Abdulah Sidran: „Zapis o čudu“

Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela

i ja netom selim u sjećanje taj pokret, i već ne vidim

kako rukom sklanjaš kosu sa čela nego se sjećam tog

pokreta, sjećam se: ti lijevom rukom sklanjaš gust

pramen kose sa čela.

Ti kažeš, glasom koji treperi i pomjera plamen

svijeće na stolu pred nama: “Napolju je oluja”, i

nešto što nisam ja, ali u čemu me ima, itekako, seli

u sjećanje taj glas, i dok te čujem, ja kao da se sjećam

kako te čujem, kao da se sjećam tvoga glasa što

treperi i pomjera plamen svijeće na stolu pred nama,

sjećam se večeri, i glasa što govori: “Napolju je

oluja”.

A još je napolju oluja, i još traje veče, jednako kao

što traje i život, kojeg eto kao da ne živim, već kao

da ga se sjećam, poput glasa kojim govoriš “Na­-

-polju je oluja”, glasa kojeg se sjećam, poput ruke

kojom pomjeraš pramen kose sa čela dok govoriš,

poput rake koje se sjećam, dodirujući je prvi put.