Bošnjaci i islamska kultura (1): Mevlevije u Bosni
Piše: Hamza Ridžal
Knjiga Bošnjaci i islamska kultura izvanredna je zbirka autorskih tekstova Sedada Dizdarevića koja osvjetljava pojedine aspekte islamske tradicije Bošnjaka i bošnjačke divanske književnosti. Knjiga ukazuje na utjecaje velikih perzijskih klasika na našu književnost, nemjerljivo veliki utjecaj sufizma, posebno mevlevijskog tarikata, na bošnjačku kulturu u najširem smislu, a naročito na visoku književnost. Tako nam Dizdarević nanovo otkriva Fevziju i Mejliju, Fadil-pašu Šerifovića, Sabita Užičanina i Abdulvehaba Ilhamiju, pokazujući na primjeru njihovih djela apsolutnu uključenost bošnjačke divanske književnosti u ono što je u to vrijeme bio mainstream pismenosti orijentalno-islamskog kulturnog kruga. Sam naslov Bošnjaci i islamska kultura, u knjizi pisanoj na nešto više od 150 stranica, može izgledati pretenciozno, ali tek nakon čitanja bude jasno da se ovdje misli na kulturu u užem smislu riječi, na visoku književnost prije svega. Stoga se Dizdarević posebno fokusira na djelatnost Bošnjaka na perzijskom jeziku, onom jeziku koji je u vrijeme Osmanskog carstva tretiran kao jezik visoke književnosti.
Kada govorimo o fenomenu širenja islama, islamske kulture i divanske književnosti kao jedne od izrazitijih manifestacija islamske kulture u Bosni i Hercegovini tokom povijesti, piše Dizdarević, nemoguće je a da ne govorimo o značaju i ulozi koju su na tom polju imali mnogobrojni sufijski tarikati. Najviše traga na kulturni život Bosne i Bošnjaka ostavili su mevlevijski, nakšibendijski, halvetijski i kadirijski tarikati. Ipak, u vrijeme Fatihovog osvajanja Bosne mevlevijski i bektašijski tarikat bili su najutjecajniji tarikati na teritoriji Osmanskog carstva, a u to je vrijeme presudnu ulogu u Bosni odigrao mevlevijski tarikat.
Svi pripadnici saračkog (sedlarskog) esnafa, piše Dizdarević citirajući Džamala Ćehajića, bili su pripadnici mevlevijskog tarikata. Važno je istaknuti da je sarački esnaf poslije tabačkog bio najbrojniji esnaf u Bosni i Hercegovini. Ovaj podatak vjerno ilustrira prisustvo mevlevijskog tarikata u najširim slojevima bosanskog stanovništva. Veza između mevlevizma i saračkog esnafa bila je takva da je u 16. stoljeću vrhovni “ehi” (starješina) saračkog esnafa postao šejh mevlevijske tekije na Bentbaši.
Kako piše Dizdarević, neki historijski podaci i predaje ukazuju da su mevlevije odigrale ključnu ulogu i u samom procesu širenja islama u Bosni i Hercegovini. Pouzdano znamo da su mevlevije bile prisutne u Bosni u vrijeme kada su Osmanlije došle na ove prostore. Isa-beg Ishaković, mevlevija i prvi namjesnik Bosanskog sandžaka 1462. godine, godinu dana prije konačnog pada Bosanskog kraljevstva u Sarajevu gradi prvu tekiju, koja kasnije postaje poznata kao Dergah ili Astane. “Poznato je da su ovaj naziv nosile samo najvažnije i centralne tekije u Osmanskom carstvu.
Ova tekija je također bila i sjedište vrhovnog ehija, koji je dolazio iz Istanbula da bi prikupio prihode iz evropskih dijelova imperije. Naime, svi trgovci i zanatlije u Osmanskom carstvu bili su udruženi u esnafe ili cehove na čijem se čelu nalazio jedan duhovni vođa ili šejh kojeg su nazivali ehi. S druge strane, poznata je predaja prema kojoj je posljednji bogumilski did svoj sveti štap predao mevlevijskom dedi. Smatra se da je taj štap čuvan u mevlevijskoj tekiji na Bentbaši sve dok nije srušena, poslije čega se gubi svaki trag spomenutom štapu (Mahmutćehajić, 1997: 80-89). Ova predaja, bez obzira da li je istinita ili ne, govori o značaju mevlevijskog tarikata i njegovoj predvodničkoj ulozi na polju širenja islama i islamske kulture nakon osvajanja Bosne u onoj mjeri u kojoj je to narodna svijest zabilježila i pretvorila u kolektivnu memoriju”, piše Dizdarević.
U prvim stoljećima širenja islama na tlu Bosne i Hercegovine i konstituiranja islamske kulture mevlevijski tarikat i njegovi predstavnici su na polju znanosti, umjetnosti, književnosti, muzike i svih drugih segmenata kulturnog djelovanja ostavili neizbrisiv i fundamentalan trag. Jasno je da su pojedini sufijski redovi i čelnici na ovom polju djelovali snažnije i utjecajnije od ostalih, između kojih se posebno ističu pripadnici mevlevijskog tarikata. “Njihov utjecaj na osmansku, a također i bošnjačku, divansku književnost toliki je da Abdulbaki Golpinarli, jedan od najglasovitijih turskih orijentalista i islamologa, bez imalo uzdržavanja govori o posebnom toku mevlevijske književnosti unutar same divanske književnosti”, objašnjava Dizdarević.
Višestruki su utjecaji mevlevijskog tarikata na kulturu Bošnjaka. Jedna kulturna forma svojstvena mevlevijskoj tradiciji održala se do danas. “Tumačenje Mesnevije bila je ustaljena praksa u Bosni i Hercegovini od samog osvajanja, a jedan od najpoznatijih tumača Mesnevije ili mesnevihana bio je šejh Fevzija Mostarac. On je djelovao u Darul-Mesnevi, koju je osnovao naš veliki pjesnik i državnik Derviš-paša Bajezidagić. Sličnih institucija bilo je po cijeloj Bosni i Hercegovini, a u svim mevlevijskim tekijama, kao što su bile u Sarajevu i Mostaru, zatim pojedinim džamijama, kućama i školama, kao što je bio slučaj u Livnu, Visokom i Travniku, održavana su predavanja na temu Mesnevije (Trako, 1987: 221-226). Mevlanom i tumačenjem njegovih djela bavili su se mnogobrojni istaknuti pjesnici i učenjaci, između ostalih: Šam’i, Sudi, Habibi-dede, Derviš-paša Bajezidagić, Abdullah Bošnjak, Muhtešim Šabanović, Ali-dede Bošnjak, Leduni i dr. (Handžić, 1933: 60-64)”, piše Dizdarević.
Mevlevijski tarikat nije samo ostavio utjecaj na pripadnike zanatlija ili, pak, na jedan dio običnih ljudi ili elite nego je snažno djelovao i na pripadnike drugih tarikata. Veliki broj šejhova i pripadnika drugih tarikata, kako objašnjava Dizdarević, bio je zadivljen Mevlanom, njegovim djelima i samim mevlevijskim tarikatom. Neki od najpoznatijih mesnevihana i tumača Mesnevije pripadali su drugim tarikatima. Šejh Fejzullah Hadžibajrić, šejh kadirijskog tarikata, jedno vrijeme tokom 20. stoljeća bio je jedini mesnevihan u Bosni.
Koliko je snažan bio utjecaj mevlevijskog tarikata na tlu Osmanskog carstva i Bosne i Hercegovine, govori podatak da je približno dvije trećine poznatih divanskih pisaca i pjesnika pripadalo ovom tarikatu, ali da je veliki broj drugih, koji nisu bili direktno vezani za ovaj tarikat, bio inspiriran idejama i nadahnućima Mesnevije i drugih djela mevlevijskih pisaca. “Od tri stotine i dvadeset registriranih osmanskih divanskih sufijskih pjesnika, njih dvije stotine i dvadeset pripada mevlevijskom tarikatu (Nametak, 1997: 116)”, navodi Dizdarević.
Bosanskohercegovački divanski pisci i pjesnici mevlevije bili su izrazito zastupljeni u osmanskoj književnosti, naravno, i u drugim granama umjetnosti, a neki od njih svrstavaju se u red najizraslijih i najpoznatijih osmanskih pisaca. “Bosanski pisci su činili nešto više od deset posto ukupnog broja svih osmanskih klasičnih pisaca. Međutim, ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da je Bosna činila nešto više od jedan posto Osmanskog carstva, teritorijalno i demografski, onda će nam biti jasnije koliki je bio utjecaj bosanskohercegovačkih pisaca i pjesnika na osmansku klasičnu književnost, a posebno sufijskih pisaca, od kojih mevlevije zauzimaju posebno mjesto i značaj”, ističe Dizdarević.
Kako bi ilustrirao svoje tvrdnje, Dizdarević navodi imena bošnjačkih mevlevijskih pisaca, navodeći i primarne izvore u kojima su spomenuti kao pripadnici mevlevijskog tarikata: Ahmed Sudi, Vahdeti Ahmed Bošnjak, Derviš-paša Bajezidagić, Sulejman Mevlevi, Habibi-dede, Tevekkuli-dede, Sulejman Mezaki, Zekerija Sukkeri, Mustafa Bošnjak Katib, Ahmed Rušdi, Sabit Užičanin, Nutki Ali-dede, Mejli Gurani, Fadil-paša Šerifović, Nazmi-dede, Servi-dede, Sabuhi, Mehmed Rešid, Fevzija Mostarac, Husam Bošnjak, Habiba Rizvanbegović, Redžib‑dede, Mehmed Muhtešim Velagić, Šejh Vedždi, Mahmud Atik, Abdullah Bošnjak, Habib Busnevi, Husein-dede Busnevi, Hajdar-dede Busnevi Sarajevo, Sulejman-dede Mostari, Mahmud-dede Mostari, Derviš Džafer Fesene Sene Busnevi, Derviš Osman Asiri Busnevi, Derviš Hasan Mostari.
Prvih dvadeset i šest u ovom nizu, kako piše Dizdarević, pripada redu najistaknutijih predstavnika divanske književnosti porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a za ostale se zna samo toliko da su bili istaknuti učenjaci i pročelnici mevlevijskih tekija u Istanbulu i Konyi, a da su bili porijeklom Bošnjaci. Ovi podaci nam, objašnjava on, govore o značaju i ulozi Bošnjaka unutar mevlevijskog tarikata. (Nastavlja se)
Bošnjaci i islamska kultura, Sedad Dizdarević, Fondacija “Baština duhovnosti”, 2019, Mostar, 166 stranica
(izvor: stav.ba)
