BEGOVIĆ: Zašto je sevdalinka i nadalje na našem kućnom redu

Piše: Sead Begović

Kako objasniti privlačnu snagu sevdalinke koja nije samo fenomen u memoriji već je, treba priznati, trajni podatak o iščezlom svijetu i slavljenje vlastite originalnosti. Ona je ugniježđena u naše doba u našem umu i prije nego je otpjevana, i prije nego što ugađa okolini: ona je ljubav (sevdah), ona voli i ona je voljena. Kad nas jednom nahrani nedoslovnim, a istodobno i transparentnim govorom, koji u svom predočavanju ne odudara od našeg doslovnog – hoće li nas spasiti (u uvjetima koji su sasvim drukčiji od onih u kojima je evoluirala), zaliječiti nam ili otvoriti duševne rane, uljuljkati u iluzije ili protrljati zasanjane oči, a ponekad, hoće li poslužiti kao kafanski background? Uživanje koje pruža počiva istodobno na označitelju i označenom u idealiziranom svijetu s one strane muzika i pisma koji upućuju na višnju ugodu pa stoga ona još uvijek ne ometa naš kućni red. Za nju nije potrebno strpljenje, za nju su potrebne osjetljive uši i naštelano srce za tužni „mol“ i vedri „dur“ – nipošto zamjenska robotika. Sevdalinka se zaista ne sastoji iz nekog apstraktnog tonskog emocionalizma i ne možemo je osuđivati što je ponekad neposredni uzrok za čašu vina i razgaljeni poljubac. Oni koji udaraju glavom u zid, slušajući je, na trenutak se zaborave, odnosno, na trenutak zaborave na mehkotu materije svoje inače tvrde (ako je riječ o muškoti Bosanca) glave. Oh, reći ćemo, koliko nas je puta sevdalinka razvalila.

Smiješno je uopće govoriti u prilog takva „kafanskog“ poimanja sevdalinke, iako svaki glazbeni pjenušac, uz dobru lirsku teksturu, u blagim prelazima i oštrim kontrastima muzičke ideje nutka na kratkotrajni zaborav. Muzički, ona nije od onih melodijskih i harmonijskih lijeposti koja se može samo iz sebe razumjeti i u samoj sebi uživati te u naše doba ona više nije privilegija isključivo sazlija već je prilagođena različitim stilovima,  načinima interpretacije i eksperimentiranja s izazovnim muzičkim ljestvicama u sklopu jazza, bluesa i tako dalje, a to je svakako izvan tradicijske ambijentalnosti. Teško je reći koliko poštene nakane ima u njenom naporu da otkrije i objasni zagonetno i tajanstveno čudo ljubavi, bez vlastite izolacije, uz jasne utiske o kojima mnogo štošta ima za reći psihologija i fiziologija, a nešto manje filozofija koja bi da nam objasni što sevdalinka zapravo misli, naime, akord, ritam, ta harmonika boja, nisu produkt razmišljanja. Opijenost autora i njegova invencija jedno su te isto te smo stoga pod utjecajem čarobnog, a ne nagrđenog. Dakle, po srijedi je živo i toplo udaranje pulsa pa i kad se život ruši u tamu.

Sevdalinka vrši pritisak na slušaoca jer neprestano deducira neki pojedinačni ideal. Ako nema instrumentalnu pratnju, koja izražava potpuno neobjašnjive osjećaje i slutnje, i kao vokalna pojava, osvojit će poetskim mlazom jezika koji se može zaista ustanoviti razumski. Pa ako suvremena poezija i glazba (hard rock, primjerice, ili atonalna glazba) sevdalinku doživljavaju kao psihogeni efekt neke krize ili kao somatsku bolest; kao patološko „drečanje“, a ne kao estetsko prodiranje u naš karasevdah i dert, mogli bismo, a i ne bismo mogli reći da je ona grupno i identitarno vlasništvo jednog naroda jer tobože želi definirati i omasoviti naše osjećaje. U svakom slučaju nije ni oda, ni himna, ni budnica ni davorija. Njena pobuna odnosi se na patrijarhalnu ustrojenost svijeta, ali uvijek zbog osjećaja gorčine, zbog uskraćene, neuzvraćene, ali i strasno željene ljubavi.

Ako sevdalinka u sebi sadrži sirovi divlji efekt pobune protiv patrijarhalnog autoriteta, čak prelazi jezičke granice među različitim kulturama  (približno s istim žarom pjevaju je Bosanci, Zagorci, Piroćanci, Damatinci, Vojvođani i širom svijeta), sadrži i sanjalačko trpno stanje prepuno melankolije, a što je to drugo nego nezaboravno „umjetničko drugo stanje“. U tom smislu ona jest kohezivni faktor. I kako bi rekli naši uljuđeni i kulturni poduzetnici: U sevdalinku treba investirati.

O AUTORU: Sead Begović (1954 – 2018)

Književnik Sead Begović rođen je 1954. godine u Zagrebu, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu, te Filozofski fakultet. Radio je kao voditelj propagande u zagrebačkom kazalištu Trešnja, knjižničar u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, novinar (redakcija kulture Vjesnika), voditelj Tribine Društva hrvatskih književnika i glavni urednik Časopisa za kulturu i društvena pitanja Behar. Kao književni kritičar surađivao je s velikim brojem časopisa za književnost (Forum, Republika, Književni list, Vijenac i dr.) i dnevnim novinama: Vjesnik, Jutarnji list i Večernji list. Zastupljen je u tridesetak antologija suvremene hrvatske poezije i u tri do sada objavljene antologije bošnjačke poezije, te u isto toliko panorama i zbornika na hrvatskom i na stranim jezicima. BZK “Preporod” Sarajevo je njegove izabrane pjesme uvrstio u ediciju Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Neke su njegove pjesme i ciklusi pjesama te kratke priče prevedeni na tridesetak jezika. Promovirao je (predstavljao) mnoge knjige poezije i proze suvremenih književnika na promocijskim priredbama, a istodobno piše pogovore i predgovore za te knjige — riječ je o stotinama kritika uglavnom istaknutih hrvatskih, ali i bosanskohercegovačkih književnika. Neke je tekstove sabrao u svoje tri objavljene knjige kritika. Dvadeset i šest godina bio je član Društva hrvatskih književnika, a zatim Hrvatskog društva pisaca. Bio je član Hrvatskog P.E.N. centra i Zajednice umjetnika Hrvatske. Umro je u Zagrebu 2018. godine.

Objavljena djela: Vođenje pjesme, pjesme, Mladost, Zagreb, 1979.; Nad pjesmama, pjesme, Logos, Split, 1984.; Ostavljam trag, pjesme, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988.; Bad blue boys, pjesme i priče, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1990.; Nova kuća, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1997.; Književna otkrivanja, Stajer-graf, Zagreb, 1998.; Između dviju udobnosti, pjesme, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2002.; Prorok u našem vrtu, izbor iz poezije, Biblioteka Bosana, Zagreb, 2002.; Sanjao sam smrt pastira, kratke priče, Naklada Breza, Zagreb, 2002.; Pjesmozor, književne kritike, Stajer-graf, Zagreb, 2006.; Književni meridijani, književna kritika, Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2007.; Sve opet postoji, izabrane pjesme, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, BZK Preporod, Sarajevo, 2007.; Osvrneš se stablu, izabrane pjesme, Stajer-graf, Zagreb, 2008.; Uresi: aplikacije, pjesme, V.B.Z., Zagreb, 2008.; Đibrilove oči, kratke priče, KDBH Preporod, Zagreb, 2008.; Zvekirom po čelu, pjesme, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2012.; U potrazi za Zlatom, Izabrane ljubavne pjesme (1979. – 2015.), Stajer graf, Zagreb, 2015.