BAJRAMSKA PRIČA HAMIDA DIZDARA: Kasaba šapće

Hamid Dizdar

Kasaba šapće

I.

Ta vijest, koja je izbila iznenada kao grom, kad se najmanje nadao, nenadno ga uzdrmala, zaprepastila. Izbacila ga iz kolotečine, iz onoga o čemu je mnogo mislio i čemu se nadao. Ostavila u njemu, poslije one škripljavine teškog ključa u zahrđaloj bravi, nešto što ni on sam nije mogao da shvati i razumije.
“Zašto su to učinili? Zašto su mu tako naglo prekinuli jednu ukorijenjenu misao, put koji bi ga sigurno odveo tamo odakle nema povratka”, premišljao je on o svemu tome i prokleo taj trenutak kad im je palo na pamet da učine to što će mu zagorčati cijeli život.
Kod toga mu iz usta izletjela jedna gadna psovka. Još nepun sat ranije bio je mnogo mirniji. Neka tvrda otupjelost, bezgranična hladnoća i ravnodušnost, šta li je, bila se uvukla u njegovu unutrašnjost, u dušu. To mu je davalo, bar naoko, sasvim miran izgled, pa su se, ponekad, i same hapsandžije čudile. Otkuda, pitali su, toliko snage tom blijedom čovjeku, i čisto, kao da ne vjeruju, ponovno su turali svoje nosove kroz malu šupljinu na vratima ćelije broj 8. Gledali su ga, gledali, odlazili, mahali glavama i opet dolazili da vide. Učinio im se čudan, sušta protivnost ostalim uhapšenicima. A oni su ih, hvala Bogu, imali napretek.
Svi su nešto tražili, urlikali, molili, tužili se… A on, taj žuti, žgoljavi mladić, sa očima koje su krile u sebi neku pritajenu vatru, plamičak koji stalno dogorijeva, i lice, otupjelo za sve vanjske utiske i događaje, sjedio je mirno na maloj klupi u svojoj ćeliji i zurio u komadić plavetna neba. Taj komadić neba, čist, plavetan kao nečije oko, kakvo je jednom gledao, ne zna gdje ni kada, bio je jedini predmet, kako ga je on u ovoj pustoši nazivao, koji ga je bar na časak mogao potresti. Taj isti komadić neba, “hapsanski predmet”, koga je gledao i nije mogao dokučiti, ni uzeti, ni iskoristiti, bio je, ustvari, tako mu se činilo, isto što, recimo, i komad hladna zida, kafezasta čvrsta rešetka od gvožđa ili teška okovana vrata na njegovoj samici. Svi ovi predmeti uokvirivali su jedan uzak prostor koji je mnogo značio i za čovjeka koji dođe u poznanstvo i u dodir sa njim i na najkraće vrijeme.
A tek on? Šta o tom smiješnom ćelijskom prostoru misli on, kome su ga maločas objesili o vrat i osudili da ga kroz čitav život grli i davi svojim hladnim zidovima kao jeza zemlje mrtvaca u čamotinji i pustoši groba. Do prije pola sata, ili možda malo više, njegove misli bile su sasvim drukčije. Ta nenadna vijest donijela je čitav preokret. Čitavu ovu kuću čudnovatu smatrao je samo kao stanicu u prolazu, stanicu mimo koje će zahuktano projuriti voz njegova kratkog života, da se, odmah zatim, stalno zaustavi, zakoči i vječno zamre u ništavilu svega. Smrt je trebala samo da ispruži svoje duguljaste koštunjave ruke i da ga odvuče u bezdan nepovratka. Od onoga časa kad mu u dugoj dvorani sudske zgrade rekoše “osuđuje se na smrt vješanjem”, od tog trenutka je za njega sve mrtvo i bez značaja. Glupo.
Sjeća se tog trenutka i sad: problijedio je, problijedio, zajecao, pogledao jednim izgubljenim pogledom, kojim je obuhvatio sve, čitav prostor: i lica sudija i poglede branilaca i velike slike po duvarovima, na kojima je u taj čas, kao kroz maglu, vidio najviše plave boje, pa onda crvene… žarke… onakve kakvu ima topla krv kad se prolivena, isparava na zemlji. Posljednji put je tada vidio, na klupama za svjedoke, nekoliko poznanika i prijatelja, iako je u tom trenutku mislio da mu je svaki čovjek neprijatelj… a onda se, naglo, muklo hroptajući, srušio na pod. Kao vreća.
Kasaba je čudno zašaptala. Poslije je išlo kao i obično u ovakvim slučajevima. Postao je zakonima izlučen čovjek. Postao je zločinac kome će jednoga dana prebaciti peterostruku pletenu omču oko vrata i zakrenuti šijom. On se toga nije bojao. S nestrpljivošću je očekivao taj čas. Četiri hladna ćelijska zida značila su za njega čitavi život. Postao je drugi čovjek. Treba sve zaboraviti, treba, govorio je samom sebi. Do izricanja osude nije bio takav. Vjerovao je u sretniji svršetak. Nije vjerovao da će kazna biti tako strašna. On jeste zločinac, ubio je čovjeka, to je sam priznao. Trebalo mu je suditi. Ali ono što je prethodilo ovom slučaju, ono što se dogodilo jedne ratne godine kad su njegova djeca skapavala od gladi, a on bio daleko na bojištu, ono je bilo srž, početak svega. To na pretresu nisu uzimali u obzir.
On je punih devet godina lutao po bojištima i zarobljeništvu, ostavljajući tragove krvi u Rumuniji jednako kao i na krvavoj Soči, gdje su mu Talijani zadali tri teške rane. Od tih rana je ležao bolestan godinu dana lebdeći između života i smrti. A onda su došle patnje zarobljeničkog života, gorke i čemerne, po tuđini. Bacali ga iz jednog mjesta u drugo, s jednog posla u drugi. Svaka džukela mogla je da ga ćušne i okerepi nogom u zadnjicu, da mu opsuje stotinu majki i pljune usred lica…

II.

U to isto vrijeme, ovdje u domovini, u njegovoj kasabi, ispijali su rakiju i mezetlučili onim što je sirotinjska suza deset i stotinu puta pokapala i smokrila. Eto, taj mrski Salihefendija sjedio je na načelnikovom mjestu u opštini i, okrugao ko tovar kljuka, smrdljiv od rakijetine, vedrio i oblačio. Išao pod ruku sa austrijskim oficirima i gospodinom ćesarsko-kraljevskim Wachtmeisterom Kovačem, nekim podbuhlim i ozloglašenim Čehom, sa kojim je vodio čitave orgije u Kasini. Salihefendija je u svojim rukama, skupa sa gazdom Gavrom Vasiljevićem, imao čitavu aprovizaciju. A to je u onim crnim, teškim godinama rata, kad je sve bilo crno i gadno, nebo naoblačeno i plačljivo, a čitav život ličio na mrtvački sanduk zakovan hiljadama čavala prokletstva i očaja, to je značilo sve: u njihovim rukama bio je život čitavog grada.
Oni su držali cugle i dizgine kasabe, i tri hiljade jadnih ljudi bilo je podložno njihovim gadnim instinktima i željama. Radili su šta su htjeli. Kasaba je dahtala ko prozeblo i iznemoglo kljuse. Glad je iscijedila posljednje ostatke života na licima nesretnih ljudi. Onih koji su ostali iza vojske, koje Švabo nije potegao na frontu. Žene se potucale od nemila do nedraga, molile i kucale bespomoćno na sva vrata. Drhtale pred uredima i kancelarijama, prozeble i u dronjcima. Kasaba je iskala: Dajte nam hljeba! Žene su suzile: Dajte nam šaku brašna! Dajte nam samo šačicu brašna da ućešimo i zamamimo našu pregladnjelu djecu! Djeca su piskala u hladnim sobama i izbama. I sve je bilo pusto, hladno i beznadno.
O orgijama pronosile se čudne priče. I kasaba je naćulila uši. Kasaba je zagunđala u tišini, skriveno, iza leđa onih koji su mogli sve. A brašna su rijetko davali, rijetko! Ako je ko htio da što izmami, trebalo je da pošalje kćerku, mladu ženu, snahu, udovicu. To, to je njima trebalo. Onda im se srce smekšalo, pa su davali svega. Svega su njima davali. I brašna, i graha, i suhih krušaka. I petroluma je ponekad bilo. I šećera! To su bile skupocjene rijetkosti za sirotinju koja kroz nekoliko godina nije zapalila svjetla ni okusila slatka u svojoj kući. Svaki dan bivalo je više tih žena koje su ulazile u kancelarije aprovizacije, opštine ili kotarskog predstojnika. Bilo ih je premnogo. Neke iz velike bijede, premorene glađu, neke za spas svoje djece, majke, neke i silom… Tako. Bilo ih je. Pričalo se.
Jednog prohladnog zimskog popodneva došla i ona na red. Njegova žena. Opirala se koliko je mogla, izbjegavala, drhtala. Ali jednog dana i nju zgrabili panduri i momci iz aprovizacije i uvukli je u njihove kancelarije. Djeca su joj pištala kod kuće. A možda je u isto vrijeme on krvario pogođen neprijateljskim tanetom negdje na pustom bojištu u Erdelju. Ili u zamagljenim klancima talijanske granice. Evo: Salihefendija je životinjski njištao raspaljujući se kao ždrijebac, odvratan, pogan, sa masnom trbušinom i zakrvavljenim očima… Možda su docnije došli i drugi: Gavro, Julius, Huso, Sima, Ante… čitava horda tih poganih pacova iz aprovizacije. Nesretna Šemsa, njegova žena, izašla je poslije toga sva zgruhana. Klecala je čitavim tijelom i po njoj su ostale modrice i ogrebotine.
Sve je poslije doznao. Kad je izašla, pod rukom je imala malen zavežljaj. To je sve što je dobila. Nahranila je gladnu djecu. Za njom je zacičao podrugljiv smijeh: Kurva! Kurva! Kurva! Kasaba je ponovno zagunđala, tiho, pa jače, ali sve iza leđa. Tako uvijek. Tu je početak tragedije. Šemsa nije mogla otrpjeti ovu sramotu. Jednog dana je skočila u bunar. Našli je mrtvu. Kasaba ovog puta snažno zagunđala: Vi ste je ubili! Vi ste je ubili! Lopovi! Hrsuzi! Krvopije! Ali… sa desetak čuvala brašna kasaba se umirila, glasovi umuknuli.

III.

Plamen velikog rata se ugasio. Austrija pokupila ostatke svoje vojske, robu i razni materijal iz ureda i kasarni, municiju, i strpavši sve to u vreće, u debele teške denjkove, automobile, željeznice, napustila, navrat-nanos, naše krajeve i izgubila se kao bez glave. Daleko za granicom promicale posljednje plave uniforme sa crno-žutim gajtanima, širitima i “K.IV.” kokardama, ostavljajući za sobom smrad od znojavih zavijača i đonova, ispražnjene konzervne kutije sa ostacima konjske masti ukrućene i stvrdle po unutrašnjoj strani plehnatih kantica i, ponegdje, na logorištima, polukrepane kljusine i terenske arabe. Sve su to docnije raznijeli seljaci i prolaznici.
Došli novi dani. Nad kasabom se razvili trobojni bajraci. Promukli glasovi, ukisli alkoholom, parali prostore izazivački. Umjesto tuđinske soldateske, došla srpska vojska i naoružala se naša narodna garda. Sve se treslo i plamsalo u groznici nekog bezgraničnog oduševljenja. Oslobođenje! Oslobođenje! Oslobođenje! To zahvatilo nekim ludim vihorom čaršije i pazare, mahale i sokake, sitne malograđanske mozgove i taštine, pa nekud ponijelo, uzvitlalo, kao vjetar. Novac je prosipan na sve strane. Bujice lijepih i toplo prebojenih riječi tekle su na sve strane kao potočići. Žongleri i pehlivani opet preplavili sve: upijali se vješto kao pauci, uvlačili svuda, udarali se u prsa, hvalili i isticali svoje zasluge. Sve je opet bilo dobro. Čovjek uvijek treba da se snađe, jah!
Laž je sjala nad čitavom pokrajinom, zacerila se izbezumljeno i nad našom kasabom. Nije čudo što je jednog dana kasaba piskutljivo prošaptala: Salihefendija izabran za narodnog poslanika. Skoro u isto vrijeme došlo je to što je uzbudilo ljude: odnekle iz talijanskog ropstva izdušio on, Šemsin muž. Došao sav blijed, izmučen, sa nekoliko ožiljaka ostavljenih po tijelu od kuršuma. Izrešetali su ga kao seosko plašilo što rešetaju dječurlija kamenčićima iz svojih praćaka. Njegov dolazak unese neki nemir i tihu jezu u čitavu kasabu. Prolazio je kroz mahale i sokake kao sjena. A kad je vidio da je sve porušeno i propalo, u njemu nešto prepuklo. Prekipio neki skriveni otrov koji se godinama prikupljao, životinjski nešto uzavrelo u njegovoj duši i iz njega zazvonio krik osvetnika. U kasabi je najviše onih koji skapavaju od gladi. Nevolja naročito zaokupi u hladnim zimskim danima kad vjetrovi zaurliču između brda i kad se džamovi zamrznu na ispucalim pendžerima oblijepljenim požutjelom novinskom hartijom. Ove hartije oblijepljene su smolom nakupljenom preko ljeta po stablima trešanja i kajsija.
“Crveni krst” i druge humane institucije šalju pomoći, darove u hrani i iznošenoj odjeći. Ali kome to sve ide? U čije ruke dolazi? Sve to donosi koristi Salihefendiji, Johanu, gazda-Gavri i drugim, koji umjesto ratne aprovizacije, nađoše nove poslove i prihode. Oni su predsjednici tih društava. Oni su blagajnici, sekretari. Oni su bogovi u kasabi.
I on je u kasabi postao prosjak. Ili gotovo sličan njima. Našao se bez hljeba i krova nad glavom sa mnogim svojim predratnim drugovima i znancima od kojih je rat napravio invalide i bijednike. Njima nisu dali da dođu do riječi. Nisu htjeli da ih čuju. Nisu ih razumjeli. Došli su drugi koji su se osjećali pozvaniji na njihova mjesta u opštine, u srezove, maltarnice, financiju, u razna državna i privatna nadleštva, gdje god je bilo kakvih mjesta. Sve su to bili Salihefendije, gazda-Gavre, Johani… I svi oni koji su kao i oni.

IV.

Tog dana ga opštinski pandur dvaput sreo i oba puta ga opomenuo. Kaže mu da odmah napusti kasabu i iseli u Kukrike. Iz toga sela je još kao dječak doselio u ovu kasabu. U tom selu se i rodio.
– Ko je to naredio? – upitao je.
– Gospodin načelnik! – odgovori mu pandur.
– Kkooo!
– Salihefendija! Nego odmah da pokupiš like i opanke i da se, bato, izgubiš. Jesi li razumio? Imamo strogo naređenje više vlasti da sprečavamo gomilanje besposlenih ljudi u sreskim mjestima i većim gradovima?
Pandur je autoritativno izgovarao ove riječi, praveći se pritom vrlo važan i služben. Njega je to još više razbjesnilo. Šta, zar oni to njemu? Zar još i to smije izlanuti onaj kopilan lopovski! Krv mu navre u lice i, prije nego je mogao da dođe sebi, stvorio se sav zajapuren pred načelnikovom sobom. U času kad je htio da prihvati za štekavicu na vratima, isprsi se pred njim podvornik Ante i zapriječi mu ulaz:
– Ne!
– Zašto?
– Kako zašto? – u čudu će podvornik.
– Nemaš, brate, dozvole! Treba najprije da te najavim, jer… znaš…
Prije nego je izgovorio posljednje riječi, bio je odgurnut ustranu, a on, sav uzbuđen, blijed kao mrtvac, pojavio se na vratima načelnikove sobe. Načelnik je skočio iza stola. Nije vjerovao svojim očima. Zar se neko drznuo da prodre bez prethodnog odobrenja u njegovu kancelariju? A, ne, nije, nije to moguće! Još takva vucibatina! Tako je mislio u prvi mah Salihefendija, ali… Ipak, eto, zašto taj čovjek stoji na vratima i gleda ga tako strašnim pogledom.
– Ko te je pustio ovamo?
Mir. Negdje je jedna muha tiho zazujala i pala za paukovu mrežu. Čulo se njezino bespomoćno trzanje.
– Naizvan! Naizvan! – derao se Salihefendija.
On je stajao kraj vrata i životinjski škrgutao zubima.
– Šta je sad? Halo, Anto! Izbaci ovoga klipana iz sssoo… ooo… bb… brrr…
Pošao je prema njegovom stolu. Oči su mu sjale nekom čudnom vatrom, krupne, velike. Salihefendija je premro od straha. Učinilo mu se da taj čovjek, što tako ukočeno gleda u njega i polahko se približava, neprestano raste. Vreba na njega kao grabljivica na plijen. Postajao je sve veći, snažniji, sad kao neki gorostas, pa kao medvjed… Kao stablo… Kao džin… Videći zlo, Salihefendija je počeo zamuckivati:
– Izz-volite… Ggg…gosp-oddine… Jjja zza… Ovaj… Zznammm… vi… vi… vi ste… ppošššten čččov-jek… Jjjja… ćću… Molim vas… Hoću… ja ćću… učiniti što… ggggod… vvvi želit… tt…
Tajac. Minuta kao godina. Salihefendija je zaprepašteno gledao to oko, strahovito iscereno, krvavo… U njemu se, učini mu se najednom, ukaza neka prilika… Mlada žena, zdrava, jedra, lijepa… Eto, kleči pred njim… Moli ga, plače, kvasi suzama… Da, to je Šemsa… Bunar… On… Džin… Oko! Strahovito, iscereno oko… Poslije toga: zamah stisnutom šakom u kojoj se crnio nož i jedan očajan krik. I sve je bilo svršeno.
Smrt se nadlaktila nad opštinski prozor i zavapila u agoniji. Kad su činovnici, pisari i panduri uletjeli u sobu, vidjeli su groznu sliku: na podu je ležao načelnikov leš ogrezao u lokvi krvi. Oči su mu bile širom otvorene, iskolačene, nekako staklenaste i vodnjikave. Ruke su bile ispružene u prazninu kao da se brane od neke užasne i nevidljive vizije, tražeći oslonac za koji će se prihvatiti kao prsti utopljenika u dubini rijeke. On je stajao iznad njega, miran, blijed, visok: na usnama mu lebdio jedva vidljiv osmijeh. Ovaj osmijeh govorio je mnogo: skrivao je u sebi jedno tiho zadovoljstvo i sreću. A to su mnogi u kasabi tek naslutili i potajno nanjušili.
Kasaba je ovoga puta nekud prestravljeno i muklo zašaptala: ubijen narodni poslanik, opštinski načelnik Salihefendija.

V.

Težina tamnice nije ga nimalo uznemirila. Nije je, rekao bi, ni osjetio. To je najviše zbog toga što je očekivao smrt. Osuda će se brzo izvršiti. Na sve je već zaboravio. Njegova zavjetna misao koju je u svojoj glavi, iako skriveno, dugo nosio, ta misao je izvršena. Njemu je oblakšalo. Sad neka bude šta treba da bude. Odlučio je da bez straha, pun prkosa, s osmijehom na usnama, stupi pod vješala. Imaće prilike da se još jednom nasmije tom prokletom svijetu, ljudima, svemu.
Eto, danas je čitavi bogovjetni dan bio spokojan. Pred ćelijom su odjekivali mukli koraci stražara. Ritam tih koračaja stvarao je u njegovoj duši čudesan mir, neku sigurnost koju dotle nije poznavao. Srce mu je radosnije kucalo kad je kroz malu pukotinu na rešetki prozora gledao kako dolje, u hapsanskoj avliji, donose grede i konopce. Nekoliko tamničkih sluga iskopalo je veliku jamu.
Zemlja! Zemlja se, eto, opet zacrnjela pred njegovim očima! O zemljo! Eto, malo još, tek nekoliko sati i on će duboko osjetiti miris te blažene zemlje: majke koja nam daje hranu, i vodu, i toplotu, sve; i čovjeku, i paščetu što je crklo kraj komšinskog plota, i crvu, i ptici na grani. Sve nam to daje ta zemlja, majka, i opet nas primi, poslije, kad nas sudbina prezre i baci pred zadahtalu lokomotivu života. Na šine. Da nas rasiječe, raskomada i okrvavi. Tako.
Sve je to gledao. Malo zatim zaškripale su lopate, zaječali udarci motika i čekića. I na avliji se sablasno ukočila visoka vješala. Jeza je rasla na sve strane, pela se po zidovima avlije, po memljivim pukotinama i budžacima, i dolazila do njega, gore u ćeliju. Zapahnjivala ga čudnim mirisom krvi i tjeskobom samrtnog uzdaha. Jeza je širila svoje koštunjave prste i uvlačila se dokle je god dopirala. A kroz sumrak se sablasno penjala crna vješala u vazduh. Učinilo mu se jednom kao da čuje sopstveni krik. Onda mu se pričinilo da čuje hroptanje, potmulo, duboko i nečije zaljuljano tijelo na tim ukočenim direcima. Od te užasne slike žmarci ga prošli čitavim tijelom… Eto, upravo kad se to događalo, došao taj čas, nimalo drag, nimalo prijatan. Taj čas koji ga je potresao, iznenadio i izbacio iz kolotečine redovnog i željenog zbivanja. Dogodilo se to prije nepun sat ili malo više.
Škljocnuo u zahrđaloj bravi ključ, vrata muklo škripnula i u ćeliju upali oni, upravnik, nadzornik hapsane i tri stražara od kojih je jedan nosio petrolejsku lampicu osvjetljavajući prolaze. Ušli su tiho u njegovu ćeliju. On je protrnuo. Smrti se nije plašio, ali ipak pred pojavom ove čudne noćne svite malo protrnuo. Bljedilo lica mu se malo jače razvuklo ocrtavajući izbočene jagodice na njegovim obrazima. Zašto su došli ovi ljudi? Da li je možda došao kraj? Je li to došlo vrijeme da pođe iz ovog smiješnog kruga koga zovu život, a koji je, ustvari, za njega bio jedno stalno mučilište? Nije u onaj trenutak mogao da dođe k sebi. Mozak mu je bio suviše prenategnut i funkcionisao je intenzivno, stvarajući strahovitom brzinom pitanja i odgovore. Došljaci su ga gledali ispitivački. Pomalo su se smiješili. A onda je upravnik hapsane izustio:
– Evo nas…
– Vidim, gospodine upravniče – odgovorio je on.
– Znate li što smo došli?
– Znam! – odgovorio je brzo, a zatim drsko, bez predaha nastavio: – Ja se ipak čudim. Zašto dolazite u ovu crnu noć? Dolje strše crna vješala, to sam vidio. Ja sam spreman da umrem kad je god vama želja, bez jauka. Ali mislim da moj zločin nije bio tako strašan da me sada, po ovoj gluhoj noći, vodite na vješala kao najozloglašenijeg drumskog pljačkaša i ubicu. Zašto to? Čija to mudrost naređuje u ovoj blagoslovljenoj zemlji? Pravilo je, koliko ja znam, da me objesite ujutro, pred očima kasabe, kojoj imam da isporučim posljednju riječ. To je trebalo učiniti… A ne… Vi šutite! Šta je? Osjećate izgleda da govorim istinu. Zašto se u ovoj zemlji izigravaju zakoni na svakom koraku?… Ali, gdje sam ja zabasao! Pustimo to! Što se to, dođavola, mene sve tiče! Ništa! Ja sam zločinac. Učinite šta ste naumili. Evo spreman sam. Svejedno mi je, umro sada ili nekoliko sati docnije… Meni je svakako otvoren put u Džehennem. Ha-ha-ha!
Pet ljudi je šutjelo. Pustili su ga da se izgovori. Pet ljudi ga je gledalo jednim nerazumnim pogledom iz koga se nije moglo ništa pročitati. Upravnik se onda uspravio, napravio važno lice i, rastežući svaku riječ na slogove, reče:
– Omere Bešireviću, Bog te je svemogući pogledao i prosuo na tebe Svoju milost… Eto, po najvišoj zapovijesti, ostavljen ti je život…
– Šta-aa? Omer je zadrhtao od uzbuđenja. Čitavo tijelo mu zadrhtalo, u stegnima ga nešto steglo, trgnulo, zalomilo; pred očima mu se najednom zamračilo. Jedan potmuo udarac, kao stokili malj, mlatnuo ga negdje u glavi, u mozgu i prekinuo. Prekinuo mu nešto danima i mjesecima slagano i taloženo u duši, nešto što je on bio duboko utuvio u svoju glavu i što ga je vezivalo za jednu spasonosnu misao. Ta misao koja ga je neprestano podržavala u jednoj gorljivoj postojanosti i koja je od njega stvorila čudaka, sada je prekinuta, naprečac.
Hapsandžije su ga smatrale za uhapšenika kakva su rijetko dosad, možda i nikad, imali u svojim mračnim ćelijama. Nikad teški lanci i bukagije nisu zaškripali na njegovim nogama. Sve tegobe podnosio je bez ijednog jauka. Vjerovao je u jedan trenutak koji će ga riješiti patnje. Taj čekani trenutak ga je radovao, svijetlio mu u pustoši i bespuću ćelijske tmine… A eto sad: riječi upravnika hapsane učinile su na njega nevjerovatan utisak. Promumljao je kao davljenik i iz njega se začulo, kao jeka:
– Ttt… To nije istina! Pet ljudi se začuđeno zgledalo. – Vi se samo šalite…
– Omere, smiri se.
– Šta ću da se smirim? Šta… Govorite…
– Kazna vješanjem pretvorena ti je u doživotnu robiju i…
– Jok! Nije istina! Laž! Svi lažete! Lažete! — urlao je Omer neutješno, vičući da je sva hapsana odjekivala od njegova glasa.

VI.

– Šta si rekao! Ti… Svinjo bezobrazna! Klipane! – vikao je upravnik udarajući ga snažno cokulom u bokove.
Omer je stajao u nedoumici; šale se s njim? Zar sada nad otvorenom rakom? Ukočen pogled lutao je od jednog lica na drugo, tražio jedan jasniji odgovor, molio. A žuto svjetlo petrolejke titralo je tiho po tim licima, ne pokazujući nikakve promjene. Dakle, govore istinu? Opet mu oči zakolutale po hladnoj pustoši ćelije, tužne, beznadne, i provalio glas, pun bola, bijesa i straha u isti mah:
– Lažete svi! Lažete! Ja hoću smrt! Ne trebam ničije milosti! Smrt mi dajte, koze šugave! Udavite me, udavite… to sam čekao…
Trojica stražara se trgoše. Uhvati ih strah. Prvi put vide čovjeka koji žali što je pomilovan. Mislili su da je poludio. Petrolejka zadrhta.
– Poludio je, čuvajte se! – šapnu jedan stražar upravniku.
– Nije – odgovori nadglednik hapsane. – To ga je obuzela radost. Spasio se vješala koja je gledao danas čitav dan u avliji, pa je pao u delirij radosti… Proći će to… Bilo ih je još ovakvih koji malo prevrnu kad saznaju da su pomilovani…
– Skinite mu lance s nogu! – zapovijedi upravnik.
– Zašto? Pustimo ga nek se ovako malo smiri, pa poslije… – predlagao je nadzornik, a stražari u jedan mah prihvatili:
– Tako je, gospodine nadzorniče. Neka ga malo ovako. Mogao bi biti opasan.
– Skinite mu lance i bukagije! – naređivao je opet upravnik. Moramo izvršiti sve zakonske formalnosti. Kad je oslobođen kazne smrti, treba da se odriješi. Osim toga, pogledajte, on je sasvim bezopasan…
Prvi put, nakon toliko mjeseci, imao je noge slobodne. Krv mu jače zastrujala žilama. Sve je bilo mirno. Samo su koraci, negdje daleko, kroz hodnike tamnice, muklo odjekivali. A Omer je bjesomučno zavijao, urlao, plakao i udarao glavom o zidove kao lud. Kasaba je opet, nakon toliko vremena, procvjetala čudnim šapatom.

VII.

Ogromna zgradurina zatvora opružila se kao grad. Noć je sve više širila svoje zjenice i uvlačila u njih stabla, sokake, brda i rijeku koja je šumila negdje iza gomile naslaganih kuća, kroz visoke, gole stijene i pećine. Visoki zid oko tamnice stršio je kao predebeo bedem. Oko same zgrade je još prostrano dvorište, pusto. Nekoliko noćnih čuvara s puškama o ramenu obilaze oko zgrada čuvajući svoje rejone. Njihovi koraci odjekuju tupo u tišini koju stvara razdvajanje noćnih debelih sjena od nejasnog bljedila jutarnjeg rađanja. Varoš je mirno disala. Kao u snu. Tako je bar izgledalo gledajući ulice i kuće uvijene u plavu omaglicu koja se spuštala niz obronke manjih i većih brda nadimljenih skoro do nad same krovove varoši.
Međutim, u mnogim kućama gorjela su svjetla. Pendžeri su govorili. Čudne su te priče rasvijetljenih pendžera u noći. Iza njihovih stakala razvija se život skriven za sve poglede i saznanja: negdje bezbrižan, veseo, brz, negdje bijedan, žuljevit, polagan, pretih. Hiljade sudbina skriveno je iza mreža koje su ispleli pauci po džamovima i iza pendžera obijeljenih klakom, očišćenih i okađenih mirisima fasliđana, šeboja i karanfila, zasađenih u malim lončićima ili drvenim sanducima napunjenim zemljom i postavljenim u oknima prozorskim. Koliko ljudi u ovoj istoj noći umire neznano iza tih mliječnih čečiva? Koliko se misli, griješnih, zlih, ili lijepih, pitomih, rađa u ovoj jednoj jedinoj pomrčini? Iako je imala tih i miran izgled, varošica nije spavala. Njeno budno oko svijetlilo je sakriveno, osjećajući dah bliskog praznika.
Sutra je Bajram! Dan očišćenja i vedrine u dušama! Dan kada se veliki i mali, siti i gladni raduju. Ovi posljednji, naravno, mnogo manje. To je jedini praznik u kome se stvarno praznuje. Niko ne treba da radi. Ti dani su jedini u godini kad muslimani mogu da ne rade. Bogatiji daju onima koji nemaju. Treba da se u tim danima i fukara proveseli i zaboravi na brige. Tako je bilo nekada… Sada se izgleda i ovi običaji opoganili i sve više padaju u zaborav… Zatvor je šutio u tišini opkoljen širokim sjenama jednog brda. Nad čitavim prostorom rasla je tišina. Ponekad su odjeknuli koraci kojeg stražara i opet zamrli negdje u kadifastoj mehkoći noćnoj. Samo je u ćeliji broj osam čučala mračna i tegobna hapsanska noć. U jednom kutu te ćelije, zgrčen u klupko, jecao je Omer Beširević, ubica Salihefendije, zakonom okvalifikovan kao težak zločinac.
Po stoti put se prevrnuo s jedne strane na drugu, sa leđa na trbuh i obratno. Činilo mu se da je nepremostiv jaz između njega i života učinila jedna odluka koju on nije očekivao. Zašto ga nisu ubili? Jedan škrgut zubi, jedan jedini trzaj vilica i bilo bi sve gotovo… A ovako! Šta će sada? Umjesto kratke trenutačne smrti, moraće tamnovati godinama i godinama… Umirati svaki dan po jedanput u jezi ovog hladnog osamljenog prostora koji ga je tek sada plašio i mučio… A što je još najgore: Dokle tako? Kada će prestati te muke? Zar da ovako vuče svoj bijedni život kroz ovu smiješnu ćeliju iz godine u godinu, bez ikakva smisla i svrhe? Pa koliko? Pet, sedam, deset, dvadeset… Bogzna koliko godina…
Sve dok ga jednog mutnog jesenjeg jutra ne izvuku na svjetlo sunca kao crknuta miša iz njegove prljave rupe… Ne! Ne! O, Bože, zar je on toliko griješan, mislio je po stoti put u jednom satu i opet zaridao…

VIII.

Bajram! To Omeru nenadno duhnulo u glavu i zanijelo ga. Sjeća se: koliko ih je samo proveo, bezbrižnih, lijepih, najprije u svom selu, u Kukrikama, tamo gdje su komad kukuruze, tvrdo pečene na ognjištu od ilovače, sa lugom i komadićima izgorjelog ugljena prirasla za upečenu otvrdlu koru, i sahan kajmaka, ćasa kisela mlijeka, najveće bajramske poslastice… A u kasabi, docnije, kad se bio smjestio, oženio, skućio ─ sve je bilo ljepše i bolje… Ti bajrami u kasabi podsjećaju ga uvijek na ljepote i sreću, na blaženo domaće ognjište i kućni život.
Istina, i prije rata je on bio siromah, obični nadničar, ali se ipak živjelo. Moglo se prije kako-tako: radio on, kopao, cijepao, prenosio čuvale brašna i druge terete; radio čega se god dokopao, šta mu prije palo pod ruku, a i žena, ribala, čistila, prala, šivala, vezla, po kućama aginskim i begovskim, a poslije toga i jedna mala njivica u Kukrikama donosila nešto prihoda. Eto, tako. Živjelo se. A djeca rasla. Kao iz vode. Nešto pomagali i drugi: uz ramazan, tako, zekjati, vitre, razni darovi. Pazile ih komšije. I lijepo, prometalo se nekako, prometalo, pa to ti je… Pa oni bajrami u njihovoj mahali. Kasaba zadahtano drhturi, diše, komšiluk odjekuje. Sve na nogama: sokaci puni ljudi, žena, djece. Svak’ ponešto nosi, pod pazuhom ili u naramku. Dućani se ispražnjavaju: trgovci i bakali se kesere i zbijaju šale po ćepencima. Ode roba! Hajde, narode, kupuj dok ima! Još malo pa nesta! Danas za groš, sutra ni za krunu! Pune se škrabije novca: srebrene krune, forintače, zlatne petice, a da i ne govorim o niklenim pešolcima, grošima, šoldama…
Adem Kusturica, bakalin, tvrdica na glasu, kasablijski Kir-Janja, po stoti put zabada prste u to šuštavo blago i miješa, miješa… Novci se rasiplju između prstiju, a njemu drago, drago, Bože, kao da će poletjeti. Milina ga neka spopada i obilaze žmarci po runjavim prsima, a gramziv pogled se upaljeno sjaji i izgara na vrhu blještave gomilice. Čim neko prođe ispred dućana, on gurne škrabiju u tezgu i gleda u prolaznika kao u krvnika, kao da je onaj već pružio svoje šape da zagrabi u njegov mal. Sve tako dok prolaznik ne zamakne niz čaršiju… Pa onda, oni mirisi uoči bajrama. Čitavo veče putuju mirisi. Putuju i nose u svojim nevidljivim kolutovima vonj hambareva i mutvaka iz kojih su potekli. Putuju mirisi i pale ti želje, škaklje te u nosu, draže i govore: u Jusufbegovice se peče baklava, slatka, užutjela, premasna, da prste obližeš, u Dervišaginice se prži meso, čerupaju kokoši, topi maslo od dubravskih krava; u Halilovice se vare bravlje noge, iskuhava istom ubrano zelje… Ondje cvrči loj na rasplamsaloj vatri… Negdje miriše istom umužena jomuža… I tako se pripravljaju zijafeti, najljepši, najslađi, kako ko može…
A mirisi putuju. Obilaze avlije u komšiluku, provlače se kroz duvarove, ispod loza i odrnja, čak gore do nad šljemenove na krovovima… A jutrom, Bože, salavati s munara! S otegnutim svježim glasovima koji te prenose svojim čeznutljivim titranjem daleko iznad svijeta i ljudi, u nepoznato, tajanstveno. Tek što se sabah primakao, zauče glasovi iz visina. Mahala procvjeta čudnim cvjetovima: žutim žmirkavim svjetlima petrolejskim, ružičastim sabahairima i albaberima po pendžerima i avlijama i mirisom đenečije. U kućama sve življe. Djeca se bude. Topovi pucaju ozgor sa kule. U svakoj kući užurbanost. Čudan ton prazničkog raspoloženja trepti u ovom ranom jutru. Šušti prazničko ruho, svečane haljine: djeca navlače nove novcate fesiće s crnim kićankama, kundure od teleće kože, crne gaće, široke, curice dimije i anteriju od šarene basme ili borduna, jameniju preko kose; babo će obući čakšire od čohe, nove ili dobro očišćene, iskrpljene, iščetkane, svilaču košulju ili, ako takvu nema, od bijele čiste ćereće, trabolos u pregršti šarenih boja i fermen, crn, gajtanima izvezen, povrh svega toga.
Dječica sva igraju od neke veselosti koju je bajramsko jutro unijelo u njih. Vesele se. Zagledavaju haljine što im je babo srezao za bajram, a majka sašila. Pažljivo navlače svaku haljinku, čude se sami sebi… A kad se spreme i obuku, poljube majku u ruku i odu. Babo ih uzme za ruke i odvede u džamiju. Poslije klanjanja bajram-namaza obiđu mezareta: grobove svojih milih i dragih. Svakom prouče po Jasin. Rasklopi se Kur’an ili mala hamajlija sa čudnim arapskim ornamentalnim harfovima i sve što se iz njih prouči nanijeti se za rahmet i džennetski mir dušama mrtvih. Poslije ovoga krene se veselo kućama na doručak, kroz blago bajramsko jutro puno suza radosnica, zveckanja sitnog novca po sokacima (djeca se igraju ćare i đizija), kroz jutro puno plavkastih dimova nad krovovima i teških mirisa što škakljaju prolaznika u nosnicama. Eto, takva jutra podsjećaju Omera na ove noći uoči bajrama. Ta sjećanja još jače mu padaju na dušu i pritiskaju ga do iznemoglosti. Ulaze u njegovu unutrašnjost, ruju po njemu, muče ga i težinu položaja u koji je pao još mu više zagorčavaju.
Zna on sad da se oči čitave kasabe, i ove varošice u kojoj je zatvoren, šire, razgoračuju, svijetle. Zna on da sada iz mutvaka u mahalama struje mirisi. Da diše noć. Blagoslovljena pretpraznička noć. Šume radosno listovi po baščama uz brzu zelenu rijeku i njene vrletne pećine, oko njih se pomamom pjenušaju i krkoče valovi, razbijajući se o podnožja. A sutra će doći grupa radoznalih ljudi iz njegove kasabe nakon dvadesetičetirisatnog pješačenja ili desetsatnog kotrljanja i drndanja u karucama u ovu varošicu. Doći će da vide kroz teške gvozdene kanate, dolje na kapiji, kako će se na crnim vješalima zanjihati njegovo obješeno tijelo. Doće oni sigurno, zna on to. I ne sanjaju još da je “pomilovan”. Da ga neće objesiti, nego će ovdje, u ovoj mišijoj rupi, u ovom smiješnom ćelijskom prostoru krepavati kao ustrijeljena mrcina. Dokle? Bog sami zna…
Pri ovoj pomisli Omer udari u kuknjavu, u grčevito jecanje, udarajući glavom o zidove ćelije. Odmah zatim začuše se ispred njegove ćelije koraci. Osluhnu. Zaškripa ključ u bravi, okrenu se i tiho se odškrinuše teška okovana vrata. Na otvoru se ukaza dremljiva i pospana glava jednog hapsandžije koji se, potom, sav uvuče u ćeliju. Bio je srdit. Pušku je imao na leđima.
– Šta je to noćas s tobom? Omer je grčevito jecao. Nije ništa odgovarao.
– Kakva je galama čitavu noć! Zar ćemo mi derleisati tvoju viku i budalaštine… Ako još jednom pisneš, zube ću ti…
U istom trenutku u Omerovoj glavi je rasla jedna strašna misao. Jedna misao od koje se u početku i on sam preplašio. Ta misao je dobivala sve konkretnije oblike, zaobljavala se, rasla i, zaokupljajući ga svega, oduzimala mu dah, tjerala ga na nešto pred čime je stiskao nadute kapke i strepio. Pred njegovim očima bljesnula je najednom jedna čudnovata širina: zelena nepregledna polja, vazduh, krvavi šipci po baščama… Miris bajramskog jutra u kasabi… Sloboda! Hah! Ta misao ga nenadano opeče, zapljusnu ga nekom nejasnom svjetlošću od koje mu žile nabrekoše i krv proključa pomamom. Da, sloboda! Jedan trenutak kupanja u čistu sunčanu jutru, jedan jedini pogled, širok, sveuhvatljiv, u koji bi upio čitav nedogledan kraj i njegove lijepe šarene pejzaže! Ove misli potiskoše druge, novije, zamašnije, konkretnije, zamamnije, dok se sve to, čitavo klupko vijuga i okretaja, ne pretvori u jednu svirepu (da, načas mu se učinila i svirepa) nijansu koja je urodila odlukom, čvrstom, silnom.
I dok je hapsandžija ne sluteći ništa još izgovarao posljednje psovke prijetnje, škakljući Omerova rebra tvrdom cokulom, Omer je, dotle savijen u klupče, jednim naglim panterskim skokom đilipnuo na hapsandžijina leđa: mlatnuo ga snažno šakom po sljepoočnici i onda, brzo, pograbio pušku s hapsandžijina ramena i njome mu zadao nekoliko jačih udaraca. Hapsandžija je ležao teško onesviješten, okrvavljen. Sve se ovo dogodilo u tren oka. Tek kad je vidio toplu krv na svojoj ruci, Omer se trgao. Protrljao oči. Zgrozio se… Ovo osjećanje iščezlo mu je opet pred nečim drugim: pramen zlatnog sunca zasvijetlio mu negdje u sjećanjima i obuzeo ga svega. Brzo, brzo, mislio je, sada ili nikada! I u njemu se događao čudan preokret: on, koji je već mahao životu svojim rukama s druge obale, sada se sasvim izmijenio. U njemu se rađao osjećaj utopljenika koji već iscrpljen i napunjen vodom osjeti nenadano tvrdo tlo zemlje po svojim iznemoglim prstima ili prijatan dodir neke nad vodu spuštene grane za koju se zakačilo njegovo odijelo.
Sve ostalo dogodilo se brzo. Navukao je kapu i kaput hapsandžije, uzeo njegovu pušku i nož i tiho se iskrao iz ćelije, zaključavši za sobom tešku bravu i ranjenog hapsandžiju. Hodnik je bio još mračan. Debele crne sjene sjedile su u kutovima. Omer je drhtao od uzbuđenja. Srce mu je jako kucalo, krv navaljivala u glavu. Nigdje nikog. Pretrčao je jedan dio uskog prostora kraj mnogih ćelijskih vrata i onda je najednom stao. Kroz hodnik su zašuštali nečiji tihi koraci. Neko se približavao. Omer, prestrašen, prihvati za pušku. Koraci su postajali sve jasniji, bliži. Sjeti se: pušku ne smije upotrijebiti! Pucanj bi alarmirao čitavu tamnicu, napravio uzbunu i on bi bio uhvaćen. Sve bi propalo. Pušku prisloni uza zid, a nož čvrsto ščepa u šaku. To je jedino čime se može poslužiti. Pritijesni se duboko u jedan ćošak, u mrak, iako su se odmah pred njim, sredinom hodnika, već provlačili prvi nejasni traci jutra koji su dolazili kroz uske rešetkane prozorčiće.
Čovjek se približavao. Stražar! ─ sunu kao grom Omeru kroz glavu, a odmah zatim na nekoliko koračaja pred sobom ugleda jednu crnu priliku s puškom o ramenu. Zaustavi dah. Stište zube i sa stisnutim nožem u šaci zašuti načas kao zvijer, spreman uvijek na skok i udarac koji će jednog čovjeka prenijeti u carstvo vječnosti. Omer se sam začudio tolikoj hladnokrvnosti. Nije mogao sam sebe da prepozna. Ranije nije mogao, što se kaže, ni muhi zlo pomisliti. Jednom davno, samo što je vidio kako su zaklali vola, nije mogao pet noći oka da stisne. Toliko čovjeka vrijeme promijeni. Došao je odlučan trenutak. Puška se polagano micala. Stražar se približio na pedalj razmaka i ne sanjajući da u tom trenu smrt vreba na njega. Samo jedan slučajni dodir ruke, haljine ili puške o sakrivenog bjegunca mogao je da ga stane života. Srećom: časak strave… grobne šutnje… I on je prošao ne primijetivši ništa sumnjivo. Samo slučaj spasio mu je život.
Njegovi koraci izgubili su se u daljini hodnika. Stražar nije nosio svoj fenjer radi približavanja i uvlačenja jutra u tamničku zgradu. Tome i Omer ima da zahvali ovako miran susret. Sad se više nije smjelo čekati. Svaki trenutak je dragocjen. Dalje kroz hodnik, što brže, dok jutro nije osvojilo, jer će tada biti dockan, sav posao uzaludan. Pri pomisli na ćeliju iz koje se čudom i slučajem, eto, iskobeljao, Omer još jače zape i jurnu niz stepenice, u prizemlje, kraj stražarskih sobica i ćelija za manje opasne uhapšenike. Kad se našao u prostranoj avliji, u njemu je naraslo uzbuđenje kao nikada dotle. Duboko je udahnuo čistog vazduha i, okrećući se na sve strane, razgledao gdje se nalazi. Kraj vrata koja spajaju dvorište i zgradu hapsane, koja su bila već otvorena, našao je velike merdevine kojim su se služili stražari.
Zasjao je od sreće. To će mu mnogo olakšati prebacivanje preko zida. Upravo kad je htio da ponese ove merdevine, nečiji koraci zaklepetaše preko avlije, u sumraku, desetak-petnaest koračaja daleko od njega. Omer se brzo poleguti i prileže po zemlji da ga stražar ne vidi. Pri ovom pokretu strugnu malo cipelom o zemlju. Ovaj tihi šušanj uznemiri stražara, koji je obilazio svoj rajon, i on stade. Poče se okretati na sve strane. Kako je sve bilo mirno i nigdje se ništa nije sumnjivo kretalo, stražar opet pođe dalje. Mislio je da ga je uho prevarilo. Omer opet odahnu. Polahko se pridiže, sada mnogo opreznije, uze merdevine, stavi ih na rame i pretrčavši brzo dvorište, desetak metara široko, dotaknu prsima duvar koji je pasao tamničko dvorište i dijelio ga od ulice. Omeru nenadno zasja pred očima, kroz prste mu pođe neka toplina, strujanje, šta li je, pa polahko, polahko, uz laktove, ramena, u glavu i čitavo tijelo. Samo ga još jedan zid dijeli od ulice, slobode… života! Prisloni merdevine uza zid. Još se jednom okrenu. Pogled mu se zaustavi gore, na zidinama tamnice, pa onda počne kliziti dalje, preko avlije, vješala. Jedna noga mu se duboko zabila u prvu stepenicu merdevina. Ruke se same prihvatiše direka, poduhvatiše gornje stepenice i njegovo tijelo se poče uspinjati…
Kad su mu prsti prihvatili za vrh zida, iz grudi mu se otrže neki težak teret. Osjeti se kao preporođen, snažan, sa mislima koje su probijale daleko u budućnost kao čelična taneta kroz zamagljeni vazduh. Osjeti naglo i neodoljivo želju da pljune na sve što je za njim ostalo i da kroči, kao iz bronze saliven, jednom novom stazom, putanjom koja će ga povesti kroz život i otkriti mu svjetlije dane. Pogled mu se opruži široko i pade na kuće uvijene u neprozirne ogrtače jutra, na stabla u baščama, na nebo, široko, plavičasto, prošarano blijedilom bajramskog jutra… Neka neiskazana milina prože ga čitavim tijelom. Pogled, pun zahvalnosti, prikači se negdje na nebesima i iz dubine grudi otrže mu se uzvik:
– Hvala Ti, Bože… U istom trenutku odjeknu jedan snažan pucanj. Odjek zagrmje lavežom i prolomi stranama: užasan krik, stravičan pogled po površinama koje su se pomalo rasvjetljavale i Omer se, sa raširenim rukama, surva u provaliju… Negdje, s brda, odjeknu top. To je bajramski pucanj. Rađa se praznik velikog opraštanja. Uče se Jasini po kućama i mezarlucima. Putuju mirisi po mahalama i škaklje u nosnicama.
A na ulici, pod debelim zidom tamnice, u lokvi crvene krvi hladio se jedan leš. Krv se zgrušnjavala praveći crven prostirač pod tijelom koje se trzalo u samrtnom hropcu. Kasaba tog jutra nemirom zarežala, zalajala prijetnjom.

Pripovijetke, Sarajevo, 1933.