Bosanski jezik između zaborava i obnove

Piše: Šaćir Filandra

To da ljudi u identitetu jezika potvrđuju i svoj vlastiti kolektivni identitet nije stvar jezičke već izvanjezičke naravi. Kada u evropskom kontekstu govorimo o vernakularizaciji javnog društvenog i političkog prostora novonastajućih nacija-država, a u odnosu prema potiskujućem latinskom, ili kod Bošnjaka osmanskom turskom, s Dubravkom Škiljanom koristimo Swinggersov pojam “politizacija vernakulara”^[1] za označavanje tog procesa. Ta politizacija počinje onda kada jezik postaje politički, ideološki simbol jedne jezičke, nacionalne zajednice. U ovom smislu politizacija bosanskoga jezika počinje 1991. godine, i naglašeno traje do danas.^[2]

Izvanjsko obilježje politizacije vernakulara njegovo je vezivanje za određeni teritorij kojim načinom se određuju jasne granice prema drugim jezičkim zajednicama, odnosno teritorijima. Taj teritorijalni aspekt politizacije kod bosanskoga jezika vjerovatno je sa srpske i hrvatske strane izvorište prigovara da ima unitarističke, centralizirajuće, supramirajuće nakane, jer se njegovo ime veže za Bosnu, jedan teritorij, domovinu naroda koji ga koristi, što kod druga dva naziva jezika nije slučaj, budući se sa srpske i hrvatske strane ime jezika veže za etnos.

Izbor naziva jezika vezanog za teritorij, što imamo kod bosanskoga jezika, stvar je njegove stoljetne tradicije (bosanskim su jezik zvali i bosanski franjevci, i hercegovački srpski ustanici, i Dubrovčani, i Osmanlije), a ne hegemonističkih ambicija Bošnjaka u novije vrijeme, niti Kallaya stoljeće ranije.^[3] Kallay nije stvarao niti poseban jezik ni poseban bosanskohercegovački jezički standard, ali jeste po vukovskim i daničićevim načelima, shodno modernim evropskim strujanjima, potakao izradu “Gramatike bosanskoga jezika” (1890.), koja je polazila od domaćih bosanskohercegovačkih jezičkih posebnosti.

Također se često zaboravlja, a što ide u prilog nazivu za bosanski jezik, da jezik u Bosni i Hercegovini do pred Prvi svjetski rat “…nije bio nacionalno polarizovan…”^[4]. Bosna i Hercegovina u to vrijeme ima nacionalno nepolariziran jezik, relativno ustaljen pravopis blizak hrvatskim i srpskim pravopisnim zamislima te solidnu osnovu za dalju standardizaciju jezika. Dijalekatska novoštokavska baza pogodovala je u Bosni višem stepenu koherentnosti nego u drugim sredinama, mada su se tada srpski intelektualci bunili što hrvatski autori naginju purizmu i izbjegavaju internacionalizme.

Unutar jugoslavenske nacionalne koncepcije, koja se zasnivala na projektu i jezičke i sveopće kulturne unifikacije i kojoj je s početka 20. stoljeća Skerlićevom anketom iz 1913. godine dat dodatni zamah,^[5] pojačavalo se ustrajavanje na jezičkom i pravopisnom jedinstvu Srba i Hrvata. Ideja da Beograd i Zagreb uređuju zajednički ili jedinstveni jezik bit će prisutna cijelo dvadeseto stoljeće u okviru ideje jugoslavenstva. Sužavanje ili odstranjivanje unutarjezičkih razlika implicitno je ovoj ideji, a što je za posljedicu imalo izostavljanje Bošnjaka i Crnogoraca iz zajedničkih jezičkih poslova. U čitavom jugoslavenskom razdoblju (1918.-1990.) Bosna i Hercegovina bila je “…u sredini između dvaju stabilno profiliranih jezičkih identiteta…”^[6]. U odnosu na druge kulturne sredine imala je status lingvističke kolonije potpuno potisnute na periferiju u korist Beograda i Zagreba kao određujući jezičkih, kulturnih i nacionalnih centara.

Ova dva centra su sve vrijeme i praktički za svoje jezičke zajednice, tj. nacije, funkcionirali kao nosioci sveukupne standardizacije nacionalnih jezika, srpskog i hrvatskog, i borili se za prisustvo ili prevlast svojih jezičkih varijanti na bosanskom prostoru uz potpuno negiranje bošnjačkog udjela u zajedničkoj jezičkoj tradiciji. Ovakvo ponašanje se najotvorenije izrazilo na Novosadskom književnom dogovoru 1954. godine, kada je bošnjački jezički udio u izgradnji zajedničkoga jedinstvenoga jezika potpuno zanemaren, baš kao i sve bosanskohercegovačke jezičke posebnosti. Te posebnosti se početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća jednim novim komunističkim pristupom književnom jeziku i književnoj politici u Bosni i Hercegovini autonomno normiraju kao “bosanskohercegovački književnojezički izraz”^[7], da bi punu izražajnost zadobile u samostalnim bošnjačkim naporima za legitimiranjem bosanskoga jezika. Bošnjaci su na ovaj način samo argument tezi o komplementarnosti sociolingvističke povijesti, s jedne, i političke i državne povijesti s druge strane.^[8]
Odnosno, bošnjačka nacionalna pozicija doslovno se preslikavala na njihovu jezičku poziciju.^[9]

Unutrašnji aspekt politizacije vernakulara njegovo je normiranje koje dovodi do standardizacije jezika.^[10] Osnovni instrumenti koji osiguravaju i izražavaju standardnost svakog pa i bosanskoga jezika su pravopisni priručnik, normativna gramatika i normativni rječnik.^[11] Kad se završava standardizacija u tom trenutku se, po Škiljanu, dovršava još jedan važan proces: dovršava se vernakularizacija prostora javne komunikacije budući da standardni jezik nema više nijedno obilježje vernakulara. Jer, vernakular kao “domaći” idiom uvijek je bio suprotstavljen nekom nadmoćnom jeziku, što je bio latinski i osmanski turski, a sad standardni jezik zauzima to društveno i komunikacijsko mjesto.

Bošnjačka jezička zajednica u proteklu deceniju i po dovršila je svoju standardizaciju i vernakularizaciju mada je njen jezik još uvijek osporavan. Istovremeno je bosanski jezik ipak priznat kao samostalni jezik u zajednici svjetskih jezika, dakle, on nije “nepriznati” jezik, čime se nalazi na sredini između krajnosti potpune izraslosti i nepriznatosti. Premda je potpuno politiziran, tj. mada je jezik slobodnog naroda koji ga slobodno definira i koristi u svom javnom prostoru, bosanski jezik se još u očima mnogih pojedinaca iz srodnih jezičkih zajednica očituje samo kao varijacija nekog drugog jezika, u pravilu srpskog ili hrvatskog.

Ime koje jedna zajednica stiče kao vlastiti simbol ne mora se podudarati s imenom koje ona dobija od drugih, niti sa njegovim semantičkim obuhvatom, ali samim procesom imenovanja ona ulazi u opozicijski odnos prema drugim zajednicama, što je početni korak u pojmovnom prostoru u kome se odvija kolektivna interakcija. Bošnjacima treba biti važno da je njihov jezik priznat od drugih, jer “…percepcija nekog jezika na izvjestan način ovisi ne samo o tome šta njegovi govornici ‘smatraju’ nego i o odnosima moći između raznih kolektiva…”^[12] Koji uslovi, osim znanstvenih, trebaju biti ispunjeni da bi bosanski jezik bio priznat od drugih? Bosanski jezik se još i danas s aspekta nacionalne moći negira u ekstremnim srpskim i hrvatskim političkim krugovima – i to nije relevantno; svi ozbiljni politički, znanstveni i kulturni krugovi zemalja bivše Jugoslavije ne dovode u pitanje posebnost tog jezika niti jezička prava njegovih nosioca, čega su dobar pokazatelj posljednji popisi stanovništva na području bivše Jugoslavije. Dvojenje oko naziva tog jezika i dalje je prisutno, pa ga u praksi jedni imenuju bosanskim a drugi bošnjačkim, ili ga u domaćem saobraćaju priznaju kao bosanski, a u vanjskom nazivaju bošnjačkim.

Za Bošnjake, jezik je bio simboličko sredstvo konstituiranja identiteta pod osmanskom vlašću, dok to islam postaje pod Austro-Ugarskom. Ovaj narodni jezik koristio se različitim pismima: bosančicom, arebicom, latinicom i ćirilicom, zapravo, modernijim oblikom ćirilskog pisma. Predstandardizacijski idiom centralne novoštokavštine njegovan je kroz usmeno stvaralaštvo, krajišnička pisma na narodnome jeziku, jezik alhamijado i franjevačke književnosti. Istovremeno je od osmanskog doba do danas islam identifikaciona granica Bošnjaka prema vani, ali i prema unutra.

U procesu formiranja nacija-država u Evropi dolazi do apriorne identifikacije jezičke i nacionalne zajednice. To zadugo nije slučaj s Bošnjacima: oni se i u moderno doba prema jeziku odnose nepolitički. Jezik kod njih postaje političkim pitanjem i nacionalnim simbolom tek devedesetih godina 20. stoljeća. To je značajno usporeniji proces u odnosu na nacije u okruženju. Čak i u prvoj polovini 20. stoljeća kod Bošnjaka imamo sporo “odljepljivanje” u pismu i štampi od arebice.^[13] Imamo, zapravo nastojanje da se arebica prepozna kao kulturološka razlikovna činjenica, ali sama praksa nije tome davala valjane argumente. S austrougarskim tokovima evropeizacije i bošnjačkim otporima takvim procesima, nastoji se korištenjem posebnog pisma iznaći simboličko mjesto diferencije u odnosu na druge bosanskohercegovačke narode. Još s početka 20. stoljeća dijelovi bošnjačke javnosti, izuzimajući uski krug modernističke inteligencije, imaju konfesionalizirajuću percepciju pisma pa je, tako, ćirilica za njih pravoslavna, latinica katolička, dok arebica navodno treba da bude muslimanska.

Uzdizanje arebice na razinu posebnog bošnjačkoga pisma išlo je dotle da je čak i Bosanski sabor na zahtjev tadašnjih muslimanskih političara prihvatio da se javni natpisi u saobraćaju pišu i arebicom, a što je u Budimpešti konačno odbačeno. Arebicu su kao nacionalno pismo zagovarali i konzervativni vjerski krugovi iz želje da se muslimanski narod, korištenjem arapskog pisma, pored maternjih jezika, barem na takav način održi na okupu. To je bio dio pan/islamističkog sentimenta, a ne instrument “feudalnog partikularizma”^[14], očuvanja staleških razlika kroz očuvanje jezičkih razlika. Stvarni razlog insistiranja na arebici bila je potreba za očuvanjem različitosti muslimanskog identiteta u modernom dobu, a ne težnja za privilegiranjem povlaštenog društvenog statusa. Ustrajavanje na posebnom pismu čini sastavnicu bošnjačke tradicije pismenosti pod Osmanlijama. Tu tradiciju napuštaju u modernom dobu, u trenutcima kad uviđaju da pismo ne može više biti “granica” prema Drugom, te da je njegova promjena uslov nove političko-kulturološke socijalizacije. Oni tada s arebice prelaze na latinično pismo.

Socijalizam je i u republičkim granicama, pored ostalog, sprječavao potpunu identifikaciju nacionalnog i jezičkog principa, što je rezultiralo pojavom četiri varijante standardnog jezika u četirima republikama: Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnog Gori. Uprkos toj činjenici jezička praksa na razini svakodnevnog života odvijala se mimo i ispod zacrtanih političkih projekcija. Ona je spontano istovremeno održavala i visok nivo jezičke homogenosti i heterogenosti. Na simboličkom nivou te ipak jedinstvene jezičke zajednice djelovali su politika, nacija, ideologija i one su jednom bile prvenstveno u funkciji spajanja (jugoslavenstvo) a drugi put razdvajanja (nacionalizam), dok su se na komunikacijskoj razini “obični” ljudi uvijek jednostavno i bez zapreka sporazumijevali.

Komunikacijski i simbolički nivoi jezika postali su vrlo razdvojeni i potrebno ih je u metodološkom smislu odvojeno pratiti.^[15] Nacionalističke politike su devedesetih godina u cilju konstituiranja nacionalnih država proglasile jezik jednim od osnovnih nacionalnih simbola oko kojeg se mora okupiti etnički definiran kolektiv. Za Bošnjake tad je jezičko pitanje postalo nacionalno bitnim jer je i za njih jezik postao simbolom nacionalnosti.

Identiteti naroda konstituiraju se određivanjem sadržaja samog identiteta i ocrtavanjem njegovih granica prema drugome. Kod Bošnjaka islam je dugo služio, a smatramo da i još služi, kao simbolička “granica” prema drugima. Simbolička razlika između srpskog, hrvatskog i bosanskoga jezika nastoji se u novim postkomunističkim političkim uslovima pretvoriti i u komunikacijsku. Jedan primjer za to jeste i upotreba jezika u javnoj administraciji. Materijali za sjednice se u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine štampaju se na službenim jezicima: bosanskom, hrvatskom i srpskom te latiničnim i ćiriličnim pismom. Odmah nakon sjednice Parlamenta poslanici / zastupnici različitih jezičkih pripadnosti u holu bez ikakvih jezičkih prepreka spontano komuniciraju. Simboličke razlike nastoje se u javnom saobraćanju pretočiti u komunikacijske granice i to je srž bosanskohercegovačkoga jezičkog problema danas.

Na simboličkoj razini najveća su sporenja između bosanskohercegovačkih naroda oko naziva jezika. Bošnjaci su uzeli naziv za jezik bosanski, što je predjugoslavenska, znači starija tradicija koju su Srbi i Hrvati u međuvremenu nadogradili jasnijom etnonacionalnom nominacijom jezika kao srpski, odnosno hrvatski. Kada su bosanski katolici i pravoslavci napustili naziv za jezik bosanski i uzeli hrvatsko, odnosno srpsko ime, Bošnjaci im nisu takvu praksu uskratili, niti su im prigovarali što samostalno i po vlastitom nahođenju biraju ime za maternji jezik. Nažalost, na srpskoj i hrvatskoj strani, u Bosni i Hercegovini i izvan nje, postoje snage koje ostvareno pravo za sebe sada priječe Bošnjacima. Veliki dijelovi stručne i kulturne javnosti oba ova naroda insistiraju da se iz etnonima Bošnjak treba izvoditi i ime jezika kao bošnjački.^[16] Takvo ponašanje samo je recidiv vladavine jezičke nejednakosti u sklopu jugoslavenske ideje i prakse, pokazatelj nespremnosti na prihvatanje jezičkog osamostaljenja drugog naroda, koje je nekad išlo čak i do njegovog ismijavanja, a što je sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio slučaj s jezičkim zahtjevima Muslimana i Crnogoraca.^[17] Za Škiljana, koji je u tome cijelo vrijeme bio rijetki izuzetak na hrvatskoj strani, ovakav odnos prema bosanskome jeziku besmislen je, ako je to zaseban jezik na koji pravo “polažu” samo Bošnjaci (a to je još tako), a pogotovo s toga što je riječ o jeziku u drugoj državi i miješanje u te poslove nije dopustivo.^[18]

Sličnih namjera oko naziva bosanskoga jezika ima i u primjerima kad se on ne označava izričito etnički kao jezik Bošnjaka, već kulturološki kao jezik svih onih koji ga prihvataju kao svoj. Osnovno pitanje je da li pridjev bosanski danas ima samo etničku konotaciju ili je postao naziv za regionalni idiom. Jedan od mogućih pravaca razvoja norme bosanskoga jezika ide prema neetničkom proširenju tog naziva, ali i u proširenju lingvističkog obima samog jezika u mjeri u kojoj bi on čuvao jezgru bivšeg srpsko-hrvatskog jezika. Prilog ovakvom pravcu razvoja norme je “Rječnik bosanskoga jezika” priređen u Institutu za jezik u Sarajevu. U kratkom “Predgovoru” Rječnika uočljivo se izbjegava etnička kontekstualizacija kategorije bosanskoga jezika.

Rječnik bosanskoga jezika određenje tog jezika zadržava u nekom nekontekstulaiziranom prostoru i definira ga negativno stavom “…ovaj rječnik će prihvatiti oni korisnici koji bosanski jezik prihvataju kao svoj.”^[19] Izbjegava se imenovanje takvih korisnika, nikakva etnokulturna relacija između bosanskoga jezika i Bošnjaka se ne spominje, ali se optužuje politika što mnogi u Bosni i Hercegovini “…smatraju da je njihov neki drugi jezik iako se u međusobnoj komunikaciji svi sasvim dobro sporazumijevaju”^[20]. Ovim se očito trenutnoj politici spočitava što svi, a implicitno se primjedba odnosi na Srbe i Hrvate, ne smatraju bosanski jezik svojim jezikom, čime se potpuno previđa činjenica da se u cijeloj savremenoj priči o jeziku u Bosni i Hercegovini više ne radi o spoznajnoj i komunikacijskoj nego o simboličkoj funkciji jezika.

Veza naziva jezika i teritorije ukazuje na mogućnost jednakosti: granice jezika = granice nacije; jezikom se okuplja narod i osvajaju teritorije, jezikom se projicira teritorijalni opseg nacionalne zajednice. Bosanski slučaj je, u odnosu na evropske prilike, izuzetno zakašnjeli pokušaj identificiranja jezičke i nacionalne zajednice. I ovdje društvene elite uključuju jezik u projiciranje nacionalnih i političkih ciljeva. Bošnjački slučaj dijelom se izdvaja iz ovog shematizma na način da je jezik pored sve važnosti i dalje ostao na razini indikatora, a ne ključnog činioca prepoznatljive samosvojnosti. On to za Bošnjake, vjerovatno, u čistom obliku nikada neće ni postati budući da oni i dalje u jezičkoj praksi, ali i normi, čuvaju, i nastoje očuvati, ono zajedničko jezičko naslijeđe koje dijele sa srpskim i hrvatskim jezikom.

S druge strane, tu još islam, sa svojim brojnim derivatima u kulturi, kod dobrog dijela samih Bošnjaka, praktično funkcionira kao unutarnji, a još više i kao spoljni kriterij nacionaliteta. Što znači da bez obzira na najnovije bošnjačko opće nastojanje da se prevlada islam kao osnovna kolektivna odrednica, da od vjerske prerastu u nacionalnu zajednicu, takvom iskoraku se protive i opiru, pored dijela unutarnjih, i brojne vanjske, nebošnjačke nacionalne i političke snage iz okruženja, koje ih uporno svode na vjersku zajednicu osporavajući im politička prava.

Do zajedničkog imena jezika Srba i Hrvata (srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog) došlo se Novosadskim dogovorom iz 1954. slijedom historijskih okolnosti zbližavanja ova dva naroda. Nešto više od deceniju i pol poslije ovog unitarizirajućeg dogovora svjedočimo propasti cijelog projekta s “Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” i “Predlogom za razmišljanje” skupine zagrebačkih i beogradskih pisaca i naučnika iz 1967., otkada Srbi i Hrvati tragaju za posebnim normama.^[21] Bošnjaci u komunističkim jezičkim pothvatima nisu ni bili tretirani kao subjekt. Stoga se na kraju 20. stoljeća i moglo dogoditi da se oni nađu pred izborom: “uzeti hrvatske ili srpske pravopise i rječnike kao svoje, prigrliti srpski ili hrvatski jezik, koji danas funkcioniraju kao dva zasebna standardna jezika – ili pristupiti izradi osnovnih normativnih priručnika bosanskoga jezika, pravopisa i rječnika.”^[22] Načelno, bošnjački jezikoslovci su tada usvojili stav da pri definirnaju vlastite norme prihvataju sva pozitivna rješenja dotadašnjih pravopisa, da udaljavanje od postojećih pravopisnih navika bude što je moguće manje, da se obuhvati bošnjačka pravopisna i jezička tradicija i praksa te da primjeri za ilustraciju budu iz bošnjačke tradicije.

Prema rezultatima popisa stanovništva iz 1991. za Bosnu i Hercegovinu da govori bosanskim jezikom se izjasnilo 37,51% stanovnika, srpskohrvatskim 26,62%, srpskim 18,85%, hrvatskim 13,56% i hrvatskosrpskim 1,41%. Popis stanovništva bio je prvi javni čin koji je legitimirao bosanski jezik kao poseban. Kada je 1993. godine izvršena renominacija nacije konačno je prevladana nametnuta konstrukcija “Musliman – srpskohrvatski – hrvatsko-srpski jezik – Bosna i Hercegovina”, a uspostavljena “Bošnjak – bosanski jezik – Bosna i Hercegovina”.

Polazeći od ustavom zajamčene ravnopravnosti jezika naroda i narodnosti, koristeći prirodno pravo na slobodnu upotrebu i imenovanje svoga jezika, bošnjački intelektualci zahtijevali su i za sebe pravo, a na kraju su to i ostvarili, da bosanski jezik imenuju kao svoj jezik u onoj mjeri u kojoj su Srbi svoj jezik nazivali srpskim, a Hrvati hrvatskim. Pritom su ustrajavali na stavu da spomenuto prirodno pravo naroda na samoimenovanje jezika ne može biti dovedeno u pitanje nikakvom sličnošću, bliskošću ili jednakošću s jezikom drugog naroda. Kako je hrvatska, odnosno srpska varijanta zajedničkog književnog jezika imala stvarnu i nominalnu ulogu posebnih jezika, to su oni i uzeli za pravo da s istom razložnošću bosanskomuslimansku varijantu zajedničkog jezika također smatraju bosanskim jezikom. Od vrha države bošnjački intelektualci tražili su promjenu člana ustava o nazivu službenog jezika.^[23] Naziv srpskohrvatski jezik, kao važeća ustavna kategorija do 1993., smatrao se nametnutim i diskriminatorskim stoga što je njime jednom narodu oduzeto pravo da jezik imenuje po svojoj volji.

Zašto su Bošnjaci ustrajavali na vlastitom jeziku? Za Aliju Isakovića, najupornijeg zagovarača bosanskoga jezika i cijele priče o jezičkom identitetu Bošnjaka, pitanje jezika u konkretnim društvenim i historijskim uslovima bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog društva bilo je prije svega pitanje morala, preciznije bi danas rekli pravde, pa tek potom politike i lingvistike. Isaković pitanje jezika vlastitog naroda nije gledao relaciono, u odnosu na srpski i hrvatski jezik. Za njega taj jezik je postojao na isti način kao i srpski i hrvatski, postojao je, dakle, i onda kada nije ni priznavan, ni imenovan, jer su postojali njegovi govornici, a njihova jezička djelatnost jeste taj jezik. Stoga, može se reći, dokazivao je Isaković, da bosanski jezik postoji ne zato što je ovoliko ili onoliko blizak nekome drugome ili udaljen od njega, nego zato što to žele Bošnjaci, njegova logika i vjerodostojnost proizlaze iz njega samog.

Mada je oko bosanskoga jezika, kako Isaković kaže, sve “jednostavno i naravno” i mada je otužno svoj jezik objašnjavati drugima, i on sam je to morao neprestano raditi, i u tome je bio izuzetno uspješan. “Nestajanje bosanskoga jezika iz lingvističke terminologije XX vijeka nije nikakva lingvistička uzročnost, kao što nestajanje Bošnjaka-Muslimana iz jugoslavenske sociologije XX vijeka nije uzrokovano biološkom činjenicom već političkom igrom”^[24], bila je njegova temeljna postavka. Gubitak narodnog imena, i s njime dijela političkih prava Bošnjaka, tekao je od 1918. do 1992. Tokom tog dugog razdoblja Bošnjaci su bili bez prava na imenovanje svoga jezika u obrazovanju i javnom životu. Odnosno, kako to Isaković lucidno zaključuje, u vrijeme kad su postojali Bošnjaci postojao je i bosanski jezik, a kad se pojavljuju Muslimani, gubi se naziv jezika.^[25]

Političke, a ne lingvističke prilike presudno su uticale na promjenu statusa tog jezika, prvo na njegovo “iščeznuće”, a potom na njegov povratak, čime je Isaković dokazao da je bolje od većine drugih u to vrijeme razumijevao socijalno biće jezika i značaj sociolingvističkih momenata u njegovom dorađivanju. Njegov stav s početka devedesetih godina da je jezik Srba, Hrvata, Bosanskih Muslimana i Crnogoraca jedan, ali ne i jedinstven te da se to varijantsko razlikovanje izražava sociolingvistički kroz različita imenovanja jezika, događaji koji će uslijediti u potpunosti su potvrdili.^[26] Pitanje u vezi s bosanskim jezikom tipa: kakav je to sad novi jezik – za njega je bilo smiješno, dokaz neznanja, a takvih pitanja je bilo i među samim Bošnjacima.^[27]

Isaković se u savremenosti prvi i najdosljednije od svih bošnjačkih intelektualaca borio za jezička prava vlastitog naroda. On je bio protiv redukcionizma novopriznate “muslimanske” nacije na samo muslimanske političke kadrove. Jer, parafrazirat ćemo njegovu argumentaciju: ako postoji narod, a kažete da postoji, postoji i njegova književnost, ako postoji književnost postoji i jezik, a kako Muslimani nisu ni Srbi ni Hrvati, kako sami priznajete, zašto bi svoj jezik imenovali srpskohrvatskim / hrvatskosrpskim?^[28]

Imati vlastiti jezik i za Bošnjake je značilo imati vlastitu kulturu i nacionalno-političku slobodu. U tom smislu, oni su branili stanovište da jezik ne može biti predmetom političkog dogovora, mada naziv jezika može, budući da je to stvar konvencije.^[29] Ali onda, kada se konvencionalno došlo do naziva za jezik, kakav je bio bosanski, bošnjački intelektualci su ga dosljedno branili kao pravo na vlastiti izbor.^[30]

Da li je “Povelja o bosanskom jeziku” iz 2002. definirala bosanski jezik? Iako joj to nije bila prvotna namjera, jer bila je odgovor na učestala osporavanja pridjeva bosanski za jezik Bošnjaka, ona nije mogla da propusti određenje o bitnim osobinama tog jezika. Povelja je otvoren dokument. Njeni stavovi nisu postavljeni kao konačni i to je njena osnovna prednost, ali i nedostatak. U čemu se ta otvorenost ogledala i kakvog je karaktera?

Poveljom se bosanski jezik nije izričito etnički definirao samo kao jezik Bošnjaka. U prvom i određujućem stavu pored njih kao njegovi nosioci nalaze se i svi oni koji ga pod tim imenom osjećaju svojim. (Bosanski jezik jeste jezik Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom osjećaju svojim – glasio je prvi stav.) Koji su to “svi oni” osim Bošnjaka koji bi mogli maternji jezik nazivati bosanskim ničim se ne precizira, mada je logično da se to odnosi na pripadnike drugih bosanskih etnokulturnih zajednica. Ovaj stav odražava duh Povelje. Njena određenja uvijek su između nacionalnih i nadnacionalnih, zatvorenih i otvorenih, postignutih i mogućih, bošnjačkih i bosanskih. U njoj nema ekskluzivizma osim u imenu jezika.

Potpisnici Povelje uvjereni su da korištenjem bosanskog naziva za jezik, kao historijski potvrđene regionalne, dakle zajedničke odrednice, i u narodnosnom smislu, dakle mononarodno, ne znači isključivanje i drugih bosanskih naroda u njegovom naslijeđu niti, i to je ono što je najvažnija tačka spora, “…ne uključuje nikakvu težnju ka unifikaciji i unitarizaciji na prostoru Bosne i Hercegovine”^[31]. Autori Povelje smatraju da je isključenjem Bošnjaka iz naziva jezika srpsko-hrvatski 1907. godine, kao i davanjem prava da u autonomnim ustanovama koriste naziv bosanski, Bošnjacima data mogućnost i dužnost “…čuvara temeljnih značenje sintagme bosanski jezik”^[32]. To znači i isključenje  eminentno bošnjačkoga nacionaliziranja tog jezika. Istovremeno, autori Povelje uvjeravaju da odrednica bosanski za jezik Bošnjaka ne cilja na neko nadnacionaliziranje, njegovo određenje u nadetničkom smislu koje bi ga nametnulo različitim jezičkim praksama i novijim tradicijama srpskog i hrvatskog stanovništva, te ga pretvorilo u sredstvo jezičke integracije neke nove “bosanske nacije”.

U uputstvu za primjenu Uredbe sa zakonskom snagom o nazivu jezika u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini^[33] stoji: “U Republici Bosni i Hercegovini u službenoj upotrebi je standardni književni jezik ijekavskog izgovora njenih konstitutivnih naroda koji se imenuje jednim od tri naziva: bosanski, srpski, hrvatski. Oba pisma latinica i ćirilica ravnopravna su.” Ovim se mijenja dotada upotrebljavani naziv “srpskohrvatski, hrvatskosrpski jezik i književnost”, odnosno “maternji jezik i književnost” i u obrazovnom procesu upisivao se naziv za koji se izjasni učenik, odnosno njegov roditelj, tj. ili srpski, ili hrvatski, ili bosanski.

Kada nastavnik u usmenoj komunikaciji koristi naziv on će reći “Danas ćemo obrađivati nastavnu jedinku iz našeg jezika koji se naziva bosanski, srpski, hrvatski jezik.” Ovim državnim aktom jezik se izričito navodi u jednini, kao jedan jezik sa tri uporedna naziva, koji se slobodno biraju. Takvo određenje jezika odražavalo je političko opredjeljenje s početka rata kada se svaka vrsta jedinstvenosti, bliskosti i međuovisnosti bosanskohercegovačkih naroda još isticala. Kasnije, tokom rata, pogotovo s njegovim posljedicama, počinje dublje društveno, nacionalno te time i jezičko-kulturno raslojavanje bosanskohercegovačkoga stanovništva. Jezičko raslojavanje proizlazilo je iz političkog raslojavanja.

U jugoslavenskim prilikama pitanje jedinstva i različitosti u jeziku zavisilo je od prevage integralističkih ili separatističkih snaga. Kada god se nacija smatrala prije svega zajednicom jezika proces jezičke divergencije se produbljivao. U razdoblju postkomunizma i nacionalizma takva je klima prevladavala. I pored toga, moguća su lingivistički i politički korektna rješenja. Lingvističke pretpostavke za potpuno osamostaljenje standardnog bosanskoga i crnogorskoga jezika postoje u istoj mjeri kao srpskog i hrvatskog i jedino od “…društvenih pretpostavki ovisi da li će se oni ostvariti li ne.”^[34]

Josip Baotić smatra da govor Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca jeste jedan jezik i da u tom jednom jeziku postoje lingvističke pretpostavke za ostvarenje više standarda. Jezička situacija u Bosni i Hercegovini, u tom smislu, zahtijeva razdvajanje jezika kao organskog idioma (on je jedan) od standardnih jezika kao neorganskih idioma (njih je četiri). Na činjenici da jezik kojim govorimo pripada svakom od četiri naroda u podjednakoj mjeri, zasniva se uvjerenje da svaki narod u istoj mjeri ima pravo da učestvuje u njegovom nazivu. Baotić predlaže da se etikete “bosanski jezik, hrvatski jezik, srpski jezik, crnogorski jezik” kada se odnose na jezik kao organski idiom još moraju “…interpretirati kao sinonimi…”^[35], čime se potcrtava i uvažava lingvističko jedinstvo tog jezika. Istovremeno, ti termini imaju značenje posebnih idioma samo kada se odnose na jezik kao neorganski idiom, kada funkcioniraju kao standardni ili književni jezici. U takvoj upotrebi oni nisu sinonimi pa bi “bilo dobro u tom značenju upotrebljavati odrednicu standardni ili književni u njihovom sastavu”^[36]. On, dakle, predlaže da koristimo sintagmu “književni bosanski jezik” kada označavamo taj jezik kao poseban idiom, poseban jezik, jer se time naglašava njegova različitost na neorganskom nivou – nivou standardizacije, društva, politike, nacije, a istovjetnost na organskom, genetsko-strukturalnom nivou s terminima hrvatski i srpski. Lingvistički, imamo jedan jezik s različitim sociolingvističkim standardnim ostvarenjima.

Baotić potvrđuje skoro općeprihvaćenu lingvističku činjenicu da se status standardnog jezika ne stiče postojanjem broja i kvalitete razlika prema nekom drugom standardnom jeziku. Standardni jezik nije organska već sociološka kategorija “i umnožavanje razlika prema drugim standardnim jezicima nije potrebno za posebnost”, odnosno, da dodamo, Bošnjaci ne moraju “izmišljati” svoj jezik; ne moraju se nefunkcionalno služiti arhaizmima i orijentalizmima niti umetati glas h tamo gdje mu nije mjesto da bi dokazali i istakli svoj poseban jezik. Stoga je “izmišljanje” razlika, kako bi se opravdalo postojanje posebnih jezika, nepotrebno, a posebno stoga što to otežava komunikaciju. Dodali bismo – i ne samo komunikaciju.

Prvi “Pravopis bosanskoga jezik” daje prednost domaćim, bosanskim riječima, ističe da su Bošnjaci kao slavenski narod sačuvali glas h, strana imena i geografski nazivi pišu se izvorno, strane riječi koje su opće imenice pišu se prema izgovoru, futur se piše odvojeno… U Bosni su tri standarda poslužila izvanjezičkom cilju razbijanja jedinstva obrazovnog sistema, uspostavi posebnih i odjelitih nacionalnih kultura i društava na posebnim i odvojenim teritorijima, a što sve može biti podloga za neke buduće ustavne aranžmane o podjeli zemlje.

Kakva su moguća buduća jezička rješenja u Bosni i Hercegovini? Prva varijanta: Srbi i Hrvati preuzimaju standarde iz Beograda i Zagreba. Trenutno je ovo u većoj mjeri zastupljeno kod Hrvata nego kod Srba; druga varijanta: Srbi i Hrvati u Bosni grade vlastite standardnojezičke izraze, uz Bošnjake koji to već rade; treća varijanta: gradnja zajedničkog općebosanskog izraza.^[37] Razlike u standardizaciji, bez obzira koliko izvanjske i vještački nametnute, ne mogu toliko udaljiti srodne organske idiome kojim govore bosanski narodi da bi bila ometena komunikacijska funkcija jezika, što po Žaniću daje mogućnost za gradnju jedinstvenog općebosanskoga standardnog izraza. U tom slučaju, njegov naziv bi morao biti bosanski. Stoga bi Bošnjaci, po Žanićevom mišljenju, trebali razmisliti o nazivu svoga jezika, pri čemu bi svaka zajednica za taj zajednički standard mogla koristiti naziv koji želi.

Preuzeto iz: Šaćir Filandra, “Bošnjaci nakon socijalizma (O bošnjačkom identitetu u postjugoslavenskom dobu)”, BZK “Preporod” Sarajevo / “Synopsis”, Sarajevo / Zagreb, 2012,  str. 375 – 379

_____________

^[1]     Vidjeti: Dubravko Škiljan, Govor nacije: jezik, nacija, Hrvati, Golden marketing, Zagreb, 2002., str. 116.

^[2]     Bilo je često euforičnog, romantičarskog i početničkog u nerazumijevanju pojma bosanski jezik. Mada zbog ratnih prilika nije bilo ni društvenih uslova niti intelektualnih snaga za sistematsku prezentaciju tog novog naziva za jezik Bošnjaka, bilježimo vijest o ratnom gostovanju Alije Isakovića i Senahida Halilovića u Prvoj brdskoj brigadi Armije RBiH u Sarajevu. U susretu ove dvojice lingvista i pripadnika Armije RBiH govorilo se o značaju izlaženja Isakovićeva rječnika bosanskoga jezika. Tim povodom Oslobođenje je donijelo tekst koji je glasio “Bosanski jezik je temelj bosanskohercegovačkog nacionalnog bića”, a što je bila kulturno-fundamentalistička glupost s kojom ovi zagovornici bosanskoga jezika nisu imali ništa zajedničko. Isaković je u dnevničkoj bilješci zapisao: “Ne znam ko je to ovako naslovio. Sam tekst je korektan.” Alija Isaković, Antologija zla, Ljiljan, Sarajevo, 1994., str. 207.

^[3]     Fonetski način pisanja i termin bosanski jezik bili su uobičajeni i prije uspostavljanja austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Kallay je to potvrdio riječima: “Naziv bosanski niti je izmišljen, a još manje importiran. To je naziv zemlje i kao takvog ga je Vlada usvojila.” Vidjeti: Lj. Stančić, “Lingvistička terminologija u Bosni i Hercegovini u vrijeme austrougarske uprave”, Radovi Instituta za jezik, knj. XII, Sarajevo, 1986. Citirano prema: Muhamed Šator, Bosanski/Hrvatski/Srpski jezik u BiH do 1914. godine, Fakultet humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru, 2004., str. 113.

^[4]     Isto, str. 210.

^[5]     Jovan Skerlić, srpski intelektualac s početka 20. stoljeća, predlagao je uvođenje jedinstvenog jezika i pravopisa za Srbe i Hrvate, odnosno inauguriranje “istočnog” narječja umjesto “južnog”. Zauzvrat bi Srbi trebali da prihvate latinici i odbace ćirilicu. Šator smatra da je Skerlić ovim odbacio temelje književnog jezika kakav su zagovarali Vuk i Daničić i da je ovom anketom započeo kolonijalni lingvistički odnos prema Bosni i Hercegovini. Muhamed Šator, nav. dj., str. 201. Također vidjeti: Endru Baruh Vahtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije, Stubovi kulture, Beograd, 2001., str. 40.

^[6]     Ivo Žanić, Hrvatski na uvjetnoj slobodi: jezik, identitet i politika između Jugoslavije i Europe, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2007., str. 51.

^[7]     Ivo Žanić, nav. dj., str. 68. O bosanskohercegovačkom književnom izrazu više vidjeti kroz izvornu dokumentaciju u: Milan Šipka, Standardni jezik u Bosni i Hercegovini u dokumentima jezičke politike, Open Society institute, Budapest, 1999.

^[8]     Više o odnosu države i jezika u balkanskim nacionalnolingvističkim identitetima vidjeti u: Ugo Vlaisavljević, Etnopolitika i građanstvo, Dijalog, Mostar, 2006., str. 81-94.

^[9]     Kod Bošnjaka je bila dugo prisutna terminološka zbrka koja ih je udaljavala od pojma o zemlji, porijeklu i jeziku, a koja se praktički demonstrirala u nestalnosti terminologije vezane za taj etnicitet. Samo se u komunizmu ovaj narod na svakom popisu stanovništva različito nazivao. Izvanjsko ishodište te zbrke sastoji se u činjenici da su poslije austrougarske okupacije bosanski muslimani ekonomski uništavani, “…kulturno nipodaštavani, vjerski satanizirani kao azijatsko-islamski relikt u kršćansko-hrišćanskoj Evropi…”, dok su u doba socijalizma bili jedini narod na evropskim prostorima bez nacionalnih institucija, bez prava na nacionalno ime, jezik, književnost, društvene običaje. Oni su bili zbiljski desubjektivizirani bez prava i institucionalnih mogućnosti da brane, oblikuju i iskazuju vlastiti identitet. Alija Isaković, Antologija zla, Ljiljan, Sarajevo, 1994., str. 373.

^[10]    I danas, kada je ponovo aktualan odnos jezika i politike valja istaći da je normiranje jezika izrazito društveni čin. Za hrvatskog jezikoslovca i akademika Stjepana Babića nastojanje Bošnjaka za posebnim jezikom je
“…lijep primjer sprege politike i jezika. Oni žele biti i jesu poseban narod (nacija, etnija) i žele imati svoj, poseban jezik. Dosad ga nisu imali i sada ga žele stvoriti. Za komunističke Jugoslavije u društvenom životu služili su se mješavinom hrvatskog i srpskog, a u vjerskom životu pretežno ili izrazito hrvatskim (…) Ali sada traže da i njihov jezik bude poseban jezik. Već su uspjeli dobiti njegovo priznanje i na međunarodnoj razini.” Babić iznosi i pozitivnu kvalifikaciju normativne djelatnosti bošnjačkih lingvista. U dosadašnjem normiranju jasno se kazuje
“…što je bosanski (bošnjački) pravilno, a šta nije. Nakon djelomičnog pregleda može se reći da normativci bošnjačkoga jezika podjednako uzimaju hrvatske i srpske osobine ne da bi se približili jednom ili drugom jeziku nego da bi se podjednako udaljili i od jednog i od drugog stvarajući svoj, poseban jezik. Kako će se on dalje razvijati, teško je sada reći jer su prilike još nesređene, nedovoljno određene.” Stjepan Babić, “Jezik, etnija i politika”, u zborniku Etničnost, nacija, identitet: Hrvatska i Europa, Zagreb, 1998., str. 193.

^[11]    Bošnjaci su taj proces zvanično zaokružili izradom sljedećih normativnih djela: Senahid Halilović, Pravopis bosanskoga jezika, KDB “Preporod”, Sarajevo, 1996.; Rječnik bosanskog jezika, Institut za jezik, Sarajevo, 2007.; Dževad Jahić, Senahid Halilović, Ismail Palić, Gramatika bosanskoga jezika, Dom štampe Zenica, Zenica, 2007. U najnovije vrijeme pojavio se rječnik bosanskoga jezika Dževada Jahića, Rječnik bosanskog jezika, tom I i II, Bošnjačka asocijacija 33, Sarajevo, 2010.

^[12]    Dubravko Škiljan, Govor nacije: jezik, nacija, Hrvati, str. 15.

^[13]    Od izdanja tiskanih arebicom u tom razdoblju navodimo Tarik – list za pouku i zabavu (1908.-1910.), Muallim – Glasilo muslimanskog muallimskog i imamskog društva za Bosnu i Hercegovinu (1910.-1911.), Mishab – organ Udruženja bosanskohercegovačke ilmije (1912.-1913.), Jeni Mishab (1914.) i Kalendar Mekteb za 1907. i 1908. godinu. Vidjeti: Muhamed Huković, Alhamijado književnost i njeni stvaraoci, Svjetlost, Sarajevo, 1986.

^[14]    Kod mnogih evropskih nacija jezička asimilacija pokrajinske vladajuće klase s vladajućom nacijom bila je uobičajen fenomen. Primjere toga Hroch nalazi u Češkoj, Litvi i Finskoj, gdje je “…klasni interes stare vladajuće klase za očuvanjem staleških barijera imao prioritet nad njihovom političkom težnjom za uporabom jezika i kulture podložnika kao sredstva u borbi protiv apsolutističkog centralizma.” Vidjeti: Miroslav Hroch, Društveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi, Srednja Europa, Zagreb, 2006., str. 182.

^[15]    Priznajući da je standardna trojezičnost i troimenost naša realnost lingvistica Naila Valjevac ističe nesuglasnost i protivrječnost između simboličke i komunikacijske funkcije tih jezika kao instrument zadobijanja i održavanja njihova jedinstva. “Nesmetanim sporazumijevanjem ‘trojezičnog’ naroda praktično se negira bh. ‘trojezičnost’. Bošnjaci, bosanski Hrvati i bosanski Srbi se i dalje, dakako bez ‘prevodioca’, koji je u državnim organima za pisane materijale, ali ne i za govor ‘neophodan’, ali sasvim normalno, prirodno i jednostavno, kao i ranije, besprijekorno sporazumijevaju. Ovdašnja ‘trojezičnost’ i nije ništa drugo do na jezik aplicirana politička zamisao o teritorijalnoj, pa makar i tronacionalnoj podjeli Bosne i Hercegovine, jer je bosanska govorna i jezička stvarnost drukčija.” Vidjeti: Naila Valjevac, “Bošnjaci i bosanski jezik”, Zbornik radova, Islamska pedagoška akademija u Zenici, I/2003., str. 218.

^[16]    Primjer takvog stava na hrvatskoj strani je akademik Dalibor Brozović. Povodom dileme bosanski ili bošnjački jezik on kaže: “Sami pak Bošnjaci žele svoj jezik zvati bosanskim. U načelu, na to imaju pravo i drugi ih u tome ne smiju sprječavati, ali s druge strane, drugi narodi ne moraju u svojoj vlastitoj jezičnoj praksi prihvatiti taj naziv. Toliko o načelu. No postoji i druga strana medalje. Nazivajući bošnjački jezik bosanskim, nesumnjivo se sugerira da je bošnjački jezik u samoj državi ‘ravnopravniji’ od druga dva zakonski i ustavno ravnopravna jezika. Je li korisno i pametno zanemariti tu činjenicu.” Dalibor Brozović, “Genetskolingvistički i sociolingvistički kriteriji u sistematizaciji južnoslavenskih idioma, s posebnim obzirom na Bosnu i Hercegovinu”, Jezik, god. 50., br. 1, Zagreb, veljača 2003., str. 6. Na ovakve stavove reagirao je Dnevni avaz davjući prostora bošnjačkim lingvistima da iskažu vlastito mišljenje. Tim povodom se, a kao reakcija na pisanje Dnevnog avaza, tekstom široj bosanskohercegovačkoj javnosti obratio sam Brozović. On jasno kaže da ne osporava bošnjački jezik, ali prigovara nazivu bosanski jezik. “Smatrao sam da bi – ako se jezik Srba zove srpskim i jezik Hrvata hrvatskim – i jezik Bošnjaka trebalo nazivati bošnjačkim jer naziv bosanski sugerira da je riječ o jeziku cijelog stanovništva BiH, a to nije istina.” Brozović o nazivu jezika zaključuje po analogiji, što nije dovoljan razlog. Vidjeti: demanti akademika Brozovića, “Ne osporavam bošnjački jezik”, Oslobođenje, Sarajevo, 10. mart, 2003., str. 6.

^[17]    Vidjeti: Ivo Banac, “Hrvatsko jezično pitanje”, Most, Zagreb, 1991., str. 103.

^[18]    Hrvati su, više od Srba, spremni prihvatiti činjenicu da postoje Bošnjaci kao nacija i da imaju pravo i na vlastiti jezik “…ali nisu ni u kom slučaju spremni dozvoliti upotrebu bosanskoga imena; motivacija je za to – a ona se u argumentaciji najčešće ne spominje izričito – jasna: naziv bosanski mogao bi simbolički ‘zauzeti’ čitav bosanski (što znači bosansko-hercegovački) teritorij, dakle i one njegove dijelove koji su već ‘zauzeti’ hrvatskim i srpskim, a ne samo područja na kojima (u većini) žive Bošnjaci; ne bi bilo teško, uostalom, zamisliti da je intencija onih koji imaju (zasad ograničenu) moć imenovanja tog idioma doista upravo takva.” Vidjeti: Dubravko Škiljan, nav. dj., str. 279.

^[19]    Predgovor u Rječnik bosanskog jezika, Institut za jezik, Sarajevo, 2007.

^[20]   Isto.

^[21]    Standardni jezik u Bosni i Hercegovini u dokumentima jezičke politike, priredio Milan Šipka, Open Society Institute, Budapest, 1999., str. 123-126 i str. 127.

^[22]    Kao posljedica tog saznanja prišlo se izradi vlastite jezičke norme. Pri Odboru za bosanski jezik Centra za bosanskomuslimanske studije KDM “Preporod” formirana je petnaestočlana komisija s Alijom Isakovićem na čelu a Senahidom Halilovićem kao izvršiocem posla za izradu pravopisne norme. Hadžem Hajdarević, “Napiši zadaću, sine Midhate”, intervju Senahida Halilovića, Ljiljan, 22. decembar 1993., str. 7.

^[23]    U Pismu Predsjedništvu Bosne i Hercegovine 105 bosanskomuslimanskih intelektualaca tražilo je promjenu čl. 14. Ustava. Zatečeno stanje u odredbi o jeziku je bilo: “U SRBiH u službenoj upotrebi je srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora. Oba pisma (ćirilično i latinično) su ravnopravna.” Oni su nudili novi prijedlog: “U Republici Bosni i Hercegovini u službenoj upotrebi je bosanski, hrvatski i srpski jezik ijekavskog izgovora. Upotreba pisma (latiničnog i ćiriličnog) srazmjerna je etničkoj strukturi stanovništva Bosne i Hercegovine (prema rezultatima popisa stanovništva iz 1991).” Vidjeti: Oslobođenje, Sarajevo, 13. decembar 1992., str. 5.

^[24]   Alija Isaković, Antologija zla, NIPP Ljiljan, Sarajevo, 1994., str. 172-173.

^[25]    Isto, str. 224.

^[26]   Isto, str. 273 i 306.

^[27]    U jednom tekstu Isaković kaže: “Bosanski jezik postoji u narodu i literaturi koliko hrvatski i srpski jezik. Ako je to manje poznato širokoj javnosti, razlozi su političke, a ne lingvističke naravi. S obzirom da je na ovim balkanskim prostorima politika mjera stvari, u svim oblicima fizičkog i duhovnog života, to je neimenovanje i (ne)priznavanje bosanskoga jezika bilo u korelaciji s političkim (ne)imenovanjem bosanske nacije, posebno bosanskih Muslimana (Bošnjaka). Vidjeti: Antologija zla, NIPP Ljiljan, Sarajevo, 1994., str. 254; vidjeti također: Ogledalo, I/1991, (siječanj-veljača), br. 3-4, str. 9.

^[28]   Alija Isaković, Antologija zla, NIPP Ljiljan, Sarajevo, 1994., str. 273. O jezičkom identitetu Bošnjaka ozbiljno se progovorilo pred sami rat 1991., kada su se pojavile sljedeće knjige: Dževad Jahić, Jezik bosanskih Muslimana, Biblioteka Ključanin, Sarajevo, 1991.; Senahid Halilović, Bosanski jezik, Biblioteka Ključanin, Sarajevo, 1991.; Alija Isaković, Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1992.

^[29]   “Jezik je veliko duhovno biće koje ima svoju samostalnost. Vi vidite da se narodima koji nisu stekli nacionalna prava oduzimanjem jezika oduzima i duhovna komponenta, a vrši se i nametanje svoga.” Izjava Alije Isakovića u: Angelina Šimić, “Povratak svom narodu”, Oslobođenje, Sarajevo, 5. mart. 1993., str. 2.

^[30]   Takav stav izražen je u Povelji o bosanskom jeziku BZK “Preporod” koju je potpisalo šezdeset eminentnih intelektualaca različitih idejnih i profesionalnih usmjerenja. Vidjeti: Godišnjak, BZK “Preporod”, 2002., str. 375-376.

^[31]    Vidjeti: Godišnjak, BZK “Preporod”, Sarajevo, 2002., str. 375.

^[32]    Vidjeti: Munib Maglajlić, Za bosanski jezik: Bilješke uz Povelju o bosanskom jeziku, Takvim za 1425/1426. h. god. (2005.), Rijaset IZ BiH, Sarajevo, 2004., str. 57-75.

^[33]    Službeni list RBiH, br. 18/1993.

^[34]   Josip Baotić, “Jezik ili jezici”, Forum Bosnae, br. 35, Sarajevo, 2006., str. 185.

^[35]    Isto, str. 190.

^[36]   Isto, str. 191.

^[37]    Ivo Žanić, Hrvatski na uvjetnoj slobodi: jezik, identitet i politika između Jugoslavije i Europe, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2007., str. 81.