ATTİLA İLHAN: Nekad je voljeti strašno, do sramote

PRIMORAN SAM NA TE
(iz zbirke Ben Sana Mecburum, 1960)

Primoran sam na te, to ne možeš znati
Čavlima, čvrsto ti ime ja čuvam na pameti
A tvoje oči sve veće, sve više i više će rasti
Ja primoram sam na te, to ne možeš znati
Svoju dušu s tobom, draga, ja ću ogrijati.

Jesenju spremu stabla spremaju
Je l’ ovo Stambol što je nekad bio
Oblaci u tami sami se cijepaju
A ulična svjetla najednom zasiju
Miris je kiše na trotoaru
Primoran sam na te, ali tebe nema.

Nekad je voljeti strašno, do sramote
Nenadno se ljudi s predvečerja smore
Što u raljam’ britve kao sužnji žive
Nekad, pak, pasija sama ruke lomi
Iz života svoga ine živote vadi
A nekad na čije god da zakuca dveri
Samoće je podli fijuk samo slijedi

Na Fatihu bijedni gramofon svira
Svira jedan petak iz davnih vremena
Da stanem na ćošku i slušam nemušto
Da ti dadem nebo, na dar, nedirnuto
Nedjelje se rune u mojim rukama

Šta god taknem, činim, kamo god se kret’o
Primoran sam na te, ali tebe nema.

Možda si dijete s plavim tufnama u junu
Ah, niko te ne zna, tebe ne poznaju
Brod teretni curi iz pustih očiju
Možda s Ješilkoja sjedaš u avion
Već sva mokra ćutiš samo neku jezu
A možda si sl’jepa, slomljena u hitnji
Ružan vjetar nosi, rasipa ti kosu

Kada god ja život pomislim živjeti
Za trpezom vučjom kako to uspjeti
Neporočno i da ne okaljam ruke
Kada god ja život pomislim živjeti
Prvo Te spomenem, kažem sebi šuti,
Tvoja tajna mora gibaju se mnome
Ne, drukčije biti nikako ne može
Primoran sam na te, to ne možeš znati.

PJESMA O TREĆEM LICU

Kad bi oči tvoje s mojima se srele
Strašno bi mi bilo, tad bih zaplakao
Nisi me voljela, to sam dobro znao
Voljela si drugog, o tom sam slušao
Mršav neki momak, i suh, poput sjene
B’jednik beskorisni bio je za mene
I kad god bih njega vidio pred sobom
Da ga ne ubijem strah me je hvatao
Strašno bi mi bilo, tad bih zaplakao
Kada god bih ja prošao Mačkom
Sva je luka bila prepuna brodova
Poput ptica tada smijala se stabla
Ti bi bez riječi cigaretu palila
Vrhove prstiju bi mi spržila
Zavrtala trepuškama, i gledala
A ja bih zebao, jeza me hvatala
Strašno bi mi bilo, tad bih zaplakao
Svodile se noći k’o priče romana
Žizabel ležala krvlju okupana
Iz luke bi neka brodica kretala
A ti bi ustala, ka njoj odlazila
Kao zid, sva bl’jeda ti bi odlazila
I sve bi do jutra tamo ostajala
B’jednik beskorisni bio je za mene
Kada se nasmije k’o mrtvac je bio
A još kad bi tebe u naručju svio
Strašno bi mi bilo, tad bih zaplakao

Preuzeto iz: Medžmua (Izbor iz turske poezije),
                        Prijevod i izbor: Amina Šiljak-Jesenković,
                        Sarajevo, 2017.