Banja Luka, soldat i jablanovi

 Banja Luka, soldat i jablanovi

Piše: Slavko Podgorelec

Potok bijaše jedinstven. Ulijeva se u Vrbas na desnoj obali, ‘vis a vis’ Zelenca, vira kojeg podno tvrđave izdubi rijeka davljeničkim vrtlozima.

Potok se službeno zvao Đurđevac, no narod ga je, između dva svjetska rata, nazivao Pločani potok. Naime, u gornjem toku, sve do ispod brda Orlovac, dno i obale bijahu ozidani pravilno istesanim kamenim pločama. Vodotok je pratila cesta koja se, prema Orlovcu, sužavala, a svaka kućica imala je vlastitu, od dasaka sklepanu ‘ćuprijicu’.

I čist je bio potok: žene bi, za prvu jutarnju kafu, upravo iz njega zahvatale vodu. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije (a pričaju da je tako bilo i za vrijeme cara Franje Josipa) obalom je svakodnevno šetkao ‘pandur’ koji je globio domaćina ispred čije bi se kuće, u potoku, našla kakva nečist.

Potok su, gotovo cijelim tokom, zakitile perjanice jablanova zarivene u nebo i oblake. S početkom ljetnjih vrućina bi presušio: onda su u njega ulazili radnici sa lopatama kojim se, i do pola metra debeo sloj mulja, izbacivao. Sve do sivih kamenih ploča.

I ploče, sa obala, čišćene su od nataloženih algi i mahovine, pa bi jesenje kiše padale u čisto i oglancano korito.

A jablanovi bijahu, približno, jednake visine. Njih tridesetak.

***

Neuobičajeno visok i uspravan za svoje godine, starac kao da je zalutao iz nekog drugog vremena. Na glavi fes, obavezno zakićem cvijetom i strukom bosiljka, i ogromne cvikere debelih stakala, usađenih u gvozdeni okvir koji je zajašio ogroman, povijen nos.

Monumentalni mu torzo smješten u uvijek čistu, izbijeljenu lanenu, do grla zakopčanu košulju; preko nje dostojanstveni crni svileni prsluk urešen masivnim srebrnim lancem ogromnog džepnog sata.

Crne, suknene čakšire, (sa obješenim ‘turom’) ispod koljena nestaju u blještavo izglancanim oficirskim kamašnama od crne kože, koje ne skida ni ljeti ni zimi.

Ljeti mu na nogama ogromne crne sandale, a zimi, starostavne vojničke cokule.

Svakoga bi jutra, sa cekerom mirisnih trava u lijevoj, i štapom sa srebrnom drškom u desnici, odlazio alejom jablanova na gradsku tržnicu. Tu je bio njegov ‘ćepenak’ sa travama koje su liječile sve znane i neznane boljke, ali i pomagale nesretno zaljubljenim i umno poremećenim. A to mu, otprilike, dođe na isto. Sjedio bi najčešće na podu, prekrštenih nogu. Tako je i prodavao svoju robu.

U kasno poslijepodne, kada vreva jenja, zatvara dućančić i odmjerenim korakom, preko gradskog mosta, odlazi u aleju jablanova; onda potokom, uzvodno, do pod brdo i tu bi nestajao.

Niko nije znao živi li on na Mejdanu ili u Gornjem Šeheru.

Njegova jutarnja i poslijepodnevna šetnja imala je obilježje rituala; obavljao ga je po tabijatu (običaju), kao što se čine molitve – po žegi, kiši, ili sniježnoj vijavici.

Prolazeći kraj stabala, on bi ih zagledao, nešto mrmljao; ponekad položi dlan (izgledalo bi kao da se, umoran, naslonio). I tako desetljećima.

Znatiželja dječaku nije dala mira; često bi, kao usput, presretao starca u želji da sazna šta on mrmlja jablanovirna. I jednom začu kako šuštavim glasom izgovara “Halali!”.

Tu riječ dječak je čuo na sahranarna, odnosno dženazama, a znači “oprosti”. Zašto starac od stabala moli oproštaj?

Raspitivao se kod starijih: neki su govorili da je pošandrcao, drugi opet da ima običaj razgovarati sa sobom. Početkom šezdesetih, od starog Alojza, Slovenca koji je u Banju Luku došao odmah nakon sloma Austrije, dječak saznade daje narečeni živopisni gorostas zasadio jablanove.

Taj posao je započeo 1919. i svakoga proljeća dodavao nove mladice.

Aleju je dovršio 1923.

Ali, zbog čega oproštaj?

Prošlo je još jedno desetljeće. Nekadašnji dječak se posvetio istraživanju prošlosti grada. Premetao stare novine, knjige, pa na kraju i porodične arhive. Tako nabasa na biblioteku pokojnog ginekologa. Ovaj ugledni Banjalučanin bio je cijenjen kao pjesnik, ali i hroničar.

Istraživač je u jednoj, od godina požutjeloj fascikli, pronašao ovaj zapis:

BANJA LUKA, 14. april 1949.

Od pokojne Hadžiosmanovice saznadoh zbog čega je naš O.K. poslije prvoga Svjetskog rata u Potoku jablanove posadio. Tko bi pomislio da je dobroćudni i živopisno odjeveni stari travar bio pripadnik 2. carske i kraljevske regimente, banjalučke, i zakićen zlatnom medaljom Franje Josipa!

Bila je to elitna austrougarska postrojba, koju su poslali na zapadni, talijanski front – Piavu i Soču. Preživjeli više nikada nisu bili isti ljudi.

Ni O.K., koji se vratio kao tridesetogodišnjak.

Godinu dana iz kuće nije izlazio. A onda je, 1919., počeo saditi jablanove. Za svakog ubijenog po jedno stablo. Jablanovi su se lijepo razvili i Potok bez njih nije moguće zamisliti.

Posjetio sam starca sa željom da razgovaramo. Šutio je dok nisam počeo hvaliti jablanove.

“Ništa ti ne znaš, drago dijete. To nisu jablanovi nego moja braća. A Bog je tako htio, i Ćesar je tako naredio. A vlast je od Boga, i moramo joj se pokoravati. Rodih se pod sultanom, a njega je zamijenio Franjo. Božija volja. Mi je mijenjati ne možemo. Veliš – ime ti je Josip? Ko’ i rahmetli ćesaru Franji.

Upamti sinko: svi se molimo jednome Bogu, svaki po svom adetu, i svi ćemo, kad dođe vakat, pred njim račun polagati. Niko mene nije pit'o hoću li ja u rat, a bilo je ili ja – ili oni. Đugume (velike posude za vodu) sam krvi tuđe prolio. I Boga molio da klanje prekrati.

Onda sam jablanove posadio. Nek’ me po njima svijet pominje kad preselim na Ahiret, a ne po mrtvima koje za sobom ostavih. A sad idi, i upamti: nek’ te se, inšallah, ljudi po dobru sjećaju “.

Tako je govorio travar mladom liječniku. Trag je valjalo slijediti kako bi se praznine istorijskog mozaika popunile. Werner Schachinger je u knjizi “Bošnjaci dolaze!” (“Die Bosniaken kommen!”) o tome ostavio podosta materijala.

Nakon okupacije Bosne 1878, Austrija je već 1881. uvela opštu vojnu obavezu za muškarce od 18 do 42 godine, a tri godine kasnije formirala četiri bh-regimente. Prva je bila u Sarajevu, Druga u Banjoj Luci, Treća u Tuzli i Četvrta u Mostaru. Još četiri regimente formirane su tokom svjetskog rata.

Te su jedinice razbacane po cijelom ratištu Monarhije, a posebno su se proslavile bitkama u Galiciji, i na rijekama Soči i Piavi. Svi Bošnjaci (u to vrijeme tako nazivahu vojnike iz Bosne – pravoslavne, katolike i muslimane) nosili su zeleno-sive uniforme i fesove. Bh-regimente su imale ofanzivnu ulogu i, zajedno sa carskim Tirolskim strijelcima, važile za najelitniji dio austrougarske vojske.

Kako bilježi Schachinger, bili su nepobjedivi u borbi prsa u prsa, u jurišima posebno. ‘Osim pušaka, najčešće su koristili noževe i buzdovane. Druga bh-regimenta (banjalučka) dobila je 42 zlatne medalje (to je najviše odlikovanje u carskoj i kraljevskoj vojsci) i slovila kao postrojba sa najviše medalja u Monarhiji.

Najveći uspjeh postigla je banjalučka regimenta u julu 1916., kada je načinila proboj na Monte Melleti, koji je Austrijancima omogućio pobjedu.

U juriš su krenuli bez pušaka – samo sa bombama, noževima i buzdovanima. U dvanaestoj, ujedno i posljednjoj pobjedi Austrije, u bitci na Kobaridu (Caporetto) 24. oktobra 1917., učestvovalo je više od pedeset hiljada Bošnjaka i Hrvata (dalmatinske regimente), a vojnici banjalučke regimente su 25. oktobra na juriš (i opet ‘bez baruta’) zauzeli Miu (Monte Mio).

Na kraju kampanje, sredinom novembra 1917. bh-regimente su hiljadama brojale vlastite gubitke, ali Talijanima je bilo neuporedivo teže. U noći 2. na 3. novembra, Bošnjaci forsiraju rijeku Tilment, i nailaze na žestok otpor. U jurišu, koji je izazvao užas i pustošenje u neprijateljskim rovovima, zarobljavaju tri hiljade Talijana i 13 topova.

Iako gubitnici – Talijani su slavili; BH-regimente (neka im Bog oprosti!) uglavnom nisu zarobljavale neprijateljske vojnike…

“Draga Maria, smrt je spas, strah ogroman. Kad začujemo panične uzvike ‘Dolaze Bosanci!’, istoga časa poželim da se nađem na dnu pakla. To nisu ljudi – to su vragovi…” pisao je vjerenici neki Ivan (Giovani) iz Verone, u jesen 1917.

Dio nekadašnjih-jablanova uz potok Đurđevac, označeno elipsom.

***

Početkom sedamdesetih godina 20. vijeka urbanisti su Potok (kao, uostalom, i rječicu Crkvenu, koja protiče kroz središte Banje Luke) prekrili betonskim ‘dekama’ pa on, od tada, nastavlja teći ispod ceste.

Koju godinu iza toga, umro je i stari travar.

Jablanovi su činili sjenoviti koridor kroz koji se pruža betonska grobnica, možda zauvijek sahranjenog živog vodotoka. Onda se, početkom osamdesetih, neke mudre glave dosjetiše da cvast ovih stabala izaziva alergijske smetnje.

I jablanovima ne presudiše ni vjetar, ni vatra, ni voda nego ljudi sa motornim pilama. Definitivno.

***

U gluvo doba i kada je mjesec pun, prošetajte nepostojećom alejom jablanova. Ako vam je savjest mima, i ako ste prethodnog dana učinili neko dobro djelo, čut ćete žuborenje vode i šum u krošnjama.

Opazit ćete i visokog starca kako nečujno korača, dok mu se mjesec ogleda u izglancanim kamašnama.

Slobodno ga slijedite.

(Travaru Džemalu Keriću i liječniku-pjesniku Josipu Joviću-Šoveru, 1988.)

 

Preuzeto iz: Slavko Podgorelec, Izet u Banjaluku, Knjižara Littera, Banja Luka,  2006.

 

Potok Đurđevac (Pločani potok) je danas pokriven betonom. Soldat je jablanove počeo saditi 1919.
Podijeli

Podržite nas!


Ovaj prozor će se zatvoriti za 18 sekundi.