ADONIS: Istok i Zapad sad grob su jedan

Arapski pjesnik Adonis (Adūnīs), pravim imenom Ali Ahmad Said Asbar, rođen je 1930. u Kassabinu, planinskom selu blizu Latakije, u zapadnoj Siriji. U Damasku je završio studij filozofije i počeo objavljivati pjesme u sirijskim književnim časopisima. Godine 1956. sa suprugom Halidom, kojoj je posvećena jedna pjesma iz ovog izbora, odlazi u Bejrut. Ondje pokreće avangardni časopis Ši’r (Poezija) kojim potiče razvoj arapskog modernističkog pjesništva. Pomiče granice slobodnog stiha, piše pjesme u prozi i odbacuje arhaični jezik stare književnosti. Djela francuskih simbolista i nadrealista, i arapski sufijski tekstovi koje je upoznao u ranim godinama, izvori su njegova metaforičnog, aluzivnog i simboličkog jezika. Libanonski građanski rat prinudio je Adonisa da napusti i svoju novu domovinu. Od 1985. živi u Parizu prešavši, kako kaže, iz pakla svakodnevice u pakao egzila. U pariškim godinama doživljava svjetsku afirmaciju. Objavio je više od dvadeset zbirki pjesama i trinaest knjiga književnokritičkih i književnopovijesnih tekstova. Godine 1997. odlikovan je francuskim Ordenom viteza za umjetnost i književnosti, 2007. dobio je Nagradu Bjørnson Norveške akademije za književnost i slobodu izražavanja, a 2011. Goetheovu nagradu. Otkako je 1988. godine egipatskom romanopiscu Nagibu Mahfuzu dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, Adonisa spominju kao sljedećeg laureata iz arapskog svijeta. 
 ADONIS: Istok i Zapad sad grob su jedan

Priredila i s arapskog prevela: Tatjana Paić-Vukić

 

Jedanput

Jedanput, posljednji put
sanjam da padam na to mjesto
živim na otoku boja
živim kao čovjek
božicu slijepu s videćom božicom mirim
posljednji put.

 

Zrcalo za dvadeseti vijek

Lijes koji prekriva lice djeteta
knjiga
pisana u utrobi vrane
zvijer što se primiče noseći cvijet
stijena
koja diše u plućima bezumnika
to je on
to je dvadeseti vijek.

 

Zapad i Istok

Nešto se provlačilo kroz tunel povijesti
nešto kićeno, minirano
noseći svoje dijete naftom otrovano
što opijeva ga trgovac otrovani.
Istok je poput tog djeteta pitao
za pomoć vapio
Zapad mu nepogrešivi učitelj bio.

Taj je zemljovid izmijenjen
jer svijet je u plamenu
Istok i Zapad sad grob su
jedan
od pepela njegova sazdan.

 

Briga
(san)

Došli su
ušli u kuću, goli
kopali
zakopali djecu
i vratili se.

 

Zrcalo sna

Uzmi ga, to je moj san
sašij ga i odjeni
kao košuljicu.

Ti si učinila da jučer
spava u mojim rukama
da oko mene kruži i vrti se kao tutnjava
u sunčanim kolima
i u galebu da leti
kao da iz očiju mojih polijeće.

 

II – Glazba
(fragmenti)

Ne, ne volim pisma
ne želim svojoj ljubavi taj besan
ne želim da se u riječima povlači.

Ne, ne volim pisma
ne želim da udovi naši
brodom od papira putuju.

 

(…)

Evo stiže gorko bdijenje i svjetiljku svoju pali.

Da pisma svoje ljubavi vratim tinti?
Da potrgam te slike?

Sada čitam svoje tijelo
i svjetiljku ovog bdijenja
tugom punim.

 

(…)

Zavoljeh taj ležaj što ga naši dani prekrivaju.
Koliko smo snova, uzdaha i tajni u njedra mu bacili
i skoro da vidim kako zuri u nas i pita kako smo.
Kako smo?
Utonuo u gorčine nad ležaj se nadnosim
i ljubim taj krik
što se u šutnji njegovoj razliježe.

 

(…)

Hoćemo li se opet sastati
u postelji koja nekoć bijaše naša?
Nekoć bijaše, kažu jastuci. Ne pitajte nas,
jastuci, za našu ljubav, za naše vrijeme
i tijela.

Sad ne znamo što reći. Ostaci
naših tijela govore o sebi:
dvije obale, a ne val.

 

Zrcalo za Halidu

1. Val

Halida
tuga oko koje grane
listaju
Halida
putovanje što utapa dan
u vodama očiju
val koji me je poučio
da su svjetlost zvijezda
i lice oblaka
i jecanje prašine
jedan cvijet.

2. Pod vodom

Usnuli smo u odjeći satkanoj
od noćnih žižula – noć je prah, a nutrina
svetkovina krvi, ritam kastanjeta
i ljeskanje sunčeva svjetla pod vodom.
Ova noć je trudna.

3. Izgubljenost

Jednom sam se izgubio u tvojim rukama, usna mi
bješe tvrđava što žudi tuđinsko osvojenje
i ljubi opsadu.
Prišla si
tvoj pâs bijaše vladar
ruke prethodnica vojske
oči ti skrovište i prijatelj.
Sjedinili smo se, izgubili se u isti mah i zašli
u šumu od vatre – ja prvi koraknem k njoj
ti utireš put.

4. Umor

Stari umor oko kuće
sad ima posude
i balkon
u čijim kolibama počiva i skriva se. Koliko smo samo strepjeli
kad bi izbivao, i trčali
oko kuće
zapitkujući svaku travku, moleći se
pa ga spazimo i vičemo: kako, što, gdje? Svaki je vjetar
došao
svaka je grana
došla
samo ti ne.

5. Smrt

Poslije tih trenutaka nastupa malo vrijeme
dolaze ponovljeni koraci i staze
zatim oronu kuće
postelja utrne
vatru svojih dana
i umre
a umre i jastuk.

 

Pjesma za Fatimu

Fatima
spušta besani buntovni mjesec s nebeske kule
korake mu prema svojoj kući vodi
i prostire mu da otpočine kao drug njene usnule kćeri.

 

Kretanje

Putujem izvan sebe, a u meni kontinenti
koje ne poznajem.
Tijelo mi se stalno izvan moga tijela kreće.
Ne pitam: Odakle? Gdje sam bio? Pitam: Kamo dalje?
Pijesak me pogleda pa me poput pijeska zagladi
voda me pogleda pa se sa mnom zbratimi.
Doista, sumrak ništa osim sjećanja nema.

 

Žena

– Srce mi je puno ljubavnikâ, ali svi su sad mrtvi.
– Možda baš zato vjerujem oblacima u tebi, a suncu vjeru ne poklanjam.

 

Strepnja

Tmino na mome obzoru,
strepnjo moja,
potakni moju obnovu, rastrgni je,
iskorijeni, sažeži.
Možda u njenom pepelu
otkrijem čisti osvit.

 

Smrt
(dvije tužbalice za mojim ocem)

1.
Moj otac je sutra koje korača kroz našu kuću
kao sunce, i nad kućom se poput oblaka diže.
Volim ga kao tajnu nepokornu, zakopanu
čelo zemljom prekrito
sagnjile grudi i ilovaču.

2.
Nad našom kućom ridala je šutnja i plakala tišina
jer umro je moj otac. Polje se sasušilo, lastavice pomrle.

 

Stanje starosti

Kad god kažem: ostario sam, iznurile me ove rane
snažan me vihor tad protrese i jutro
svojim likom prekrije me.

 

Cvrčak

Kažu da ne štujem poput drugih
nema preda mnom hasure, kamena ugaonog ni mesdžida
i vele: zabludjeli, vele: cvrčak.
Pa se zapitah: zar je sutra meni naočigled ishlapjelo?
I sjetih se da sam ja sunce pjesmom slavio
na suncu ja sam bludio, sunčev sam cvrčak.

 

Glazba III
(fragmenti)

1.
Njezina ruka u mojoj
a oboje tuđinci
oboje sutra mrtvi
u nekoj dalekoj postelji.

Zaodjenite nas našim opsjenama
našim prikazama
legende naših dana
uzbibaj se i približi
ti jedinstveno lijepo daleko
tijelo ovo.

2.
Evo nas ovdje, licem u lice
u paklu naših rana.

Hladnoća nam dom, a među nama
zvijezda na zalasku
zvijezda čijem cvijeću svenulost
tužbalice piše.

Noć više ne zna kako oživiti naše svjetiljke.

3.
Rekoh: bdjet ću sve do jutra da bih pisao, ali
što reći? Stadoh revno pisati, brisati
započinjati. Ništa. Kako sam se to promijenio?
Kamo je i kako nestalo
sve što bijaše moje?

Zaspao sam. Ma ne, nisam! San mi je bacio
svoje breme na glavu.
Ujutro nekako osjetih da sam postao pametan
da sam postao netko drugi
neka daleka osoba koja ide svom dalekom jastvu
pišući ovu pjesmu.

 

Razgovor

Gdje si bio?
Kakvo to svjetlo pod tvojim trepavicama plače?
Gdje si bio?
Pokaži mi, što si napisao?
Ne odgovorih joj. Nisam znao što reći jer,
poderao sam svoje papire
kad ispod oblaka tinte nisam našao zvijezdu.
Kakvo to svjetlo pod tvojim trepavicama plače?
Gdje si bio?
Ne odgovorih joj. Noć bješe
nastamba beduinska,
svjetiljke pleme,
a ja blijedo sunce
pod kojim je zemlja izmijenila svoje brežuljke
i zalutali nabasao na dugu stazu.

 

Danas imam svoj jezik

Razorio sam svoje kraljevstvo
srušio prijestolje, dvorane i peristile
i svojim plućima nošen stao tragati
poučavajući more svojim kišama, dajući mu
svoju vatru i žeravnik
sebi na usnama ispisujuć nadolazeće vrijeme.

Danas imam svoj jezik
imam granice, zemlju i znamen svoj
i narode koji me svojom zbunjenošću hrane
i u mojim ruševinama i krilima
za se prosvjetljenje traže.

 

 

Podijeli