ALIKADIĆ: Naše snove ne čitajte u sanjaricama

Oratori

Sve nas više priča
Sami sa sobom.
A i s kim će?
Oni sa televizora
Na rasplakanog autsajdera
Viču: – Tiše,
Ne muti, naša se mora
Jasno čuti.
Autsajder ne zna
Bi li kakio ili piškio.
Ugasi TV.
Na ekranu kao na lošem špiglu
Ugleda svoju sjenu
I dovikne joj:
– Marš u materinu!

Žirafa u plamenu
 (U slavu spaljene Biblioteke 1992. i Salvadora Dalija)

Žirafa sam u plamenu.
Gori iz mojih leđa.
Sedam fioka iznad koljena
U nozi do prepona.
Velika ladica u visini srca,
U visini hvatanja daha,
U visini primanja zraka.
Možda ne razumijem genija
Niti vi mene,
Ali puna sam vatre –
Surove realnosti – Utemeljene nadrealnosti –
Pakla na djelu.
Uostalom,
I grom s neba kad uždije
Pita se: “Čemu biblioteka
I njena klasična kartoteka?”
Internet caruje bezumljem.
Sve gori…
I ja nosim požar na svojim leđima.
Ja gorim u Sarajevu i svijetu.
Uzalud.

Naše snove ne čitajte u sanjaricama

Pored ostalog
U snovima Sarajlija
Voće je naprosto voće
U snovima Sarajki
Mrkva je samo mrkva
U snovima djece
Ubice su zaista ubice
Za tumačenje naših snova
Ne tražite sanjarice
Između sna i jave
Kod nas nema granice
Mi smo super stvarni
I super nadrealni
Mi smo estetski pravac
Koji se ispisuje
Krhotinama tijela
Od ponekog našeg mrtvog
Leša uopšte nema
Artiljerijski usitnjen
Odletio je pravo u nebo
Samo krik

Nježnost nad zgarištem

Tako si mala
U mojoj glavi,
Pred mojim očima,
Kao kućica za ptice.
Grlim te srušenu,
Grlim svoj prošli život
U tebi,
Lijep i snažan poput
Mladoga moreplovca.

Fudžijama
 (posvećeno dalekom Japanu)

Lahko je vama
Na Fudžijama.
Kako je nama
Na Trebević ić’?
Ubrat cvjetić,
Stati na minu
I otić’ u materinu.

Fotografija: Velija Hasanbegović/magazin STAV