Amir Bukvić: “Ljubavne priče” (3. dio)
Scena 27.
Marija, Josip…
MARIJA
I pucat ćeš?
JOSIP
Ako napravi bilo šta nepredvidivo.
MARIJA
Pucao bi i u brata isilovca?
JOSIP
Takvog brata više nemam!
Tišina…
MARIJA
Zbog takvih smo bježali da spasimo glavu.
JOSIP
To se ne zaboravlja.
MARIJA
Onda nisi zaboravio da si bio u prvim redovima kad je počela revolucija.
JOSIP
Bio sam naivan… mislio sam… srušit ćemo dinastiju i konačno dobiti demokraciju.
MARIJA
A brat ti je bio sumnjičav na taj tvoj optimizam.
JOSIP
Nije se dao zavesti…
MARIJA
A sad mu je valjda ušlo u glavu kako je još stravičnije zaveden.
JOSIP
Ako je živ…?
MARIJA
Prvo nemaš brata, a sad se pitaš je li živ.
JOSIP
Okrutna si.
MARIJA
Samo sam realna… i zato smo tu gdje jesmo… živi!
Zatamnjenje…
Scena 28.
Sara, Said…
SARA
Slušaj… jebe se mene za vaš pakao.
SAID
Oprosti…
SARA
Ja ne opraštam! I pustite nas već jednom da mirno živimo na svojoj zemlji, gdje je živio moj pradjed i pra… pra… pra… pradjed!
SAID
I moj pradjed… i pra… pra… pradjed… isto je živio na svom, a vi ste onda odjednom doselili!
SARA
Mene ne možeš isprovocirati… Nismo se doselili! Mi smo došli na svoje! Na svoje, a vi stvarate problem!
SAID
Problem je, sad kad dođem u Jerusalem, na tuđe, kako ću onda doći do svog, ako na tuđem, koje je i moje, nisam dobro došao.
SARA
Opet provociraš!
SAID
Iz nemoći.
SARA
Još jedan od “nemoćnih” koji će kad dođe “tamo” biti “obrađen” od nekih tamo “moćnih” i onda
će taj i takav biti oružje u njihovim rukama… u potrazi za obećanim rajem…
SAID
O čemu ti to?
SARA
O čemu? A ubojice opasane eksplozivom? Ne mogu mirno ići ulicom, sjesti u kafić, u autobus… već stalno na oprezu… i nagađati nije li neki luđak pored mene koji je spreman ići u raj.
SAID
Ako živiš u paklu, naravno da je onda raj neki cilj.
SARA
Taj vaš raj… Gledala sam dokumentarni film o toj manipulaciji.
SAID
Gledao sam i ja taj film na BBC-ju.
SARA
Ja sam se smrzla kad sam to odgledala.
SAID
A ja sam se zamislio.
SARA
Fino, još ti nisu isprali mozak.
SAID
Nisu!
Šutnja…
Hoćeš li mi pomoći?
Sara ga sad pogleda u čudu, ne može vjerovati…
Zatamnjenje…
Scena 29.
Josip je zamišljen… Marija ga promatra…
MARIJA
Misliš na brata?
JOSIP
Mislim… kako svi snose odgovornost za taj pakao…
MARIJA
Baš svi?
JOSIP
Svi… i oni naivno zavedeni… i oni stravično zavedeni… i oni koji zavode… srljajući u pakao, a obećavajući raj… i oni koji su došli s idejom demokracije… i možda svjesno znajući šta će prouzročiti ta demokracija… Svi… cijeli svijet snosi odgovornost…
MARIJA
Cijeli svijet? I ova zemlja koja ti je pružila utočište?
JOSIP
Kriv sam i ja koji sam bio samo jedan kotačić u tom zamašnjaku koji je prouzročio pakao… i što sam onda bio prisiljen tražiti utočište.
MARIJA
Što se tiče mene i naše djece, to je sada prošlost.
JOSIP
Sadašnjost je uvijek rezultat prošlosti.
MARIJA
Baš mi je drago da ti mozak još radi.
JOSIP
(nasmiješi se)
Ostalo nešto od studija psihologije.
MARIJA
Dobro će ti doći i sad kad si policajac.
Marija se uhvati za uho gdje ima slušalicu…
A onda tiho progovori u skrivenu bubicu.
Ok. Dolazim!
JOSIP
Šta je?
MARIJA
Layla me treba… odmah se vraćam…
Zatamnjenje…
Scena 30.
Sara i dalje gleda Saida u čudu…
SARA
Ja… tebi, pomoći? Jesi normalan… ili je to neka šala?
SAID
Prvi put idem u Izrael… i prvi put u Ramallu.
SARA
Prvi put… u posjetu ocu?
SAID
Koji se vratio pomagati svojima… i zasnovao novu obitelj…
SARA
A majka?
SAID
I ona u novom braku… i nova obitelj.
SARA
Super! Znači otac te pozvao.
SAID
Sam sam sebe pozvao. Nisam ga čuo ni vidio punih petnaest godina… otkako je nestao iz mog života.
SARA
Gad!
SAID
Tebi je to lakše reći.
SARA
Zar nije?
Tišina…
SAID
Kao dječaku bilo mi je teško kad je otišao… bio sam u šoku… a ne mogu reći da nije suosjećao… oči su mu bile pune suza…
SARA
Ali se nije više ni javio. Eto, gad!
SAID
Osjećao sam se ranjenim, kao da ode i dio tebe… i s vremenom se privikneš… a onda dođu te godine kad se počneš propitivati: ko sam ja zapravo?
SARA
I, jesi li smislio, ko si zapravo?
SAID
Ko sam? Mislim… ipak, Britanac… ali ne stopostotni, jer počesto suosjećam i s tom drugom stranom sebe.
SARA
Eto, s vama mješancima nikad nisi siguran.
SAID
A ti si čista?
SARA
Ko suza!
Said gleda u Saru… očekuje da još nešto kaže, a ona zamišljeno šuti…
SAID
Idem po kafe…
Said odlazi…
Zatamnjenje…
Scena 31.
Marija se vraća…
JOSIP
Zašto te Layla zvala?
MARIJA
Layla… rekla je…
JOSIP
Ima problema s onim Senegalcem?
MARIJA
Ne… samo je rekla da uskoro po njih dolazi drugi avion.
JOSIP
Odlaze?
MARIJA
A mi ostajemo.
JOSIP
Dobro… onda, idemo na posao.
MARIJA
Layla je rekla…
JOSIP
Šta?
MARIJA
Da budemo oprezni… nikad se ne zna…
JOSIP
Ništa novo!
MARIJA
Možeš zapaliti još jednu.
JOSIP
Super…
Josip pripaljuje cigaretu i puši…
MARIJA
Ne brini, dobro sam!
Marija je spustila glavu, gleda u pod… Josip gleda u Mariju…
JOSIP
Šta ti je?
Marija šuti… i rukama protrlja lice…
MARIJA
Ništa!
Zatamnjenje…
Scena 32.
Said i Sara piju kafu…
SARA
Tamo kažu kahva… za kafu.
SAID
Gdje?
SARA
Čuo si za Sarajevo?
SAID
Opkoljeni grad i užasan rat.
SARA
Eto, mojima je zajedničko da su iz Sarajeva i oboje rođeni u Sarajevu. I tako ti moji krenuli… spašavajući živote iz onog ratnog pakla…
SAID
Aha…
SARA
I došli u Jerusalem, gdje sam se ja rodila…
SAID
Aha…
SARA
A starija sestra rodila se u Sarajevu i sada živi u New Yorku… a ja u Amsterdamu.
SAID
I sad u posjetu roditeljima?
SARA
U posjetu majci…
SAID
A otac? Aha, oprosti…
SARA
Ne, živ je… i vratio se u Sarajevo… radi u Muzeju… i kaže, čuva majčinu Hagadu… knjigu o Židovima koju su moji pradjedovi donijeli još iz Andaluzije.
SAID
Iz Andaluzije?
SARA
Moji su Sefardi porijeklom… Moji pradjedovi… po majci, naselili su se u Bosnu iz Španije… Majka mi je pričala kako su Arapi i Židovi u to vrijeme bili jako bliski… i doživjeli istu sudbinu… ili da se asimiliraju ili da bježe… i tako su Sefardi iz Španije pretežito bježali tamo… tamo gdje su muslimani…
SAID
Bog je blagoslovio…
SARA
Zašto?
SAID
Jer kroz prošlost dokazuje da je mir moguć.
SARA
E vidiš, ona ti u to više ne vjeruje.
SAID
A otac?
SARA
Njemu je svejedno. On… nije Židov… i ponovno se oženio i nova obitelj… znaš već…
Said se ironično nasmiješi…
Scena 33.
Marija i dalje zamišljena i šuti… Josip je prigrli…
JOSIP
Marija, nešto se dogodilo?
MARIJA
Ništa!
JOSIP
Nešto jeste! Šta je, daj reci…
Marija šuti…
Hej, Marija… znam te, nešto se dogodilo. Djeca? Nešto s djecom?
MARIJA
Ne… djeca su dobro…
JOSIP
I? Šta se onda dogodilo?
Tišina…
Marija…
MARIJA
Reći ću ti… kad dođemo doma, dobro?
JOSIP
Ne, Marija, sad ćeš mi reći!
MARIJA
(iznervirana, povikne)
Kad dođemo doma! Samo da odradimo ovo noćas…
JOSIP
Ne! Dok mi ne kažeš ne mičem s ovog mjesta!
Tišina…
MARIJA
On…
JOSIP
Onaj Palestinac?
Tišina…
Terorist je?
MARIJA
Ne znam…
JOSIP
A šta znaš?
Marija ga prigrli…
Zatamnjenje…
Scena 34.
Said se i dalje ironično smješka… Sara ga gleda…
SARA
Šta je smiješno?
SAID
Ne znam… da li bih plakao ili se smijao. Jedan mi je djed u Engleskoj… odani Britanac, a drugi u Gazi… srčani Palestinac i da se jednom, slučajno susretnu, što se do sada nije dogodilo, šta misliš o čemu bi oni mogli razgovarati? O ulozi Engleske koja se po jednom prijetvorno petljala u palestinsku politiku, a po drugom to je bila ispravna odluka? Ili bi možda samo šutjeli i nijemo klimali glavama iz blagonaklonosti što ih veže jedan unuk… do kojeg, iskreno, niti jednom nije jako stalo.
SARA
Kako to misliš?
SAID
Imaju i druge unuke… manje komplicirane, za razliku od mene…
SARA
Poznat mi je taj osjećaj… puno obitelji… a zapravo si sam… Odem ja do sestre u New York, do oca u Sarajevo, svratim i do majke u Jerusalem… i vratim se u Amsterdam, gdje sam se skrasila. I tako, sve ukrug… bez nekog cilja.
Tišina, gledaju se…
SAID
Nismo li isti? Oboje na razmeđu dvaju svjetova… lutamo… tražeći sebe…
SARA
Nismo isti!
Zatamnjenje…
Scena 35.
Marija i Josip u zagrljaju…
JOSIP
Marija, molim te, reci šta znaš?
MARIJA
Brat…
JOSIP
Čiji brat?
MARIJA
Tvoj… Said…
JOSIP
Moj, Said?
Tišina…
Šta je s njim?
MARIJA
Ubijen… u ofanzivi saveznika…
Josip je zanijemio…
Layli su javili njezini, jer tvoji nisu mogli doći do tebe…
JOSIP
Jedini brat…
Josip tiho zaplače…
Scena 36.
Sara i Said gledaju u ekran gdje se izmjenjuju obavijesti o letovima…
SAID
Vratili nas na dnevni red…
SARA
Nisu nas zaboravili…
SAID
Eto, ideš kući!
SARA
Idemo zajedno!
SAID
Nisam siguran…
SARA
Zašto?
SAID
Nismo isti.
SARA
Ma daj…
SAID
Izluđen sam od tih sigurnosnih rampi… i ne znam… imam neki predosjećaj…
SARA
Predosjećaji znaju prevariti. Idemo!
Sara ga povuče za ruku…
Zatamnjenje…
Scena 37.
Josip je i dalje u šoku…
Marija ga pokušava umiriti…
MARIJA
Ali… tako se nešto i moglo očekivati… Kako ono kažemo; sabur…
JOSIP
Oprosti… ne mogu… ne mogu…
MARIJA
Moraš… moraš biti razuman…
JOSIP
Sve… sve se odjednom vratilo… i tuga… i bijes… i nemoć…
MARIJA
A sad moramo skupiti snage i odraditi to svoje…
Tišina… Josip se odjednom trgne…
JOSIP
Moram… moram…
MARIJA
Može… zapali još jednu…
JOSIP
Ne, ne… moram se pomoliti za dušu umrlog brata…
MARIJA
Kad dođemo doma…
JOSIP
Ne, sad, ja, Jusuf moram se pomoliti za dušu umrlog brata.
MARIJA
Pomolit ćeš se u miru, doma.
JOSIP
Ne, sad…
MARIJA
Sad, samo da odradimo ovaj dan… a onda s djecom… kući… eto, pomolite se skupa…
JOSIP
Marija, imam li ja kuću?
Zatamnjenje…
Scena 38.
Preko razglasa se čuje najava leta za Frankfurt…
Said i Sara se pogledaju…
SARA
Samo isključi glavu i budi miran.
SAID
Neće ići…
SARA
Hej… vidjeti Jerusalem… ishodište svih vjera… pokazat ću ti i one arapske četvrti… i nije obavezno ići do Zida plača.
Said je i dalje neodlučan…
Saide, idemo!
SAID
Dobro… ti onda prva…
SARA
A ti za mnom… Proći ćeš bez problema!
Sara ga uzme za ruku i povuče ga…
Zatamnjenje…
Scena 39.
Sigurnosna rampa u zračnoj luci…
Pored rampe stoji Josip…
Said stoji pored Marije za pultom i stavlja u kutiju novac, ključeve i mobitel…
Dok Said stavlja stvari u kutiju, Marija pogleda prema Josipu kod sigurnosne rampe…
Said je spreman proći kroz sigurnosnu rampu…
Josip daje znak rukom i Said prolazi kroz sigurnosnu rampu…
Oglasi se signal na sigurnosnoj rampi…
Josip mu daje znak da se vrati…
Said gleda u Josipa, okrene se i vrati se do Marije…
MARIJA
Jeste li sve izvadili iz džepova?
Said opet kopa po džepovima…
SAID
Jesam, sve!
(prisjeti se)
Opet sat…
Marija mu pokaže novu kutiju… Said stavlja sat u kutiju…
MARIJA
Izvolite!
Josip Saidu opet da znak da ponovno prođe kroz rampu…
Said prolazi kroz sigurnosnu rampu…
Zvučni signal se sad nije čuo…
JOSIP
Vratite se, molim!
SAID
Da se vratim?
JOSIP
Da, molim!
Said se vraća do policajke Marije…
SAID
Ja nisam čuo nikakav signal…
MARIJA
Skinite jaknu…
Said svlači jaknu, stavi je u novu kutiju i krene prema rampi… Josip ga zaustavi… a onda, poslije nekoliko sekundi da mu znak da može krenuti… Opet se nije čuo zvučni signal.
JOSIP
Vratite se, molim!
SAID
Ja nisam čuo signal…
JOSIP
Vratite se još jednom!
SAID
Ok… još jednom.
Said se opet vraća do Marije…
U njegovim pokretima i u glasu osjeća se sve veća nervoza…
MARIJA
Možda vam je nešto ostalo u džepovima?
SAID
Ništa… evo ništa… i sat sam skinuo.
MARIJA
Izujte cipele!
SAID
Hoću… i tenisice… nema problema!
MARIJA
Stavite ih u kutiju…
SAID
Evo…
MARIJA
Tako. Sad prođite!
Na znak, Said prolazi kroz rampu…
JOSIP
Vratite se opet.
SAID
To sam već napravio… ne jednom.
JOSIP
Samo se vratite!
SAID
Zar opet?
Said se vraća do Marije…
MARIJA
Pretražite još jednom sve džepove.
SAID
Jesam, više puta…
(pretražuje džepove)
Evo, ništa… i sad prolazim…
MARIJA
Izvolite…
SAID
I više se ne vraćam…
Na Josipov znak, Said prolazi…
Ne čuje se signal…
Šta je sad?
JOSIP
Vratite se, molim!
SAID
Zašto? Ništa nemam. Ne vraćam se! Idem!
Said krene…
JOSIP
Josip se uhvati za pištolj i vikne.
Stoj!
Said zastane i okrene se i vidi Josipa spremnog da izvuče pištolj…
Napravite li još jedan korak…
Said napravi gestu rukama kao da ništa ne shvaća…
MARIJA
(vikne)
Ruke gore!
JOSIP
(još glasnije)
Ruke gore!
Said podigne ruke… a onda se uhvati za glavu…
Svjetlo samo na Saidovu licu, vanjski zvukovi iščeznu… čuje se samo intenzivan zvuk u Saidovoj glavi koji “razara”.
Čuju se glasovi Marije i Josipa… Marija govori nešto Josipu na arapskom, prozvavši Josipa njegovim pravim imenom Jusuf…
Jusuf joj uzvraća nešto na arapskom…
Intenzivan zvuk prestaje… svjetlo je na svima…
Said se spusti na koljena i ostane klečeći…
Said nemoćno jeca… njegovi jecaji su na rubu plača i gorkog smijeha…
SARA
(policajcu Josipu i policajki Mariji)
On je sa mnom… evo… pasoš… ja sam Sara… Sara Blum… matična zemlja Izrael… a on je Said… sa mnom…
JOSIP
(sad ga pažljivo pogledava, potpuno se preobrazio)
Said?
SAID
(nemoćno, rezignirano)
Ja sam Said… putujem u posjetu ocu…
Josip klekne pored njega i gleda ga u oči…
JOSIP
Said… Said, mi oca više nemamo… umro je… dva mjeseca prije tebe…
Said ga gleda u čudu… ne zna šta se događa…
Samo da znaš, ja ti neću suditi… i ništa te neću pitati, Said… Samo ću se pomoliti za tvoju umrlu dušu… nesretni moj brate…
Josip je raširio ruke i moli se; uči moljenje na arapskom…
Marija shvaća da je Josip skrenuo… pokušava doprijeti do njega…
MARIJA
(tiho)
Josipe… Jusufe… sjeti se… svašta smo prošli… i morsku buru i orkansku oluju, kišu… blato… zimu i život pod šatorima…
Josip i dalje moli molitvu na arapskom…
I tri noći pod otvorenim nebom… djecu smo grijali svojim tijelima… i sad smo tu… svi skupa… Jusufe… idemo kući…
Josip prestane s molitvom i pogleda u Mariju.
JOSIP
Imamo li mi kuću, Marija?
MARIJA
Djeca nas čekaju… i svi zajedno na produženi vikend…
Josip je gleda… pomiluje je po licu… i počne tiho plakati…
Marija ga prigrli…
Za to vrijeme Said se polahko pridigao i ništa mu nije jasno…
Sara uhvati Saida za ruku i povuče ga…
SARA
Idemo… ovo nije naš rat…
Sara i Said odlaze…
Marija i Josip ostaju zagrljeni…
Svjetlo polahko zgasne…
KRAJ
Izvor: Amir Bukvić, Ljubavne priče, ur. Edin Mulać, Biblioteka “Drama”, BZK “Preporod”, Sarajevo, 2020.
