom nacionalizmu u njihovim nastojanjima nacionaliziranja Bošnjaka. Bilo je i način održavanja kohezije i sprečavanja razdora u vlastitim stranačkim redovima. Ali je bilo i put zbližavanja i solidarnosti u zemlji sa izraženim nacionalnim, socijalnim i kulturnim razlikama. Ako se ima u vidu sa koliko uskogrudosti i fanatizma su vodeći politički i društveni krugovi u zemlji branili svoje koncepcije i vizije zajedničke države, nema nikakve sumnje da je jugoslavenstvo JMO, u dotičnim historijskim prilikama, imalo prilično konstruktivan i progresivan karakter.⁴⁰

Muslimanska narodna organizacija i Jugoslavenska muslimanska organizacija odigrale su, nesumnjivo, značajnu ulogu u procesu nacionalnog formiranja Bošnjaka. Temeljem te uloge bošnjačko nacionalno pitanje, kasnijih desetljeća, u okrilju komunističke ideologije i postkomunističkog nacionalnog pokreta, preći će iz svoje negativne i spekulativne u konstitutivnu fazu pozitivnog definiranja i historijske afirmacije.

Bilješke

¹  Ademaga Mešić, “Odgovor prijateljima”, Bošnjak, XVII/1907, br. 10, str. 1. Isti pristup korelaciji političkih ciljeva i kulturnog preporoda zatičemo unutar: Sejfudin, “Naša sloga”, Bošnjak, XVII/1907, br. 12, str. 1.

²   Naprednjak, “Stadij našeg kulturnog rada prije i sada”, Bošnjak, XVIII/1908, br. 9, str. 1-2.

³ Pogledati: Ahmet Đumišić, Ko smeta napretku i prosvjećivanju muslimana, a osobito muslimanki? Banja Luka, 1919, str. 6. Šire o politici, društvu i inteligenciji u Bošnjaka s početka XX stoljeća vidjeti: Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sarajevo, 1998, str. 21-33.

⁴   “Kultura i politika”, Bošnjak, XVIII/1908, br. 24, str. 1-2.

⁵   Bošnjački memorandum, [Nepoznati dokumenti], Sarajevo, 1998, str. 48.

⁶  “Program Muslimanske narodne organizacije za Bosnu i Hercegovinu”, Musavat, V/1910, br. 34, str. 1.

⁷  Muhamed Salkić, Ustavi Islamske zajednice, Sarajevo, 2001, str. 74. Muhamed Hadžijahić dobro primjećuje da su bošnjački narodni predstavnici, nametanjem obaveznog pohađanja mekteba, koje se praktično svodilo na trogodišnje odgađanje redovnog školovanja, “gotovo onemogućili pohađanje osnovne nastave muslimanskoj djeci” (Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1977, str. 124). Dotičnim odredbama bošnjačko je vodstvo došlo u očiti raskorak sa narodnim potrebama. Već početkom dvadesetih Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu mogao je konstatirati da se propis statuta o obaveznom pohađanju mekteba “gotovo nigdje ne poštuje” (Zapisnici Sjednica Islamske prosvjetne Ankete držanih koncem decembra 1921. i u januaru 1922. [O početnoj, srednjoj vjerskoj nastavi, te nastavi u kotarskoj i višoj medresi], Sarajevo, 1922, str. 6). Nekad letargična bošnjačka masa – i seljaci i građani – pod pritiskom novog vremena samostalno je počela rješavati vlastiti prosvjetni problem. “Počela je jednostavno pretvarati svoje mektebi-iptidaije u narodne osnovne škole i stavljati naše vrhovne autonomne vlasti pred gotov čin” (H. Hujdurović, “Pred sastanak Islamske prosvjetne ankete”, Pravda, III/1921, br. 366, str. 2). Prema izvještaju Vakufsko-mearifskog saborskog odbora za 1921. godinu, ukupno 15 mektebi-ibtidaija na zahtjev kotarskih vakufskih povjerenstava i lokalnih žitelja pretvoreno je u narodne osnovne škole. Riječ je sljedećim mektebima: Vrbanja i Bronzani Mejdan [banjalučki kotar], Zaušje [bilećki kotar], Palanka i Brka [brčanski kotar], Šturlić, Tržac, Stijena, Todorovo, Ostrožac i Mala Kladuša [cazinski kotar], Šiprage [kotorvaroški kotar], Šetić [rogatički kotar], Radovlje [visočki kotar] i ženska mektebi-ibtidaija u Tešnju (“Zapisnik I. sjednice vakufsko-mearifskog sabora držane dne 18. decembra 1921”, Zapisnici sjednica Vak. mearif sabora od 25 – II – 20 – 8 – IV – 1920, od 29 – XII – 21 – 12 – I – 1922, od 15 – X – 23 – 1 – XI – 1923, od 20 – XII – 24 – 16 – V – 1925, Arhiv Rijaseta Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini [dalje: ARIZBIH]). Pretvaranje mekteba u osnovne škole bilo je zorna manifestacija neodrživosti prosvjetne politike bošnjačkih prvaka s početka stoljeća.

⁸  “Program Ujedinjene muslimanske organizacije za Bosnu i Hercegovinu”, Zeman, I/1911, br. 1, str. 1.

⁹   “Fond rahmetli Firdusa”, Musavat, V/1910, br. 61, str. 1.

¹⁰  “Anketa za reorganizaciju medresa”, Zeman, I/1911, br. 38, str. 2.

¹¹  “Ergeben sich nach der Einschulung aller von ihren Eltern oder deren Vertretern angemeldeten Kinder noch freie Plätze in der Schule, so ist nach Maßgabe der vorhandenen Plätze zur zwngsweisen Einschulung der schulpflichtigen Kinder – mit Ausschluß der moslimischen Mädchen – zu schreiten” (Gesetz- und Verordnungsblatt für Bosnien und die Hercegovina, Jahrgang 1911 [19. Juli 1911, Stück XXIII], str. 217).

¹²  Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, str. 125.

¹³  Štatut i program JMO, Sarajevo, 1922.

¹⁴  Pogledati: Pitanje na gospodina ministra prosvjete – narodni poslanik Hamzalija Ajanović (3. V 1922). 66-114-368, 1922, fond Ministarstvo prosvjete (dalje: MPr), Arhiv Jugoslavije (dalje: AJ); Gospodinu ministru prosvjete Beograd [pitanje narodnog poslanika Hamida Kurbegovića od 8. novembra 1922]. 66-114-368, 1922, MPr, AJ; Upit narodnog poslanika Husejna Alića na ministra prosvjete (27. XI 1922). 66-1303-1546, 1922, MPr, AJ; Gospodinu Svetozaru Pribićeviću ministru prosvjete Beograd [upit Fehima Kurbegovića od 29. marta 1922]. 66-114-368, 1922, MPr, AJ.

¹⁵  “Pitanjima prosvjetne politike, povećanju budžeta za javnu nastavu i pitanju uvođenja reformi u tu nastavu, suzbijanju nepismenosti, osnivanju domova za ratnu siročad kao i pitanju otvaranja državnih popravilišta, vodstvo JMO takođe nije posvetilo gotovo nikakvu pažnju, iako je tim pitanjima u programu partije dato vidno mjesto” (Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Sarajevo, 1999, str. 314).

¹⁶ Abduselam Balagija, Uloga vakufa u verskom i svetovnom prosvećivanju naših muslimana, Beograd, 1933, str. 92.

¹⁷ Adnan Jahić, Hikjmet – riječ tradicionalne uleme u Bosni i Hercegovini, Tuzla, 2004, str. 26-27.

¹⁸ Ilustracije radi pogledati: Dževad Sulejmanpašić, “‘Reforma’ prema Jugoslavenskoj Muslimanskoj Organizaciji”, Jugoslavenski list, XI/1928, br. 12, str. 3.

¹⁹ Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, str. 314.

²⁰  Prvi izvještaj o radu Ulema-medžlisa u Sarajevu, Sarajevo, 1932, str. 58.

²¹  Isto.

²² “Izvještaj Vakufsko-mearifskom saboru o radu Vakufsko-mearifskog saborskog odbora za vrijeme od 5. jula 1937 g. do konca 1938 g”, Prilog zapisniku IV redovne sjednice vakufskog sabora od 27. III 1939, Zapisnici Vakufsko m[earifskog]. sabora u 1939 g, ARIZBIH.

²³ Od 72 nepismena bošnjačka muškarca u Bijelom Polju, 10. X 1938, 50 ih je ostalo bez osnovne naobrazbe za vrijeme Austro-Ugarske, 22 za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Iskaz nepismenih muslimana u području Imamata-Džemata u Bijelom-polju od 7 – 50 god, Prilog dopisu Imamata džemata Bijelo Polje br. 204/1938 Sreskom vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Mostaru [Odboru za suzbijanje nepismenosti]. 1938, fond Vakufsko povjerenstvo Mostar, Arhiv Hercegovine).

²⁴ Pregled rada Vrhovnog starješinstva Islamske vjerske zajednice u Beogradu od 31 oktobra 1930 do 31 oktobra 1933 god, Sarajevo, 1933, str. 202.

²⁵ Pogledati: Sresko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Sarajevu. Broj: 7836/38. Ulema-medžlisu u Sarajevu. Neobrađeno, 1938, fond Ulema-medžlis (dalje: UM), ARIZBIH. Datum: 6. VI 1938. Takođe: Ulema-medžlis u Sarajevu. Broj: 2138/38. Svim vakufsko-mearifskim povjerenstvima. Neobrađeno, 1938, UM, ARIZBIH.

²⁶ Nikola Babić, “Komunistička partija Jugoslavije i pitanje položaja Bosne i Hercegovine”, Prilozi, Institut za istoriju radničkog pokreta Sarajevo, IV/1968, br. 4, str. 230. Kao podlogu za svoju tvrdnju Babić se, direktnim navodom, pozvao na knjigu Jacoba B. Hoptnera (Jugoslavija u krizi 1934-1941, Rijeka, 1972, str. 205). Hoptneru je kao podloga poslužilo Koroščevo pismo knezu Pavlu od 28. I 1940 – dokument u privatnom vlasništvu autora. Navedeni izvor, u Babićevom radu, nije konfrontiran sa Kulenovićevim izjavama i stajalištima autonomističkog pokreta krajem 1939. i početkom 1940. godine.

²⁷  “Komunistička partija Jugoslavije i pitanje položaja Bosne i Hercegovine”, str. 230.

²⁸ Ne stoji pak ocjena Mire Radojević kako je dr. Džafer Kulenović, usljed oštrog protivljenja vrhova HSS eventualnom vraćanju srezova pripojenih Banovini Hrvatskoj, ograničio zahtjev za autonomiju samo na preostalu bosanskohercegovačku teritoriju (Mira Radojević, “Sporazum Cvetković-Maček i Bosna i Hercegovina”, unutar: Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena [Međunarodni naučni skup 13-15. decembar 1994], Beograd, 1995, str. 128).

²⁹ Bošnjačka politika u XX stoljeću, str. 115.

³⁰ Ova činjenica, primijetimo, nigdje se ne osporava u temeljnom naučnom tekstu o autonomističkom pokretu 1939. (Dana Begić, “Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine u uslovima sporazuma Cvetković-Maček”, Prilozi, Institut za istoriju radničkog pokreta Sarajevo, II/1966, br. 2, str. 177-191). Vidjeti takođe: Dr Ljubo Boban, Sporazum Cvetković – Maček, Beograd, 1965, str. 259. Usto pogledati: “Ne damo dijeliti Bosnu!”, Muslimanska svijest, IV/1939, br. 59, str. 1; “Dr. Džafer Kulenović je odlučan za autonomiju Bosne i Hercegovine”, Muslimanska svijest, IV/1939, br. 66, str. 1; “Politička situacija – izgledi za skoro ostvarenje muslimanskih zahtjeva postali su zadnjih dana sigurniji”, Muslimanska svijest, V/1940, br. 75, str. 1; “Kojim će putem Dr. Kulenović”, Narodna pravda, I/1940, br. 2, str. 1; “Nepotreban strah od muslimanske hegemonije”, Narodna pravda, I/1940, br. 5, str. 2.

³¹ Sarajevska rezolucija. SF-540, 1939, kutija 2, zbirka Fehim Spaho (dalje: FS), Istorijski arhiv Sarajevo (dalje: IAS).

³²  Dragi prijatelju. SF-537, 1939, kutija 2, FS, IAS.

³³  Ustavi Islamske zajednice, str. 106.

³⁴ O slučaju Mustro banke više: Abduselam I. Balagija, Uloga vakufa u verskom i svetovnom prosvećivanju naših muslimana, Beograd, 1933, str. 44-50; Izvještaj Upravnog odbora Vakufsko-mearifskog vijeća podnešen Vakufsko-mearifskom vijeću o radu u 1930/31 godini, Sarajevo, 1931, str. 3; Adnan Jahić, Organizacija i rad Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata (neobjavljena doktorska disertacija), str. 197-199.

³⁵ Izvještaj Upravnog odbora Vakufsko-mearifskog vijeća podnešen Vakufsko-mearifskom vijeću o radu u 1930/31 godini, str. 4.

³⁶ Pogledati: “Izvješće o radu Vakufsko-Mearifskog Sabor[skog odbor]a za 1922. odnosno 1923. godinu”, Zapisnici sjednica Vak[ufsko]. mearif[skog] sabora od 25 – II – 20  –  8 – IV – 1920, od 29 – XII – 21  –  12 – I – 1922, od 15 – X – 23  –  1 – XI – 1923, od 20 – XII – 24  –  16 – V – 1925, ARIZBIH. Takođe: Izvještaj Upravnog odbora Vakufsko-mearifskog vijeća podnešen Vakufsko-mearifskom vijeću o radu u 1930/31 godini; Prvi izvještaj o radu Ulema-medžlisa u Sarajevu (integralno).

³⁷  To je posebno bilo izraženo u općinama i kotarevima Cazinske Krajine. Pogledati: Udruženje ilmijje (Musl. Vjer. Službenika) Sreza Cazinskog. Broj 9/926. Visokom Ulema medžlisu za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo. Neobrađeno, 1926, UM, ARIZBIH. Usto pogledati: Udruženje ilmijje (Musl. Vjer. Službenika) Sreza Cazinskog u Cazinu. Broj: povjerljivo. Presvjetlom Gospodinu Reis ul-ulemi za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo. Neobrađeno, 1926, UM, ARIZBIH. Takođe: Udruženje ilmijje (Musl. Vjer. Službenika) u Cazinu. Broj 3./27. Presvjetlom Gospodinu Reisul-ulemi, kao predsjedniku Ulema Medžlisa Sarajevo. 69-53-86, 1927, Ministarstvo vjera, AJ.

³⁸  “Inkorporiralo se prema načelu ‘historijskog individualiteta’ Bosne i Hercegovine, kroz učešće u ‘federalističkom bloku’, ‘bloku narodnog sporazuma i seljačke demokratije’, podržavanjem jugoslavenske državne cjeline, kao jedino mogućeg okvira perspektive Muslimana uopće, borbom za povratak ‘vjersko-prosvjetne autonomije’ Muslimana koju je režim diktature ukinuo premještajući vrhovno islamsko starješinstvo izvan Bosne i Hercegovine, isticanjem građanske demokratije i tolerancije, borbom za građanski poredak koji počiva na zakonitosti, putem opozicije režimu i saradnje sa sličnim građansko-nacionalnim strukturama, uz svu onu nekonsekventnost koja se javlja u građanskim partijama između dva rata, pa tako i kod Jugoslavenske muslimanske organizacije koja je taktizirala između dvije nacionalne ideologije praveći ustupke velikodržavnim i dvorskim interesima, noseći klasno-parcijalne interese u odnosu na muslimanski narod, ostajući bez čvrsto programirane koherentne koncepcije o realnim potrebama i subjektima bosansko-hercegovačkih etničkih struktura” (Kasim Suljević, Nacionalnost Muslimana između teorije i politike, Rijeka, 1981, str. 184-185).

³⁹  “Mislimo da nećemo pogriješiti ako uzmemo da je vodstvo JMO jugoslovenstvo smatralo za narodnosnu oznaku s obzirom na to da se u to vrijeme isticala postavka o jednom, ali troimenom narodu. Za njih je jugoslovenstvo bilo sinteza srpstva i hrvatstva, ali i mogućnost da se Muslimani upravo i preko jugoslovenstva afirmišu kao poseban subjektivitet. Isticanjem jugoslovenstva zapravo se paralizovalo nacionalno ‘opredjeljivanje’ pojedinaca u pravcu srpstva i hrvatstva i na taj način učvršćivalo jedinstvo i etnička posebnost muslimanskih masa” (Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, str. 390-391).

⁴⁰ U tom kontekstu zanimljivo je navesti razmišljanja jednog bošnjačkog intelektualca, dvije godine prije rata i raspada Kraljevine Jugoslavije: “O muslimanima ne bi trebalo govoriti napamet, trebalo bi im se malo približiti, pogledati im u dušu. I onda bi se vidjelo da je i nacionalni grijeh tjerati ih da se oni odlučuju u bratskom sporu između pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata, da ulaze u šimerična i jalova velikosrbovanja i velikohrvatovanja, koja su u mnogome kriva i za našu današnjicu” (Prema: Alija Isaković, O ‘nacionaliziranju’ Muslimana, Zagreb, 1990, str. 112).